12.07.07
Nasleđeni gubitak
Nasleđeni gubitak, Kiran Desai
Metropolis
Paradoksalno zvuči, ako danas uopšte više možemo govoriti o paradoksu u svetu koji se prečesto njime rukovodi, da je najveća britanska književna nagrada prošle godine otišla u ruke jedne Indijke, Kiran Desai, i to za roman u kome je glavni negativac upravo Ujedinjeno Britansko kraljevstvo.
Drugi po redu roman Kiran Desai, spisateljice nama već poznate po knjizi „Halabuka u voćnjaku guava“, nosi naslov „Nasledjeni gubitak“. Svi junaci njenog romana su bez izuzetka, gubitnici, da se poslužimo tako omiljenim izrazom američkog vokabulara. I oni taj gubitnički oreol nose kao breme sa kojim se radjaju i sa kojim umiru bez istinske mogućnosti da ga izbegnu ma koliki trud ulagali i ma koliko se borili protiv njega. Njihova sudbina je odredjena mestom rodjenja i bojom kože i Deasai u nimalo optimističnom kodu govori o postkolonijalnoj Indiji u kojoj i dalje caruje nasledje jednom izgubljene nezavisnosti, od koga se Indija mučno i dugotrajno oslobadja. U dodiru sa vladajućim globalizmom i prividnom multikulturalnošću, desetinama godina ponižavana, osiromašivana i uveravana u nonsens o manje vrednoj kulturi i tradiciji svega što ne potiče sa ostrva, Indija se nalazi zaglavljena i nemoćna da povrati sopstveno dostojanstvo. Za junake Kiran Desai nema dovoljno dobrog rešenja – za starog sudiju, koji od siline poniženja indijskog studenta na Kembridžu, postaje mizantrop, za njegovu unuku Sai, vaspitavanu kao engleskinju koju ne prihvata sredina indijske zabiti smeštene na obroncima Himalaja, niti za njenog momka, nastavnika matematike, uverenog da se svet može promeniti revolucijom, za sudijinog kuvara iz niže kaste i njegovog sina američkog emigranta koji, suočen sa užasima nemogućnosti prilagodjavanja odlučuje da se vrati i bedu iz koje je netom pobegao, a možda ponajmanje za dve sestre, bogate indijke koje ne mogu da razumeju knjige V.S. Najpola, za sada jedinog nobelovca indijskog porekla čije su kontrovrezna dela upravo jedna od mogućih verzija teme o nasledjenom gubitku.
Jednom učinjena greška i nepravda ostavljaju nepopravljive posledice. Toga je na žalost svesna i sama Kiran Desai koja, iako već 20 godina stanovnik Amerike, iako ćerka takodje slavne Anite Desai, iako već sa prvim romanom prevodjena na 20 svetskih jezika, i dalje putuje sa indijskim pasošem nemoćna da dobije američko državljanstvo. „Da li ćeš odbiti nagradu?“, pitaju je indijski prijatelji i ona odrečno klima glavom. Kako vratiti nagradu kada je ona garant da će knjigu čitati svi kojima je i namenjena, i zapadnjaci i istočnjaci, kako je vratiti kada je ona jedna mala pobeda Indije, kako ne ući u zamku multikulturalnosti i globalizma u kome se još uvek jedna strana sveta oseća prijatnije od one druge? Mnogo će vremena još proteći dok zapadni svet udeljujući sitne nagrade i dobitke prevazidje jednom načinjenu štetu i gubitak koji je predao u nasledje milijardama ljudi poteklim na istoku i jugu zemljinog globusa.
Da li to znači da je Kiran Desai nagradjena Bukerom u svetlu pokušaja naknadnog iskupljenja? Naravno da ne, s jedne strane zato što je kao posledica realnog širenja multikuluralnosti Bukerova nagrada već više puta dodeljivana piscima koji nisu Britanci, ali ono što je još važnije je činjenica da je „Nasledjeni gubitak“ izuzetan roman, sedam godina pisan i pažljivo brušen do sjaja koji danas možemo da prepoznamo i u preciznom srpskom prevodu Tatjane Bižić.
Jasmina Vrbavac
30.06.07 Politika
Višak istorije
Nasleđeni gubitak, Kiran Desai
Dobivši nagradu „Buker” za svoj drugi roman, Nasleđeni gubitak, indijska spisateljica Kiran Desai nije samo pokazala da je uspešnija od svoje majke Anite, kojoj je tri puta malo nedostajalo da postane laureat. Od 1969, kad je ustanovljena, prestižna nagrada za prozu Komonvelta i Irske donosi niz šokova i iznenađenja. Čini se da ovo priznanje jednakom ljubavlju voli romansijere početnike i klasično strukturisan roman: godine 2005. korektnim i bezličnim Morem Džon Banvil je pobedio Išigura, Barnsa i Kucija, a ta je pobeda nekako najviše oštetila Ijana Makjuana i njegovu Subotu, maestralni „jedan dan života” u najboljoj tradiciji Virdžinije Vulf. Slično se događa 2006, kad nagrada izmiče ne samo ranijim dobitnicima Nadin Gordimer i Piteru Keriju, već i velikom favoritu, opet vulfovski obojenom, romanu Noćna straža Sare Voters. Laureati Indijci, od Ruždija do Arundati Roj, provereno su plenili žirije mistikom, fantastikom i tegobnom istorijom potkontinenta: čime je to Desaijeva fascinirala?
Kratko rečeno, istorijskim overdozom. Propuštajući različite vidove fanatizma kroz filter nostalgičnog sećanja, Desaijeva se bavi temama atraktivnim koliko i turobnim: nacionalnim i verskim konfliktima, nerazumevanjem rođaka i ljubavnika kad se između njih ispreči bilo kakva razlika; egzilom i dijasporom; siromaštvom i jezovitom uskogrudošću koja ga prati; krizama identiteta koje ishode u tragičnoj i grotesknoj sudbini Buridanovog magarca; mizoginijom koja ide do granica zločina; krivicom, kaznom i neočekivanim vidovima lojalnosti koji možda ipak iskupljuju ljudski rod.
Desaijeva je majstorski predočila žilavost iluzija i neuništivost prevare: krećući se kroz gusto tkivo zahtevnog teksta, čitalac se uverava da su svi životopisi falsifikovani a ljubav, solidarnost i poverenje samo oblici zavođenja i obmane. Kako pripovedne konvencije realističkog romana nalažu, iskrenošću namera, emocija i uverenja odlikuje se samo povlašćeni narator koji je u središtu zapleta. Pripovedni i moralni centar romana Nasleđeni gubitak je sedamnaestogodišnja Sai, čija je bizarna sudbina unikatni primer autorske hirovitosti: devojka koja u podnožju Himalaja čita Nacionalnu geografiju i slavi Božić odrasla je u engleskom manastiru Sveti Avgustin, gde je ostavljena na čuvanje kad su njeni roditelji otišli u Sovjetski Savez. Gospodin Mistri se, naime, nadao da će on biti „prvi Indijac koji će izmaći sili teže” i najjači indijski kandidat za Međukosmički program u vremenu kad se ljubav između Indije i SSSR-a nepovratno gasila. Po dolasku u Moskvu, Saini roditelji ginu pod točkovima gradskog autobusa, među kutijama punim babuški, i tako se simbolično okončava uzajamna naklonost dve zemlje, pečaćena kupoprodajom oružja, gostovanjima plesnih ansambala i slikovnicama o Baba Jagi. Sai je poslata da živi kod dede koji je „više gušter nego ljudsko biće” i igra šah sa samim sobom, njegovog kućnog ljubimca koji je „više ljudsko biće nego pas” i koji kraj svog gospodara spava zamotan u šal od angore i starog brbljivog i nespretnog kuvara bez imena, opijenog naivnim uverenjem da će njegov sin osvojiti Njujork.
Za razliku od Sainog dede, mrzovoljnog bivšeg sudije, koji voli samo svog crvenog setera, za razliku od Sainog učitelja matematike i ljubavnika Gijana koji će svoje siromaštvo i osećaj inferiornosti iskupiti kroz nacionalni zanos i izdaju poverenja, za razliku od sudijinog kuvara čije se iluzije graniče sa pretvornošću koliko i njegova glupost sa zlom, Sai jedina nema paralelne biografije, tajne grehe, problem sa identitetom niti sposobnost da mrzi. Nestabilni severoistok Indije, oblast Kalimpong, od skromnog penzionerskog raja postaje grotlo političkog previranja i poprište pobune i rata u drugoj polovini osamdesetih, nakon ubistva Indire Gandi. Nasleđeni gubitak govori o različitim vidovima bekstva od siromaštva i rata: starice Noni i Lola kao protivotrov teškoj zbilji koriste engleske romane, emisije Bi-Bi-Sija i rublje iz „Marksa i Spensera”; kuvar obmanjuje sebe i meštane poslovnim uspehom svog sina Bižua u Americi, ne znajući da ovaj konobariše po najbednijim indijskim restoranima i spava u harlemskom podrumu dok mu skotni pacovi grickaju kosu kako bi od nje načinili gnezdo; sudiju muči čitav niz samozadatih rana, a tajna njegove usamljenosti ne otkriva se do kraja romana.
Desaijeva pokazuje da nije lako načiniti pravi izbor između asimilacije imperijalnih uticaja i čuvanja nacionalnog identiteta: štaviše, obe opcije vode u izolaciju i iluziju. Na formalnom planu, njen roman otkriva impresivno umeće, a zaplet koji se račva u neočekivanim pravcima zahteva od čitaoca usredsređenost i strpljenje za tegobni dijalog mučnine i želje njegovih protagonista. I zrelost ovog dela i njegove slabosti – koje se uglavnom svode na višak naturalizma u stilu i manjak motivacije u karakterizaciji junaka – ukazuju da je anglofona književnost bogatija za još jedan „Bukerov” biser, i još jedan dragocen prilog postkolonijalnoj kritici.
Vladislava Gordić Petković
02.06.07 Večernje novosti
Magija nasleđenog gubitka
Nasleđeni gubitak, Kiran Desai
"Nasleđeni gubitak", roman Indijke Kiran Desai, najmlađe dobitnice prestižne "Bukerove" nagrade, preveden je i na srpski jezik. Priču o savremenoj Indiji, ali i njenoj tradiciji, običajima, junacima koji se kreću od Himalaja do Njujorka, sa engleskog je prevela Tatjana Bižić, a objavila "Mono i Manjana". Neobično štivo predstavljeno je na originalan način - u indijskom restoranu, uz autentičan ples i specijalitete. O Kiran Desai govorio je i njen zemljak Adžaj Svarup, ambasador Indije u našoj zemlji.
Čim je objavljen, "Nasleđeni gubitak" postao je svetski bestseler. Autorku su, posle njenog prvog romana "Halabuka u vrtu Agave", poredili sa Arundati Roj, indijskom književnicom, koja se takođe ovenčala "Bukerom". Kiran Desai, međutim, neobičnim i slikovitim pripovedanjem, jezgrovitim promišljanjem o život i svetu junaka ubedila je čitaoce i kritiku u svoj autentičan stil.
Kroz priču o indijskoj svakodnevici i ličnim dilemama njenih junaka, Desaijeva mudro promišlja o najznačajnijim svetskim problemima, poput globalizacije, terorizma, fundamentalizma... Radnju je smestila u Indiju sredinom osamdesetih godina.
- Ovo je najuzbudljivije putovanje kroz Indiju koje sam ikada doživeo - rekao je književni kritičar Ivan Bevc, na predstavljanju "Nasleđenog gubitka". - Zemlja je predstavljena poput kipućeg lonca u kome se mešaju kulture, običaji... Autorka je knjigu brusila i oblikovala sedam godina, pa je i stil gust, rečenice teške. Čitalac se kroz njih probija kao kroz kakvu džunglu.
Prevodilac ovog štiva i urednik "Mono i Manjane", Tatjana Bižić, govorila je o prevođenju ove knjige kao velikom izazovu. Jer, kaže ona, jezik kojim Desaijeva piše je prelep i ona se njime poigrava, vešto opisuje sve - od najlepših ljubavnih snova do surove realnosti.
Za svoj roman autorka je rekla da istovremeno predstavlja i komediju i satiru, ali i fantastiku. Može se čitati i kao narodna priča, ali i bajka, kojoj se prilazi sa različitih strana, zavisi kako ko je doživljava.
MAMINI GENI
PRE Kiran, njena majka Anita Desai, autorka 14 romana, tri puta je bila nominovana za prestižnu "Bukerovu" nagradu. Našla se i u užem izboru, ali nikada nije osvojila ovo najveće književno priznanje za dela pisana na engleskom jeziku. Kada je njena ćerka prošle godine ovenčana lovorikama, Anita je izjavila da se oseća kao da je i ona sama dobitnica. Ćerka je, logično, nagradu posvetila - mami!
I. MIĆEVIĆ
13.05.07 Politika
Teški usud predaka
Nasleđeni gubitak, Kiran Desai
Beznadežnost kao bajka, ili bajkovita beznadežnost – odlučite sami, dok čitate najnoviji roman Kiran Desai
„Jednog će dana otići odavde.”
(Kiran Desai: „Nasleđeni gubitak”)
Oduševila je čitaoce širom sveta svojom prvom knjigom „Halabuka u voćnjaku guava”; drugom ih je već potpuno pridobila, usput osvojivši za nju i Bukerovu nagradu za 2006. Stremi ka još većim priznanjima i već joj daju najveće šanse da za „Nasleđeni gubitak”, kako je naslovila svoj drugi roman, dobije i Orindž nagradu koja se dodeljuje najboljem ženskom piscu.
Kiran Desai (36), Indijka koja živi u Americi, nije samo egzotično osveženje u savremenoj svetskoj literaturi. Oba dela, prevedena na srpski jezik („Halabuku u voćnjaku guava” objavio je pre nekoliko godina „Clio”, a „Nasleđeni gubitak” upravo ovih dana „Mono i Manjana”, u prevodu Tatjane Bižić sa engleskog) i našem čitaocu će pokazati da njen više nego pronicljiv pogled na sudaranja i prožimanja dve kulture, indijske i britanske, odnosno američke, njen raskošni jezik i prigušeni topli humor predstavljaju formulu bezrezervnog uspeha.
Priča „Nasleđenog gubitka”, vremenski smeštena u drugu polovinu osamdesetih kada je u Indiji rastao revolucionarni pokret „Zemlja Gurka Gurkama”, vrti se oko penzionisanog okružnog sudije Džamubaja Patela, njegovog kuvara i sedamnaestogodišnje unuke Sai koja dolazi kod dede (po majci) jer posle pogibije roditelja nema ko da plaća njen dalji boravak u manastiru Sv. Avgustin. U nedođiji, u podnožju planine Čo Oju u severoistočnim Himalajima, u „zamrznutom” statusu manjine poengleženih Indijaca u selu, Sai živi između nade da će odatle otići i mirenja da i tu gde jeste mogu da se nađu spokoj, mir i životne istine.
Deda, pravnik sa diplomom iz Kembridža, vratio se u Indiju očajnički pokušavajući da održi novostečene rituale pa je i u džungli, dok je putovao od sela do sela i delio pravdu, za večeru pod šatorom oblačio crni večernji sako i leptir mašnu. Vremenom se pretvorio u džangrizavog zlog starca i sveo samo na jednu jedinu nežnost, i jednu jedinu nadu: nežnost prema keruši Kuci, rasnom irskom seteru, i nadu da jedino unuka, „pozapadnjačena Indijka, koju su odgojile engleske kaluđerice, otuđena od Indije, iako u Indiji živi”, može razumeti njegov isfrustrirani, shizofreni pogled na svet.
„Englezima je zavideo. Indijaca se gnušao. Radio je na tome da postane Englez sa strašću kakvu daje mržnja, a zbog onoga što će postati preziraće ga svi bez izuzetka, i Englezi i Indijci.” Ovakva sudbina prati gotovo sve stanovnike kolonijalnih zemalja koji su u želji da krenu u susret civilizaciji ostali na pola puta, uklješteni između žuđene budućnosti i prezirane sadašnjosti. Takvo je i okruženje ove male porodice: dede, kuvara, unuke i Kuce. Svoje „sićušne dnevne živote” vode i prvi komšija, seljak – džentlmen koji se opija, njegov homoseksualni partner sveštenik, pa sestre – usedelica i udovica, koje gaje brokoli od semena iz Engleske, u fiokama drže donji veš iz Marksa i Spensera, u vitrinama Vedžvudov porcelan a u biblioteci sve knjige Džejn Ostin, kao „talismane kojima je dodeljen zadatak da preobraze stvarnost u nešto drugo...”
Njihov grč da se ne odreknu sveta ali ni porekla, da odu ali i ostanu, dele – ali iz druge perspektive, stotine hiljada onih koji su iz svih delova Zemljine kugle stigli u Ameriku, obećanu zemlju „koja kupuje čitav svet”, ali koja, kako kaže Said, jedan od junaka romana, razvija vijuge i kojoj moraš da doskočiš da bi se u njoj snašao. U potrazi za srećom i blagom, u Ameriku će stići i kuvarov sin, Bižu; spavaće u podrumima Harlema, trudiće se iz petnih žila, zaista, ali neće uspeti. Između samozaborava u toj zemlji i samozaborava u onoj iz koje je pobegao pun nade, opredeliće se na kraju za povratak.
Da li, kako sugeriše Kiran Desai, obavezno nasleđujemo bolni usud predaka? Ili Bog, prosto, sreću dodeljuje pogrešnim ljudima pa treba sam da je osvojiš, makar i tako što ćeš poput svilene bube spokoj naći u sopstvenoj čauri koju si sam ispleo u zanosu i jadu prve ljubavi, dok monsunske kiše donose utehu...
Imućni i sirotinja, pravda i nepravda, u tim kišama postaju nebitne jer samo one, dobujući po krovu, poručuju da nikud ne možeš otići, a da se ne vratiš ojađen i razočaran.
Dohvatiti život u ovom sjajnom romanu Kiran Desai liči na penjanje na vrh Himalaja; u prekrasnim opisima prirode kojima je retko ko ravan ovoj autorki beznadežnost zvuči kao bajka, ili utešna bajkovita beznadežnost. Odlučite sami, kada budete čitali „Nasleđeni gubitak”.
Anđelka Cvijić
06.05.07 Danas
Čitalište
Istorija sveta u šest pića / Nasleđeni gubitak / Hitlerova tajna nauka
Istorija sveta u šest pića, Tom Stendidž
Geopoetika, 2007.
prevela Milana Todoreskov
Ovo delo sagledava istoriju sveta u novom kontekstu i ključu. Autor razmatra kako su se životi, sudbine ljudi i istorijska karta sveta menjale u odnosu na omiljena pića koja je imala svaka kultura. Od prvih naseobina u Grčkoj, preko velikih dvorana za gozbe u staroj Grčkoj i Rimu, sve do čuvenih kafea iz doba prosvetiteljstva ili kafea novog doba, čovečanstvo je trajalo i pretrajavalo uz šest različitih pića, od kojih je svako obeležilo tok svetskih zbivanja. To su pivo, vino, žestoka alkoholna pića, kafa, čaj i koka - kola. Tri od navedenih pića su alkoholna, a druga tri sadrže kofein, no zajedničko im je to što je svako od njih obeležilo važne epohe u celokupnoj istoriji čovečanstva, od antike do danas. U civilizacijama Mesopotamije, pivo je bilo piće od izuzetne važnosti, baš kao i na području starog Egipta. Pivom su, između ostalog, plaćane i nadnice. Doba antičkih civilizacija je bilo doba vina, ali je vino bilo i osnovno sredstvo trgovine u velikim pohodima preko mora. Brendi, rum i viski bili su omiljena pića moreplovaca na dugim putovanjima, u doba istraživanja, ali su ova pića bila i sredstvo plaćanja u trgovini robljem. Kafa je poreklom iz arapskog sveta, a kafeterije gde se ovaj napitak služio, bile su centri duhovnog razvoja u Evropi u doba prosvetiteljstva. Čaj, poreklom iz Kine, postao je toliko omiljen u Britaniji, da je ponekad određivao i smer britanske politike. Koka-kola, najpoznatiji i najprodavaniji proizvod u proteklom veku i danas predstavlja simbol ostvarenja "američkog sna". Pred nama je istorija civilizacije sagledana iz ugla šest najomiljenijih pića svih vremena, koja su, zbilja, promenila svet.
Nasleđeni gubitak, Kiran Desai
Mono i Manjana, 2007.
prevela:Tatjana Bižić
Kiran Desai jedan je od najsnažnijih glasova moderne engleske proze. Njena majka, Anita Desai, takođe književnica, tri puta je bila u najužem izboru za Bukerovu nagradu. Kiran Desai je upravo romanom Nasleđeni gubitak, ovo priznanje i osvojila. Naša i svetska čitalačka publika zapamtili su Kiran Desai po izvanrednom romanu Halabuka u voćnjaku Guava. Roman je dobio najlaskavija priznanja kritičara, koja su pratili i visoki tiraži. Desai i u svom novom delu nastavlja da piše pikarski, duhovito, satirično, disonantno, ubedljivo. Njen stil sa razlogom porede sa Ruždijevim, a poetiku sa prozom slavne Arundati Roj. I likove u ovom romanu Kiran Desai posmatra sa blagonaklonošću i mudrošću. Svi junaci o kojima ona govori u ovom delu listom su gubitnici, ali njihov put kroz život upravo je tema koju bira i koja intrigira ovu književnicu. Kroz priču o sudbinama jedne devojke, jednog kuvara, jednog sudije, Desai u ovom delu dotiče i mnoge od tema savremenog sveta: globalizaciju, sudar različitih kultura, siromaštvo, fundamentalizam... Možda je osnovna tema ovog dela i sudar ličnih i političkih oluja. Glavni junak Desaijeve je uvek i najveći gubitnik: to je mali, običan čovek, omiljeni junak lepe književnosti širom sveta.
Hitlerova tajna nauka, Najdžel Penik
Dereta, 2007.
prevela Duška Tomanović
Ova naučno utemeljena i popularno napisana knjiga opisuje bizarne, iznenađujuće i često neverovatne teorije alternativnih nauka, koje su u Hitlerovoj Nemačkoj bile podignute na zvaničan status. To su neortodoksna kosmologija, oživljena paganska verovanja, skriveni principi u arhitektonskom dizajnu, studije o rašljarstvu, iskopavanja, kamene kružnice, astronomija, prenos podzemnih energija i najrazličitiji kultovi. Pisac sledi trag misterioznih tradicija manihejaca, vitezova svetlosti, društava iluminata i tuleanaca i različitih tajnih organizacija. Nacistički mistici pokušavali su da ožive stare tradicije koje su se prenosile, kako se govorilo, od vremena Stounhendža i piramida, oblikujući i prerađujući ih u cilju stvaranja razarajućeg izvora moći. Hitlerova tajna nauka knjiga je koja sadrži najrazličitije opise svih onih tajnih strategija i taktika, koje su Hitlerovi saradnici proučavali, ne bi li osvojili svet. Penik, na kraju ovog dela, kaže:"Hitler se ubio 30. aprila 1945. godine. Njegovi pomoćnici su izneli njegovo telo u baštu Rajhskancelarije i tamo ga bez ceremonije spalili sa sto osamdeset litara nafte čuvane za tu priliku. Datum njegovog samoubistva je značajan - 30. april, veče uoči Prvog maja, praznika proleća, poznatog i kao Valpurgijska noć, koji predstavlja jedan od velikih žrtvenih datuma starog germanskog paganstva. Kao da je Hitler izabrao ovaj dan kako bi osigurao sebi najbolju moguću reinkarnaciju..."
Ko je Loret, Florans Kadije, Stefan Žirel
Baobab, 2006.
prevela Iva Brdar
Evo nežne, bogato ilustrovane knjige za mlade čitaoce. Kroz priču devojčice sa Daunovim sindromom, ovo delo poručuje najmlađim čitaocima da sva ljudska bića, bez obzira na međusobne razlike, imaju iste potrebe i pravo da budu uključeni u život, ne samo svoje porodice, već i šire zajednice. Prikazujući vešto i nenametljivo događaje iz Loretine perspektive, ovo delo uči najmlađe ljubavi i toleranciji. Tatjana Čolin, psiholog, o junakinji Loreti i recepciji priče kod mladih čitalaca, kaže: "Knjiga o Loret podstiče decu da cene i prihvataju različitosti bez predrasuda. Izvanredno je da se ova knjiga, koja je do sada prevedena na više jezika, pojavila i u našim knjižarama".
Sanja Domazet