Titovim domaćinima to, svakako nije moglo biti ugodno. Imao je s tim u vezi posla i ambasador Jugoslavije u Tunisu Miloš Lalović u dijelu diplomatskog kora. Ali, nije se to negativno odrazilo na posjetu i toplinu dočeka gdje god se Tito kretao. U svakoj zemlji mogla se izdvojiti i poneka originalnost u iskazivanju poštovanja gostu i prijateljskih osjećanja prema Jugoslaviji. Ni Tunižani nisu bili bez ideja. Prilikom obilaska jednog arheološkog kompleksa u Kartagi, odjednom je odnekud doletio dvokrilac, mali aviončić iz servisa koji služi poljoprivredi. Pogledali smo i najprije pomislili da prosipa konfete; iz vazduha je, međutim, zamirisao pomorandžin cvijet.
Od mjera koje je Tunis preduzimao u unutrašnjem razvoju, Titu su se svidjele posebno one u oblasti poljoprivrede. Bili su, naime, u toku radovi na realizaciji većeg projekta navodnjavanja i odvodnjavanja. Nove površine koje su se tako osvajale, nisu pretvarane u privatne posjede, već su davane bezemljašima da se na njima organizuju u neku vrstu kooperativa. Istovremeno su za njih podizana i čitava naselja, doduše sa skromnim stanovima, ali pristojnim, s tim da ih ti seljaci kasnije otplaćuju. Govoreći na oproštajnom ručku u Monastiru, Tito je, između ostalog, rekao: "Mi smo bili veoma impresionirani time što smo vidjeli da je vaša zemlja jedno ogromno gradilište. Svuda se gradi ono što je najneophodnije, da bi ljudi već u početku osjetili blagodeti svoje nezavisnosti".
Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je početak aprila, vrijeme ove posjete, čaroban. Brzo nam se vraćala kondicija oslabljena u tropskom podneblju.
Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i ponešto drukčijeg, "premijernog". U susret "Galebu" izašli su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da je neka vojna sila spustila na more mnoštvo padobranaca. Na čamcima i čamčićima se igra, pjeva, kliče. Neke barke se ljuljuškaju kao orahove ljuske. Ima se osjećaj da će se svakog časa neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja i goriva...
A tek na molu, na ulicama - prolom oduševljenja. Čuvena Aleksandrija, za koju bi se moglo pomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnodušna, sva se giba u najživljem ritmu i euforičnom zanosu, kao da je tek ovog časa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverzne vladavine. Na dočeku se zapaža veliko učešće žena. One, kao i u nekim drugim arapskim zemljama, pozdrav upućuju na svoj poseban način; čine to nekim, pomalo smiješnim cijukanjem koje se stapa u ravnu zvučnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto "ju, ju, ju..." Muškarci se tome ne pridružuju. Navodno, one tako, na isti način iskazuju i radost, i tugu. Odlična stvar, mislim u sebi. Imaju šansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je o njoj kao ovog puta riječ - nije po volji.
Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobići Ujedinjenu Arapsku Republiku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je već mogućnost sazivanja prvoga samita neangažovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovog puta ide u Kairo. Razmjena mišljenja, budući da posjeta nije bila ni prva, ni zvanična, mogla se komotno obaviti u Aleksandriji. Mađutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilo rezonovanje domaćina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemoćan.
Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje je voz toliko usporavao kao da slijedi hod pješaka, zbog velike mase koja je usput čekala, ponegdje, rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor, takoreći, ulijeću dva mladića. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere. Hoće, kažu, da poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavačke izbacili iz voza. Fanatizam, neviđen. Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doživi ova zemlja koja se na mapi vidi samo kao zelena kičma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i sa druge strane Nila, starog dobrog hranitelja.
Izostali su, srećom, govori, javna istupanja, jer su već počela zamarati neizbježna ponavljanja. Vođeni su samo razgovori, sadržajni i otvoreni, koji su "kao i uvijek do sada" - da citiram Titove riječi - "pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naših gledišta o svim krupnim međunarodnim problemima".
26.05.07 Pobjeda
Bogata diplomatska djelatnost
Tito u dijalogu sa svijetom, Blažo Mandić
Djelo predstavlja naučno-kulturno književno ostvarenje i nezaobilaznu bibliografsku jedinicu za Titov životopis, kazao je Branko Pavićević
Knjiga "Tito u dijalogu sa svijetom", autora Blaža Mandića , predstavljena je juče u domu vojske Crne Gore. Pored autora o knjizi su govorili, akademik Branko Pavićević, akademik Radoje Pajovići i u ime izdavača agencije "Mir" iz Novog Sada, Živan Belisavljević. Knjiga govori o jednom vidu Titove dugogodišnje spoljnopolitičke aktivnosti, tokom posjeta stranim zemljama, onima koje je i sam autor ove knjige pratio tokom punih dvadeset godina.
- Knjiga je na interesantan i zanimljiv način obradila bogatu diplomatsko-političku karijeru tadašnjeg predsjednika SFRJ. Blažo Mandić je četvrt vijeka blisko i neposredno sarađivao sa Josipom Brozom Titom, šira javnost nije bila, niti je mogla biti, obaviještena da on priprema ovakvo djelo i vjerovatno je iznenađena izlaskom ove knjige, uostalom svako veliko djelo izaziva iznenađenje, zato vjerujem da je našim gostima bilo posebno stalo da dođu u zemlju Trinaestojulskog ustanka i da i u njoj održe promociju ove knjige. Poznato vam je da u ovoj zemlji i danas snažno živi duh Trinestog jula, njega niko neće ugasiti, njega čuvaju mlade generacije, koje sa njim žive i sa njim se ponose, kazao je akademik Branko Pavićević.
On je dalje dodao: "Ko bi pokušao da taj duh zatre u ovoj zemlji naišao bi na otpor nedefinisane sile velike snage. U sastav te snažne moralne sile ulaze i živi i mrtvi borci onih udarnih crnogorkih bataljona koji su se na Zelengori i Magliću 1942. godine bili postrojeni pred svojim vrhovnim komandantom spremni naveliki pohod u Bosansku Krajinu, tamo gdje se rasplamsavao oružni ustanak protiv nacista i fašista u ovoj se zemlji nikada nije ugasil vjera u onu političku filozofiju kojom su se tada napajali Crnogorke i crnogorci iz sastava obih bataljona. Djelo predstavlja naučno-kulturno književno ostvarenje koje biografiju ovoga velikana najviše evropske i svjetske istorije obogaćuje i upotpunjuje. Knjiga predstavlja nezaobiaznu bibliografsku jedinicu za Titov životopis.
Bez ove knjige, kako je naglasio Pavićević, bilo bi nezamislivo izučavati bogatu političko diplomatsku djelatnost jedne ličnosti koja je obavila više od stotinu diplomatskih misija. "Blažo Mandić je sve to prikazao na originalan način služeći se kazivanjima koja zadivljuju čitaoca jednostavnošću iskaza nenametljivom literarnošću, slikovitošću i finoćom stila, nenapadnom mtaforikom. Ovo se djelo čita kao literatura prve vrste", istakao je Pavićević.
- Namjera mi je bila, kazao je autora, da se u pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni faktografija, što će i istoričarima moći da posluži kao jedan od izvora u osvjetljavanju i ocjeni značajnog perioda u životu zajedničke bivše države. U ovoj knjizi podsjećam kako su diplomatske posjete izgledale, šta su tematski obuhvatale, kako su proticale, čime je svaka od tih misija bila primarno motivisana i kakvim je konačnim rezultatom ostala obilježena. Akcenat ovog kazivanja je na Titovim velikim misijama sa više zemalja u programu jednog putovanja, a koje su svaki put imale i poseban cilj, kao dio šire spoljnopolitičke strategije, ponajviše u vezi sa pokretom nesvrstanih zemlja i pripremama njihovih samita, naglasio je autor.
Prema riječima Živana Belisavljevića knjigu simbolizuje epoha u kojoj se Jugoslavija razvijala i cvjetala, i postala svjetski rekspektabilna država, privredno mala, a sa velikim uticajem u svijetu, i sa velikom ulogom u rascjepu između istoka i zapada.
- Moja izdavačka kuća je opredijeljena da štampa one autore koje ovo vrijeme baš i ne podosi i nije im naklonjeno, a čija su djela velika, obzirom na autora i na tematiku kojom se bave, kazao je predstavnik izdavačke kuće "Mir", Živan Belisavljević. On je istakao da su najveću podršku, za štampanje prvog izdanja ove knjige, dobili upravo iz Crne Gore.
Sinteza sjećanja
- Knjiga predstavlja dragocjeno štivo koje dopunjava zvanične i novinske izvještaje, zapisuje kako Tito vodi razgovore kako reaguje i komentariše pojedina pitanja. Djelo pruža i zapažanja o Titovim sagovornicima, kako ih je on vidio izbliza, i kako ih je doživio. Jednom riječju daje atmosferu velikog susreta. Ova knjiga je sinteza sjećanja, onoga što je autor zabilježio u svojim notesima i ponečem što je ostalo u pamćenju. Knjiga ima literarne vrijednosti i čita se kao uzbudljivi roman, ocijenio je akademik Radoje Pajović.
M.Popović
10.09.05 Danas
Zlatno doba Titove diplomatije
Tito u dijalogu sa svijetom, Blažo Mandić
Dvadeset i pet godina je proteklo od odlaska sa političke i životne pozornice Josipa Broza Tita, političara i državnika, koji je na čelu druge Jugoslavije bio 35 godina. Nakon Titove smrti, pojavio se solidan broj naslova, koji su za temu imali različite aspekte njegovog života i dela, sa naglašenim ideološkim netrpeljivostima, viškom emocija, apriorno zauzetim stavovima, sa naknadnom dozom pameti i analizama tipa "šta bi bilo, da je bilo". Određeni kuriozitet u svemu tome je da su strani autori imali neuporedivo više uspeha u svojim radovima, čak i onda kada su bili izrazito kritični prema pojedinim Titovim odlukama ili vladavini u celini. Sa protokom vremena, autorski poduhvati su bivali sve smireniji i analitičniji, sudovi prema Titu i njegovoj politici povoljniji, ideološka distanca počela je da se smanjuje a, svojevrsna ostrašćenost pojedinih autora nije više toliko probitačna.
Do velikog interesa za ove prostore, kao i Titovu ulogu, posebno je došlo tokom krvavih ratova na prostorima ex-Jugoslavije. Jedan od aspekata Titove politike, za koji je posebno iskazivan interes, jeste oblast međunarodnih odnosa, što je bio osnovni podsticaj Blaži Mandiću, autoru dela "Tito u dijalogu sa svijetom", da sačini dobro, sadržajno i korisno delo, napisano u najboljem maniru novinara-profesionalca, sa pregršt informacija, visprenom analizom, visokom erudicijom, smislom za detalj i sa velikom osećajem da se istaknu anegdotski i humorni sadržaji. Skoro dvadeset godina je Mandić proveo u neposrednoj Titovoj blizini, kao njegov savetnik za štampu, te u toj ulozi pratio Predsednika SFRJ u oko sto poseta u 60 zemalja. Iz njegovog dela se vidi velika profesionalnost jugoslovenske diplomatije toga vremena, veliki ugled zemlje i Tita lično u centrima visoke svetske politike (Tako Kenedi poziva Tita, 1963. godine, zbog "široke razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje" (122. str), dok 1977. godine, bivajući "naoružan" Karterovim pismom, Tito u jednom "cugu" odlazi u Moskvu, Severnu Koreju i Kinu, što Erik Born u Kriščen Sajens Monitor naslovljava sa "Titov put: održati Sovjete zadovoljne, a pridobiti Kinu" (str. 513). Indikativna je Karterova "molba" iz 1978. godine Titu, "Bio bih Vam zahvalan ako biste uticali na Brežnjeva, koji ima naš poziv, da dođe, da razgovaramo..." (594 str). Tito i jugoslovenska diplomatija insistirali su na principima nesvrstanosti, ravnopravnosti, miroljubive politike, nepristajanja na podređenost u saradnji, niti na ideološke ili neke druge diktate (Konferencija komunističkih i radničkih partija Evrope u Berlinu, 29.-30. jun 1975. godine, gde Tito uz slavodobitnu konstataciju "Naplatili smo 1948. godinu!", izražava suštinski stav "Glavno je da se misli svojom glavom i govori ono što se misli. A ne da neko drugi umjesto tebe to čini.", str. 451). Mandić se osvrće i na tezu da je Titovih putovanja bilo previše, da su mogla da budu racionalnija, itd, te kaže da je poziva bilo mnogo više nego što je to Tito mogao da prihvati, da su sve nesvrstane zemlje želele da ga ugoste, ne samo iz ljubavi ili poštovanja njegove ličnosti, već i zbog interesa da se pomoću Titovog autoriteta učvrsti i vlastita pozicija (str. 9).
Politika nesvrstanosti, čiji je jedan od tvoraca i neospornih lidera bio Tito, kao i njegova neosporna harizma, doprinosila je Jugoslaviji da, iako relativno mala zemlja u planetarnim razmerama, dugo godina bude diplomatska velesila. Time je pomagala i velikom broju novih i malih netom oslobođenih zemalja, da steknu preko potrebno samopouzdanje, da sami biraju svoj put razvoja, svoj politički i ekonomski sistem, svoje saveznike na tom putu. Jugoslavija od svoga doslednog puta nije imala samo diplomatsku ili neku drugu vrstu slave, već je na temelju takve politike, došlo i do realnog poboljšanja ekonomskog života i standarda građana. Jugoslovenske firme su dobijale mnoštvo poslova, naročito u građevinarstvu i industriji vojne opreme. Određene veze iz tog perioda su ostale do današnjih dana, kao i određena potraživanja (Gadafi je čak 1978. godine "optužio" Tita da su Yu-preduzeća "nabijala cene", da između njih postoji nelojalna konkurencija, nepridržavanja rokova, isl., da bi dobio odgovor da stalno rastu i cene libijske nafte, ali da treba da se uradi "samo ono što je u interesu i jedne i druge zemlje" (str. 649-652).
Mandićeva knjiga se bavi najnespornijim i najzanimljivijim aspektom Titove politike. Zasluga je autora što ta zanimljivost nije iščilela, niti je prekrivena birokratskim stilom, karakterističnim za epohu u kojoj su se ove aktivnosti dešavale. Ona obuhvata i Mandićeve minijature tipa "A možda je Žaklina već tada bila u novoj romansi po krstarenju Mediteranom..." (str.122), povodom izostajanja prve dame SAD, sa zvaničnog dočeka kod Kenedija, zatim "dubinski" opis odnosa Tita i predsednika Finske Urha Kekonena, "Zajednička im je bila i vedrina duha; znali su da se, uz dobro piće i duhovite šale provesele u društvu. Imali su obojica i oko za lijepe žene" (str. 135), koje delu daju specifičnu atmosferu, pa se knjiga vrlo lako čita. U knjizi ima i veliki broj komentara javnih i političkih ličnosti (Krleža - "kome spomenik, bar dvaput nije rušen, nije zaslužio da mu se podigne", str. 668), ali ovde naglašavamo Kekonenovu rečenicu, za koju Mandić smatra da je ponajbolje odslikala Titovu spoljnu politiku, "Ne tražite prijatelje daleko, a neprijatelje blizu".
Blažo Mandić je napisao dobru knjigu. Nije se trudio da kao svedok svoju ulogu prenaglasi, niti ju je zloupotrebio. Redak gest danas. Koga interesuje istorija druge Jugoslavije neće moći zaobići ovu lepu knjigu. Za lepotu knjige se pobrinuo izdavač - Agencija "Mir" iz Novog Sada. To je druga retkost na ovim prostorima - da knjiga bude kvalitetno opremljena.
dr Duško Radosavljević
