01.01.00
Politika
10.05.2002.
"NOCI I ODSJAJI" VITE MARKOVICA
Dramatika rata
Novu zbirku stihova poznatog pesnika objavili Srpska književna zadruga i "Bonart"
Pesnik prozaista i esejista Vito Markovic objavio je novu zbirku stihova pod nazivom "Noci i odsjaji", koju je juce predstavila Srpska književna zadruga. Knjiga u sebi nosi trag rata koji je nedavno zadesio Srbiju i srpski narod, reci su urednika SKZ Dragana Lakicevica, koji je u stihovima Vite Markovica pronašao dva sloja misli i emocija.
Prvi su odjeci noci, a pesnicki postupak je lirski redukovan na same "udare" rata po pesnikovom bicu - svedene na specificno filozofsko shvatanje spoljnjeg dogadanja u umu, što za autora znaci - kosmickog dogadanja u srcu. Drugi sloj, pak, cine odsjaji licnih iskustava, i svetlosni i lirski, ocenjuje Dragan Lakicevic.
Pogovor knjizi Vite Markovica "Noci i odsjaji" koju su objavili SKZ i "Bonart" napisao je ugledni književni kriticar i vrsni tumac poezije Miloslav Šutic. Odredujuci "jedinstvo suprotnosti" kao osnovno nacelo Markoviceve poetike, Miloslav Šutic napominje da u srpskoj poeziji posle Drugog svetskog rata postoji još samo jedan pesnik istog nacela - Branko Miljkovic.
Iako se u ovom nacelu Miljkovic i Markovic susrecu, kaže Šutic, ipak su obojica sasvim razlicite pesnicke individualnosti. Markoviceva poezija je sva u krajnjim granicama, ispoljenim najviše u dvojstvu "napad - odbrana", a kontrast kao oprobano pesnicko sredstvo tako samo daje izrazu upecatljivost.
U novoj zbirci poezije Vite Markovica "Noci i odsjaji" Miloslav Šutic otkriva da je otvorena dramaticnost iz vecine prethodnih zbirki ovog autora ovde prigušena, a da se emocionalni i drugi kontrasti utapaju u meditativnost. To je vec vidljivo i u naslovu "Noci i odsjaji" u kojem je skrivena sva dramatika tamno-svetlog nocnog bombardovanja koje smo svi preživeli.
Pesnik poput Vite Markovica svu dramatiku doživljenog pretocio je u lirsku misaonost, pa se knjiga "Noci i odsjaji" cita kao tanani dnevnik, kako kaže autor u jednoj pesmi, "tragicnog osecanja sveta" ka kojem ga sudbina usput vodi...
Upravo tako je juce i rekao Vito Markovic: "U ovoj zbirci pesama, nastaloj u velikim žalostima i opasnostima, težio sam cistom, sveobuhvatnom, metafizickom pevanju i mišljenju. U nocima, dugim i teškim, nezaboravnim, kad previše je bola i tuge, govorio sam, šaputao sebi: ,Postojiš, ako se u tami dovoljno cuješ!" I govorio sam, nežno i osecajno, da bih se, glasno i razgovetno, u tami cuo".
A. Cvijic
01.01.00
Nin
19.09.2002.
Zla sudbina materiju stize
Naziv: Noci i odsjaji
Autor: Vito Markovic
Izdavac: SKZ, Beograd 2002.
U prilici smo da, i povodom trinaeste pesnicke knjige Vita Markovica, konstatujemo: temeljna promena koja se u njegovoj poeziji zbila posle prvih nekoliko zbirki - promena koncepcijska i poeticka mada ne u punom znacenju termina - nije dovedena u pitanje. Nekadašnji stvaralac tragikomicnih, grotesknih i fantastickih svetova i njima primerenih "junaka" istrajava na pevanju koje tumaci imenuju kao meditativno, refleksivno, metafizicko cak. U zbirci Noci i odsjaji, celim njenim tokom zapravo, Markovic najvecma govori o bivstvovanju i o pevanju. On, drugim recima, na zadanom svetu, koji ukljucuje naznake aktuelne stvarnosti, iskušava moci poezije. Iskušava ih etapno, u pet ciklusa pesama.
Univerzalna i nepromenjiva obeležja covekovog položaja docarana su u deset pesama prvog ciklusa "Noci" opštim terminima simbolickog naboja. Vreme protice "bez jasnog cilja". "Zla sudbina", kao objedinjujuca presuda, "materiju stiže". Noc je u svakom pogledu nadredena danu, a smrt "redom dodiruje svaciji dom". Pesnici su, oni ponorni pogotovu (sva je prilika da Markovic sebe medu njima vidi), predodredeni da pronicu tragicnu prirodu života, oni "vecno u trenutnom ljube" i sa svoje vidovitosti neizlecivo su bolni. Dalekosežno gledajuci, lepota koju stvaraju žrtve podiže, a silnike ruši, pa je razumljivo zašto su, svemu uprkos, "na božanskom putu do besmrtnosti"...
Nenaklonjeno vreme se, u drugom ciklusu "Odsjaji" konkretizuje: odsjaji "Zle svetlosti" koju proizvodi "snaga duha niska" bez sumnje poticu od eksplozije bombi nedavno sasutih na našu zemlju. Dakako, pesnik Markovicevog formata i iskustva ne može sebi da dozvoli plakatsku angažovanost, parternu polemicnost još manje. Zlu on protivstavlja simbolickog labuda svijenog "u beo oblik bica", labuda kadrog da "hiljadu tamnih trenutaka/pokriva belim krilima.". Cak i "Srpski bog", koji iz mita u pomoc stiže u pratnji svojih "mrkih kurjaka", otelovljuje snagu duha. Oni "silaze u azbuku", a ne na kakvo ratno poprište.
Sudimo li po tonalitetu nekih Markovicevih iskaza ("Noc oblaci crninu Ne svice", "Surov usklik ima nepogoda", "Sloboda pati, "Krici rastu svuda svuda" i sl.), mogli bismo zakljuciti da je trecem ciklusu "Usklici" namenjeno da bude kulminativna etapa u opevanju covekove udesnosti. Tek unekoliko je tako. Težište se pomera, poezija i pesnik postaju preovladujuci predmet drugog dela zbirke. Poezija je, tako, jedino spasonosno pribežište pred silama mraka, a pesnik ("Ajant nežni") na svojim nejakim plecima nosi sudbinu sveta. Stvarnost zamenjuje snom kako bi, ditirampski, nagovestio zoru. Cetvrti ciklus "Glasovi" je bezmalo u celini drama pesnickog cina - drama usamljenosti na koju samo "poezija božanske snage" terapeutski deluje, tzv. egzistencijalne zebnje uzrokovane prolaznošcu i neizbežnom konacnošcu. Transponovane u stihove, i usamljenost i zebnja zrace ljubavlju, iz njih "izranja nada", a kadgod i potvrda trajnosti covekovog duha. Završni ciklus "Smiraj" donosi privid smirenja pevanju svojstvene protivurecnosti ili, ako hocemo, pesnikovog mirenja sa zadanim svetom ("Daleko je do svitanja... glava puna jada/odavno vec spava") i sa sobom samim. Pesnik, naime, drži da je svoje poslanje ispunio i da ga, stoga, "Božanski lako... cuva mocni Bog".
O svrhovitosti Markovicevog opredeljenja, o kome je bilo reci u uvodu ovog teksta, naprosto nije smisleno debatovati, ma kako zasnovana bila naša privrženost njegovim ranim zbirkama. Pevanje poistoveceno sa bivstvovanjem je, uz to, nesporno jedna od najmarkantnijih preokupacija moderne lirike, a na tom su smeru nastala nekolika novija pesnikova ostvarenja visoke vrednosti. Medu njima je i zbirka Noci i odsjaji ciji je krajnje aktuelan povod stvaralacki uznesen do univerzalnih znacenja. Ako u recenom opredeljenju nešto i može da zasmeta, ponajpre su to zaostale primene nekadašnjeg pesnikovog grotesknog sveta koje u novom i drugacijem kontekstu deluju kontraproduktivno i neretko "ogoljena" poeticka stanovišta koja se doimaju kao da su preuzeta iz teorijskog instrumentarija, ili iz esejistickog teksta.
Bogdan A. Popovic
01.01.00
Politika
13.02.2003.
DODELJENA NAGRADA "OSKAR DAVIČO"
Sejač vatre
Ovogodišnji dobitnik je Vito Marković za zbirku pesama "Noći i odsjaji"
Na završnom sastanku "Borbinog" žirija za dodelu nagrade "Oskar Davičo" za najbolju knjigu na srpskom jeziku objavljenu 2002. godine proglašena je zbirka pesama Vite Markovića "Noći i odsjaji".
Ova knjiga našla se u najužem izboru zajedno sa ostvarenjima Olivere Katarine "Aristokratsko stopalo", Vesne Janković "Magične stepenice", Radoslava Bratića "Trg soli" i Milovana Vitezovića "Bulerleska u Parizu".
Na prethodnih šest radnih sastanaka članova žirija u čijem radu su učestvovali: Miroslav Buca Mirković (predsednik), Želidrag Nikčević, Aleksandar Sekulić, Vasilije Kalezić, Teodor Anđelić i Mićo Cvijetić, razmatrano je više od stotinu naslova, da bi na jučerašnjem (poslednjem) saopšten konačan stav svakog od njih.
U izboru od dve knjige, kod većine članova žirija na prvom mestu bila je pesnička zbirka Vite Markovića, dok su se na drugom mestu našli Radoslav Bratić i Milovan Vitezović.
Budući da je napravljen konačan izbor, u saopštenju je navedeno: "Knjiga Vite Markovića "Noći i odsjaji" ide od širokih ka uskim strukturama. U Markovićevoj poeziji glad i žeđ za konačnošću predstavljaju dar velikih pesnika, poput Disa i Daviča. U njoj ima Disovog pesimizma i Davičovog optimizma. Marković je pesnički sejač vatre ali ništa manje i sejač pepela, zato što njegova poezija s pravom stoji uz bok sa stvaralaštvom Oskara Daviča.
Vito Marković je, može se s najviše opravdanja reći, jedini pesnik u savremenoj srpskoj poeziji, koji je idealno uspeo da objedini sva tri osnovna žanrovska pojma: lirsko, epsko i dramsko, - da usaglasi klasična načela u okviru jedne izrazito moderne pesničke forme. Pesnički govor kod Markovića izbija iz dubokog ćutanja i obasjava ponoćnim suncem kontrolisanu sumu estetičkih pojmova i etičkih nedoumica".
Nagrada će biti uručena 19. februara, na dan "Borbe".
Z. Karanović
Politika
20.02.2003.
URUČENA NAGRADA "OSKAR DAVIČO"
Volja za trajanjem
Priznanje dodeljeno uglednom pesniku Viti Markoviću za pesničku zbirku "Noći i odsjaji"
U svečanoj sali lista "Borba", koji je juče obeležio 81. godišnjicu postojanja, uručena je nagrada "Oskar Davičo" ovogodišnjem dobitniku - Viti Markoviću, za zbirku pesama "Noći i odsjaji", koju su objavili SKZ i "Bonart".
Čestitajući dobitniku, Milosav Buca Mirković, predsednik žirija, izrazio je zadovoljstvo što je nagrada pripala uglednom pesniku, koji je u punom stvaralačkom zenitu napisao, po ocenama brojnih književnih kritičara, svoju najbolju pesničku knjigu. On je naglasio da Marković već četrdeset godina predano stvara, ali da ne spada u kategoriju pesnika koji su zasuti nagradama.
- Poezija Vite Markovića nosi prizvuk pesničke tame Disa i Bodlera, ali istovremeno i optimističke struje Oskara Daviča, zbog čega i otkriva suštinu poetskog stvaranja i donosi sreću individualnog razlikovanja - kazao je Mirković.
Čestitajući "Borbi" 81. rođendan, ovogodišnji dobitnik nagrade "Oskar Davičo" zahvalio je predsedniku žirija na lepim rečima, ali i svim članovima koji su javno, bez zakulisnih radnji, odlučivali o dodeli ovog značajnog književnog priznanja.
Prisećajući se daleke 1955. godine, kada je upoznao Oskara Daviča, Vito Marković je istakao da je Davičo bio pesnik koji je nosio u sebi beskrajnu šumu znakova, jezik čudesne moći, metafore iznenadne lepote i snage. Imao je volju za trajanjem, a ne za pobedama, u rečima i mislima.
U kretanju i traganju, u sebi i izvan sebe, video je snagu, divnu čaroliju. O nepoznatom i neizrecivom, sanjao je i govorio, do pobune uma i čula sebe dovodio. Njegov duh, okrenut budućnosti, protiv svake statičnosti se borio. Išao je dalje od datog i zadatog u jeziku i rečima, i dalje od zanosa u novom osećanju postojeće stvarnosti. Njegov usklik "Nek tvoje bude sve, daj meni sunovrate!" odgovara pesniku isuviše suverenom i subverzivnom, a ipak nežnom. On je, dakle, onaj koji peva i kad pati, koji u snu dobija ono što na javi traži, koji voli da gubi kad najviše dobija. U sebi i izvan sebe, više od drugih, davao je sebi stvaralačke slobode. Posao srca i posao uma, na svoj pesnički način, umeo je besprekorno sanjalački da uskladi, kazao je Marković.
Proslavljanju dva važna događaja koja su se juče zbila u prostorijama lista "Borba" prisustvovao je veliki broj uglednih zvanica iz sveta kulture, književnosti i novinarstva, a na uručenju nagrade ovogodišnjem dobitniku bila je i supruga slavnog pesnika - Branka Davičo.
Z. Karanović
Borba
20.02.2003.
REC DOBITNIKA NA DODELI ?BORBINE? NAGRADE ?OSKAR DAVICO? ZA KNJIGU GODINE 2002.
Zaboravljeni portret pesnika
Upoznao sam Oskara Davica, daleke, 1955. godine, kad je dolazio u Brcko. Njegov lik bio mi je, nekako, blag i sanjiv kao sanjivo, ali, ipak, prijatno jutro. To poznanstvo se, posle, s mojim dolaskom u Beograd, 1957. na studije, pretvorilo u prijateljstvo.Njegovo bice meni nije bilo monotono, a ni moje njemu.
Oskar Davico, kao pesnik, nosio je u sebi beskrajnu sumu znakova, jezik cudesne moci, metafore iznenadne lepote i snage. Imamo je volju za trajanjem, a ne za pobedama, u recima i mislima. Plesao je, na neki nacin, nad ponorom, nad provalijama zivota, kao tuzno, melanholicno, a ipak nasmejano dete. Gledao je u svet na javi kao u snu, vise sanjao nego ziveo sebe, svoj zadati zivot.
Retki su pesnici tako snaznih osecanja, tako mocne gladi za tajanstvenim i neizrecivim, u recima i mislima, kao sto je to bio on. Njegovu glad, pohlepu za neizrecivim, shvatili su jedino njemu prijatelji bliski. Njegova pesnicka slika sveta, glasna i munjevita, dolazila je iz barsunaste tame bica, iz neocesljane podsvesti, ali, uvek, lepa i cista. Obicno je stavljao u polje neobicnog, namerno u prostor nenamernog, slavio iznenadno i slucajno kao nesto neprolazno i cisto.
Lenjost je, po njemu, ljudski greh, a nedarovitost Bozja kazna. Nedarovite pesnike, prosloscu opterecene, nije podnosio. Darovitim, s modernim pristupom stvarnosti, rado je isao u susret, prilazio. O njima je, na sva usta, s nasladom, nesebicno govorio. Sklon promenama, kao moderno ljudsko bice, nije voleo ono Niceovo okretanje stalno istog, ponavljanje. Ali je voleo pasti, pa opet izrasti iz sebe, iz sveta i svega nepoznatog i novotg. U kretanju i traganju, u sebi i izvan sebe, video je snagu, divnu caroliju.O nepoznatom i neizrecivom, sanjao je i govorio, do pobune uma i cula sebe dovodio. Njegov duh, okrenut buducnosti, protiv svake staticnosti se borio. Isao je dalje od datog i zadatog u jeziku i recima, i dalje od zanosa u novom osecanju postojece stvarnosti. Njegov usklik: ?Nek tvoje bude sve, daj meni sunovrate!? ? odgovara pesniku isuvise suverenom i subverzivnom a ipak neznom. On je, dakle, onaj koji peva i kad pati, koji u snu dobija ono sto na javi trazi, koji voli da gubi kad najvise dobija. U sebi i izvan sebe, vise od drugih, davao je sebi stvaralacke slobode. Posao srca i posao uma, na svoj pesnicki nacin, umeo je besprekorno sanjalacki da uskladi.
Vito Markovic