03.01.09 Danas
Mini-narativi, ili o uspavljivanju
Ap, Rade Kuzmanović
Šta znači biti, ako je pisanje ili san ono jedino što je ostalo od biti? Jedno ap, kako glasi naslov ovog romana Radenka Kuzmanovića, samo tako - Ap - kao da ga je nešto pojelo ili uništilo (apilo), kao da kažem naše biti, ili „postoji“, „živi“, „biva Tu“. Možda misleći na Hajdegera, koji je i izmislio ovo lepo „biti Tu“, o kome u svom romanu - ako je to roman, a sve je roman, pošto je ovo „biti“ narativno, pa možemo da se uspavljujemo i budimo pišući romane i uopšte bivamo pišući. Tako sam se neočekivano razbudio pišući i rasanio sam se, dok se Rade uspavljuje pišući priče.
On jedan, on isti, biva u ovoj prozi na dva osnovna načina: jedan, koji pripoveda, dok se drugi on, iako isti, uspavljuje, pa se onda iznenada probude i nastavljaju ovaj roman o uspavljivanju, jer ovo je u stvari roman o „jednom stvorenju“. Od prvog Kuzmanovićevog romana, Odmor, i ona narativna nit koja povezuje i sve ostale, kao što veruje i sam autor ove storije o mini-narativima u množini, o liku koji se ovde prikazuje kao Ap i njegovim, odnosno piščevim mini-identitetima.
Kao da su u pitanju muške Šeherezade, a izgleda i jesu, pošto su svi koji pišu te Šeherezade, koje na kraju same sebe uspavljuju, kao što je i red. U san se i inače zapada iznenada i niko ne zna kada će ga pogoditi, pa je možda ovo ap ono što je ostalo iz budnog stanja ili ono prvo što nam pada na pamet kada se probudimo, jer je i to stanje nestabilno kao i sve drugo. Između prologa i epiloga ispreda se priča ili mini-narativ o junaku, koji se jednostavno naziva Ap, što je preuzeto iz stripa o Tarzanu koji se predstavlja kao Ja Ap, jer se tek kultiviše, što je u jednom sloju priče problem i Krstivoja Apića, pomoćnog radnika preduzimača, glavnog junaka ove mini-proze ili narativa o identitetima i transformacijama proznog stvorenja, ili stvora koje bi da se obrazuje i kultiviše a čiji je osnovni problem da pri tome ipak ostane „jedno stvorenje“.
Strategija pisca nagoveštena je veću prologu. „Ja ne tražim istinu nego zabavu, koja vodi u dubok san“, kaže on, što razlika je veoma jasna u odnosu na filozofiju. Jedino se u ovom sukobu i razlici između filozofije i književnosti, naslućuje otvaranje prema postfilozofiji, pošto je filozofija ozbiljna i časna, kako bi rekao Huserl, a ne zabavna. Jer, o ovom preokretu prema književnosti i zabavi govori jedino postfilozof a ne filozof. Postfilozof, koji je kao brat ovom zabavljaču i harlekinu iz romana Ap. Zato je Krstivoje Apićkoji se kultiviše i menja na zabavan način, u stvari, postfilozof, iako njegova transformacija u „ozbiljnog čoveka“ nije jednostavna, a ponekad ni zabavna, pošto se „bol i smeh ponekad očešu jedno o drugo“, kako na jednom mestu beleži pisac, dok su „mrvice razuma posejane svuda“.
Zato je roman Ap neka vrsta montažne atrakcije koja je i u osnovi stripa ili filma, jedna serija mini-narativa o dva dana u životu pomoćnog radnika Krstivoja Apića i njegovoj „pozitivnoj transformaciji“ u uspešnog i ozbiljnog čoveka, koji ponekad ima „izgled pitomog blesana“ što je, naravno, samo jedan od njegovih likova, odnosno samo jedno od mogućih Ja samog pisca, koji nastoji da se uspava kada košava prestane da duva. Tako ovi mini-narativi o pitomom blesanu Apu pokazuju se kao melanhonične i komične embehade o problemu identiteta ili o „jednom stvorenju“ koje je udvojeno i jedno istovremeno. Jer, „iako nam žalost koja nam obuzima dušu Ape zbog tvoje sudbine pomaže da zaspimo kao jedno stvorenje“, kako piše ovaj vrsni i neobični autor sa četiri i više ruku i ko zna koliko prstiju, „kako da umrem ako ne znam ko sam, pogotovo ako sam to znao pa zaboravio?“ Kako bi se reklo, ne samo za novine, u svakoj šali ima i zbilje.
Jer, to je i moje i vaše i Tarzanovo pitanje, pitanje o identitetu i umiranju. Zato i ima nečeg sablasnog i postfilozofskog u ovoj množini koja je uvek jedna i lična, ali i komična, kao i samo stvorenje koje bi da umre kao jedno i da sazna ko je.
Nenad Daković