01.01.00
Politika
10.03.2001.
Tradicija i savremenost
Moderne basme
Vito Marković: "Beli govor"; izdavač: Nolit, Beograd, 2000.
Kao i modernisti posle Prvog svetskog rata, Vito Marković je šezdesetih godina u srpsku poeziju uneo niz novina ne prekidajući veze sa tradicijom. Takvim postupkom on je do danas ostvario jedno istovremeno originalno i u duhu pesničke tradicije utemeljeno pesničko delo. Nema sumnje da je ovaj pesnik jedan od najznačajnijih u savremenoj srpskoj poeziji. Pre svega, on je čvrsto odredio granice jedne, iz arhetipske inspiracije proistekle slike sveta, zasnovane na starim kosmogonijama.
Te granice "popunio" je najneobičnijim sadržajima, što je, opet, u skladu sa principom koji su dvadesetih godina obrazložili ruski formalisti - oneobičavanjem - kao osnovnim postupkom umetničkog stvaranja. Uporedo sa jednom originalnom vizijom čovekovog tela, potpuno novom u srpskoj poeziji, sa opredeljenjem za prostor kao osnovnu dimenziju sveta, i sukobe u tom prostoru kao epska načela, Marković je svojoj epici pridružio istovremeno izvornu elementarnost i osećajni čisti lirizam. Ovo je, na prvi pogled, protivrečnost, ali protivrečnosti su jedno od bitnih obeležja moderne lirike. Tako je Marković svojim modernim pesničkim izrazom objedinio sva tri osnovna klasična žanra - liriku, epiku i dramu.
Folklorno i arhetipsko
Među prvim pesnicima u posleratnoj srpskoj poeziji Marković je imao sluha za sadržaje i zvuk našeg visokovrednog usmenog stvaralaštva. Njegov, po svemu jedinstveni, lirski bestijarijum ima dodira sa srpskim narodnim bajkama, a njegov pesnički ritam i njegova pesnička leksika najbliže sarađuju sa "malim žanrovima" srpske usmene književnosti. Svoju složenu sliku sveta ovaj pesnik je, zatim, obogatio opojnom nijansom lirske melodičnosti, koja korespondira sa našom preromantičarskom jezičkom melodijom. Najzad, Marković je u pravom smislu lirski obnovio naš epski deseterac, tražeći nove dimenzije u grandioznoj Njegoševoj deseteračkoj epici. Mnoge od ovakvih Markovićevih i drugih sličnih postupaka postmodernisti objašnjavaju svojom teorijom citatnosti. A ako je reč o obnavljanju naše usmene i pisane književnosti, o oživljavanju i osavremenjivanju njenih tematskih i formalnih obrazaca, onda se Markovićeva uloga, s jedne strane, kao povezivanje sa usmenom književnošću, mora pomenuti odmah uz ulogu Vaska Pope, a sa druge, kao oživljavanje tradicije naše pisane književnosti, odnosno poezije, upućuje na postupak zapostavljenog Dragana Aleksića, koji je pedesetih godina vrlo uspešno obnavljao jezičke obrasce Kodera i Laze Kostića.
Rukopis nove zbirke Vite Markovića već svojim naslovom ("Beli govor") ukazuje na pravac i izvore pesnikove inspiracije. Pesnik se ovde vraća korenima svoga dosadašnjeg stvaralaštva, dubinama folklorne, arhetipske inspiracije, sa izoštrenim sluhom za leksičke inovacije i melodijske nijanse. On polazi od svoje prve zbirke "Panika tela" iz 1963. godine, koja je u srpsku poeziju donela jedan čudan, bajkovit, surov, animalno-ljudski svet, proistekao podjednako iz pesnikove ekspresije i objektivnog bestijarijuma srpskih narodnih pripovedaka. Pesnik je neprekidno u dijalogu sa tim opasnim nosiocima agresije, a male forme srpske usmene proze, pre svega basme, na leksičkom planu izuzetno dinamizuju njegovu prozodiju.
Bogata pesnička leksika
Sklon da, kao i ranije, inventivnim neologizmima udvaja svoje prikaze ("nelep-neljud"), svoja emocionalna stanja ("bol-razbol") i svoje akcije ("lov-ulov"), pesnički subjekt u ovoj zbirci istovremeno tone u more negativnih emocija ("cvil") ili se uzdiže nošen poletom životnog osećanja - "pevom". Ali, i u jednom i u drugom slučaju on se oglašava više tužno, tragično, nego radosno, veselo. Pažljivim uvidom u ovaj rukopis dolazi se do zaključka da je pesnik uveo neke nove "likove" u inače raznovrstan mozaik njegovog ljudskog sveta. Tako je zbirka posvećena sestri, kojoj se pesnički subjekt, u duhu folklorne milošte, obraća prisnim dozivom - "sele" - što podseća na početnu u srpskoj poeziji, Brankovu folklornu inspiraciju, ali i na Nastasijevićevu poeziju.
Trebalo bi, naročito povodom ove nove Markovićeve zbirke, ali i uopšte, posebno govoriti o njegovoj pesničkoj sažetosti, prema Nastasijevićevoj, ponegde i Popinoj eliptičnosti pesničkog izraza. A pojedine pesme već svojim naslovima: "Kolovodi", "Plačipevi", "Cvetoberi", "Belovidi", "Crnovidi"... upućuju na dragocene inventivne prodore u oblast naše arhaične melodije i našeg folklora. U ovim pesmama, čitava leksika, semantika i imaginacija artikulisane su jednim oblikom naše maternje melodije, koja u složenoj Markovićevoj pesničkoj slici sveta bruji mnogostruko i iznijansirano, i po kojoj je, između ostalog, ovaj pesnik ostvario izuzetno visoke, krajnje specifične domete u savremenoj srpskoj lirici. U celini, rukopis nove pesničke knjige Vite Markovića znači dalje proširivanje granica njegovog značenjima i smislom bogatog pesničkog sveta, kao što je i novi doprinos obogaćenju njegove jedinstvene pesničke leksike.
Miloslav ŠUTIĆ
01.01.00
Nin
26.07.2001.
Ima l" šta novo?
NAZIV: Beli govor
AUTOR: Vito Marković
IZDAVAČ: Nolit, Beograd 2000.
BOGDAN A. POPOVIĆ
Pesnikovo je poslanje - posredno se kaže u jednoj od pesama šestog, završnog ciklusa - da, uprkos tami koja je prekrila donji i gornji svet, istraje na "belom govoru". Utoliko pre što (tako stoji) "reči mogu daleko da odu"... Na delu je, da podsetimo, pesnički govor (jezik) crpen na vrelima usmene nacionalne tradicije u rasponu od bajalica, vradžbina i kletvi do humora i fantastike. Jezik, pri tom, kome je pesnik namenio da posreduje samo fundamentalne i egzistencijalne datosti čovekovog postojanja. A one su najvećma viđene na poprištu odmeravanja sila mraka (premoć je, razume se, na njihovoj strani) s onima što svetlost obećavaju.
Već u prvom ciklusu, u kome jeza i osećanje straha preovlađuju, pesnik na scenu izvodi ovdašnjeg eksponenta mračnih sila. "Nelep" koji "nosi bol", odnosno "neljud od zla veći" je, slutimo, nekadašnji "ljudić" ili "nenad veliki". Onaj što je u ranim Markovićevim zbirkama, otelovljujući nacionalnu varijantu Sizifa, tražio "ključ za beskraj". Ne samo da ga, u međuvremenu, nije našao, već je i sam u zlo ogrezao. NJemu nasuprot je govorni subjekt (pesnik), on "nelepa-neljuda" kletvom pokušava da ekspeduje tamo gde spada - "U lelek-goru tamnu/u ponor-vodu hladnu"... Pesme složene u naredna dva ciklusa posvedočuju da izgledi aktera koji teže čovečnosti i svetlosti nisu bogzna kakvi: onaj predodređen da "belim govorom" isceljuje, najvećma se iskazuje jaukom nad potonulim svetom i nad sobom samim, "štetnikom" i usamljenikom; onaj pak što se oglašava kao reprezentant ljudske vrste (i njene sudbine), sve je podložniji "gladi" koja mu "dušu noćnu jede". "Lov" i ubijanje su mu u antropološkoj šifri, neizbežno će zaigrati "igru u moru ludila".
Pesnik, bez sumnje, na umu ima i nepočinstva našeg vremena koja se, zapravo, u ciklusima od iskona ponavljaju. Ustrojstvo sveta njegove pesme dočaravaju u opštim konturama, gradiranjem simbola koji sugerišu da su poraz i pad, destrukcija i smrt nadređeni vitalnosti i ljudskosti, duhovnosti i svetlosti. "Noć", tako, "zatvara vrata dana", "vetar obara pticu", "tama ljubi ljiljane u obraz". Štaviše, čovekovo bitisanje je (u četvrtom ciklusu osobito) svedeno na "geometriju... kružnih koraka", život prirode na privid promena "po meri zgasle materije"... Svojevrsnim udvajanjem dimenzija ("ravnica vremena", u petom ciklusu) Marković svojoj poetskoj viziji omogućuje da, nezavisno od konkretnog vremena i određenog prostora, obuhvati dinamiku bitnih pojava i odnosa. I njima svojstvene protagoniste događanja. Mada nisu isuviše strogo diferencirani, uočljivo je da su "kolovodi", "plačipevi" i "cvetoberi", "belovidi" i "crnovidi" međusobno suprotstavljeni.
Kakve su, u okolnostima nepromenjivih suprotnosti, mogućnosti "belog govora"? Kadar da vidi i dublje i dalje, pesnik je spoznao da protivurečnostima našeg sveta i našeg postojanja smirenja nema. Sve što se zbiva - zbiva se oduvek, tako nam je, naprosto, pisano. Dug prema svom pozivu koji, između ostalog, podrazumeva i moralnu funkciju mora, stoga, da oduži distanciran od svetske buke. Trinaesta (ne računajući Izabrane pesme, 1978) Markovićeva zbirka je dobrim delom na tom smeru: na smeru svedočenja vanvremene, ali tradicionalno (pa i folklorno) intonirane istine. Asocijacije nas, iz ove pesničke realnosti, kadgod vode ka Popinim "Igrama", ili ka ponekom koncepcijskom rešenju Aleka Vukadinovića, ali to može biti shvaćeno i kao srodnost stvaralačkih intencija. Od presudnog je značaja činjenica da nova zbirka središnji, nesporno najbolji tok Markovićevog pevanja privodi početku, nekolikim ranim pesnikovim knjigama. NJegova se poetska groteska (sa manje ili više izraženim elementima fantastike) čini zaokružena, živi po pravilima koja je sama sobom uspostavila.
Od rečenih pravila ne odstupaju ni arlekinski usklici, prividno neprikladni izrazi radosti koji (u završnom ciklusu) iz govornog subjekta provaljuju. U osnovi, oni su, uviđanjem bezizlaza, tragično motivisani. Saglasni su sa svesadržajnim odgovorom na pitanja koja su se postavljala (uključujući i ono u naslovu našeg teksta), sa odgovorom koji glasi: "Ništa novo po napolju nema"!