21.03.06 Blic
Zavičaj
Začarane avlije, Vasilije Radikić
Iako u ovim pričama ima živopisnih likova, njihov jedini junak je majevičko selo Olovica, koje „nije više ono što je bilo“; emotivni dodir sadašnjosti i prošlosti određuje psihologiju svih pripovedača u knjizi. Međutim, na dečačkoj tački gledišta („Vašar na Papratnom brdu“), naratorov ton jeste nostalgičan, ali ne i bajkovit: ispod detinjastog oduševljenja za bučno i drečavo („Olovačke barabe“), jasno se vidi zatucano selo, surovo prema svemu što je novo ili drugačije („Priča o čudesnom grašku“, „Naši u Srijemu“), u kojem su odjeci svetskih društveno-političkih kriza groteskni („Pojava letećeg tanjira iznad Olovca na Majevici“), a za natprosečne nema ni mesta ni izlaza („Ahbab i Dedo“, „Utakmica“).
Patnje jednostavnih ljudi, koji ne žele da odu iz zavičaja, nemaju intelektualnu (ublažavajuću, uređujuću) nadgradnju, pa su elementarne i stihijske; one ističu tragične očeve, sinove, majke i braću koji, kao antički junaci, stradaju zbog kršenja zakona dobrote i ljubavi („Na Pištalovića guvnu“, „Bijeg iz blata“). Izolovani od ostatka (nerazumljivog, opsenarskog) sveta, oni se prepuštaju (urokljivoj) podsvesti i survavaju se u nastasijevićevski taman prostor u kome ih stiže neka hladna i ironična „pravda“ („U Perušinoj avliji“, „Jovelja tvori riječi Solomunove“); jedina svetla nit u tom slepom lavirintu je njihova čežnja za (osujećenom) ljubavlju („Stojan zvani Simon“, „Kabanica koja igra“). Zaključena (i zaključana) pričom o ukletoj nevesti („Mačak, Petko, đed-Mijaljo i Rosa“), lepota ovog izgubljenog sveta (prošlosti) postaje znamenje propasti, začarana i kobna.
U arhaičnosti (prevaziđenosti) jezika i narativnog postupka ove knjige ima nečeg privlačnog, upravo zbog oglušavanja o tekuća pravila mode i umetničkog kvaliteta.
Vesna Trijić