Bart (1930) je jedan od najznačajnijih živih američkih pisaca, nezaobilazna figura američkog i svetskog postmodernizna, u praktičnom i teorijskom smislu. Do sada je objavio sedamnaest knjiga proze koje su dobile sve najznačajnije američke književne nagrade, a poslednjih nekoliko godina se pominju u najužćem krugu potencijalnih dobitnika Nobelove nagrade.
09.02.12
Isprobavanje dometa i mogućnosti fikcije
Izgubljen u kući smeha, Džon Bart
Metropolis
Živi klasik postmoderne američke književnosti, prozaista i teoretičar, Džon Bart, do skora je kod nas bio gotovo sasvim nepoznat. Osim nekoliko prevedenih priča i teorijskih tekstova, on nije imao širu recepciju kod srpske publike sve do trenutka kada se IK Agora odlučila da objavi nekoliko njegovih dela. Do sada su u prevodu Igora Cvijanovića izašli izvanredan roman Opera na vodi i zbirka priča Novogradnja. Dok je u ovim knjigama Bart pokazao sve kvalitete rasnog pisca koji piše duhovito i uzbudljivo bez obzira na veoma ozbilja teorijska uporišta, u njegovoj najpoznatijoj zbirci priča Izgubljen u kući smeha koja je sad pred nama, u prvom planu su postmoderno poigravanje i ispitivanje prirode fikcije.
Čitalac se neće ni dosetiti da je u pitanju teoretičarsko promatranje proznih strategija i mogućnosti čitajući uvodnu pripovetku, Putovanje noćnim morem, koja se nadvila nad celom knjigom kao duhovita i zastrašujuća u isti mah, maestralno zamišljena (i napisana) metafora o životnom putu. Semena tečnost (iz uvodne priče), vešto kamuflirana kao j grupa nekih neidentifikovanih bića, u sledećoj priči ima svoj nastavak u anegdoti o glavnom junaku, tek rođenoj bebi čiji život i ime određuje jedan roj pčela i čiju će sudbinu Bart pratiti i u naslovnoj priči, Izgubljen u kući smeha, ali ne i u ostalim storijama. Zato se i postavlja pitanje kako čitati ovu zbirku? Kao NIZ, kako to preporučuje pisac, iako su samo tri priče veoma uslovno provezane istim junakom, ili kao proizvoljni skup pripovedaka?
Mnoštvo mogućnosti se pruža pred čitaocem: da zbirku čita kao niz uzbudljivih pripovesti čiji su likovi zatočenici uloga nesvesnih kreatora koje im dodeljuje bezmerna priroda (poput Pčela ili Spermatozoida), odnosno, kada su glavni likovi Eho, Pripovest ili Mit, uloge kreiranja svetova nameće čovek, najprilježni u potrazi za načinima na koje se svet može kreirati, čovek kao deo iste te prirode, stvaralac u tesnoj zavisnosti od tvorca.
Ili se zbirka može čitati i kao niz teorijskih komentara, niz eksperimenata koji bi trebalo da pretpostavke dokažu na praktičnim primerima, na samom tlu književnosti. Jedan od mogućih putakoza za ovu tvrdnju je i sasvim kratak predlog na samom početku kada Bart zbirku predstavlja i kao dečiju knjigu rasklapalicu od koje se isecanjem može sastaviti beskonačna Mebijusova traka koja će uspostaviti cikličnost pripovedanja poput drevnog mita. Najzad, da je reč o preispitivanju pripovednih struktura ukazivaće se na više mesta, počevši od predgovora samog Barta u kome piše da su priče namenjene i za slušanje kao u nekoj drevnoj kulturi bez poznavanja pisma, potom kroz nekoliko pripovedaka u kojima se ispituju zapravo neiscrpne mogućnosti poigravanja autorskim glasom, prirodom pripovedanja, simulacijom pripovednih tema, gde se kao pripovedački glasovi javljaju sama Priča, Eho, Naslov...sve do kraja zbirke gde se parodiraju grčki mitovi i njihove izmišljene verzije. Isprobavanje dometa i mogućnosti fikcije, očituju se zapravo u svim pričama i nedvosmisleno aludira na Bartove ključne teorijske naslove, Književnost iscrpljenja i Književnost obnavljanja, ali majstorstvo samog pripovedanja uspeva da prevaziđe nametljivost teorjskog koncepta.
Pretežno teoretičarska motivacija koja je bila glavni zamajac pisanju ove zbirke ne bi trebalo da onespokoji čitaoce, te se oni u svakom momentu mogu odlučivati između iluzije koju proizvodi sama fikcija, ili čitanja zbirke kao mogućeg spoja stvaranja i promišljanja samog stvaralačkog čina.
Jasmina Vrbavac