Bart (1930) je jedan od najznačajnijih živih američkih pisaca, nezaobilazna figura američkog i svetskog postmodernizna, u praktičnom i teorijskom smislu. Do sada je objavio sedamnaest knjiga proze koje su dobile sve najznačajnije američke književne nagrade, a poslednjih nekoliko godina se pominju u najužćem krugu potencijalnih dobitnika Nobelove nagrade.
22.12.09
DŽON BART: Opera na vodi
Vavilon
Neverovatno zvuči činjenica da je proza čuvenog američkog pisca i teoretičara, Džona Barta, koga upćenija publika poznaje uglavnom po esejima, do skora kod nas ostala neprevedena. Višedecenijska praznina nedavno je popunjena objavljivanjem Bartovog romana-prvenca, Opera na vodi, koji je na srpski preveo Igor Cvijanović, a objavila Agora.
Džon Bart spada u najmarkantnije ličnosti savremene američke književnosti, sa 16 proznih dela ovenčanih brojnim nagradama, karijerom teoretičara postmoderne književnosti i predavača na nekoliko američkih univerziteta kao i člana dveju američkih akademija.
Opera na vodi, roman-prvenac Džona Barta, objavljen u Americi 1957.godine i on neosporno odražava većinu odlika njegovih kasnijih rukopisa i literarnih interesovanja. Kao metafikcionalna proza, ovaj roman započinje dilemom glavnog junaka, kako će čitaocu književno uverljivo prezentovati nepreglednu hrpu beleški koje je navodno sakupljao tokom 17 godina da bi na koncu opisao jedan presudni dan svog života. Roman se potom grana ka životu koji je prethodio sudbinskom momentu, a same reminiscenicije su vremenski sabijene u okviru detaljnih opisa konkretnih 24 sata tokom kojih glavni junak odlučuje da počini samoubistvo. Budući da je lik glavnog junaka u isto vreme i pripovedač koji piše sa pozicija sadašnjosti o jednom danu iz svoje prošlosti, jasno je da do samoubistva nije došlo, ali Bart vešto čitaoca drži u stanju napetosti i iščekivanja, ne otkrivajući mu do polovine romana motiv samoubistva kao okosnicu romana, već pripremajući teren za glavnu temu posredno, uvlačeći ga u nekoliko paralelnih storija: ljubavni trougao, politička pozadina (nadiranje fašizma u predvorje II svetskog rata i njegovi odbljesci u Americi) i priče koja bi se mogla nazvati advokatskim žanrom, danas poznatijim iz filmova i tv serijama nego iz literature.
Sam naslov ima dvostruke refenece: to je brod preuredjen u svrhu odigravanja vodviljskih predstava za široku publiku, na kome će se odigrati i sama završnica romana i time vodvilj postaje još jedna od ironično postavljenih žanrovskih odrednica romana. Takodje, ovaj brod metaforično predstavlja postmoderno dekonstruisanu umetnost jer ga Bart vidi i kao brod na kome bi se održavale predstave tokom plovidbe, te bi publika bila u mogućnosti da posmatra samo odlomke prestave i da ih sklapa po sopstvenom nahodjenju. Digresije, priča u priči, autopoetički komentari i razmišljanje o problemima pisanja, čine Operu na vodi, jednim od dosledno metafikcionalno koncipiranih romana u kome se prepoznaju višestruki uticaji, pre svega francuskih egzistencijalista, naročito Kamija, kao i Ničeove i Hajdegerove filozofije. Ali u njemu se prepoznaju i neke od ideja potonjih postmodernističkih teoretičara, npr. Liotarova sumnja u etičke postulate zasnovana na konstatovanju postmodernog stanja u kome su velike teme, metanaracije, zamenile mikronaracije, kao i Deridin nihilizam. Džon Bart vešto upliće filozofske teme o smislu, odnosno besmislu života, nihilističke koncepte koji uključuju i odricanje moralne odgovornosti, (to i ovde postaje jedna od glavnih dilema glavnog junaka Opere na vodi), u veoma životno zamišljene likove koji najčešće u njegovoj prozi odražavaju nemogućnost pravog izbora u svetu bez zacrtanih vrednosti.
Opera na vodi je umnogome roman svoga vremena, ako ga sagledavamo u odnosu na Bartove savremenike, Kurta Vonegata, Džozefa Kelera, Donalda Bartelmija i Tomasa Pinčona, sa kojima ga povezuje pre svega naglašena ironija, crni humor i koncept poigravanja tekstom. Bart je inteligentan i vešt pripovedač koji metanaracijom i dominantnim filozofskim konceptima dekonstrukcije i nihilizma služi posredno, ne opterećujući samo tkivo romana više no što je prosečan čitalac spreman da prihvati, i stavljajući akcenat više na poznatu tezu Rolana Barta o „uživanju u tekstu“.
Opera na vodi Džona Barta, se tako ukazuje kao neophodna kockica koja je nedostajala u moizaiku američkih posmodernista, i koja se ni pedeset godina kasnije ne doživljava anahrono jer pleni humorom, zanimljivošću i veštinom pripovedanja barem onoliko koliko istovremeno nudi i jedan, još uvek aktuelan književno-teorijski koncept.
Jasmina Vrbavac