13.08.05
Kultni poljski pisac mlađe generacije, govori za "ART Vijesti"
Kšištof Varga
Ako uspijete da zaštitite sopstveni glas u okeanu običnih glasova onda ste zaista slobodni
Poljski pisac mađarskog porijekla Kšištof Varga (1968) pripada generaciji mlađih poljskih pisaca čiji se početak stvaralaštva vezuje za devedesete godine prošlog vijeka. Pored proze, Kšištof Varga piše i književnu kritiku i novinske tekstove. Romani "Pijani anđeo na raskršću", "Momci ne plaču", "Smrtnost", "Bildungsroman", "45 ideja za roman - B strana singlova", "Karolina", su mu obezbijedili mjesto predvodnika "savremene dekadencije". U svim njegovim knjigama javljaju se posljedice "kvarenja tijela", starenja i nestajanja (upućeni čitaoci primijetiće sličnost sa prozom hrvatskog pisca Zorana Ferića). Najveću popularnost Vargi je donio roman "Tekila" (2001), urbana priča o rok bendu. Kroz mlade rokere, junake ovog romana, izbija revolt cijele generacije. Vargini junaci ne žive bez nade, lažnih zanosa i ideala, ali ne žele više da se zavaravaju, da budu razočarani i iznevjereni. Radnja "Tekile" počinje u trenutku u kojem junak, dok nosi kovčeg svog prijatelja, a istovremeno i perkusioniste benda, razmišlja o prijateljstvu, svijetu oko sebe ali i o prolaznosti života i smrti. U toj konačnosti, onima koji su jos ostali u životu, posljednja je prilika da se osvrnu i sagledaju pređeni put, život koji je protutnjao, smisao, odnosno besmisao svega. Tragikomičan monolog naratora je i najveća vrijednost ove knjige. Roman "Tekila" je uvršten u najuži izbor ugledne poljske književne nagrade "Nike" za 2002. godinu, u Poljskoj je doživio brojna izdanja, a piscu obezbijedio kultno mjesto u modernoj književnosti urbanog izraza.
Roman "Tekila" je nedavno objavio novosadski izdavač "Vega media" u prevodu Zorana Đerića. Za "ART Vijesti" Kšištof Varga je govorio iz Varšave gdje živi i radi kao odgovorni urednik poznatog dnevnog lista "Gazeta Vibroča". O nastanku svog najpopularnijeg romana "Tekila", Varga je na početku razgovora rekao:
- Jednoga dana, otprilike prije četiri godine bio sam na rok koncertu u Varšavi. Stojeći među znojavom gomilom, otkrio sam da bih mogao da napišem priču o rok bendu iz druge perspektive, sa bine. Najvažnija stvar mi je bila da napišem knjigu svojim sopstvenim slengom - mješavinom tinejdžerskog govora i sopstvenih omiljenih riječi koje sam koristio kao mladić, a neke od njih sam baš i ja izmislio. Ta knjiga je morala da bude poput rok koncerta - kratka, dinamična, ponekad vulgarna, ponekad melanholična. Tu knjigu sam pisao paralelno sa mojim sljedećim romanom, dugačkim i sporim pod nazivom "Karolina". "Karolina" je pobjegla od "Tekile" i "Tekila" od "Karoline". Kao rezultat toga dobio sam dvije različite knjige.
Ono što je najviše uticalo na mene bio je odlazak u bekstejdž poslije koncerta. Momci iz benda bili su moji drugari, a bila je to popularna pop-pank grupa. U atmosferi punoj dima od cigareta, mirisa znoja i piva odlučio sam da napišem "Tekilu".
Tekila
- "Tekila" je bila toliko popularna da je imala dvije pozorišne adaptacije. I jedan rok bend inspirisan "Tekilom" snimio je CD sa fragmentima ovog romana. Bila je to moja najuspješnija knjiga. Za starije čitaoce nije bila toliko interesantna, ali smatram da godine nijesu najvažnija prepreka za razumijevanje knjige. Mogu navesti i primjer da je "Tekila" bila u najužem izboru za jednu prestižnu nagradu samo zato što su je podržali jedan stari režiser i sveštenik (!!!). Za neke osjećajne tinejdžere, zaljubljenike u cvijeće i dirljive pjesme, ova knjiga nije pravi izbor.
Zašto su Vaši junaci autsajderi ili možda je bolje reći - mladi gnjevni ljudi? Šta je razlog tog revolta?
- Oni nijesu gnjevni ljudi sa pištoljima, buntovnici - oni su stari umorni pankeri. Ako želite da budete slobodni, morate biti autsajder. Znam da to zvuči trivijalno - ali to je istina. Ne postoji buntovnik bez razloga, anarhista, legendarni bandit ili nešto poput toga. Morate govoriti svojim glasom, svojom riječju. Znate na šta mislim? Možete imati dobar posao, ženu, lijepu kuću, itd, i biti istinski autsajder. A isto tako možete izgledati kao okoreli autsajder, a biti rob. Ako uspijete da zaštitite sopsveni glas u okeanu običnih glasova onda ste zaista slobodni. U modernim vremenima teško je biti školski primjer starog autsajdera - usamljeni čovjek koji živi van javnosti, društva. Sada ja pokušavam da budem dio zajednice, ali da zadržim moju nezavisnost.
Nijesam u potpunosti siguran da su moji junaci istinski gnjevni mladi ljudi. Oni samo stoje u sjenci. Njihovi životi su mutni. Ne volim crno- bijele likove i jednostavne priče. Glavni junak "Tekile" je komplikovan čovjek. On stoji na rubu i ne može da donese odluku šta da učini sa svojim životom.
Pišete o strahu od srednjeg doba, o strahu od smrti. Zašto su Vam ove teme intrigantne?
- Ma, dajte! Ne osjećam strah sa 30 godina! Sada imam 37! I osjećam se mnogo bolje nego kada sam imao 20! Misli su mi slobodne i to je najvažnije. Kada sam imao 20 godina bio sam glup i nervozan i pun nekakvih metafizičkih komplikacija. To nije strah od godina. Moji junaci su preplašeni zbog odluka. A to je znak zrelosti. I glavni junak "Tekile" stoji pred najvažnijom odlukom u svom životu - šta sad da učini poslije smrti svog bubnjara. Da raspusti bend? Da pokušaju da sviraju nešto drugo? Da sve promijeni? Da proda ideje? To su zaista ozbiljna pitanja. "Tekila" je ozbiljna knjiga u neozbiljnom, smiješnom ruhu.
Poljski kritičari kažu da ste najveći hipohondar u savremenoj poljskoj književnosti. Možete li to pojasniti?
- Kao što sam Vam rekao sada se osjećam mnogo bolje nego ranije. U mojim ranijim knjigama postojao je veoma jak strah od smrti, od bolesti. Svako zna da je smrt najvažnija stvar u našim životima. I to je jedna od mojih glavnih spisateljskih tema. Ali sa intonacijom ironije.
U Vašoj prozi primjećujem da postoji poseban odnos prema jeziku, stilu, frazeologiji. Ima i dosta psovki. Da li je to stil mladih poljskih pisaca?
- To je moj lični, a ne generacijski stil. Ja imam dva lica - to je klasična šizofrenija. Jedan stil je poput "Tekile", a drugi je kao "Karolina", melanholičan, pun snova, sa dugim paragrafima. Ponekad obožavam jedan, ponekad drugi. To je bolje od samo jednog načina u pisanju. Nadam se da ću jednoga dana naći i treći stil.
Vaš roman "Momci ne plaču" ima naslov kao i pjesma ("Boys donČt cry") britanske grupe "The Cure". Šta nam možete još reći o ovoj knjizi?
- To je moja prva kratka knjiga, objavljena je 1996. godine. Sada mi i nije tako mila, ali to je bila najpopularnija knjiga prije "Tekile". Riječ je o priči o grupi prijatelja u trenutku promjene političkog sistema u Poljskoj, na početku devedesetih. Ipak, to nije politička knjiga, već samo atmosfera nečega novog, rastućeg novog poljskog divljeg kapitalizma, novog svijeta advertajzinga, biznisa. To doba je mnoge ljude promijenilo na gore. Pamtim svoje prijatelje sa kojima sam se divno družio, provodio dosta vremena uz pivo i lijepe djevojke, potom su oni odjednom postali zauzeti, arogantni, važni službenici u korporacijama.
Kada sam tražio naslov za ovu knjigu spontano sam pregledao svoju kolekciju ploča i pronašao taj naslov na ploči benda "The Cure". "The Cure" je jedan od mojih omiljenih bendova, imam sve njihove albume, i bio sam na njihova dva koncerta u Poljskoj, ali muzika sastava "The Cure" nije ni nalik mojoj knjizi.
Da li je danas Poljska zaista dio Zapada. Ili, bolje da Vas pitam: koliko su jaki ostaci prošlosti u Vašoj zemlji?
- U pogledu politike i ekonomije mi smo zapadna zemlja, mi smo u evropskoj organizaciji, u EU. Ali, po mentalitetu mi smo i dalje na pola puta između Istoka i Zapada. To je naša sudbina da budemo između Rusije i Njemačke. Poljska je mjesto gdje se uticaji Istoka i Zapada susreću i sudaraju. Tako da smatram da mi nikada nećemo biti istinski Zapadnjaci. I nikada nećemo biti Istočnjaci, hvala Bogu!
Naravno, postoji nostalgija prema "dobrim starim vremenima". Ta vrsta nostalgije javlja se u dva oblika: prvi je žal za socijalnom sigurnošću (ispoljena kod starih ljudi, rudara, nekih radnika), a drugi je kemp-nostalgija za socijalističkom pop kulturom. I to je sada baš u trendu - u umjetnosti, muzici, itd. Ipak, to je samo igra, ta kultura je trenutni trend.
Mi pamtimo istoriju, istorija je jedna od važnijih stvari u našem pamćenju, ipak o njoj sada možemo govoriti bez prevelikih emocija isto kao i ranijih godina. To je, čini mi se, razlika između Poljske i Srbije. Kada sam bio u Beogradu i Novom Sadu osjetio sam nekakvu tenziju u vazduhu. Bilo je to poslije prikazivanja snimka iz Srebrenice. U Beogradu smo razgovarili o Kišu u prostoriji sa slikama iz Srebrenice. Prvog dana skupa policija nas je čuvala, jer su nacionalisti izjavili kako žele da unište tu izložbu. Na ulicama i kafićima gdje smo govorili engleski neki ljudi su nas posmatrali sa averzijom.
Kako izgleda savremena poljska književnost? Možete li uporediti tu književnost sa onom koja je nastajala u 70-im i 80-im godinama prošlog vijeka?
- Moderna poljska književnost je puna novih interesantnih autora i knjiga. Ali, nijesam siguran da je riječ o zaista genijalnim romanima. Sada imamo invaziju autora rođenih u sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama. Novi trend se ogleda u realistično antipotrošačkoj prozi, pogrešno shvaćenom poljskom kapitalizmu i savremenoj realnosti. To je novina, jer poljska proza poslije 1989. (godine promjene sistema u Poljskoj) pokušava da pobjegne od neposrednog. Bili smo umorni od političke proze, borbene književnosti. Sada stasava nova generacija - za nju je socijalizam i angažovana književnost iz 70-ih i 80-ih poput parka iz doba jure. Tako da oni pokušavaju da pišu novu borbenu prozu, bez tereta, bez kompleksa.
PlaŠi me Što KiŠ nije toliko popularan u svojoj zemlji
Prije otprilike nešto više od mjesec dana bili ste u Beogradu na skupu posvećenom piscu Danilu Kišu. Koliko je Danilo Kiš poznat u Poljskoj, i kako Vi ocjenjujete njegovo stvaralaštvo?
- Kiš nije toliko popularan u Poljskoj koliko bih ja želio da bude. On je pisac za malu grupu entuzijasta, ali oni su zaista moćni fanovi, poput ultrafudbalskih navijača. Sve Kišove knjige prevedene su i štampane u Poljskoj izuzev poezije i "Časa anatomije".
Ali, mene plaši što Kiš nije toliko popularan u svojoj zemlji, jer na tom interesantnom skupu nije bilo baš puno ljudi. Tamo se čulo da je on najvažniji, najuticajniji pisac, ali nažalost ja to nijesam mogao primijetiti.
Kiš je mrtav već 15 godina. Sada, nažalost, u osnovi postoje javni odnosi koji zahtijevaju da morate biti živ, mlad, lijep i jednostavan. Dobar izgled u magazinima sa interesantnom pričom iz sopstvenog života koja podrazumijeva: veliku ljubav, dobar seks, lijepa putovanja i novac (imati ili nemati). Vaš dobar um i dobar rad nije tako uzbudljiv. Djela Danila Kiša teško mogu da razumiju vikend čitaoci. On je mrtav, ali živi zauvijek u istoriji književnosti. On je bio jedan od najznačajnijih i najuticajnijih pisaca u 20. vijeku. Neko voli da razmišlja o pisanju poslije velikih ljudskih zločina: nacizma i staljinizma. Za mene on je vrh. Jedan od 10 najboljih pisaca u cijelom svijetu.
Najbolja novina u Poljskoj
Radite u poznatom poljskom dnevniku "Gazeta Wyborcza". Koliko se poljsko novinarstvo promijenilo u periodu tranzicije? Da li je "Gazeta Wyborcza" i dalje najpopularnija dnevna novina u Poljskoj?
- Mi smo i dalje najpopularnija novina u Poljskoj. Već dvije godine bolje se od nas prodaje novina "Fakt". Ali to je klasičan tabloid, sa golim djevojkama, brutalnim fotografijama, jeftinim senzacijama. Oni su, naravno, veoma popularni.
Mi živimo u zemlji u kojoj je riječ slobodna, demokratija takođe i to je, svakako, velika promjena u posljednjih 15 godina. Nema cenzure. Smatram da poljsko novinarstvo ima dva lica - profesionalno, pošteno, fer-plej je u nekoliko dnevnih listova, nedjeljnika, na jednom ili dva TV kanala. Ali, u nekoliko posljednjih godina pojavio se i novi vid novinarstva, veoma opasan. Tu su neki užasno komercijalni TV kanali, novine, radio-stanice, novinari rade sve zbog novca, koriste sva raspoloživa oružja da bi zgrnuli keš. Glupi, pohlepni, cinični. Moramo pokušati da bolje zaštitimo lice novinarstva.
13.08.05
Ako uspijete da zaštitite sopstveni glas u okeanu običnih glasova onda ste zaista slobodni
Kšištof Varga
Poljski pisac mađarskog porijekla Kšištof Varga (1968) pripada generaciji mlađih poljskih pisaca čiji se početak stvaralaštva vezuje za devedesete godine prošlog vijeka. Pored proze, Kšištof Varga piše i književnu kritiku i novinske tekstove. Romani “Pijani anđeo na raskršću”, “Momci ne plaču”, “Smrtnost”, “Bildungsroman”, “45 ideja za roman - B strana singlova”, “Karolina”, su mu obezbijedili mjesto predvodnika “savremene dekadencije”. U svim njegovim knjigama javljaju se posljedice “kvarenja tijela”, starenja i nestajanja (upućeni čitaoci primijetiće sličnost sa prozom hrvatskog pisca Zorana Ferića). Najveću popularnost Vargi je donio roman “Tekila” (2001), urbana priča o rok bendu. Kroz mlade rokere, junake ovog romana, izbija revolt cijele generacije. Vargini junaci ne žive bez nade, lažnih zanosa i ideala, ali ne žele više da se zavaravaju, da budu razočarani i iznevjereni. Radnja “Tekile” počinje u trenutku u kojem junak, dok nosi kovčeg svog prijatelja, a istovremeno i perkusioniste benda, razmišlja o prijateljstvu, svijetu oko sebe ali i o prolaznosti života i smrti. U toj konačnosti, onima koji su jos ostali u životu, posljednja je prilika da se osvrnu i sagledaju pređeni put, život koji je protutnjao, smisao, odnosno besmisao svega. Tragikomičan monolog naratora je i najveća vrijednost ove knjige. Roman “Tekila” je uvršten u najuži izbor ugledne poljske književne nagrade “Nike” za 2002. godinu, u Poljskoj je doživio brojna izdanja, a piscu obezbijedio kultno mjesto u modernoj književnosti urbanog izraza.
Roman “Tekila” je nedavno objavio novosadski izdavač “Vega media” u prevodu Zorana Đerića. Za “ART Vijesti” Kšištof Varga je govorio iz Varšave gdje živi i radi kao odgovorni urednik poznatog dnevnog lista “Gazeta Vibroča”. O nastanku svog najpopularnijeg romana “Tekila”, Varga je na početku razgovora rekao:
- Jednoga dana, otprilike prije četiri godine bio sam na rok koncertu u Varšavi. Stojeći među znojavom gomilom, otkrio sam da bih mogao da napišem priču o rok bendu iz druge perspektive, sa bine. Najvažnija stvar mi je bila da napišem knjigu svojim sopstvenim slengom - mješavinom tinejdžerskog govora i sopstvenih omiljenih riječi koje sam koristio kao mladić, a neke od njih sam baš i ja izmislio. Ta knjiga je morala da bude poput rok koncerta - kratka, dinamična, ponekad vulgarna, ponekad melanholična. Tu knjigu sam pisao paralelno sa mojim sljedećim romanom, dugačkim i sporim pod nazivom “Karolina”. “Karolina” je pobjegla od “Tekile” i “Tekila” od “Karoline”. Kao rezultat toga dobio sam dvije različite knjige.
Ono što je najviše uticalo na mene bio je odlazak u bekstejdž poslije koncerta. Momci iz benda bili su moji drugari, a bila je to popularna pop-pank grupa. U atmosferi punoj dima od cigareta, mirisa znoja i piva odlučio sam da napišem “Tekilu”.
“Tekila” je roman o urbanoj generaciji, o svakodnevici mlade inteligencije u Varšavi u 1980-im 1990-im, ali takođe i roman o smrti i prolaznosti. Kako je “Tekila” prihvaćena u Poljskoj? Kako reaguju starije generacije čitalaca?
- “Tekila” je bila toliko popularna da je imala dvije pozorišne adaptacije. I jedan rok bend inspirisan “Tekilom” snimio je CD sa fragmentima ovog romana. Bila je to moja najuspješnija knjiga. Za starije čitaoce nije bila toliko interesantna, ali smatram da godine nijesu najvažnija prepreka za razumijevanje knjige. Mogu navesti i primjer da je “Tekila” bila u najužem izboru za jednu prestižnu nagradu samo zato što su je podržali jedan stari režiser i sveštenik (!!!). Za neke osjećajne tinejdžere, zaljubljenike u cvijeće i dirljive pjesme, ova knjiga nije pravi izbor.
Zašto su Vaši junaci autsajderi ili možda je bolje reći - mladi gnjevni ljudi? Šta je razlog tog revolta?
- Oni nijesu gnjevni ljudi sa pištoljima, buntovnici - oni su stari umorni pankeri. Ako želite da budete slobodni, morate biti autsajder. Znam da to zvuči trivijalno - ali to je istina. Ne postoji buntovnik bez razloga, anarhista, legendarni bandit ili nešto poput toga. Morate govoriti svojim glasom, svojom riječju. Znate na šta mislim? Možete imati dobar posao, ženu, lijepu kuću, itd, i biti istinski autsajder. A isto tako možete izgledati kao okoreli autsajder, a biti rob. Ako uspijete da zaštitite sopsveni glas u okeanu običnih glasova onda ste zaista slobodni. U modernim vremenima teško je biti školski primjer starog autsajdera - usamljeni čovjek koji živi van javnosti, društva. Sada ja pokušavam da budem dio zajednice, ali da zadržim moju nezavisnost.
Nijesam u potpunosti siguran da su moji junaci istinski gnjevni mladi ljudi. Oni samo stoje u sjenci. Njihovi životi su mutni. Ne volim crno- bijele likove i jednostavne priče. Glavni junak “Tekile” je komplikovan čovjek. On stoji na rubu i ne može da donese odluku šta da učini sa svojim životom.
Pišete o strahu od srednjeg doba, o strahu od smrti. Zašto su Vam ove teme intrigantne?
- Ma, dajte! Ne osjećam strah sa 30 godina! Sada imam 37! I osjećam se mnogo bolje nego kada sam imao 20! Misli su mi slobodne i to je najvažnije. Kada sam imao 20 godina bio sam glup i nervozan i pun nekakvih metafizičkih komplikacija. To nije strah od godina. Moji junaci su preplašeni zbog odluka. A to je znak zrelosti. I glavni junak “Tekile” stoji pred najvažnijom odlukom u svom životu - šta sad da učini poslije smrti svog bubnjara. Da raspusti bend? Da pokušaju da sviraju nešto drugo? Da sve promijeni? Da proda ideje? To su zaista ozbiljna pitanja. “Tekila” je ozbiljna knjiga u neozbiljnom, smiješnom ruhu.
Poljski kritičari kažu da ste najveći hipohondar u savremenoj poljskoj književnosti. Možete li to pojasniti?
- Kao što sam Vam rekao sada se osjećam mnogo bolje nego ranije. U mojim ranijim knjigama postojao je veoma jak strah od smrti, od bolesti. Svako zna da je smrt najvažnija stvar u našim životima. I to je jedna od mojih glavnih spisateljskih tema. Ali sa intonacijom ironije.
U Vašoj prozi primjećujem da postoji poseban odnos prema jeziku, stilu, frazeologiji. Ima i dosta psovki. Da li je to stil mladih poljskih pisaca?
- To je moj lični, a ne generacijski stil. Ja imam dva lica - to je klasična šizofrenija. Jedan stil je poput “Tekile”, a drugi je kao “Karolina”, melanholičan, pun snova, sa dugim paragrafima. Ponekad obožavam jedan, ponekad drugi. To je bolje od samo jednog načina u pisanju. Nadam se da ću jednoga dana naći i treći stil.
Vaš roman “Momci ne plaču” ima naslov kao i pjesma (“Boys donČt cry”) britanske grupe “The Cure”. Šta nam možete još reći o ovoj knjizi?
- To je moja prva kratka knjiga, objavljena je 1996. godine. Sada mi i nije tako mila, ali to je bila najpopularnija knjiga prije “Tekile”. Riječ je o priči o grupi prijatelja u trenutku promjene političkog sistema u Poljskoj, na početku devedesetih. Ipak, to nije politička knjiga, već samo atmosfera nečega novog, rastućeg novog poljskog divljeg kapitalizma, novog svijeta advertajzinga, biznisa. To doba je mnoge ljude promijenilo na gore. Pamtim svoje prijatelje sa kojima sam se divno družio, provodio dosta vremena uz pivo i lijepe djevojke, potom su oni odjednom postali zauzeti, arogantni, važni službenici u korporacijama.
Kada sam tražio naslov za ovu knjigu spontano sam pregledao svoju kolekciju ploča i pronašao taj naslov na ploči benda “The Cure”. “The Cure” je jedan od mojih omiljenih bendova, imam sve njihove albume, i bio sam na njihova dva koncerta u Poljskoj, ali muzika sastava “The Cure” nije ni nalik mojoj knjizi. Da li je danas Poljska zaista dio Zapada. Ili, bolje da Vas pitam: koliko su jaki ostaci prošlosti u Vašoj zemlji?
- U pogledu politike i ekonomije mi smo zapadna zemlja, mi smo u evropskoj organizaciji, u EU. Ali, po mentalitetu mi smo i dalje na pola puta između Istoka i Zapada. To je naša sudbina da budemo između Rusije i Njemačke. Poljska je mjesto gdje se uticaji Istoka i Zapada susreću i sudaraju. Tako da smatram da mi nikada nećemo biti istinski Zapadnjaci. I nikada nećemo biti Istočnjaci, hvala Bogu!
Naravno, postoji nostalgija prema “dobrim starim vremenima”. Ta vrsta nostalgije javlja se u dva oblika: prvi je žal za socijalnom sigurnošću (ispoljena kod starih ljudi, rudara, nekih radnika), a drugi je kemp-nostalgija za socijalističkom pop kulturom. I to je sada baš u trendu - u umjetnosti, muzici, itd. Ipak, to je samo igra, ta kultura je trenutni trend.
Mi pamtimo istoriju, istorija je jedna od važnijih stvari u našem pamćenju, ipak o njoj sada možemo govoriti bez prevelikih emocija isto kao i ranijih godina. To je, čini mi se, razlika između Poljske i Srbije. Kada sam bio u Beogradu i Novom Sadu osjetio sam nekakvu tenziju u vazduhu. Bilo je to poslije prikazivanja snimka iz Srebrenice. U Beogradu smo razgovarili o Kišu u prostoriji sa slikama iz Srebrenice. Prvog dana skupa policija nas je čuvala, jer su nacionalisti izjavili kako žele da unište tu izložbu. Na ulicama i kafićima gdje smo govorili engleski neki ljudi su nas posmatrali sa averzijom.
Kako izgleda savremena poljska književnost? Možete li uporediti tu književnost sa onom koja je nastajala u 70-im i 80-im godinama prošlog vijeka?
- Moderna poljska književnost je puna novih interesantnih autora i knjiga. Ali, nijesam siguran da je riječ o zaista genijalnim romanima. Sada imamo invaziju autora rođenih u sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama. Novi trend se ogleda u realistično antipotrošačkoj prozi, pogrešno shvaćenom poljskom kapitalizmu i savremenoj realnosti. To je novina, jer poljska proza poslije 1989. (godine promjene sistema u Poljskoj) pokušava da pobjegne od neposrednog. Bili smo umorni od političke proze, borbene književnosti. Sada stasava nova generacija - za nju je socijalizam i angažovana književnost iz 70-ih i 80-ih poput parka iz doba jure. Tako da oni pokušavaju da pišu novu borbenu prozu, bez tereta, bez kompleksa.
Plaši me što kiš nije toliko popularan u svojoj zemlji
Prije otprilike nešto više od mjesec dana bili ste u Beogradu na skupu posvećenom piscu Danilu Kišu. Koliko je Danilo Kiš poznat u Poljskoj, i kako Vi ocjenjujete njegovo stvaralaštvo?
- Kiš nije toliko popularan u Poljskoj koliko bih ja želio da bude. On je pisac za malu grupu entuzijasta, ali oni su zaista moćni fanovi, poput ultrafudbalskih navijača. Sve Kišove knjige prevedene su i štampane u Poljskoj izuzev poezije i “Časa anatomije”.
Ali, mene plaši što Kiš nije toliko popularan u svojoj zemlji, jer na tom interesantnom skupu nije bilo baš puno ljudi. Tamo se čulo da je on najvažniji, najuticajniji pisac, ali nažalost ja to nijesam mogao primijetiti.
Kiš je mrtav već 15 godina. Sada, nažalost, u osnovi postoje javni odnosi koji zahtijevaju da morate biti živ, mlad, lijep i jednostavan. Dobar izgled u magazinima sa interesantnom pričom iz sopstvenog života koja podrazumijeva: veliku ljubav, dobar seks, lijepa putovanja i novac (imati ili nemati). Vaš dobar um i dobar rad nije tako uzbudljiv. Djela Danila Kiša teško mogu da razumiju vikend čitaoci. On je mrtav, ali živi zauvijek u istoriji književnosti. On je bio jedan od najznačajnijih i najuticajnijih pisaca u 20. vijeku. Neko voli da razmišlja o pisanju poslije velikih ljudskih zločina: nacizma i staljinizma. Za mene on je vrh. Jedan od 10 najboljih pisaca u cijelom svijetu.
Najbolja novina u Poljskoj
Radite u poznatom poljskom dnevniku “Gazeta Wyborcza”. Koliko se poljsko novinarstvo promijenilo u periodu tranzicije? Da li je “Gazeta Wyborcza” i dalje najpopularnija dnevna novina u Poljskoj?
- Mi smo i dalje najpopularnija novina u Poljskoj. Već dvije godine bolje se od nas prodaje novina “Fakt”. Ali to je klasičan tabloid, sa golim djevojkama, brutalnim fotografijama, jeftinim senzacijama. Oni su, naravno, veoma popularni.
Mi živimo u zemlji u kojoj je riječ slobodna, demokratija takođe i to je, svakako, velika promjena u posljednjih 15 godina. Nema cenzure. Smatram da poljsko novinarstvo ima dva lica - profesionalno, pošteno, fer-plej je u nekoliko dnevnih listova, nedjeljnika, na jednom ili dva TV kanala. Ali, u nekoliko posljednjih godina pojavio se i novi vid novinarstva, veoma opasan. Tu su neki užasno komercijalni TV kanali, novine, radio-stanice, novinari rade sve zbog novca, koriste sva raspoloživa oružja da bi zgrnuli keš. Glupi, pohlepni, cinični. Moramo pokušati da bolje zaštitimo lice novinarstva.
Vujica OGNJENOVIĆ
20.06.05
Povratak domaćih pera
Kšištof Varga
PROMENOM političkih i ekonomskih sistema u Poljskoj, došlo je, konačno i do velikih pomaka u izdavaštvu i kulturi te zemlje. Posle deceniju i po pustoši u književnosti, tiraži knjiga rastu, opet se čitaju poljski pisci...
Ovo u razgovoru za "Novosti" kaže Kšištof Varga, jedan od najčitanijih pisaca u Poljskoj. U Novom Sadu je zbog promocije svoje knjige "Tekila", prvenca na srpskom jeziku, u izdanju VEGA media, a u prevodu Zorana Đerića.
Koji su trenutno najpopularniji poljski pisci?
- Svoje čitaoce imaju i autori čija dela ne predstavljaju tzv. ozbiljnu književnost. Tu spada, recimo Katarina Dohola, koja je sa svojim "ženskim pismom", za Poljake ono što je za nas, Ljiljana Habjanović Đurović. Dohola piše knjige koje sabiraju najveće tiraže u Poljskoj. U drugom opsegu popularnih autora, svrstani su pisci koji su bliži ozbiljnoj knjiženosti: Takav je Jerži Pilh, čiji je roman - "Pod moćnim anđelom", prevođen i u Srbiji. To su autori koji prodaju po 100.000 primeraka od svakog naslova svoje knjige. Samo pre desetak godina to je bilo nemoguće. Situacija se, srećom, promenila.
Da li su popularni, ujedno, i najbolji poljski pisci?
- Svakako da imena koja sam pomenuo nisu najbolja u našoj književnosti. Mogao bih da pobrojim još mnoga. Recimo, Andžej Stašjuk, mlad, autor, izrazito je popularan u Poljskoj, posebno u Nemačkoj gde je, čini se, još popularniji. Veoma je cenjena i književnica Olga Toharščuk. Ne znači, međutim, da su sve knjige koje su popularne i dobre. To ne ide uvek zajedno. No, ipak, dešavaju se promene koje govore da se menja književna i kulturna klima u Poljskoj.
Da li je to uticalo i na žanrovsko opredeljenje pisaca?
- Devedesetih godina veoma je bio omiljen - biografski žanr. Sada su se pojavili pisci koji govore o poljskoj stvarnosti. Oni su tvorci realistične literature, prilično brutalne jer odslikava svakodnevnicu. Dakle, pojavila se angažovana književnost koju uglavnom potpisuju mlađi autori a postoji i drugi književni pravac koji pomalo ulazi u neke bajkolike svetove. Olga Toharščuk je, recimo, okrenuta toj basnolikoj književnostio (dva romana prevedena su joj i u Srbiji) dok je pesnik, prozni i dramski pisac Andžej Stašjuk primer dobrog spoja za te dve vrste književnosti. Nedavno je u Srbiji izašao njegov roman "Beli gavran" a u Poljskoj je objavljena i nova knjiga njegovih putopisa gde on opisuje stvarnost u okolnim zemljama, u: Ukrajini, Rumuniji, Mađarskoj, Slovačkoj...
Tranzicija u izdavaštvu je sada iza vas. Kako je protekla?
- Krajem devedesetih počeli smo da nadoknađujemo one nedostatke u domenu evropske zapadne književnosti koja je ranije bila nedostupna. Pojavljivali su se prevodi knjiga koje su nedostajale poljskim čitaocima, uglavnom dela američke i engleske književnosti. Izdavači su se potom, okrenuli novim savremenim autorima... Glad za evropskom literaturom koja je postojala, vrlo brzo je utoljena. Čitaoci su se napokon zainteresovali za poljsku književnost. Poljski izdavači su se borili za poljske pisce dajući im odgovarajuće honorare a činili su sve, kako bi u svojim programima imali što više domaćih autora. Poljski pisci postali su, najzad, važniji od stranih, što je pre deset godina bilo je nezamislivo.
Poljaci su se ponovo zainteresovali - za književnost svojih suseda...
- Da. To je lepa pojava. Jedno vreme za književnost je bila po strani, postojao je čak prekid u interesovanju. Sada se Poljaci ponovo interesuju za književnost svojih suseda, između ostalog i za pisce iz Srbije i drugih bivših jugoslovenskih republika. Trenutno je u modi, ukrajinska književnost. Za to postoji razlog: Ukrajina je u poslednje vreme, od tzv. narandžaste revolucije, postala veoma bliska Poljskoj. Sa velikim interesovanjem pratili smo sva dešavanja u Ukrajini u minuloj deceniji, pre svega pojavu demokratije. Hiljade mladih Poljaka putovalo je u Ukrajinu, kako bi pomogli revoluciju.Kako ste Vi lično to doživeli?
- Meni je to bilo vrlo zanimljivo i na neki način me podstalo na razmišljanja: Mladi Poljaci su odbacili stare predrasude, pre svega političke i istorijski brutalne i krvave, koje su postojale između ove dve zemlje. Sada se u Poljskoj izdaju knjige iz Ukrajine i ta literatura postaje sve zanimljivija i interesantnija našim čitaocima.Vaša knjiga "Tekila" smatra se kultnom, doživela je u Poljskoj nekoliko izdanja. Donela Vam je i najveću popularnost. O čemu govori?
- Ta knjiga je prvi put objavljena 2001. godine, a reč je o tragikomičnom monologu jednog od članova pank - rok grupe koji nosi sanduk preminulog člana bubnjara. Knjiga je pisana kolokvijalnim jezikom svakodnevice, slengom a, sadrži i dosta psovki... Čitaju je i mladi, njima je žanrovski bliska jer objašnjava pan-rok generaciju koja je odrastala u Poljskoj. Prvi put je ta generacija u ovoj knjizi dobila svog pisca, tumača...
Tiražni "Viborč"
KŠiŠTOF Varga, pored proze piše i književnu kritiku, novinske tekstove i odgovorni je urednik u najznačajnijim i najtiražnijim poljskim novinama "Viborč". Novine se prodaju u prosečnom tiražu od 500.000 hiljada dnevno, ali često dostižu brojku od 700, pa i 800 hiljada prodatih primeraka. Ovaj list je 1989. godine, postao prva nezavisna demokratska novina u Poljskoj koja je vremenom postigla najveći tiraž u ovoj zemlji.Po tiražu, ispred "Viborče" ponekad isprednjači izdanje žute štampe, tablod - "Fakt". Zapaženo je da uprkos tome što je najjeftiniji, tabloid gubi čitaoce dok "Viborč" opstaje uvek u postojanom i nepromenjenom tiražu
21.07.05 Vreme
Pank Balzak
Tekila, Kšištof Varga
Intrigantan omot (so, tekila &limuna po" kila...), novi izdavač, nepoznat autor... Šta li bi iz svega toga moglo da ispadne? Ajd" za korice, no izdavač zapravo i nije baš tako nov – objavili seriju kiosk-izdanja Nobelovaca u saradnji sa "Dnevnikom"; nadam se da su time zaradili dovoljno para, pa sada mogu da se posvete ozbiljnom izdavaštvu – a pisac (rođ. 1968) ovde, istinaibog, ranije nije prevođen, ali je u svojoj poljskoj domovini jedan od najzapaženijih predstavnika novog proznog talasa, obaška i kritičar te jedan od urednika kultne Mihnjikove "Gazete viborče". Ah, da, nedavno je boravio i u Beogradu, na skupu posvećenom Danilu Kišu, a u društvu ovde poznatijeg Andžeja Stasjuka, koji inače u Poljskoj izdaje Vargine knjige.
Okej, ako smo koliko-toliko pregledno uveli junaka u "radnju" ovog teksta, pohitajmo k delu samom. Jedva sto i kusur stranica ovog explozivnog roman(čić)a zapravo je zadihani solilokvij, tačnije unutrašnji monolog naratora, frontmena popularnog poljskog pank-benda, a isti se – monolog, naime – u celini & celosti odvija tokom sahrane njihovog bubnjara, na kojoj članovi benda imaju tužnu počast da nose njegov kovčeg... E, sad, ako se zna da su bubnjara zvali Debeli, da je imao zdravo mnogo kilograma i neumorno jeo sve što se jede (a i šire), onda je jasno da to nije baš tako jednostavan posao. Naročito kada su ožalošćeni nosači prokleto ma(h)murni, kao što to u nedoba i biva... Pa dobro, Bože moj, rokeri katkad umiru u cvetu mladosti, to im nekako ide u ro(c)k službe, na toj je bazično tužnoj činjenici ionako sagrađena cela jedna popkulturna mitologija (i unosna prateća memorabilia- industrija), ali da bi ta mitologija "ispravno" funkcionisala, smrt "po sebi" nije dovoljna, bitan je njen žanr, ona mora biti "rokerska", recimo poput Kobejnove, Hendriksove, Džonsove... Već se tu, u subverzivnom žanrovskom odstupanju smrti, ogleda Vargina "teškometalna" ironija: umesto da ritualno premine od overdouza u hotelskoj sobi (koju je prethodno razlupao na parčiće) ili da izdahne stenjući na nekoj grupi-devojci – prekrkan kokainom, jakako – Debeli umire od... prežderavanja? Ne čak ni to, mada je njegovoj animalnoj i svežderskoj oblapornosti posvećeno mnogo živopisnih stranica – nego tako što mu je, u rođenom kupatilu, eksplodirao neispravan plinski bojler, pomalo mu, eto, raznevši glavu.
Tja, to je maler svakako dostojniji teatra apsurda ili montipajtonovskih skečeva nego pravovernih rok i pank hagiografija, ali naš pisac, Poljak mađarskog porekla, na baš nekako "češki" način depatetizuje i deherojizuje preminuće jednog, bajdvej, sasvim prosečnog varšavskog lupača u bubnjeve, činele i ostalu skalameriju; kao da hoće da kaže da nama, smotanim Istočnoevropljanima, baš i ne priliče te "kanonske" smrti anglosaksonskih ikona globalne pop-kulture... Nego će za nas pre biti nešto što je duhom blisko iščašenosti Gombrovičevih proza, ili čak samoj bizarnosti stvarne smrti jednog Bohumila Hrabala, na primer.
Ali, ništa od toga nije najvažnije u ovoj priči. Nego pak ovo što sledi. "Tekila" svakako nije priča o Debelom i o njegovom sudbinskom srazu sa bojlerom, nego o onima koji ga prate do njegovog dugog konačišta, što stvarno, što metaforično. Ispisan kolokvijalnim jezikom, tj. govornim žargonom urbane mladeži – koji je Zoran Đerić više nego solidno posrbio, sve bolje kako tekst romana odmiče – ovaj roman toka (be)svesti jednog pomalo infantilnog i naivnog (te utoliko nužno i "staromodnog", trange-frange sadašnjosti neprilagođenog) narcisoidnog kreativca, pankera na pragu sredovečnosti, a u ambijentu poodmakle poljske tranzicije na prelazu milenijuma, roman kroz niz naizgled trivijalnih epizoda majstorski zrcali – kao nekakav pankerski Balzak-polonez! – naravi, običaje i vrednosti jednog društva, reflektujući stvarnost epohe kojom je zacarila pokondirenost svake vrste, i u kojoj je sve na prodaju, uključujući i ono što tobože "nema cenu". I to je negde ona tematska okosnica Tekile, prezentovana pri tome sa razgaljujućom lakoćom, bez ikakvog dociranja, ako se u to ne ubroje poneki Naratorovi verbalni ispadi, ali njih pisac upotrebljava strogo funkcionalno, razumno udovoljavajući rezonerskoj ćudi svog junaka. Koji je, kao svaki pravi panker, doživotni borac protiv blaziranosti, a naročito protiv nepravde...
Opojna snaga "Tekile" u tom je naratorovom, kaobajagi lapidarnom, portretiranju Nove Poljske kroz nekoliko njenih interesno i na sve druge načine isprepletanih (prestoničkih) mikrosvetova – supkulturni, medijski, ulični, showbiz... A sve se to ukrstilo na sahrani Debelog, za koju će čitalac naivno i dobrohotno pomisliti da je Ono Najstrašnije što se u "Tekili" dogoditi može, ali ga – baš kao i zadihanog pripovedača – na samom kraju romana čeka aprijatno iznenađenje, čeoni sudar sa gotovo nesavladivom apsurdnošću i hladnom, megaracionalnom surovošću Korporativnog Uma i njegovih nemilosrdnih zakona. Pred njima ni smrt nema neke šanse, a o životu da se i ne govori. Kako god, Tekila je prvorazredno osveženje; ponuđena doza je ionako mala, pa sigurno neće biti loših nusposledica. Naprotiv, biće samo zdrave žeđi za novom turom!
Teofil Pančić