Staza prošlosti

16.05.09

Roman „Staza prošlosti“ britanske spisateljice Rebeke Stot je provokativna i intrigantna prica o prošlosti i sadašnjosti. Elizabet Vogelsang, naucnica sa Univerziteta Kembridž, umire pod neobicnim okolnostima: pronašli su je utopljenu, kako u samrtnickom grcu steže staklenu prizmu u ruci. Umrla je prije nego što je uspjela da završi kontroverznu biografiju Isaka Njutna, krunu svoje životne opsesije XVII vijekom. Njen sin zato moli svoju bivšu ljubav, Lidiju Bruk, da dopiše posljednja poglavlja knjige. Lidija pristaje i seli se u Elizabetinu kucu, gdje ce zaroniti u Njutnov svijet, svijet XVII vijeka, i pokušati da riješi misteriju iz prošlosti... Otkrice da mracna sjenka nasilja koja se spustila na savremeni Kembridž i koja je dovela do citavog niza ubistava, možda potice od zagonetnog dokaza na koji je Elizabet naišla tokom istraživanja. Otkriva se tajanstvena uloga alhemije i natprirodnog u Njutnovom životu. Slikoviti prikazi Kembridža u prošlosti i sadašnjosti, staklarstvo XVII vijeka, alhemija, velika kuga i Njutnova naucna dostignuca smjenjuju se u ovoj uzbudljivoj knjizi nedavno objavljenoj u izdanju “Alnarija” i prevodu Branislave Vajagic.
Rebeka Stot je rodena 1964. u Kembridžu. Završila je studije engleskog i istorije umjetnosti. Profesor je engleske književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu Istocne Anglije. Autorka je brojnih knjiga o umjecu pisanja, studija o pjesnicima Alfredu Tenisonu, Elizabet Baret, o Darvinu... O “Stazi prošlosti” koji je njen prvi roman (preveden na 12 jezika) Rebeka Stot je govorila za “ART Vijesti”.

Kako je nastajao Vaš roman „Staza prošlosti“?
- Pocela sam sa fusnotom, kao što se dešava sa svim dobrim stvarima. Citajuci biografiju Isaka Njutna nije bilo posebnih razloga za interesovanje za rane periode života naucnika kao što su bili Darvin ili Njutn. U jednom poglavlju te biografije pominje se stipendija koju je Njutnu, kada su mu bile 24 godine, dao Triniti koledž u Kembridžu 1667. godine. Bez te stipendije on bi se gotovo sigurno morao vratiti na farmu svoje majke i pokušati da je pokrene. Umjesto toga, u narednih trideset godina stipendija mu je dala prostora i vremena, kao i mira da vrši sve eksperimente koji su doveli do njegovih velikih otkrica u fizici, hemiji, matematici i astronomiji. U biografiji koju sam citala kaže se da je Njutn imao srece što je dobio tu stipendiju. Kada sam pogledala u fusnotu knjige, saznala sam da je on imao srece zato što je bilo više mjesta za stipendije te godine, jer su nekoliko drugih drugova, ocigledno pijani, pali niz stepenište i preminuli.

Bila sam upecana.
Price po mom mišljenju pocinju sa - šta ako. U to doba je bilo: šta ako ste bili istoricar koji radi na životu Isaka Njutna i ako ste došli do podatka u jednoj staroj arhivi koji sugeriše da je Isak Njutn, velika ikona engleskog prosvjetiteljstva, bio umiješan u smrt iz kojih je on izvukao korist.

Koliko daleko treba da idete da biste to saznali?
Tako da se izazov pri pisanju „Staze prošlosti“ sveo na sticanje dovoljno saznanja o Njutnu, Triniti koledžu i Kembridžu 1660-im godinama i da pocnem da razjasnim nešto od misterija vezane za te smrti. Problem je bio ne zaustaviti se tu. Ubrzo sam shvatila da bih došla do suštine stvari potrebno je da posjedujem znanje o alhemiji, pravljenju stakla u XVII vijeku, kugi, politici koledža, o tome kako je svjetlost padala po ulicama Kembridža i kako su mirisale lomace paljene za vrijeme kuge. Kopanje natrag kroz vrijeme nalikovalo je velikoj avanturi. Zadržala sam se na fascinantnim i sjenovitim istorijskim likovima, poput Ezekijela Fokskrofta matematicara i alhemicara koji je poducavao na Kings koledžu u Kembridžu i koji je donio Njutnu alhemijske rukopise.

Filozofski izazov – set pitanja kojima se vodi knjiga – bio je istraživanje opasnosti znanja i intelektualnih opsesija. „Staza prošlosti“ je vrsta faustovske price – prica o nekoliko ljudi koji su svi opsjednuti pronalaskom necega opasnog. To je takode i prica o zapletenosti – kljucnoj rijeci u ovoj knjizi. Svi u ovoj knjizi, ukljucujuci Njutna, umiješani su u nešto opasno što ne mogu kontrolisati.
„Staza prošlosti“ je prica o duhovima, ljubavna prica i istorijski triler, ali isto tako istraživanje naših želja za znanjem i o tome kako želja može biti opasna.

Vaš roman sadrži dvije misterije, jednu savremenu i drugu istorijsku. Koja je veza izmedu njih?
- Kao istoricarku interesovao me je nacin na koji prošlost ne ostaje u prošlosti vec se ponovo pojavljuje kroz našu sadašnjost. Zanima me nacin kroz koji istorija može biti sablasna. Ona nas cesto obilazi, stvara neku vrstu sjenke. Tako u „Stazi prošlosti“ imam u zapletu ubistvo iz XVII vijeka u koje su umješani Njutn i Triniti koledž. Takode postoji i zaplet sa ubistvom u savremenom Kembridžu i u njega su ukljuceni neurolog, koji je takode kolega na Trinitiju, a tu je i Lidija Bruk, istražiteljka koja se krece izmedu ova dva slucaja.
Ideja za vezu izmedu dva zapleta dolazi iz kvantne fizike. Postoji teorija u kvantnoj fizici koja se zove teorija zapleta (entanglement theory). Fizicari su otkrili da ako dvije subatomske cestice dodu vrlo blizu orbite postace “upetljane” i pocece da lice jedna na drugu. Ako naucnik pošalje jednu od tih subatomskih cestica na drugu stranu svemira, a zavrti onu najbližu njemu, “blizanac” na drugoj strani svemira ce se zavrtjeti u istom smjeru. Teorijski fizicari su poceli da se pitaju da li vrijeme može raditi na istom principu – dva trenutka u vremenu mogu postati zapetljani i pocinju liciti jedan na drugog.
U „Stazi prošlosti“ imam dva zapleta koji su isprepletani kao što su isprepletani trenuci u vremenu. U XVII vijeku Njutn i njegove kolege alhemicari bili su uhvaceni u niz tajanstvenih smrti. U današnje vrijeme u mom romanu neurolog se zove Kameron Braun i on se bavi slucajevima prava životinja koje su napadnute, što je rezultiralo nasilnom smrcu. Moja junakinja Lidija Bruk, koja istražuje ubistva u prošlosti, pocinje da vidi vezu i pokušava da ucini nešto kako bi zaustavila ponavljanja. Ali, njih je puno u tom nizu.

U „Stazi prošlosti“ pišete o ranim godinama Isaka Njutna, provedenim u Kembridžu. Zašto je taj period Njutnovog života tako tajanstven?
- Tajanstven je iz razloga što je malo istorijskih dokaza ostalo da nam govore o Njutnovom ranom životu, izuzev njegovih bilježnica, nekoliko knjiga racuna i zapisa sa koledža. Njutnove bilježnice su fascinantne. On nikada nije zapisao svoja osjecanja, niti nam je ostavio zapis o svom svakodnevnom životu, ali je napravio neobicne stvari, kao što je spisak od 48 grjehova koje je napisao u tajnim kodovima 1662. godine, kada je imao 21 godinu. Oni obuhvataju djecacke grjehove, poput krade trešanja ili zabadanje igala u leda ljudi u crkvi.
Mi znamo da je Njutn praktikovao alhemiju, odmah pošto je stigao u Kembridž 1662. godine, jer njegove knjige racuna pokazuju kako je on kupovao alhemijsku opremu i knjige. Ali mislim da postoje dokazi koji ukazuju da se on bavio alhemijom mnogo ranije i da su eminentni i tajni alhemicari vec bili otkrili mladog Njutna i “dotjerali” ga. „Staza prošlosti“ sugeriše da je Njutn imao mocne pokrovitelje na Kembridžu i ... ne mogu vam više od toga reci jer bih otkrila zaplet price! To je takode tajanstven period istorije zbog kuge koja je došla u Englesku sredinom 1660-ih, i tako su se ljudi selili iz gradova u sela da bi izbjegli kontaminaciju. Svi koledži u Kembridžu su bili zatvoreni, a studenti su bili otpušteni na jedno vrijeme, tako da su svjedocanstva o tom dobu veoma oskudna.

Vratimo se Njutnu i alhemiji. U Vašem romanu pominjete kako je vecina Njutnovih biografa preskakala njegovu umiješanost u alhemiju. Šta je razlog za to precutkivanje?
- U prošlosti je alhemija bila prepreka za istoricare. Alhemija je povezivana sa carobnjaštvom, praznoverjem i magijom prije nego što za racionalnu osnovu empirijske naucne prakse. Njutnov najpoznatiji biograf, Ricard Vestfol je na primjer objelodanio (u drugoj fusnoti!) da on smatra Njutnovu alhemiju posramljujucom i nerazumljivom.
Ali u posljednjoj deceniji istoricari su primijetili da ne postoji tacka na kojoj nauka odjednom postaje “racionalna”. Alhemija i nauka koegzistiraju dugo vremena. Njutn je bio fasciniran alhemijom. Jedna šestina svih njegovih radova odnosi se na alhemiju u prirodi. Za njega nije postojala razlika izmedu eksperimenata koje je izvodio u alhemiji i onih eksperimenata izvedenih na polju koje bismo nazvali hemija. Za njega one su obje legitiman nacin za otkrivanje istine.

Zašto je alhemija bila toliko privlacna u prošlosti?
- Alhemija je bila privlacna jer su mnogi alhemicari vjerovali da je sva istina o zakonima prirode otkrivena od strane antickih filozofa i da je zadatak svake nove generacije alhemicara da dekodiraju to znanje i da ga iznova upoznaju u novom dobu. Tako da je puno alhemije bilo skriveno. Alhemijski rukopisi su obicno pisani u nekoj vrsti kodova da zaustave neupucene da u njihove ruke dodu tajne. Alhemicari su vjerovali da je sve na svijetu bilo potencijalno u stanju transformacije. Oni su vjerovali da ako znate pravu kombinaciju elemenata onda možete mijenjati oblik predmeta, od gvožda u zlato, na primjer, ili od kamena u metal. Oni su mislili da cak mogu naci nacin da promijene smrtnost u besmrtnost i pronadu tajnu vjecnog života. Zato je eksperiment miješanja elementa i testiranje kroz vatru u peci bilo centralno za alhemiju, baš kao što je to za ono što bismo nazvali hemijom.

Kako Vi objašnjavate pricu o Njutnovoj jabuci, u kontekstu otkrica gravitacije. Da li je to mit ili istina?
- Kada govorimo o istoriji nauke, mislim da smo postali previše opsjednuti sa „eureka“ trenucima. Volimo da nas naša istorija zabavi, pa smo skloni da se koncentrišemo na te trenutke velikih otkrica. Ali važna naucna otkrica obicno dolaze kroz serije malih ideja, pitanja i eksperimenata. Imamo obicaj da mislimo kako je, na primjer, Darvin izmislio evoluciju 1859. godine, ali ideja o evoluciji postojala je i kod Grka. Ono što je Darvin izmislio bio je mehanizam evolucije - prirodnu selekciju. I cak su mu bile potrebne godine da dosegne do toga. Do tog otkrica došao je kroz serije malih istraživanja i slagao je sve to zajedno - dio po dio, knjigu po knjigu, bilješku za bilješkom. Tako je i sa jabukom. Da li je pala? Naravno da jeste. Bilo je svuda stabala jabuka u Kembridžu i na imanju kod kuce Njutnove majke u Vulsthorpu. A da li je Njutn iznenada shvatio gravitaciju u trenutku kada mu je jabuka pala na glavu (eureka!) je malo vjerovatno. Mi znamo da je on radio eksperimente sa padajucim objektima godinama prije i godinama poslije.

Citaoci mogu steci utisak da je Triniti koledž mocno mjesto, zar ne?
- Da, Triniti koledž je mocan, kao i svaka druga akademska institucija sa drevnom istorijom i mnogo novca. Triniti, kao i svi drugi koledži na Kembridžu, veoma je privatno i zatvoreno mjesto. Ima svoje sopstvene rituale, tradiciju i politiku. U Njutnovo vrijeme konkursi za stipendije su bili vrlo politicki i cesto korumpirani. Potrebno je da imate patrone u Kembridžu da biste dobili pravo na školarine i stipendije. I fascinirala me prica o Njutnu koju danas pricamo da je on bio usamljeni genije. Ali, on to nije bio. Nijeste mogli ostaviti biljeg u nauci ni onda ni danas bez patronata. Tako da je „Staza prošlosti“ knjiga i o tim sjenovitim pokroviteljima isto kao i o samom Njutnu.

Talenat i disciplina

Profesor ste engleske književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu Istocne Anglije. Kakva su Vaša iskustva sa pisanjem: može li neko nauciti da piše ili je to u mnogim slucajevima vrsta dara?
- S obzirom na ogromnu konkurenciju za mjesta, zato što je Univerzitet Istocne Anglije poznat širom svijeta zbog programa o kreativnom pisanju, svi ljudi koje mi poducavamo su vec vrlo dobri pisci. Posao koji obavljamo kao tutori pomaže im da nauce da ispravljaju, izgrade i poboljšaju svoj rad i da im pomognemo pri objavljivanju. Svi oni imaju dar, ali su isto tako ljudi koji su pisali godinama, mnogi od njih osam ili devet godina. Tako da oni nijesu samo daroviti, oni su disciplinovani i dotjerani. Vecina od njih ima vrstu gladi za pisanjem i vide sebe kao darovite, ali još uce kako da rade nove stvari sa rijecima koje koriste.

Izazovi biografije
Takode ste napisali i knjigu o Darvinovim ranim godinama. Šta možemo nauciti iz biografija slavnih naucnika?
- Kvalitet biografija slavnih naucnika mnogo se razlikuje. Znamo puno toga o Darvinu jer je on ostavio detaljne zapise o tome šta je procitao, o svom zdravlju, o danima svog života u Daunu i životu svoje supruge i djece. Pa je pisanje objašnjenja Darvinovog života bilo potpunije jer sam željela da utkam pricu o njegovom porodicnom životu oko naucnih otkrica, da ga prikažem kako sjedi u svojoj radnoj sobi, na primjer, radeci na prirodnoj selekciji, a u isto vrijeme kako razmišlja o podrezivanju stabla kruške, ili mora da prestane jer je jedno od djece upalo u njegovu sobu i zatražilo komad žice. Volim da znam naucnike kao ljude isto kao i mislioce. Njihovi mozgovi ne postoje rastavljeni od tijela. Oni žive u svijetu. Njutn takode. Njegovi eksperimenti i otkrica o svjetlosti, na primjer su sve zanimljiviji kad razmišljam kako su se otkrili u njegovom umu dok je šetao po Kembridžu punom zadimljenih vatri kako bi se izbjegla kuga.

Vujica OGNJENOVIC