Branimir Štulic Džoni, rođen je 12. aprila 1953 godine u Skoplju.
Njegov otac Ivan, poreklom iz Nina (kod Zadra), radio je kao oficir JNA u tenkovskim jedinicama, u kasarni koja je se nalazila u Skoplju.
Godinu dana pošto je Džoni rođen, njegova majka Slavica rodila je drugo dete, njegovu sestru Branku.
Život i detinjstvo u Skoplju obeležili su njegov govor, pa su zbog njegovog neobičnog naglaska, mnogi mislili da je bosanac.
Međutim već sa pet godina Džoni se vraća u Hrvatsku, jer je njegov otac dobio premeštaj u Jastrebarsko, mesto nadomak Zagreba.
U tom mestu je on nastavio pohađati osnovnu školu.
Šezdesete godine porodica se seli u Zagreb, u novo naselje Siget, gde Džonijeva majka živi i danas.
U tom naselju, kad su se Štulićevi doselili, još nije bilo škole, pa su roditelji upisali Branimira u školu u obližnjem Trnskom.
Maturirao je 1972. godine s radnjom "Pariska komuna".
Tema radnje vezana je uz njegovo zanimanje za socijalne i društvene mane, a zanimljiva je posebno zbog toga jer je pisana neposredno nakon događaja u Hrvatskoj 1971. godine.
Rad je ocenjen odličnom ocenom, ali je iz hrvatsko-srpskog Džoni bio dovoljan.
Važnu ulogu u tom periodu njegovog života odigrala je i Maja Ostir, koja je prijatelju iz škole posudila akustičnu gitaru, na kojoj je Štulić počeo svirati.
Toliko dugo je zadržao kod sebe da je prilikom vraćanja morao izmeniti sve pragove na vratu instrumenta.
Posle gimnazije nije odmah upisao fakultet, već je odlučio da prvo odsluži vojsku.
Zbog velikog broja prijavljenih kandidata morao je pričekati nekoliko meseci, pa je uniformu napokon obukao u kasno proleće 1973. godine, da bi je nakon petneaest meseci skinuo i počeo studirati.
Studirao je filozofiju, međutim odsek je nekoliko puta menjao, tako da se napokon zaustavio na sociologiji i tu "zalutao" negde "između prve i četvrte godine".
Dogurao je do šestog semestra, ali nagomilavši veliki broj nepoloženih ispita (pošto je tada polaganje nekih ispita moglo da se odlaze do diplome) on je napustio fakultet, ali se i njegov interes ostvario jer je već uveliko osnivao i raspuštao bendove.
Mnogi njegovi znanci iz vremena dok je studirao govorili su kako je Štulić bio "jedanaesta gitara".
Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu sa vremenom, u to vreme je držao da je sevdah naš autentični zvuk, koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pesmama.
Kao samouki gitarista, on je vežbao danonoćno, i uvek je bio u potrazi za prostorom za vžzbanje.
Stvorivši bend koji se munjevito popeo na sam vrh ondašnje jugoslovenske rock-scene, u danima kada je Bijelo dugme već stagniralo, Štulić je raspustio Azru i 1984. godine otišao u Holandiju.
U Holandiji je nastao, trostruki album "It Ain` Like In The Movies At All".
O ovoj ploči Džoni je rekao: "Ja sam naprosto morao nešto da radim u Holandiji.
Četiri godine sam se mučio sa tim albumom.
Uradio sam dve verzije.
Prva je imala neku grešku sa "Dolby" sistemom.
Ova druga, koju sam izdao u Sarajevu takodjer je imala grešku, ali je ipak izašla.
To je zapravo neka vrsta filma.
Sve ono što sam radio u Holandiji, stavio sam na tu ploču".
Iz prvog dužeg Džonijevog boravka u Holandiji, tačnije u Utrechtu, datira i njegovo poznanstvo sa današnjom mu ženom Josefinom Frudmaier, jednom od sekretarica gradskog doktora.
Štulić se 1987. godine vratio u zemlju.
Sa sobom je iz Holandije doveo novog basistu, Steven Kippa.
"Našao sam ga na ulici, jednostavno sam ga našao. To uvjek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokušao. Svirao je cijelu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Između krajnosti i Zadovoljštinu - govorio je Džoni.
Godine 1991.godine Štulić se definitivno vratio u Holandiju gde čita,prevodi i komponuje za svoju dušu.
13.08.05 Danas
Epizoda: Gracije(a)
Smijurija u mjerama, Branimir Džoni Štulić
U jednoj zemlji bila jedna rok grupa koja se zvala Azra. Te zemlje više nema. Nema ni Azre.
Ali, uprkos svemu, on je tu. Štulić Džoni Branimir. I pesme. I prevodi. Naravno, mi ga nismo prevodili na srpski, znate kako je...
Šalu na stranu, zanimljiva i poučna (al’ je poučna!) knjiga sletela je u naš glavni grad. Iskreno, Štulića ranije nešto i nisam čitao, mislim, znam da je izdavao i ranije neke pesme, pa onaj čuveni prevod Ilijade koji je najmanje prevod i još manje Ilijada (čitao sam neke delove i smejao se do besvesti!)
SVITANJE
(Paulos, Bizant, 560.n.e.)
Iščupala je vlas svoje sjajne kose
I uhvatila moje ruke u zamku
Protresao sam ih nasmiješivši se
Kosa kao čelik zarobila me
Okovani rob
Zažalio sam osmijeh
Sad me ona vodi
A ja posrćem iza nje
Za koga češljaš kosu poput ljubavnice
Čiju meku kožu glade tvoje ruke
Čemu grimiz na svečanom ruhu
Moje oči zure bezizrazno
Ravnodušno u bistrom danu
Razdanjuje se u zlatu
(Poslednja
Ali dobro. Pesnička sloboda ne zna za granice, a i kad zna, pravi se da ne zna.
Smijurija u mjerama je u stvari, jedna velika Štulićeva igrarija (kao da to nismo očekivali!), evo i zašto. Ova debela zbirka pesama je... pardon, znam, ne kaže se debela, debele su svinje, kaže se obimna, da, tako je. Znači, ova obimna zbirka pesama je kolaž.
Ili bolje, lični kolaž Štulićev.
U prvom segmentu knjige većina pesama počinje ovako...a sedamdesetdevete hladne zime...ili...u proleće osamdeset prve... i sve tako, godinu po godinu, do ako se ne varam, devedesetih. Taj deo posvećen dogodovštinama te mitske rok grupe Azra mi je najpesničkiji. Nekako, tu se vidi da je Štulić vičan peru u onom ozbiljnijem, umetničkijem smislu. Svi ti koncerti, pa gluparije iza bine, prospavane i neprospavane noći po kojekakvim hotelčinama, sve je to Džoni preveo u pesmu. Tu je Štulić ličan, otvoren i običan.
Bilo je tako i tako, desilo se to i to.
...Svega je osim sreće Jugoslavija imala, premda dugo je takova dična i potrajala... spika Štulić onako (a)politički. Ovo je stih! Volim taj Džonijev ironičan ton koji često ume, a i hoće, da pređe u dobro smišljenu sprdačinu. Da budem jasan, briga Štulića da bude politički pesnik ili tako nešto, ali zašto ćutati kad ti je ćutanje već nametnuto. Skupiš... pa šta bude.
Spomenuću još nešto.
Ta Štulićeva prevodilačka manija i dalje mi nije jasna (kao!), mislim, ko je još lud i toliko dokon da prevodi Homera, Hesioda i ostalu ranu i kasnu antičku bratiju, i to sve kao ozbiljno i sa m(j)erom. Ma u pravu je, ako Kinezi mogu da prevode Njegoša (na šta li to liči, da li je vladika Danilo zaista vladika, ili neki budistički prvosveštenik, da mi je znati!) sa osmehom na licu, zašto pored prevoda visokouvaženog prof. Miloša Đurića ne bismo imali i Štulićev prevod, ajde zašto.
Naročito ako Ilijadu shvatimo kao Balkanijadu. Može nam se.
Čitati Štulića, ipak, predstavlja napor, ne mentalno, već jezički, mislim, ne poznajem baš sve dijalekte i poddijalekte hrvatskog književnog jezika. Ne koristi zapetu, ne rabi rimu. Slobodan stih sa dosta inverzija.
Na kraju, predlog. Budimo i mi u merama, čitajmo neumereno.
29.07.05 Vreme
Težina i milost
Smijurija u mjerama, Branimir Džoni Štulić
On je duša svega ali te duše vodi duh zbiljaPošto se suprotnosti privlače uživa u njima
Štulićeva Smijurija u mjerama je ljubavno pismo bez adresata, drama bez didaskalija, slika bez rama ili ram bez slike. Zahvat Smijurija je čas širok i plitak, čas uzak i dubok. Štulićevi stihovi su lokalno smiješni, a globalno imaju mjere. Pjesme kakve su Najveći uspjesi bivših jugoslovenskih prostora ili Rege udaraju u ključu "Historijska čitanka" meets "Dorin dnevnik" – u tom ključu, ali jače. Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala je kafanska metafizika dostojna i onih najrijeđih pametnih i knjiških ljudi, a Ja smrtnik mali boga slavim ma ko to može platit nosi poruku dostojnu hodačašća na Daleki istok, da ne kažem Puta za Katmandu.
U jednoj majskoj sarajevskoj noći od tišine i blagog pijanstva dvije su me blazirane zagrebačke novinarke uvjeravale da je Štulić lud. Možda je Džoni jedini normalan, a mi smo svi ludi – to sam im odgovorio. Smijale su se. Znate li šta je Doplerov efekat, pitao sam ih, a one su me gledale kao ludaka, kao Džonijevog brata po ludosti, a meni bilo drago. Školski je primjer, rekao sam, sirena na policijskim kolima. Ako ti se približava, zvuk djeluje jače i frekventnije, a ako se udaljava, zvuk je mutniji i ima nižu frekvenciju – objasnio sam im polupijano pučkoškolsku lekciju iz fizike. Zgledale su se, pomislile napio se Bosanac i htjele valjda spustiti loptu: I mi smo, znaš, rekoše uglas, voljele AZRU. Ne sumnjam, kazao sam, Džoni i AZRINI fanovi mahom se i jesu obostrano udaljili, svaki u svom pravcu, onako kako su udaljene težina i milost.
Džonijeva forma je ostala ista, ali se pozicija promijenila, a zajedno s njom i žanr. Nema kontinuiteta, jer svaki je kontinuitet hic et nunc lažan. Time is out of joint, kako reče Hamlet, a tu i joint samo naoko pomaže.
Muharem Bazdulj
Postati ono što jesi
1. Predistorija. U vreme kada su svi moji drugari (dakle: svi) slušali Azru, ja sam slušao Demisa Rusosa. Verovatno sam zbog toga bio zapanjen činjenicom da čitav autobus, pun razularenih srednjoškolaca na putu za Pulu, te 1983. godine, uglas urla niz nota što ih je Džoni stavio u meni krajnje misteriozan poredak: fa-fa-la-si-mi-ti-fa-la-ti. Moju radoznalost nije uspela da pobudi ni krajnje neobična nota „ti". Ostalo je istorija.
2. Istorija. Istorija se već uveliko događala kada sam, da bih nadoknadio gradivo, od pirata pokupovao sve što je Azra ikada snimila. U Džonijevim sam stihovima, koji su sada dopirali iz neidentifikovane daljine, jasno čuo najavu onoga što smo tih godina srama i kukavičluka intenzivno živeli. Za neke je lekcije bilo kasno. džoni je nepokolebljivo falširao.
3. Postistorija. Smijurija u mjerama je biografija u stihovima, ukrštanje aforizma i epa, ustihovanih sećanja i stilizovanih prevoda koji nisu prevodi, poigravanje idiomima bez identiteta, igranje pravilima igre (što je zabranjeno, jer onda igra prestaje igrom biti, ali džoni to zna), vedra igra s lascivnošću i opscenošću („Kloniranje je super ne moraš da jebeš čoveče", str. 161), igra oneobičavanja u kojoj se stihovi ne podupiru nego ruše jedni druge: „Mogu li uhvatiti zrak kao što mogu držati tvoje tijelo", kaže nežni stih u pesmi Nestajanje, da bi sledeći razrešio napetost: „Mogu li te rasturiti kao što to obično činim moja gospo" (str. 185). Sada, kada više ne mora da peva svoje stihove, ali kada može (i mora) da piše, kada je izašao iz istorije (na obostrano zadovoljstvo, reklo bi se) i zatvorio se u svoju jezičku kapsulu, džoni je najzad postao ono što je oduvek bio: nezaustavljivo inteligentan, sjajan, beskompromisan p(j)esnik.
Ivan Milenković
Motiv čudnog trijumfa
Što može pjesnik koji je imao nesreću da u svojim stihovima uoči profeciju? I to pjesnik koji je nakon predskazane katastrofe odabrao samoću i duboki egzil odbivši pristati na okvire i zidove u međuvremenu postavljene u matičnoj mu kulturi?
Branimir Džoni Štulić, a o njemu ovdje govorimo, posegnuo je, ‘sakrio se’ u za njega jedino moguće – u logos, u znak, u riječ pretkršćanske klasične književnosti i filozofije, našavši spas u autorima koji su sve znali o profecijama i zna(če)nju, a napose u učitelju svih pjesnika, stihujući baš u njegovim stopama.
Nakon pročitane Smijurije u mjerama, Štulićevog pjesničko-filozofskog statementa u stihu i djela koje već obimom svjedoči o fanatičnom intelektualnom i kreativnom pregnuću, čovjek se ne može oteti jednoj impresiji što se kao crvena nit provlači kroz oba glavna dijela knjige – u ‘autobiografskim’ versima, ali mnogo više u drugom dijelu, u osobnoj reinterpretaciji književno-civilizacijskih remek-djela. Kao da je čitava ova avantura, plovljenje kroz mutne i tamne vode tekstova ka svjetlosti prevoda i značenja, put ka jednoj stvari: Stari svijet preveden na vlastiti nestandardni jezik, fokusiran Štulićevim okom i skrivenim komentarom, a kroz umjetničku interpretaciju, djeluje kao jedna golema parabola o sreći i prokletstvu mjesta rođenja, konkretno i jedino – onoga našeg, "tamo". To je jedna tajna priča o nama, uvijek zapitana, o porijeklu, o eri u kojoj smo živjeli, strašnom kraju i, uopće, tome jedinstvenom prostoru "Stare Planine", koji je Džoni kao kakav moderni prozod opjevao prije i bolje od svih.
A da je pišući subjekt, ne zaboravimo, netko dakle s ovakvom kulturnom i eruditskom pozadinom, s takvom ambicijom – poznat kao roker, još je jedna metafora posebnosti autora a kao izdanka područja koje je pr(a)vi motiv ovog čudnog trijumfa.
Đorđe Matić
09.07.05 Politika
Sećanja na Azru
Smijurija u mjerama, Branimir Džoni Štulić
U knjizi se nalazi i tridesetak fotografija autora, iz raznih perioda njegovog života, od kojih se neke prvi put objavljuju
Nedeljnik „Vreme” objavio je zbirku pesama pod nazivom „Smijurija u mjerama” Branimira DŽonija Štulića, poznatog vođe nekadašnjeg rok benda „Azra”, jednog od najznačajnijih autora jugoslovenske popularne muzike.
Radi se o štivu koje uglavnom predstavlja Štulićeve autobiografske zapise, sećanja na vreme od prvog do poslednjeg koncerta „Azre”.
U drugom delu knjige, autor je prepevavao antičke pisce, zatim davao svoje viđenje antike, fudbala i prošlosti Južnih Slovena do kraja druge Jugoslavije. Iz ovoga se vidi uticaj antičke književnosti, koju Štulić izučava u Holandiji gde povučeno živi, kao i uticaj malog fudbala koji igra. NJegov jezik je svima razumljiv jer je jugoslovenski, znači srpsko-hrvatsko-bosanski sa primesama crnogorskog, uz nezaobilazne „sočne” bosanske poskočice.
U knjizi se nalazi i tridesetak fotografija autora, iz raznih perioda njegovog života, od kojih se neke prvi put objavljuju.
D. V. K.
08.07.05 Vreme
Vrlo neobična knjiga
Smijurija u mjerama, Branimir Džoni Štulić
Knjiga Branimira Džonija Štulića pod nazivom Smijurija u mjerama u izdanju nedeljnika "Vreme", posle silnih peripetija, konačno je u prodaji. Reč je o štivu u kojem su na 457 strana sabrani autobiografski zapisi jednog od najznačajnijih autora u istoriji jugoslovenske popularne muzike, te njegove pesme i prepevi. Smijurija u mjerama predstavlja pravu poslasticu, kako za ljubitelje Azre i njene muzike tako i za poštovaoce klasične književnosti i sve one koji znaju da uživaju u raskošnom i retkom Štulićevom daru i osećanju za jezik. Za one koji imaju problema sa čitanjem, tu je i tridesetak reprezentativnih fotografija autora, od kojih se neke prvi put objavljuju
Prof. dr Zoran Paunović:
Zdrav, neizboden i svakodnevan, baš onakav kakav je bio sedamdeset osme u Požegi, Branimir Štulić ispisuje autobiografski roman koji u nežne okove homerovskog stiha uspeva da sabije ne samo jednu duboko ličnu priču već i čitavu epohu. U pozadini autoportreta izrasta priča o vremenu rađanja novog vala i starih uniformisanih utvara, o poslednjim vozovima iz Trsta i prvim ustaničkim puškama uzvitlanim u rukama najgorih učenika istorije, u jednoj zemlji koja je, kaže pesnik, imala svega osim sreće. U sasvim štulićevski dinamičnom i uzbudljivom smenjivanju složenih harmonija, neke od najlepših slika su one iz kojih zrači nostalgija za predratnim mirom – koji je bio lažan onoliko koliko je ta nostalgija opora i cinična. Stoga i od takvih slika – poput one sa sarajevskog aerodroma – čitaocu biva nekako hladno oko srca, dok i najbezazlenije šale zvuče kao smeh u senci vešala: za svaku od njih osećate da bi mogla biti poslednja.
Istorija, dakle, nije učiteljica života – ali mitska istorija, makar na trenutke, svakako jeste. Stoga autor ovih spisa priziva Homerov duh da bi nam kroz lucidnu mitsku paralelu pokazao da je ma kakvo poslovanje severno od Korkire i dalje čisto ludilo. A potom, šireći se kroz vreme i prostor u svim pravcima, Štulićeve refleksije sasvim prirodno vode do zaključka da je Balkan samo epicentar pomenutog ludila, a da je čitav svet pozornica gorkog teatra apsurda. Branimir nam Štulić, evo, ponovo pomaže da ono što se na toj pozornici zbiva posmatramo kao komediju: možda je to zaista jedini način da ostanemo zdravi, neizbodeni i svakodnevni.
Prof. dr Vladimir Tasić:
Godine 1840, francuski umetnik Ipolit Bajar, razočaran, kažu, priznanjem koje je vlada odala Dageru za izum fotografije, načinio je fotografski Autoportret utopljenika. Paradoks predstave koja prividno izlaže pogledu autorovo biće ali ga pri tom skriva u ruho strogo kontrolisane forme i pažljivo odabranog dekora, možda je paradoks svake umetnosti. O zbirci Smijurija u mjerama Branimira Džonija Štulića moglo bi se, pored svega što će o njoj sigurno biti rečeno, reći nešto slično. Pred nama je samo privid autobiografije, maska, zov rugalice koju narod Juma smatra simbolom harmonije. Ležernost pisca koji u rukavu krije dovoljno dragulja da ih može slobodno rasipati po pločnicima, karnevalska razigranost, "primitivističke" kategorije autentičnosti i autsajderstva, vicevi i grubosti, mudrosti urbanog proletarijata – čitav taj arsenal stilskih oznaka kod Štulića je samopodriven i nekim čudom uravnotežen prizivanjem klasike, istorije, znanja, i uz to ukroćen čvrstom formom. Izbegavši, spisateljski oštrom percepcijom detalja, iskušenje "mitskog govora" i bezvremenosti, Štulić sprečava svaki pokušaj svođenja sebe na antropološki, kulturološki ili etnografski uzorak. Kao telo na Bajarovom autoportretu, on se izlaže i istim činom demonstrira nemogućnost izlaganja. On ne leči i ne ranjava: to uvek radimo sami. Ne sumnjam da će knjiga izazvati rasprave i najrazličitije ocene, možda upravo zbog istrajnog odbijanja autora da bude bilo šta osim onog što jeste: usamljenik, individua, nepoznata i promenljiva, čovek koji se ne boji da izgori za svoju umetnost.
