21.06.04

Prof.dr Ratko Božović, sociolog kulture, nedavno je dobio nagradu za životno djelo na Crnogorskom festivalu humora, satire i karikature u Danilovgradu. Gotovo istovremeno, na danima humora i satire „Vuko Bezarević”, koji su održani 17. i 18. juna u Pljevljima, primio je prvi put ustanovljenu specijalnu povelju za teorijski doprinos tumačenju satire. Tim povodom za “Pobjedu” govori o aforizmu kao britkoj kritičkoj riječi. Autor je većeg broja naučnih i stručnih radova, a nakon više knjiga iz teorije i sociologije kulture, radova političke tematike odnosno analize naše stvarnosti, posljednjih godina okrenuo se i proučavanju aforizma i satire. Na tragu tih istraživanja, pored “Sedmorice iz Stradije”, “Bez maske” i “Sedmo nebo”, u beogradskoj „Čigoja štampi” nedavno je objavljena i njegova najnovija knjiga “Sumrak vrline”.

* Odakle jedan teoretičar kulture u vodama satire i aforizma?
- Da ste me pitali odakle kulturolog u teoriji o politici morao bih se pozvati na okolnosti koje su me „usmjerile” daleko od prvobitnih profesionalnih namjera i trajnih afiniteta. Za kulturologa, čije su preokupacije u širokom rasponu, od filozofije do književnosti, to je normalno i očekivano interesovanje. U kulturi, koja je najširi pojam, zauzima se stav o svemu što je čovjekov svijet, a posebno svijet intelektualnih, umjetničkIh i moralnih vrijednosti. Kao „druga priroda”, kultura je pretpostavka za sve što razvija i unapređuje čovjekove sposobnosti i stvaralačke mogućnosti. Ona, s druge strane, osporava sve što ugrožava slobodni i kritički duh, što dovodi u pitanje smisao čovjekove slobodne egzistencije. U viziji satiričara sadržana je nepotkupljivost misije koja brani individualitet, razlike i totalitet. Satirični iskaz temelji se na ironijskoj degradaciji, žestini žigosanja i hiperboličnom ismijavanju i nemilosrdnoj optužbi posrnulog svijeta. Aforističari, koji misle svojom glavom i slušaju svoj unutrašnji glas, suprotstavljaju se banalnom dekoru svakodnevlja. I u satiri i u aforizmu, pored odbrane slobode, prepoznatljivo je nastojanje da se dosegne istina, ali i da se približe savjest i razum.

* Zašto aforizmi, a ne recimo epigrami, poslovice ili grafiti?
- Aforizmi nijesu daleko od ironične poente - žaoke epigrama, niti od umnog sažimanja poslovice, niti od spontane kritičke reakcije i impulsivnog gesta - provokacije grafita. Ipak, opredijelio sam se za najprisutniju kratku formu, za aforizam. U njemu nijesu pošteđene ni ljudske slabosti ni društveni haos. Predrasude, laži, manipulacije i mistifikacije postaju predmet žustre ironične opservacije. Tu su se našli novi prilozi za glosarijum našeg propadanja. Kod aforističara nema ni laganja, ni prenemaganja, ni sentimentalnosti. On govori u svoje ime, ali i u ime onih koji nijesu u prilici da se usprotive prokletstvu poništavanja vrijednosti ljudskog postojanja i dostojanstvenog življenja. Kad brani slobodu, pravdu i vrijednosti, on to čini jasno da jasnije ne može biti. Bio je to njegov put do pročišćenog aforizma kao neumoljive misli naše sumorne sadašnjosti. Pokazalo se da satiričar ovakvog usmjerenja nije samo paskalovska trska “koja misli”, već i trska koja probada čireve ljudske truleži. Ovi naši umjetnici, tvorci modernog aforizma, nastavljaju zmajevsko - domaničevsku tradiciju. Ali, više od toga, oni su kreativni sljedbenici Stanislava Ježi Leca. Moj afinitet prema kratkim i sažetim refleksijama traje od đačkih dana kad sam čitao Bekona, Montenja, Paskala, La Rošfukoa i našeg Božidara Kneževića, a nešto kasnije Vladimira Bulatovića i Dušana Radovića. To je jedan od razloga što će aforizam, ma koliko zanemaren od književne kritike i bačen na marginu književnog života, danas postati i moja trajnija preokupacija. Težište istraživačke pažnje usmjerio sam na Beogradski aforističarski krug. O njemu sam sačinio tri knjige: “Sedmorica iz Stradije” (1988), “Bez maske” (1999) i “Sedmo nebo” (2000). Napisao sam mnoštvo osvrta na njihove aforističarske zbirke, ali i ostao dužan mnogima od njih, a posebno izuzetnim crnogorskim stvaraocima aforizma.

* Po čemu je specifična ova književna forma ili “dribling duha na malom prostoru”, kako je Aleksandar Baljak jednom prilikom nazvao?
- Nedavno se pojavila knjiga Ilije Markovića u kojoj se aforizmom razotkriva duh aforističarskog mišljenja. Tu je i kalauz kojim se otključava humorno - ironijska brava ove gotovo ekscentrične književne minijature. Marković se pojavljuje i kao njegov analitičar i kao njegov kritičar, ali prevashodno kao njegov kreator. Njega ne opija ni filozofija, ni psihologija, ni poetika aforizma, već sam aforizam kao kritička alhemija. Zato mu je bila važnija čudesna nadmoć dosjetljivosti, mentalno razigravanje i misaona koncentracija nego emotivna distanca i nemoćno umovanje. I baš zbog toga što se pojavljuje kao stvaralac ove kratke književne forme bliža mu je kritička opservacija nego oduševljenje paradoksima umjetnosti aforizma. Njemu je, ipak, najbliža sloboda kritičke imaginacije, a najdalja razuzdanost frivolnosti. Tako ovaj autor nastavlja i slijedi liniju bližeg određivanja aforizma kojom se uputio Aleksandar Baljak, koji je nedavno sugerisao da je aforizam “monumentalna minijatura”. Savo Martinović dolazi do zaključka da je aforizam „tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija”. Možda je, ipak, najprovokativnija refleksija Ilije Markovića u kojoj je aforizam bliže određen kao „karikatura u kojoj su riječi nacrtane”. U knjizi “Umjetnost smijeha”, Gabriel Laub zapisuje da su poezija i filozofija ostavile aforizmu u nasljeđe preciznost forme i preciznost mišljenja. Tu je prisutno i iskustvo nauke i njena „preciznost posmatranja”. Laub smatra da se od filozofske definicije aforizam često razlikuje samo svojom „umjetničkom višesmislenošću”. Svakako nije u pitanju dvosmislenost kao značenjska neodređenost jer se uopšte i ne radi o dvosmislenosti kao entropiji nego o značenjskoj polivalentnosti. Stanislav Ježi Lec saopštava da kad mu se prebacuje da je dvosmislen, on je zapravo nedvosmislen. Modernom aforizmu Lec je ne samo prokrčio polemičke puteve i lucidnu meditaciju već je uspostavio visoke kritičke standarde. U tome su ga slijedili naši najdarovitiji umjetnici aforizma.

* U čemu se sastoji uloga intelektualaca u kreiranju politike? Naime, mnogi tvrde da su, uprkos rasprostranjenoj pretpostavci o širini njihovog uticaja, rijetko bili tvorci dobre politike?
- Na ovakva pitanja odgovaram s velikom dozom nelagode. I umjesto da pokušam da se domognem razložnog odgovora i obrazložim ulogu našeg intelektualca, ipak, sve se, na kraju, svede na njegovu žestoku osudu. Znam da to nije dobro, ali gotovo da ne umijem drugačije. Uvijek je izgleda lakše opisati kako su intelektualci bili prisutni u političkoj i javnoj sferi nego razjasniti zašto su gotovo neprestano davali podršku političkoj eliti, čak i na takav način da su se pretvarali u režimske propagandiste. Štaviše, oni su se toliko prilagođavali prizemnoj, interesnoj i pragmatskoj politici koja je bila daleko od politike kao praktične filozofije, kao praktične mudrosti koja se temeljila na etici, da su, po pravilu, gubili svoju autonomiju, da su ostajali bez svoje ličnosti i tako postajali to što nijesu morali biti sa stanovišta svojih intelektualnih potencijala. Nastali u okrilju države, njenih institucija i vladajuće ideologije, oni su opstajali u krajnostima konformizma vježbajući svoje sposobnosti u prilagođavanju neslobodnim okolnostima. Tako su sve više gubili sposobnosti kritičke supervizije i umne subverzije. Činili su to najčešće i bez dostojanstva i bez odgovornosti. Bili su mi neprihvatljivi kad su slavili trivijalni prizor političkog svakodnevlja, kad su učvršćivali predrasude svih vrsta, kad su bespolno, nekritičko i ekstremističko mišljenje predstavljali kao značajna otkrića bez alternative. Bili su mi ogavni kad su podsticali propagandistički juriš na neistomišljenike, koji su se u militarizovanoj i represivnoj politici tretirali kao neprijatelji, kad su duvali u jedra nacionalšovinizma, kad su uspostavljali kulturu rata, destrukcije i smrti.

* Možda zato što ne poštuju obavezu da jasno razlikuju ono što znaju od onog što žele ili što čine?
- Nije problem intelektualaca ni znanje, ni saznanje, već moralna pozicija. Kad iznevjerava svoj poziv i svoju profesiju, intelektualac je pristao na razilaženje razuma i savjesti. Kad se prikloni pragmatsko - političkim kalkulacijama, manipulacijama i prevarama, on opstaje i van autonomije poziva i van moralne autonomije. Tu već ne može da se govori o snazi intelekta, već o slabosti karaktera. Vjerujem da je istinsko prožimanje razuma i savjesti moguće prevashodno u slobodnom društvu, u zajednici u kojoj je sloboda temelj morala i gdje je moral temelj čovjekovog postojanja.

Satira kao „prestup” i „prekršaj”

- Satiru vidim kao kulturu u kojoj se, umjetničkim majstorstvom i artističkom imaginacijom, uspostavlja kritičko nepristajanje na degradaciju ljudskog postojanja i izobličavanje čovjekove prirode. Zato se ona i pojavljuje kao „prestup” i kao „prekršaj” u odnosu na represivni sistem društva i čovjekovu unutrašnju neslobodu, kao osmišljeno protivljenje političkom, ideološkom, estetskom i moralnm dogmatizmu.

Moralno neosjetljiva podanička svijest

* Šta može da se kaže o našoj aforističarskoj gerili? Šta se s njom zbivalo?
- Duže od tri decenije naši aforističari opstajali su kao graditelji kritičkog mišljenja i opozicione javnosti. Poslednjih godina, u vrijeme ekstremne krize, pojavila se plejada aforističara - nepomirljivih kritičara zatvorenog i autokratskog društva. Njihova pobunjenička energija, kao čin satiričnog mišljenja u kojem je dominirala ironija, podrugljivost i dosjetka, osporavala je politiku kao zlo i zločin, ismijavala vlast koja je poništavala slobodu, istinu i zakon, izvrgavala ruglu moralno neosjetljivu podaničku svijest. Sa njima se lakše disalo i vjerovalo u mogućnosti promjena. Zato i sada naši aforističari imaju puno posla. Možda je, u međuvremenu, u prividu promjena, pomalo mutirao virus bunta u odnosu na mentalnu i moralnu stranputicu. Ima se utisak da su pokolebane snage nepristajanja na svudprisutnu deponiju banalnosti i političke apsurdizme. Nikako da se napravi iskorak iz zastarjelog do modernog društva.

Identifikacija sa dzelatima

Najviše su me razočarali kolege sa univerziteta u vrijeme crveno - crne koalicije i donošenja famoznog Zakona o univerzitetu, koji je označio snižavanje svih u svijetu prihvaćenih standarda i autonomije akademske četvrti. Na lojalnost opskurnim vlastodržcima koji su izvršili ubistvo univeziteta nije pristalo svega jedan posto univerzitetskih posvećenika. Svi ostali kao da su bili zaboravili da je neophodno i normalno doći u konflikt sa konzervativnom politikom ako se želi stići i do svog identiteta i svog digniteta. Ovakvo ponašanje objektivno ih je odvelo do identifikacije sa svojim dzelatima. Bilo je to za mene stravično saznanje.

Premijera nove predstave stalno se odlaže

* Vjerujete li da je sada moguće ostvariti veće političke slobode? Možete li nagovijestiti vizije o promjeni ili Vam je i dalje blisko Kunderino mišljenje da “optimizam miriše na glupost”?
- Naši građani će ostvariti veće političke slobode kad shvate da je neophodno slobodu osvajati, gotovo otimati. Do tada, ona neće postati dio čovjekove unutrašnje i spoljašnje stvarnosti. Imam utisak da se ljudi plaše da preuzmu odgovornost za vlastito iskušavanja života u slobodi. Stoga se rijetko odlučuju na građansku neposlušnost i vedrinu podsmješljivosti. Nema slobode bez slobode u čovjeku. Nažalost, on je ovdje „zarobljen“ skoro petnaestak godina u političkom pozorištu u kome se igra bahata, brutalna i nedarovita predstava. Nove civilizacijske i demokratske vrijednosti moguće je uspostaviti u novoj predstavi čija se premijera stalno odlaže. Za nju je neophodno politička sloboda i političko punoljetstvo građanina vičnih demokratskom ferpleju. Nije moguće istovremeno igrati u dvjema predstavama. Bez kraja prethodne predstave nema mogućnosti da se odigra predstava koja bi tek uslijedila.

U nas se odavno gotovo niko ne smije od srca

* Opisujući surovu stvarnost prije par godina rekli ste da izjutra, kada šetate psa, nikada ne vidite nijedno nasmijano lice. Je li sada bolje, primjećujete li zadovoljnija lica u Beogradu ili Podgorici, Nikšiću?
Kad me pas izvede u šetnju, ponavlja se stara i dosadna priča. Doista, poneki smiješak izmami moj nestašni ljubimac. U stvari, u nas se odavno gotovo niko ne smije od srca. To je jedan od razloga što se moramo upitati šta je s našim mentalnim zdravljem. Ukoliko vjerujemo da se preko smijeha prepoznaje sloboda društva i sloboda ličnosti - razlog je i za zabrinutost.

Tijana Vukadinović