03.09.10
U raskoraku sa sobom
Etnolog Bojan Jovanović o svojoj knjizi “Rečnik javašluka”
NAŠ javni život ključa od nepristojnih postupaka pojedinaca koji su svojim ekscesnim ponašanjem stekli i svojevrstan negativan imidž nepristojnih ljudi. Oni postoje u svim oblastima javnog delovanja: u politici, privredi, sportu, obrazovanju, nauci, umetnosti. Oni se ponašaju nepristojno ne zato što ne znaju za pravila pristojnosti već zato što smatraju da to mogu sebi dozvoliti. Ovo beleži Bojan Jovanović (1950) u knjizi “Rečnik javašluka”, u izdanju “Prometeja”.
Razmatrajući (azbučnim redom) konkretne događaje i pojave u Srbiji najnovijeg vremena, autor ukazuje na one fenomene koji imaju značaj i značenje jednog uzorka. Bilo da je reč o buvljaku, sajmu knjiga, kafani, parlamentu, bilo o školstvu, knjižarama, TV pretplati, hlebu, vidovnjacima i jeziku... Jovanović pokušava da odgovori na pitanje zašto smo toliko raspojasani i nemarni, pa smo i onu lepu narodnu poslovicu obrnuli naglavačke: sve što možeš da uradiš danas ostavi za sutra! Ovaj etnolog poznat je po brojnim antropološkim delima: “Srpska knjiga mrtvih”, “Magija srpskih obreda”, “Duh paganskog nasleđa”, “Karakter kao sudbina”, “Prkos i inat”... Priredio je niz autorskih zbornika, snimio više od 40 alternativnih filmova a objavio je i nekoliko pesničkih knjiga (“Bacanje kamenčića”, “Kost između obala”, “Pripoved mrava”, “Kuća iz oblaka”, “Senke u tami”...).
* Koji su uzroci našeg javašluka, odnosno odsustva kontinuiteta, radne savesti. Ne slažete se sa “dijagnozom” koju je još pre sedam decenija dao Dvorniković?
- Javašluk je slika našeg mentaliteta, odnosno onih kolektivnopsiholoških karakteristika formiranih u određenim socijalno-kulturnim okolnostima. Budući da se promenom tih okolnosti menjaju i navike, reč je prvenstveno o površnim osobinama različitim od dubinskih nepromenjivih karakternih odlika. Uzroci pomenutih negativnih aspekata našeg mentaliteta potiču zbog promene paradigmi označenih obrascem kulture, koji nastaje spontanim formiranjem institucija tradicionalnog seljačkog društva i kulturnog obrasca kao izraza modernih urbanih institucija sa jasno definisanim ciljem. Prelazom iz jedne u drugu paradigmu, naš čovek je ostao u raskoraku sa sobom, nedovoljno kulturno i civilizacijski određen. Ogromnom voljom dokazivao je svoju vitalnosti, ali se njegova svojevoljnost često pretvara u samovolju, otuđenu volju, koja ga sprečava da ostvari ono što želi i da se ponaša u skladu za važećim pravilima i zakonima.
* U prvom eseju o “Autobusu naših naravi” uočavate da je putovanje autobusom “ujedno i putovanje kroz živopisnu realnost našeg mentaliteta”...
- Svako ko putuje našim međugradskim i lokalnim autobusima može da uoči karakteristike naših naravi. Ponašanje putnika i vozača pruža obilje materijala za formiranje jednog opisnog uopštenog modela, čiju aktuelnost život svakodnevno potvrđuje, dupunjuje i prevazilazi. Odsustvo kulturnih standarda omogućuje ispoljavanje našeg prirodnog šarma, koji humoru i veselju daje prednost u odnosu na bezbednost, pa se zato i stiče utisak da se u našim autobusima isprobava scenario veselog prolaska kroz apokalipsu.
* U ovom vremenu tranzicije granice između morala i nemorala, dozvoljenog i nedozvoljenog, gotovo da su izbrisane. Šta je razlog tome?
Kada je reč o moralu, onda uočavamo neadekvatno vaspitanje. Iako visokoobrazovani, mnogi nisu i vaspitani, pa su zato i bezobzirni u svojoj sebičnosti. Preovladavanje prirodnog, nagonskog potiskuje kulturu, čiji je izvorni princip samoodricanje kao način ovladavanja etosa nad biosom. Odsustvo odgovarajućih zakonskih odredbi i njihova odgovarajuća primena omogućuje pojedincima da olako prelaze granicu dozvoljenog, koja nije jasno ni naznačena. Nepoštovanjem zakona i pravila kulture, nekulturnima i nemoralnima se daje prednost, a budući da su oni ti koji donose i sprovode zakone, jasni su uzroci našeg moralno beznadežnog stanja.
* Vulgarizaciji javnog života poseban “doprinos” daju ličnosti sa estrade, koje želeći po svaku cenu da ostanu u centru pažnje, beskrupulozno izlažu svoju intimnost...
- Život na estradi nije lak, jer traži stalno prisustvo u javnosti u pod reflektorima je medijske pažnje. Ta pažnja se ne može držati vrednošću rada, već se podstiče i ponašanjem, ekstremnim stavovima, odnosom prema sebi, drugima, insceniranim i stvarnim sukobima, obmanama i samoobmanama. Sa životnog dna blesne i nečija najdublja intimnost začinjena neuverljivim suzama kao cirkuska tačka kojom nas akteri nastoje da zabave.
* Zašto smo stalno “nacija u zakašnjenju”, kakav je i naziv jednog vašeg teksta?
- Kasnimo zato što poslove od opšteg nacionalnog i državnog značaja ne obavljamo na vreme. Ustalio se običaj da sve u nas i počinje sa zakašnjenjem, pa se i ne može očekivati da se i započeto završi u roku. Sporost je uzrok javašluka, a naziv potiče od arapske reči javas, koju smo primili kao turcizam u značenju sporog, polaganog rada. Međutim, prihvatanjem i tolerisanjem sporosti iskazuje se ne samo odnos prema vremenu kao vrednosti već i relativizacija značaja svakog tačnog određenja. Odatle i naš otpor prema preciznosti i nerazumevanje njegovog značaja u savremenom svetu. Sve je kod nas približno i oko, a to oko je, u stvari, svojevrstan simbol našeg socijalnog, političkog i duhovnog slepila.
* Kao jednu od osobenosti našeg vremena i javašluka ukazujete na to što su i kulturne institucije postale “veoma pogodna mesta za namirivanje partijskih računa u višestranačkoj kombinatorici”...
- Nove demokratske vlasti su svoj marš kroz institucije obeležile svojim pustošnim tragovima. Kulturne institucije su pretvorene u deponije nesposobnih partijskih kadrova. Umesto stručnih i talentovanih, dobro plaćena mesta su zauzeli politički podobni pojedinci - šareni okovratnici, koji su ugušili kulturni život u našim gradovima.
* Na nekoliko mesta ističete da je jugoslovenstvo bilo pogubno za srpsku naciju. Kako objašnjavate to što je čini se sve više nostalgičara za bivšim vremenom pa i za režimom?
- Iako smo kratkotrajni komunistički raj platili dugotrajućim paklenim mukama, sećanje na lepu prošlost pojačava iluziju o njenom mogućem povratku. Što je kriza dublja, sve je više tih nekritičkih, slatkih sećanja na titoističko vreme. Najviše ih je iz redova potomaka onih tada povlašćenih pojedinaca, ali ima i onih koji ne pamteći realnost tadašnjeg režima prihvataju nostalgični ton dozivanja prošlosti nesvesni šta čine. Kratkotrajna pamet i odsustvo svesti o pravim posledicama jednog totalitarnog sistema pokazuje dubinu naše zaboravnosti kao izraz neodgovornosti pred vremenom.
* Naši privatni fakulteti i akademije zadovoljavaju potrebu za brzim, lakim i masovnim dolaženjem do diploma i praktično stvaraju “školovane primitivce”, kako ih nazivate. Posledice ovakve vrste “obrazovanja” nisu male?
- Kada je Slobodan Jovanović svojevremeno primetio i dijagnosticirao ovu pojavu u našem javnom životu između dva svetska rata, ona je bila pojedinačna i retka. Međutim, danas je ona masovna, a brojni privatni fakulteti za sve i svašta ukazuju na razmere ništavila u našem visokoškolskom obrazovnom sistemu. Zato ne čudi broj ništaka koji se svake godine proizvede i isporuči ovom društvu.
TIHI GLAS * Kako objašnjavate to što su vaše pesničke knjige pomalo ostale u senci vaših zapaženih studija i eseja?
- U recepciji dela određenog autora traži se jasnoća. Kada se uoči i izdvoji dominantna aktivnost, onda ona druga, naizgled suprotna, ostaje u senci. Velikim prisutvom u javnosti jednim aspektom svog rada najviše sam doprineo da moje pesničke knjige ne budu vrednovane na odgovarajući način. Pesnički glas je diskretan i tih, da bi se čuo ne treba ga ometati učestalim govorom. Treba zaćutati da bi se čula tišina.
Dragan BOGUTOVIĆ
24.12.09 Nova srpska politička misao
Bojana Jovanovića Rečnik javašluka
Nakon knjige Prkos i inat Bojan Jovanović nastavlja da preispituje teme vezane za mentalitet i osobine našeg naroda. On spada u grupu srpskih intelektualaca koji nisu skloni da isprazno veličaju srpski narod već su njegova nastojanja upravljena razumevanju istorije i sadašnjeg trenutka. On je u svojim tekstovima veoma plodno spojio demokratske principe, veliko teorijsko znanje i preispitivanje nacionalnog identiteta.
U knjizi Rečnik javašluka Bojan Jovanović određuje pojam javašluka kao prevladavanje proizvoljnog kao mere i kriterijuma odnosa prema svetu, a upotrebljava se kolokvijalno u značenju rasula, nereda i odsustva pravila koje pojedinci koriste da rade po svojoj volji. Ovo određenje daje preciznu kvalifikaciju društvenog stanja danas. Autor postavlja pitanje zašto se udaljavamo od stvarnosti i gubimo u lavirintu svakodnevlja a vreme potrebno da stignemo do cilja postaje mera našeg zaostajanja. Brzina je u savremenom svetu postala apsolutna vrednost a zagovornici sporosti se ipak bezuspešno suprotstavljaju kultu brzine.
Za Bojana Jovanovića javašluk nije etnobiološki determinisan niti bi se mogao dovesti u vezu sa crtom hipotetičkog nacionalnog karaktera, već on prvenstveno zavisi od određenih sociokulturnih uslova u kojima se formira stanje svesti, izvesnih predstava i moralnih shvatanja. Bojan Jovanović smatra da se o javašluku može govoriti u kontekstu mentaliteta jednog kolektiva, a uslovljen je i modelovan zavisno od postojećih prirodnih, istorijskih i sociokulturnih faktora. Zato se i mora naglasiti razlika između karaktera i mentaliteta, jer karakter je mnogo dublje i razgranatije određenje ličnosti.
U ovoj knjizi se postavlja niz izuzetno značajnih dilema – zašto se udaljavamo od stvarnosti i gubimo u lavirintu svakodnevlja, šta je za nas taj tegobni i onespokojavajući lavirint. To je upravo suočavanje sa pojavom javašluka u mnogim oblastima življenja (autobus kao ogledalo naše naravi, buvljak, sajam knjiga kao vašarište improvizacije, dominacija paganskog u narodnom stvaralaštvu, vidovnjaci na medijskom nebu, gašenje knjižara, efekat samozaborava kao izraz izgubljenog dostojanstva i ruganje svojim žrtvama, fatalističko shvatanje trajanja pod izgovorom „život je takav“, razmere naše mentalne zapuštenosti, uloga kletve u političkom govoru i životu, neumerenost i prekoračenje granica svojih mogućnosti, kafana kao svojevrsni srpski parlament uz blagu ironiju da treba deparlamentarizovati kafanski život, kič titoističke harizme i tragovi nekadašnjih samoobmana, pristojnost i njen značaj u komunikaciji, olako odricanje od tradicije, stvaranje negativnog stereotipa o Srbima, neosnovanost tvrdnji o našoj nacionalnoj sklonosti ka ubijanju sopstvenih vladara, udvorički put slave naših pisaca).
Sve su ovo teme svojevrsne mitologije našeg svakodnevnog života koje čine bogato i višeznačno tkanje ove knjige. U isto vreme one govore o širokom spektru interesovanja autora. Ova knjiga je dragocen vodič kroz razne oblike našeg mentaliteta. Bojan Jovanović je izrekao mnoge gorke istine o našim zabludama i istorijskim nedoslednostima i to ne kao nekakav mrzitelj svog naroda već upravo kao odgovorni intelektualac koji dobro poznaje njegove mane i vrline.
Postoje tekstovi u knjizi koji čine njen drugi sloj u kome se raspravljaju izuzetno važna pitanja srpskog nacionalnog identiteta, jezičke politike, uzroci i dometi petooktobarske revolucije, tzv. vojvođanskom identitet, pojavi nacionalnihilizma, obnavljanje tradicije i njen uticaj na savremenu politiku, samosakaćenje radnika, fašizam, jugoslovenska ideja i školovani primitivci.
U ovim tekstovima se Bojan Jovanović javlja i kao analitičar politike i političkih događaja. Autor smatra da se u oktobru 2000. godine ispoljio ogroman i iskreni demokratski narodni potencijal koji je i osnova na kojoj su počivali i u velikoj meri počivaju i danas svi kasniji demokratski režimi. Njegova osnovna ocena je sadržana u tvrdnji „da energičnost sa kojom je promenjena vlast nije dosledno i na odgovarajući način sprovedena i u samom načinu novouspostavljenog vladanja. Taktiziranje, kompromiserstvo i sračunato oklevanje donelo je uništavanje početnog narodnog entuzijazma koji je težio radikalnijim promenama.“ Nije bilo, kako to kaže Bojan Jovanović, pravih i odlučnih poteza i zato naše vreme još uvek sporo teče, a okamenjene strukture vlasti stvaraju utisak da su nepomerive i nepromenjive. Tako je i došlo do velike oseke demokratskog talasa a na delu je i dalje odlučujući uticaj partijske države i partijske kadrovske nomenklature. Dolaskom na vlast novih partija uspostavljen je identičan sistem partijske kontrole svih bitnih aspekata društva. Za obične nepartijske građane stanje postaje beznadežno.
Raspravljajući o podeli kalendara postavlja pitanje „da li je nekritičko verovanje u novo kao bolje, lepše i perspektivnije od starog podrazumevalo i odricanje od sopstvene tradicije zarad formiranja i potvrđivanja novog identiteta“. Za njega je slavljenje praznika po julijanskom kalendaru praćenje traga trajne i žive prošlosti i na taj način se razvija i čuva samobitnost. U tekstu „Ljuti nacionalnihilisti“ razmatrano je izuzetno važno pitanje nacionalizma u Srbiji. Autor utvrđuje da postoje veoma uticajne političke snage koje prema sopstvenoj naciji pokazuju kritičku isključivost i proglašavaju je kao isključivog krivca za raspad Jugoslavije i sve nesreće i zločine građanskog rata koji su kasnije usledili. To je svojevrsni nacionalnihilizam koji se posebno javlja u Srbiji i jedino kod Srba.
Bojan Jovanović kaže da se pojedinačni društveni i kulturni ekscesi pretvaraju u opšte pojave koje se smatraju bitnim nacionalnim karakteristikama. To su žilavi ostaci titoističkog načina mišljenja o srpskoj krivici i velikosrpskoj hegemoniji koja po nacionalnihilistima nikada nije poražena. U tom idejnom sklopu srpski nacionalni identitet je smatran manje vrednim od jugoslovenskog, a isticana je i razlika između srpskog osvajačkog i hrvatskog odbrambenog nacionalizma. „Domaći nacionalnihilisti su sveštenici stereotipa o Srbima kao glavnim krivcima za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog te nametnute i često samoprihvaćene kolektivne krivice, oni smatraju da Srbi moraju da plate najveću cenu i da se pomire ćutke sa svim zločinima učinjenim nad njima. Ovdašnji nacionalnihilisti vide u sopstvenom narodu isključivog krivca za aktuelne nesreće i učinjeno zlo.“ Na ovaj način autor ove knjige je na veoma jasan način precizirao idejnu poziciju nacionalnihilista.
Bojan Jovanović je ocrtao još jednu važnu odliku ove grupacije. „Tolerantni prema zločinima koji su drugi počinili Srbima a neumorni u optuživanju Srbije za uzroke ratnih stradanja na području nekadašnje Jugoslavije, njihovo kritičko delovanje karakteriše izražena netolerancija, nerazumevanje i ogorčenost. Mržnja daje njihovom nihilizmu ljutinu i aroganciju.“
Veoma je značajna konstatacija da sve više postajemo nacija u zakašnjenju jer smo ophrvani kulturnim anahronizmom, pasivnim tradicionalizmom, zatvorenošću i nesposobnošću da shvatimo i prihvatimo duh novog vremena. I u ovom pogubnom i razarajućem kašnjenju javašluk igra veliku ulogu jer on „suprotno vladavini pravila, reda i standarda, omogućuje pojedincima da se shodno svojoj moći tako ponašaju jer znaju da ne postoje mehanizmi koji bi ih primorali da čine drugačije.“
Bojan Jovanović nekoliko puta ističe da javašluk nije naša genetski prenosiva mentalna odlika što pokazuje kako naši ljudi funkcionišu u društvima koja su uređena i u kojima se poštuje red i određene vrednosti. U tekstu „Srbi i istina“ veoma je jasno analizirano epohalno otkriće direktora Narodne biblioteke Sretena Ugričića da „Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Umesto diktature proleterijata zavladala je diktatura srpstva.“ I u to diktaturi srpstva je upravo veliki poštovalac istine Sreten Ugričić, upravnik u nekoliko mandata najvažnije srpske nacionalne i kulturne ustanove. Ovaj iskaz o nepoštovanju istine kod Srba Bojan Jovanović je iskoristio da još jednom iznese svoje viđenje agresivne i dobro organizovane političke grupacije koja neprestano dokazuje srpsku kolektivnu krivicu. „Međutim, uprkos svojoj neistinosti ovakvi i slični stavovi postali su već karakteristični za srpsku kvazielitu koja na taj način izražava prezir prema svom narodu. Pojedinci iz te elite se trude da uvere sebe i druge kako je naš narod beznadežno zatucan, primitivan i bez samopoštovanja jer ignoriše istinu. Reći za čitav jedan narod da ne poštuje istinu spada u iskaze koji su daleko od istine, uvredljivi i neprihvatljivi.“
Pripisivanje kolektivne krivice Srbima neminovno dovodi do njihove optužbe za fašizam. Zato se autor ove knjige s pravom pita ko podmeće Srbiji kukavičje jaje fašizma. On se rezolutno opredeljuje da u Srbiji fašizam nikada nije imao ni teorijsko niti praktično uporište. Za njega je važno da se odredi i prema ideji jugoslovenstva i ono se u njegovom tumačenju kao prošireno srpstvo pokazalo pogubnim za Srbe, a jugoslovenstvo je simbol srpskog kašnjenja u procesu nacionalnog samopotvrđivanja. Očigledno je da su se srpski nacionalni interes i srpska država poslednja s teškom mukom politički i ideološki emancipovali od ove zavodljive utopije, koju su sudeći po svim relevantnim istorijskim činjenicama jedino iskreno prihvatili upravo Srbi.
Bojan Jovanović se u tekstu „Školovani primitivac“ osvrnuo na nepovoljno stanje u našem obrazovanju i kulturi, pozivajući se na stavove Slobodana Jovanovića o poluintelektualcu. Nedostatak odgovarajućeg kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja kao osnove za duhovni samorazvoj su po Slobodanu Jovanoviću glavni uzroci nastanka diplomiranog primitivca koji i danas u velikoj meri dominira ne samo u našem političkom životu. Umesto duhovnog samorazvoja i moralnog vaspitanja prožetog idealima humanizma, opšteg dobra i moralne vrline, diplomirani primitivac poseduje obilje sirove snage i političke ambicije za beskrupuloznu borbu u društvu. Bojan Jovanović ukazuje u ovoj knjizi na podmakli proces naše kulturne regresije jer su „danas diplomirani primitivci masovna pojava čije neobrazovanje i nevaspitanje postaje sve veće ukoliko se udaljavamo od izvornog principa kulture zasnovanog na oplemenjivanju našeg prirodnog bića i traženje zadovoljstva u odricanju od neposrednog i egoističnog zadovoljenja svojih nagona.“ Upravo je ova knjiga značajan doprinos izgradnji toliko potrebnog kulturnog obrasca zasnovanog na vrlini i služenju opštem dobru.
07.12.09 Politika
Azbuka naših nerazumnosti
„Rečnik javašluka” Bojana Jovanovića
Dobro poznavanje odlika mentaliteta sopstvenog naroda, a posebno onih koje ne priznajemo, neophodno je ako hoćemo da shvatimo neke apsurdne pojave u našem aktuelnom društvenom, političkom i kulturnom životu
Po formi rečničko delo, najnovija knjiga Bojana Jovanovića „Rečnik javašluka”(„Prometej”, Novi Sad, 2009), zapravo je zbirka ogleda posvećenih osvetljavanju mnogih a, pre svega, iracionalnih, tamnih karakteristika mentaliteta savremenog srpskog naroda.
Knjiga „Rečnik javašluka”, koju čine pedeset ogleda, nastala je izborom od niza kolumni što ih je ovaj naš marljivi antropolog neumorno ispisivao u „Politici” i „NIN”-u nekoliko prethodnih godina o aktuelnim pojavama našeg društvenog života. Ovi izabrani ogledi, kritički osvrti i zapisi otkrivaju naše mentalne navike i kolektivne obrasce mišljenja i ponašanja.
Nova knjiga dr Jovanovića u tesnoj je vezi sa prethodnom knjigom „Prkos i inat”, u kojoj je jedan od ogleda posvećen javašluku, ali i sa drugim njegovim delimačija je tema sklop karakterističnih crta mentaliteta našeg naroda.
Autor „Rečnika javašluka”razmatra mnoge, naizgled trivijalne, pojave koje čine kulturu naše svakodnevice (vašar knjiga, buvljak, vidovdanski mit, bacanje cipela, novogodišnji koncert), da bi dubinskom analizom dospeo do dubljih struktura i dinamičkih sila mentaliteta kolektiva koji proizvodi tu kulturu. Kao rezultat njegovog tumačenja ove konkretne, prividno banalne pojave – autobus, cipele, vašar, TV vidovnjaci – sagledavamo u novoj svetlosti kao metafore našeg života, naše kulture i naših naravi.
Javašluk je turcizam koji označava „spor, polagan rad i životni ritam”, kaže Jovanović, a u Škaljićevom rečniku turcizama, ova reč doslovno znači: „sporost, lenjost; nemarnost; neodlučnost”. U širem smislu koristi se u značenju rasula, nereda, nemara, aljkavosti, lakomislenosti, anarhije. Javašluk, kaže Jovanović, nije neka urođena, nepromenljiva osobina nacionalnog karaktera, nego je „stanje svesti“, koje se obrazuje pod uticajem osobenih socio-kulturnih činilaca.
Javašluk se ispoljava u mnogim navikama, obrascima ponašanja i mišljenja, a povezan je i sa drugim, srodnim osobinama koje čine karakterističan mentalni sklop naših ljudi. Javašluk se, recimo, lepo vidi u saobraćajnoj nekulturi (kršenje saobraćajnih propisa, nemarno parkiranje, prebrza vožnja, agresivnost, primitivno ponašanje itd.).
Sa javašlukom su povezane i neke druge naše neslavne osobine kao što je samovolja, čuveni ćef, prenaglašeni inidividualizam, bahatost. Vozač autobusa koji grubo nameće svoju volju (izbor muzike, gde će se i kada stati itd.), zgodan je primer bahatosti i osionosti svakog onog ko ima i makar i mrvu vlasti u bilo kom domenu. Turcizam ćef ili ćeif, a što znači „hir, samovolja, raspuštenost”, takođe je jedna od paradigmatičnih odlika našeg mentaliteta. Uraditi nešto iz ćefa, znači „iz besa, iz hira, iz bezobzirnog, ličnog zadovoljstva” uraditi nešto što je suprotno utvrđenim pravilima ponašanja (od zakašnjavanja, bacanja đubreta po ulici, dizanja noge na sto pa sve do menjanja zakona po meri jednog čoveka!), čime pojedinac pokazuje svoju moć i samovolju. Naš čovek uživa da kaže tako mi se ćefnulo, tj. „tako mi se htelo, tako hoću, tako volim”. Na kraju ove „odrednice”, autor kaže: „Identičan hirovitom ponašanju paganskih bogova, ćef je ogledalo ćudi i naravi pojedinca koji time potvrđuju živo i neprevladano paganstvo u svojoj duši” (str. 232).
Autor „Rečnika javašluka” bavi se u ovoj, ali i u drugim svojim knjigama, jednom kod nas nedovoljno istraženom, a veoma važnom oblašću koju bismo mogli nazvati etnopsihopatologijom, dakle, izučavanjem onih nepriznatih, tamnih, patoloških tendencija i odlika u ponašanju i mentalitetu našeg naroda. Naravno, ove crte i obrasci ponašanja nisu urođene, genetski nasleđene, nego su rezultat određenog sklopa istorijskih, društvenih i kulturnih okolnosti. Bojan Jovanović svojim lucidnim analizama razotkriva da se ispod površine našeg savremenog, racionalnog i prosvećenog čoveka, skriva u dubini jedan drugi, arhaičan čovek kojim upravljaju primitivne predstave i iracionalne strasti.
Dobro poznavanje odlika mentaliteta sopstvenog naroda, a posebno onih koje ne priznajemo, neophodno je ako hoćemo da shvatimo neke apsurdne pojave u našem aktuelnom društvenom, političkom i kulturnom životu.To je bolno, ali bez hrabrog suočavanja sa neprijatnom istinom o sebi samima, bez upoznavanja vlastite kolektivne senke nema ni duhovnog sazrevanja pojedinca, a ni napretka društva.
Žarko Trebješanin