11.02.07 Danas
Srbija, iz pikarskog ugla
Zimska šetnja, Rade Kuzmanović
Na klapni Kuzmanovićeve knjige čitalac će pročitati da je "Zimska šetnja njegova osma knjiga i prva ostvarena u žanrovski hibridnoj formi kao "preplet pikarskog (auto)biografskog romana i parodijskog esejističkog razmatranja". Sintagma Bore Ćosića "umesto eseja", može takođe da bude neka vrsta žanrovskog određenja ove proze, pošto ona sadrži ovaj značenjski otklon ili negaciju u ovoj reči "umesto", koja se istovremeno odnosi i na književnu formu ili samu književnost i njenu moć očaravanja, ali i na samu stvarnost, kojoj se ovde daje prednost umesto eseja ili same književnosti.
U svakom slučaju ovaj odnos je uvek dvostruk ili dvoznačan. Kuzmanović je nesumnjivo veoma obrazovan pisac. To znači da je ova hibridna forma (eseja i pikarskog romana) ovde isprobana i iz književno teorijskih a ne jedino stvaralačkih potreba. I to je razlika u odnosu na Kiša i njegov Čas anatomije. Hoću da kažem da u ovom štivu Kuzmanović nije samo pripovedač nego i teoretičar književnosti, pošto ova dva posla u njegovom zanatskom umeću od početka idu zajedno. Evo šta se o žanru pikarskog romana može doznati iz Rečnika književnih termina, koji je svojevremeno objavio "Nolit": "Španska novela, picaresa; picaro mangup, lupež, probisvet. Izvorno španska podvrsta romana nastala u 16. i razvijena u 17. v.; predstavlja suprotnost tada veoma popularnim, pastoralnim, ljubavnim i viteškim romanima, u kojima je izražena težnja ka idealizaciji pojedinih društvenih slojeva, likova osećanja .... pisani su u prvom licu kao ispovesti skitnica i probisveta. Protagonista picaro je prvi antijunak u španskoj književnosti; on je, obično, usamljenik, koji živi na margini društva i koji dobro poznaje njegove poroke: licemerje, pohlepu i koristoljublje. Lutalica, "sluga mnogih gospodara", bez socijalnih i emotivnih korenova, shvata život kao bespoštednu borbu za opstanak, u kojoj su sva sredstva dozvoljena..."
Dakle, da vidimo. Nema u ovoj prozi živopisnog narodnog jezika, ali su likovi realni ("car" Matija (Bećković), Bogdan Popović i njegov antipod Stanislav Vinaver, Desanka Maksimović, Vasko Popa, Nikola Višnjić, Oskar Davičo, Radomir Konstantinović, "drugar iz Vardarske ulice" i tako dalje. "Roman" počinje poglavljem pod karakterističnim naslovom "Zajednički Kulturni Poduhvat", koji nesumnjivo asocira na "zajednički zločinački poduhvat", što je sintagma koja određuje naš život poslednjih petnaest godina sa svim posledicama koje ova poznata sintagma ima po naš život a zaključuje se poglavljem pod ponovo karakterističnim naslovom "POVRAĆANJE" i "Moralnim imperativom" koji citiram: "Znam gde si, ne Željeni, nego Neophodni. Tu si, tu sam: Niko i Ništa. Okačeni o svezi i, o naš moralni imperativ, povraćamo dugo i pribrano: sve ono što nismo smeli pojesti. Povraćamo, kao da nikad nećemo prestati. Povraćanje je postalo naš govor."Kada jezički čistunac, kakav je Kuzmanović, na ovaj način završi ili zaključi svoju naraciju o našim moralnim (ne)prilikama, o zajedničkom kulturnom (zločinačkom) poduhvatu iz devedesetih onda to nije samo "čas anatomije" nego kulturna dekontaminacija ove sredine čiji su samo uzgredni efekti skidanje sa "trona" lažnih "careva", koje je proizvela zajednička a ipak planska hiperfikcija čiji je rezultat bio ne samo "srpska Enciklopedika Britanika" u kojoj nema prvog prosvetitelja Dositeja (Obradovića) i u kojoj se mnogi penju na lažni Tron "cara Matije" nego i nešto mnogo realnije o čemu se govori u fragmentu na strani 126. čiji je naslov: "Ratni raspad, siromaštvo, demokratija, umetnost".
Nenad Daković
01.02.07 Vreme
Pikarski esej
Zimska šetnja, Rade Kuzmanović
Ako je žanr teksta koji čitamo važan za način na koji ga čitamo – a jeste, roman drugačije čitamo od filozofskog teksta – onda nije bez značaja ni kojoj vrsti štiva pripada knjiga Radeta Kuzmanovića Zimska šetnja. Problem je, međutim, baš u tome, u žanrovskoj neodredivosti najnovije Kuzmanovićeve knjige: nit je riba nit devojka, ama je i jedno i drugo. Ukoliko je reč o romanu, onda je sve u redu, znamo na čemu smo: kao što je poznato pisci fantaziraju, lažu, u ime um(j)etničke slobode pišu svakojake nesuvislosti, pa koga god da je Kuzmanović u svome romanu potkačio to je tek u funkciji fikcije, nikom ništa, psi laju a karavani prolaze. No, ako je reč o eseju (ili esejima), što bi značilo da sličnost sa "stvarnim" osobama i "stvarnim" događajima nije slučajna (nego sasvim namerna), onda je stvar malo čupavija, naročito uzimajući u obzir da Kuzmanović nastavlja "hiperrealističku" tendenciju imenovanja likova započetu u svojim prethodnim zbirkama priča i romanu Košulja iz 2005, naime on svojim likovima daje ista imena i prezimena koja nose i osobe u "stvarnom" životu, njegovi se likovi isto oblače, na isti način govore, jednako se ponašaju ili pišu, jedu ista jela kao i svet identičnog imena, prezimena, oblačenja i gastronomskih navika izvan Zimske šetnje. Ovim ne samo da se iznova otvara problem granice između esejističkog i književnog izraza, nego se zaplet, da tako kažemo, spušta međ’ narod, postaje nezgodan, jer u Kuzmanovićevoj knjizi pred našim očima promiče tout Belgrade sa okolinom: pred nama će prodefilovati zamašna povorka predvođena, recimo, Desankom Maksimović sa sve šeširom i Oskarom Davičom sa sve inspiracijom, potom Bogoljub Karić sa familijom, Matija i Bećković obojica sa familijom, pa do, recimo, Miloša Vasića (singl) i Božidara Đelića (takođe singl) (da oprosti onih stotinak likova koji ovde nisu pomenuti). Ako bismo, dakle, znali kome rodu pripada ova Kuzmanovićeva knjiga, nekako bismo je mirnije čitali, znali bismo, naime, kako da je čitamo: opušteno il’ stegnuto, kao razbibrigu il’ opačinu, kao fikciju il’ fakciju, priču ili dokument. Ovako, međutim, u svojoj žanrovskoj neodređenosti i neodredivosti, ova nas i ovakva knjiga neće nikako uspokojiti, neće nas pustiti na miru bez obzira na "zadovoljstvo u čitanju" (zadovoljstvo bi, naravno, moglo da izostane ukoliko bismo se pronašli međ’ pripovedaču manje simpatičnim likovima, ali to su već rizici javnosti). Kuzmanović ne da ne umiruje, on bije. Svojom vižljastom, gipkom, ali kao nit korbača čvrstom rečenicom, on precizno bije po mestima gde najviše boli: bije po jeziku i proizvođačima jezika, piscima i pesnicima pre svega, ali i po jeziku koji proizvode političari, institucije, teoretičari i novinari. Glavni junak je, da ne bude zabune, jezik. Zimska šetnja je, utoliko, nesvakidašnja mešavina esejističkih sekvenci i literarnih deonica, jezičke analize i upečatljivih slika, (samo)ironijskih eskapada i šokantnih svedočenja o brižno skrivanim besramnostima ovdašnjim, saosećajna nežnost i bezobzirna grubost, književna kritika i politički stav, jednom reči: dekonstrukcija. Sve to na istom mestu okuplja, drži zajedno, takođe jezik, ali ovoga puta jezik Radeta Kuzmanovića, pre svega njegova rečenica kakvom danas na srpskoj književnoj sceni ne piše niko.
U kolopletu likova i događaja naletećemo na urnebesnu epizodu u kojoj se mladi i još ne toliko ugledni (uglednim će postati kasnije) profesor Bogdan Popović zatekao ispod haljine buduće kraljice Drage Obrenović, sve u cilju proučavanja zapisa na njenoj podvezici, da bi u tom naučnom poduhvatu, praćenom sve šumnijim disanjem za književnost zagrejane gospođice, gos’n Popović bio nemilosrdno interuptiran upadom Dragine porodice na mesto naučnog istraživanja. Taj interuptus bitno će odrediti sudbine obaju aktera: Draga će biti isečena sabljama i bačena kroz prozor, dok će Bogdan, slomljena srca, utehu potražiti u Parizu i nauci. Na fonu te epizode, pak, pripovedač će analizirati ne samo lik, no i delo uglednog Profesora, u kojoj analizi Profesor uopšte ne prolazi dobro. E sad, kakve to veze ima sa običajem Miroslava Miškovića, najbogatijeg, jel’, Srbina, da na gala večerama sa uglednim i bogatim zvanicama, uza sve zamislive đakonije na svetu, naručuje (priča se) pljeskavicu? Nema nikakve. Ali u Kuzmanovićevom sočinjeniju se, odnekud, izrazito lepo slaže. U koricama iste knjige često susrećemo već pomenute pesnike, Matiju i Bećkovića, u vrlo različitim i krajnje neočekivanim sitovacijama – Bećković, recimo, u nekoj nedođiji jaše na metku sve potcikujući, kao onaj ludi general na bombi iz Kjubrikovog filma "Dr Strejndžlav", u letu se preobražava u Matiju, da bi nešto kasnije (ili ranije) Matijini (ili Bećkovićevi?) stihovi bili podvrgnuti jezičkoj analizi. O kome god da govori, u stvari, bilo koga da imenuje, pripovedač govori o njegovom jeziku. O jeziku govori čak i kada nam se čini da naprosto opisuje događaj: zapis "Beli i smeđi Venčanci", u kojem nas šturo obaveštava da su za vreme Drugog svetskog rata beloputi stanovnici Venčana "menjali" sto beloputih talaca, što su ih okupacione snage bile namenile za streljanje, za sto tamnoputijih zemljaka, naime Cigana, koji su naravno i pobijeni, i ta skrivena i potpuno besramna epizoda iz srpske istorije takođe je kritika jezika, onog potuljenog, gnusnog jezika koji ne postoji da bi bilo šta rasvetlio, nego da bi skrio, odagnao sramotu od sebe i svojih, da bi zaboravio, lagao i mrzeo zbog sopstvene nemoći.
Kuzmanovićeva knjiga je pre svega i iznad svega knjiga o jeziku koji izdaje sebe samog. U trenutku kada se jezik podredi nejezičkim (višim) interesima (državnim, nacionalnim, dnevno-političkim, finansijskim, društvenim...), on istog časa, nezadrživo, neumitno, počinje da ponire, da se stropoštava, da (pro)pada. Naš ga pisac presreće baš tada. Bez pardona, na trenutke neodoljivo duhovito, uzdajući se u sopstveni, besprekoran jezički izraz, Kuzmanović razara jezičke (polu)tvorevine koje se bestidno šepure po srpskoj javnoj sceni, ne obazirući se na to ko ih je potpisao, ne hajući za čaršijski bruj i pacovske kanale.
Na ovako lekovitu knjiga srpska književnost čeka još od Časa anatomije Danila Kiša. Lek je tu. Sada ga, onako gorkog, još valja progutati.
Ivan Milenković