01.06.20
Marijana Mraović. Od surove stvarnosti do alternativne realnosti
Tokovi istorije 2/2020.
Propaganda je jedan od ključnih fenomena modernog društva. Što je društvo postajalo modernije – od ranog novog veka nadalje – propaganda je postajala značajnija a spektar oblasti društvenog života u kojima je primenjivana se sve više širio. Politička propaganda je uz versku bila najstarija grana propagande. I baš kao što je, kako reče Klauzevic, rat nastavak politike drugim sredstvima, ratna propaganda je nastavak političke, istim ali daleko radikalnijim sredstvima. Ovo posebno važi za ratove u XX veku: savremeno ratovanje napreže snage društva do krajnosti, a to se ogleda i u propagandi koja postaje još bučnija, jednostranija i agresivnija nego u doba mira. Kao nikad pre ili posle, ratna propaganda je dostigla svoj vrhunac tokom najvećeg sukoba u istoriji čovečanstva, Drugog svetskog rata. Zbog toga ne čudi što o toj temi postoji prilična literatura širom sveta. Rat na teritoriji Jugoslavije je bio posebno brutalan i mnogo složeniji nego u većini evropskih zemalja, jer su ratna zbivanja na ovom tlu predstavljala prelamanje mnogih interesa domaćih i stranih aktera. Ona su našla svoj odraz i u propagandi zaraćenih strana na toj teritoriji – bila je podjednako isključiva kao ideologije čije popularizovane verzije je predstaljala i kao maksimalistički ciljevi zaraćenih strana na terenu. Nijednu od njih nije moguće potpuno razumeti ako se ne osvetli i propaganda kojom su se koristili radi postizanja svojih ciljeva.
Zbog toga ne čudi da je o toj temi kod nas pisalo više autora. Njihovi radovi su, međutim, po pravilu bili posevećeni samo pojedinim stranama ovog problema. Ako su ga i sagledavali u celini, bilo je to na dosta uopštenom nivou. Knjiga Marijane Mraović zato predstavlja jedan od prvih zaokruženih pokušaja da se propagandi jedne zaraćene strane pristupi dubinski, analitički i nepristrasno.
Knjiga o kojoj je reč se sastoji iz predgovora, sedam poglavlja i zaključka. U predgovoru (str. 7–15) autorka daje pregled značajnijih dela o temi kojom se bavi, istorijskih izvora koje je koristila u istraživanju, te plan svoje knjige i glavnih tema koje ona obrađuje. U uvodnom poglavlju pod naslovom Pojam, osobenosti i razvoj propagande i ratne propagan de (17–62) objašnjen je sam pojam propagande, data njena kratka istorija i karakteristike, a onda sve to primenjeno na ratnu propagandu. Kao svi dobri istoričari, Marijana Mraović ove fenomene prvo stavlja u globalni kontekst, a onda ih istražuje na lokalnom srpsko-jugoslovenskom primeru. Ovakav postupak je utoliko primereniji što se ratna propaganda tokom Drugog svetskog rata proizvodila i širila na globalnom nivou a zaraćene strane u oba tabora su dobrim delom „prepisivle“ osnovne propagandne teze od svojih političkih saveznika i ideoloških prijatelja. Drugi svetski rat je, više nego ijedan pre njega, bio ideološki rat, a propaganda je trebalo da ideologiju približi masama: na sopstvenoj strani da bi se ubedile u ispravnost onoga za šta su se borile, a na neprijateljskoj da bi se oslabio moral i želja za borbom. Autorka je zato posvetila pažnju propagandi svih zaraćenih strana, prvo na globalnom, a onda jugoslovenskom nivou.
Ratna propaganda vlade Milana Nedića se uklapala u globalnu sliku propagande skicirane u prethodnom poglavlju. Ona je bila duboko uronjena u ideološke postavke i političke ciljeve Trećeg rajha, koji je predstavljao dominantnu silu na Balkanu i faktičku vlast u okupiranoj Srbiji između 1941. i 1944. godine. Da bi objasnila propagandu Nedićeve kolaboracionističke vlade, autorka se u drugom poglavlju, pod naslovom Ideološki i politički koreni kolaboracionističke misli i propagande (63–97) prvo okrenula objašnjenju samog fenomena kolaboracije, da bi u drugom delu ukazala na ideloške izvore evropske radikalne desnice. Ovo je bilo nužno jer su ideolozi Nedićevog režima iz tih izvora crpli svoje ideološke postavke koje su popularisali putem propagande. U poslednjem delu tog poglavlja dat je pregled srpske desnice u međuratnom razdoblju, iz čijih redova su poticali Nedićevi propagandisti.
U narednom poglavlju, koje nosi naslov Formiranje ideološke baze propagandnog aparata vlade Milana Nedića (99–160), prikaza ne su objektivne političke okolnosti u kojima se stvarala propaganda srpske kolaboracionističke vlade: odnos Nemačke i njene propagande prema Kraljevini Jugoslaviji, vojni puč u martu 1941, Aprilski rat koji je on izazvao, okupacija i stvaranje nemačkog okupacionog aparata, a potom i kolaboracionističke administracije, prvo oličene u Savetu komesara Milana Aćimovića, a onda i Vlade narodnog spasa generala Milana Nedića. Uz nastanak i delatnost kolaboracionističkog aparata, pažnja je posvećena i propagandi koja je pratila te procese, a pri tom je polazišna tačka bio nemački propagandni aparat. Autorka se osvrnula i na cenzuru koja je uvek glavni vid sprečavanja neprijateljske propagande ili oprečnih mišljenja u sopstvenom taboru koja se često izjednačavaju sa neprijateljskom propagandom. Poglavlje prati ova pitanja kroz napeto razdoblje ustanka u Srbiji, njegovo faktičko gušenje, te delovanje vlade Milana Nedića tokom naredne dve ratne godine.
Četvrto poglavlje je posvećeno prevashodno propagandnoj infrastrukturi u okupiranoj Srbiji. Ono rekonstruiše strukturu propagandnog aparata a daje i kraći društveno-istorijski osvrt na život činovnika tog aparata i uslove njihovog rada. U nastavku se govori o raznim vidovima propagande u uslovima nemačke okupacije u Srbiji: auditivnoj, vizuelnoj, događajnoj (kroz sahrane i komemorativne skupove) itd. U ovom vrlo jasno i dobro strukturiranom poglavlju je dat i pregled listova koji su izlazili u Srbiji, ali i uloge radija i muzike u kolaboracionističkoj propagandi. U narednom poglavlju, Manifestacije propagande i njeni ciljevi (227–289), predstavljene su manifestacije, odnosno vidovi propagande Nedićeve vlade: premijerovi govori i izjave, kao i praćenje predsednika vlade i njegovih aktivnosti u medijima. Veliki deo poglavlja prikazuje kako je funkcionisala propaganda na lokalnom nivou – u okruzima i srezovima. Ispraćene su i specifičnosti režimske propagande tokom 1943. i početkom 1944. godine kada je ratna situacija počela da se drastično menja na štetu Nemačke.
Šesto poglavlje (291–383), pod naslovom Viđenje ratnog pejzaža, kroz propagandnu prizmu je, uz četvrto, verovatno ključno u celoj knjizi. U njemu je dat pregled glavnih tema kojima se Nedićeva propaganda bavila – uvek verno sledeći nacističku. Reč je pre svega o slici neprijatelja koja se stvarala kroz medije, ali i kroz pojedine događaje (kao što su bili antimasonska i antikomunistička izložba). Iako su u autorkinom izlaganju radi preglednosti neprijatelji podeljeni, iz same analize se vidi da je slika neprijatelja najčešće imala više elemenata koji su se preplitali. Glavni neprijatelj su bili komunisti, pa je veliki deo propagande bio usmeren na stvaranje što crnje slike o Sovjetskom Savezu i komunističkom društvenom sistemu. Specifičnost ove propagande u Srbiji je bila ta što se moralo voditi računa o tradicionalnim proruskim simpatijama lokalnog stanovništva, tako da je komunistički sistem u SSSR-u trebalo prikazati kao nešto što je u suštini odvojeno od ruskog naroda. Vezana za antikomunističku propagandu je bila i antisemitska, budući da je u nacističkoj ideologiji antisemitizam zauzimao podjednako istknuto mesto kao i antikomunizam. Autorka je na više primera dobro prikazala kako su se ove dve osnovne niti nacističke, a i kolaboracionističke propagande preplitale. Treća nit vezana više za antisemitizam je bila i propaganda o štetnosti masonerije, koja se širila i u Srbiji kao i u drugim zemljama koje su nacisti okupirali. Zanimljiv je i deo ovog poglavlja koji govori o tome kako je u kolaboracionističkim medijima bila predstavljena Nezavisna Država Hrvatska. Ta nacistička tvorevina je bila nosilac najvećih zločina protiv Srba (za koje je Nedićev režim tvrdio da ih štiti), ali sekao nemačka saveznica ipak nije mogla suviše otvoreno kritikovati. Autorka je prikazala kako je službena propaganda izlazila na kraj sa ovim „vrućim propagandnim krompirom“.
Nasuprot NDH, partizani su sa propagandne strane bili mnogo lakši zadatak: antikomunističke ideološke postavke i vesti o stvarnim ili izmišljenim ekscesima Narodnooslobodilačke vojske su pružali jasne putokaze kako treba pisati o partizanima: kao o komunističkom ološu sastavljenom najvećim delom od tuđinaca i tek malog broja zabludelih Srba. Četnici su, s druge strane, takođe bili delimično škakljiv problem: oni su bili neosporno Srbi i monarhisti, kao i Nedićev režim, ali su (bar teoretski) bili protivnici Nemaca. Propaganda je imala delikatan zadatak da ih osudi kao političke protivnke, ali da ih ipak potpuno ne odbaci – utoliko pre što su oni u praksi često sarađivli sa nemačkim vlastima, ali i delovima same Nedićeve administracije.
Poslednje poglavlje, naslovljeno Dani iskušenja (385–394), najkraće je i ono govori o kraju kolaboracionističkog režima. Budući da ono ima malo veze sa propagandom, moglo je mirne duše biti izostavljeno. Umesto njega bolje je bilo da se ova, inače vrlo dobra knjiga završi zaključkom koji bi sumirao rezultate istraživanja i autorkina saznanja o temi. Glavni tekst (koji je prošaran dobrim ilustracijama) završava se prilozima (395–406) – faksimilima dokumenata, naslovnih strana listova i fotografijama, a na samom kraju je dat pregled korišćenih izvora i literature (407–430). Nažalost, izostao je registar imena, koji je poželjan u svakoj naučnoj monografiji, a u delu ovog tipa bi bio posebno koristan.
Knjiga Marijane Mraović o propagandi kolaboracionističke vlade Milana Nedića istovremeno predstavlja sintezu radova prethodnih istraživača i istraživanja same autorke. Kao takva ona je vrlo informativna, analitička i dobro uklopljena u širi međunarodni kontekst – kako u tematskom tako i u istraživačkom smislu. U odgovarajućoj meri je zastupljeno ono što je opšte i što tematiku knjige smešta u ratnu propagandu i njeno istraživanje na svetskom nivou, a istovremeno jasno su pokazane specifičnosti propagande srpske kolaboracionističke vlade u kontekstu nacističke ratne propagande. Zbog svih svojih vrlina ona se pridružuje rastućem broju kvalitetnih monografija koje poslednjih desetak godina bacaju novo i potpunije svetlo na režim Milana Nedića, a time i na Srbiju u Drugom svetskom ratu. Zbog svojih kvaliteta ovo delo će biti korisno ne samo istoričarima ovog perioda već i sociolozima, psiholozima i marketinškim stručnjacima, ali svakako i široj čitalačkoj publici.
Zoran Janjetović