Muzej bezuvjetne predaje

15.10.03 Dnevnik - Novine i časopisi

Pet godina posle prvog objavljivanja u Amsterdamu, na holandskom jeziku, roman Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić pojavio se i na jeziku na kojem je napisan, kao zajednički projekat jednog beogradskog i jednog zagrebačkog izdavača, što se u momentu izlaženja dela dalo razumeti i kao važan detalj ponovnog, doduše sporog, uspostavljanja književnih veza između dve kulture, hrvatske i srpske. Oba izdavača dala su tome znatan doprinos, jer su zajedno sa ovom, istovremeno objavili preostalih sedam knjiga iz opusa hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić koja danas živi u Amsterdamu, a koja se od 1993. nalazi u egzilu, daleko van granica svoje domovine.
Muzej bezuvjetne predaje je roman-kolaž ili roman-instalacija, kako ga autorka naziva, sastavljen od raznoraznih fragmenata i priča, te nas prepoznatljivim stilom (puzzle, Misch-masch, patchnjork) podseća na njene ranije knjige ("Štefica Cvek u raljama života", "Život je bajka", "Forsiranje romana reke"). Fragmenti se podupiru, međusobno se osmišljavajući i povezuju se ne po fabulativnom, nego po tematskom principu. Ono što bi moglo da se nazove glavnom temom romana jeste život u egzilu, pokušaj rekonstrukcije života pre njega, odnosno, pokušaj nalaženja identiteta na raskršću balkanskih nostalgija, (edž) jugoslovenskih (i evropskih) iskustava stranstvovanja, koje su romanom ustanovljene na jedan izmešan, ali književno celishodan način, srodan avangardnoj ruskoj prozi i odjecima modernosti koje, između ostalog, proizilaze iz proze Danila Kiša.
Strukturno se sadržaj Rolandovog trbuha uspostavio kao mise an abyme celog romana, postmodernističko poetsko načelo po kome jedan deo teksta zrcali neki konstitutivan aspekt njegove celine. Ne treba ispustiti iz vida ironijski odnos koji ovaj “simbol” nameće tokom čitanja romana kojim vrlo ubedljivo dominira ton melanholije, tuge, rezignacije i nostalgije.
Autorka će odnos sećanja na vitrinu sa Rolandovim “obrocima”, jedne požutele fotografije tri nepoznate plivačice, staklene kugle sa anđelom-čuvarom, dnevnika svoje majke, muzeja Edena fon Horvata, berlinskih muzeja, konceptualnih artističkih postavki, stvari koje su pripadale drugim ljudima, uspostavljati tokom čitavog romana, usložnjavajući svoja sećanja u pokušaju odgovora na ono što se desilo njoj i drugim ljudima sa prostora bivših jugoslovenskih zemalja, u prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. “Egzilantu se čini da stanje egzila ima strukturu sna.”
Muzej bezuvjetne predaje čita se jednim delom kao roman o odrastanju (Mihajlo Pantić), ali isto tako strukturom dominiraju razbacani fragmenti koji se u četiri nastavka skupljaju u egzilantski dnevnik iz Berlina, grada kojem je dodeljena posebna uloga i mesto; dalje je tu dnevnik naratorkine majke, koji se u jednom momentu “dopisuje” citatima iz dela poznatih pisaca, stvarajući time svojevrstan dijalog na teme o krucijalnim životnim pitanjima; opisi ličnosti iz detinjstva, iz nedavne prošlosti, sa putovanja i boravka po zemljama koje je naratorka upoznala u stanju egzila, su nekada duži, češće kraći, oblikujući se prema principima “lirskog jezgra” (D. Kiš), kratkih biografija skupljenih oko nekoliko brojki i(li) činjenica, najčešće vezanih za ženske sudbine, preko kojih se odmotavao politički milje; refleksije o pisanju, žanrovima, naročito fotografijama su dosta česte; romanom figurira nekoliko motiva od kojih je motiv anđela najprisutniji, te se roman uspostavlja i kao vrsta zasebnog (postmodernističkog) angelarijuma.
Muzej se ovde ustanovljava kao forma okupljanja fakata koji, ukoliko ih ne povezuje smisao, priča, kontekst, konstrukcija, predstavljaju samo zbir slučajnih zalogaja jedne morske nemani. Dubravka Ugrešić je romanu dala naziv po muzeju koji je do 1994. godine bio “aktivan”, smešten u zgradi u kojoj je 1945. godine (u noći između 8. i 9. maja) bila potpisana nemačka kapitulacija u Berlinu, a od kojeg je na kraju ostao posećen samo kafe u podrumu, i to od strane izbeglica iz bivših jugoslovenskih republika, naseljenih uglavnom po napuštenim stanovima sovjetskih vojnika svojevremeno raspoređenih oko zgrade muzeja. Autorka je, sasvim sigurno, bila jedan od poslednjih posetilaca ovog sablasnog mesta, koje joj se, igrom slučaja, nametnulo kao nezaobilazni topos i istovremeno ironijski predznak kojim je označila svoj roman.
Metalni češalj i plastični bedž

Na samom početku autorka preporučuje kako treba čitati njen roman, tj. hvatati tanane veze i odnose između naoko neuhvatljivih fragmenata i odlomaka, na način na koji se oni ustanovljuju posmatranjem sadržaja stomaka morskog slona Rolanda (?-1961) koji su izloženi stajali u vitrini u berlinskom zoološkom vrtu, a koje je odredio slučaj, hiroviti apetit Rolandov. Našao se tu:
“upaljač roza boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice, otvarač za pivske boce, ženska narukvica (vjerojatno srebrna), kopča za kosu, drvena olovka, plastični dječji pištolj na vodu, plastični nož, sunčane naočale, lančić, opruga (manja), gumeni kolut, padobran (dječja igračka), željezni lanac cca 40 cm, četiri čavla (velika), plastični automobil zelene boje, metalni češalj, plastični bedž, lutkica, pivska limenka (Pilsner 0,33 l), kutija šibica, dječja papuča, kompas, automobilski ključ, četiri novčića, nož s drvenom drškom, duda-varalica, svežanj ključeva (5 kom.), lokot, plastična torbica za igle i konac.”

Lidija Mustedanagić

01.01.00

Politika
14.12.2002.

Savremeni roman

Lirsko jezgro egzila
Dubravka Ugrešić: "Muzej bezuvjetne predaje"; izdavači: "Konzor", Zagreb i Samizdat B92, Beograd, 2002.

U izvanrednoj knjizi ogleda "Zabranjeno čitanje", koju je nedavno objavila beogradska "Geopoetika", Dubravka Ugrešić ima poglavlje posvećeno piscu u egzilu, temi koju je najpre akademski ispitivala, kao proučavalac književnosti i univerzitetski profesor, a potom je osetila iznutra, kožom i dušom, odabravši izgnanstvo kao moralni izbor prvog reda. Tu ona podseća da hrišćanska istorija sveta počinje pričom o egzilu i da je u korenu egzila parabola o sinu razmetnome, o izdaji, izgnanstvu i kazni.

Egzila nema tamo gde nema oštre podele na pravednike i izdajnike, a kad je Dubravka Ugrešić napuštala univerzitetsku karijeru u Zagrebu i prostore nekadašnje Jugoslavije, izabrala je nešto treće. I to je tematski prostor njenog najnovijeg romana "Muzej bezuvjetne predaje", koji se najpre pojavio na holandskom 1997. godine, a sada je i nama dostupan u izvorniku.

Dom u jeziku

"Muzej bezuvjetne predaje" (302 strane) jeste roman zasnovan na ličnom iskustvu, ali iako je ispripovedan u prvom licu, valja biti oprezan u označavanju ovog teksta kao memoarskog ili autobiografskog. Spisateljica je očito koristila slobodu koju dozvoljava jedan fikcionar, da upotrebimo njoj drag pojam, nekim prepoznatljivim likovima je menjala imena, izbegavajući nepotreban balast olakih anegdota. Ali kad pomenusmo reč anegdota, knjiga je ispunjena zgodama, prisećanjima i dokumentima koji prate sudbine novog soja izbeglica sa jugoslovenskih prostora, raspolućenih između novih životnih i kulturnih uslova, na jednoj strani, i teme zavičaja koji sažima celokupni život do određene tačke, usude porodica i bližnjih, čuvanja jezika kao jedinog preostalog doma.

Pošto egzilanti žive razlomljen i raspolućen život, mimo neizvesnih egzistencijalnih uslova koji predstavljaju gorku stranu životne putanje, i ova knjiga je iskazana sva u fragmentima označenim brojevima, mimo svakog hronološkog i narativnog kontinuiteta. Glavna junakinja romana, unutrašnji pripovedač, oštro i sa samooslobađajućom ironijom prati sebe i druge, kao skrivene egzistencije u svakodnevnim životu, kao ljude bez svojstava za poglede onih koji su "domaći" i koji u njima vide strano telo ili samo osobe "bez svojstava". Veliki vremenski skokovi poput onog u ispisivanju životne sudbine majke koja u prvim poratnim godinama menja otadžbinu, nagoveštavajući sve kasnije promene te vrste, omogućavaju romansijerki neprekidnu izmenu tačke gledišta, uz prelaske između žanrova, od podsmešljivo ironičnog do esejističkog i dokumentarnog.

Sećanje kao usud

Primenjujući duhovito geslo "privatno je političko", u čemu nema ničeg novog, jer smo ovaj poetički stav primećivali kod mnogih pisaca izgnanika poput Kundere, Hrabala, Gombroviča i Miloša, Dubravka Ugrešić doseže dimenziju tragičnog izbegavši bolnu ili sladunjavu nostalgiju (nostalgija, uvek valja to imati na umu, na grčkom znači bolno mesto), patetiku ili samosažaljenje.

Zato se u ovoj knjizi prepliću snovi u besanici, sećanja kao usud, ali i zvanične atmosfere književnih skupova na kojima je tema izgnanstva akademski okvir rasprave, u kojem se najlakše odražavaju stereotipovi i opšta mesta. I tu se dragoceno iskazuje autorkina ironija prema "sebi" i životnim okolnostima, kakvu poznajemo iz njenog stvaralačkog rukopisa koji povezuje njene esejističke knjige kao što su "Kultura laži" i "Zabranjeno čitanje" i romane od kojih ćemo ovde izdvojiti "Šteficu Cvek u raljama života" i "Forsiranje romana reke".

I sada nešto kao privremeni zaključak koji prevashodno obavezuje potpisnika ovog osvrta. U književnostima jugoslovenskog književnog prostora, posle Danila Kiša (vremenska i vrednosna odrednica) niko nije tako nadmoćno pisao visoko negovanim stilom u kojem se ovaploćuju bolne ljudske teme i univerzalnost iskaza kao što je to sada pošlo za rukom Dubravki Ugrešić.

Milan VLAJČIĆ

01.01.00

Politika
21.12.2002.

Savremeni roman

Lirsko jezgro egzila
Dubravka Ugrešić: "Muzej bezuvjetne predaje"; izdavači: "Konzor", Zagreb i Samizdat B92, Beograd, 2002.

U izvanrednoj knjizi ogleda "Zabranjeno čitanje", koju je nedavno objavila beogradska "Geopoetika", Dubravka Ugrešić ima poglavlje posvećeno piscu u egzilu, temi koju je najpre akademski ispitivala, kao proučavalac književnosti i univerzitetski profesor, a potom je osetila iznutra, kožom i dušom, odabravši izgnanstvo kao moralni izbor prvog reda. Tu ona podseća da hrišćanska istorija sveta počinje pričom o egzilu i da je u korenu egzila parabola o sinu razmetnome, o izdaji, izgnanstvu i kazni.

Egzila nema tamo gde nema oštre podele na pravednike i izdajnike, a kad je Dubravka Ugrešić napuštala univerzitetsku karijeru u Zagrebu i prostore nekadašnje Jugoslavije, izabrala je nešto treće. I to je tematski prostor njenog najnovijeg romana "Muzej bezuvjetne predaje", koji se najpre pojavio na holandskom 1997. godine, a sada je i nama dostupan u izvorniku.

Dom u jeziku

"Muzej bezuvjetne predaje" (302 strane) jeste roman zasnovan na ličnom iskustvu, ali iako je ispripovedan u prvom licu, valja biti oprezan u označavanju ovog teksta kao memoarskog ili autobiografskog. Spisateljica je očito koristila slobodu koju dozvoljava jedan fikcionar, da upotrebimo njoj drag pojam, nekim prepoznatljivim likovima je menjala imena, izbegavajući nepotreban balast olakih anegdota. Ali kad pomenusmo reč anegdota, knjiga je ispunjena zgodama, prisećanjima i dokumentima koji prate sudbine novog soja izbeglica sa jugoslovenskih prostora, raspolućenih između novih životnih i kulturnih uslova, na jednoj strani, i teme zavičaja koji sažima celokupni život do određene tačke, usude porodica i bližnjih, čuvanja jezika kao jedinog preostalog doma.

Pošto egzilanti žive razlomljen i raspolućen život, mimo neizvesnih egzistencijalnih uslova koji predstavljaju gorku stranu životne putanje, i ova knjiga je iskazana sva u fragmentima označenim brojevima, mimo svakog hronološkog i narativnog kontinuiteta. Glavna junakinja romana, unutrašnji pripovedač, oštro i sa samooslobađajućom ironijom prati sebe i druge, kao skrivene egzistencije u svakodnevnim životu, kao ljude bez svojstava za poglede onih koji su "domaći" i koji u njima vide strano telo ili samo osobe "bez svojstava". Veliki vremenski skokovi poput onog u ispisivanju životne sudbine majke koja u prvim poratnim godinama menja otadžbinu, nagoveštavajući sve kasnije promene te vrste, omogućavaju romansijerki neprekidnu izmenu tačke gledišta, uz prelaske između žanrova, od podsmešljivo ironičnog do esejističkog i dokumentarnog.

Sećanje kao usud

Primenjujući duhovito geslo "privatno je političko", u čemu nema ničeg novog, jer smo ovaj poetički stav primećivali kod mnogih pisaca izgnanika poput Kundere, Hrabala, Gombroviča i Miloša, Dubravka Ugrešić doseže dimenziju tragičnog izbegavši bolnu ili sladunjavu nostalgiju (nostalgija, uvek valja to imati na umu, na grčkom znači bolno mesto), patetiku ili samosažaljenje.

Zato se u ovoj knjizi prepliću snovi u besanici, sećanja kao usud, ali i zvanične atmosfere književnih skupova na kojima je tema izgnanstva akademski okvir rasprave, u kojem se najlakše odražavaju stereotipovi i opšta mesta. I tu se dragoceno iskazuje autorkina ironija prema "sebi" i životnim okolnostima, kakvu poznajemo iz njenog stvaralačkog rukopisa koji povezuje njene esejističke knjige kao što su "Kultura laži" i "Zabranjeno čitanje" i romane od kojih ćemo ovde izdvojiti "Šteficu Cvek u raljama života" i "Forsiranje romana reke".

I sada nešto kao privremeni zaključak koji prevashodno obavezuje potpisnika ovog osvrta. U književnostima jugoslovenskog književnog prostora, posle Danila Kiša (vremenska i vrednosna odrednica) niko nije tako nadmoćno pisao visoko negovanim stilom u kojem se ovaploćuju bolne ljudske teme i univerzalnost iskaza kao što je to sada pošlo za rukom Dubravki Ugrešić.

Milan VLAJČIĆ

01.01.00

Vreme
13.02.2003.

Intervju - Dubravka Ugrešić, pisac:
Usporavanje svakodnevice

"Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše, jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim"

Novi roman Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje i knjiga eseja Kultura laži nedavno su se pojavili u Srbiji zahvaljujući Samizdatu B92, izdavaču koji objavljuje i njena sabrana dela. To je i jedan od povoda za razgovor sa jednom od najvažnijih spisateljica sa eks-jugoslovenskog prostora, danas žiteljkom Holandije.

"VREME": Pomalo paradoksalno, sredina u kojoj ste početkom devedesetih odbijali da objavljujete čak i pojedinačne naslove sada je dobrim delom zaslužna za izdavanje vaših sabranih dela. Kako se odigrao taj preokret?

DUBRAVKA UGREŠIĆ: Prije svega, nije srpska sredina objavila moje knjige, nego izdavačka kuća Samizdat B92 i njezin urednik Dejan Ilić. Drugo, bilo je i drugih ponuda koje su se odnosile na objavljivanje romana, a dolazile su od nekih beogradskih i nekih zagrebačkih izdavača. Ja, međutim, nisam htjela pristati na to da izađe samo roman. Željela sam da izađu i druge moje knjige i da se pojave u hrvatskoj, u srpskoj i u bosanskoj sredini. Nije bilo lako ostvariti te želje. Međutim, Dejan Ilić pokazao se upornim. Našao je hrvatski izdavački link, izdavačko poduzeće Konzor, i ostvario cijeli projekt. Bez njegove osobne upornosti ne bi bilo tih knjiga. Dejan je također dobro shvatio da se ne radi o mome kapricu, nego o stvarima iza kojih čvrsto stojim. Naime, moji čitaoci su jednako raspoređeni, ima ih u Hrvatskoj, u Srbiji, u Bosni. Države i njihovi priručni akademici, lingvisti i historičari književnosti mogu te jezike i kulture zvati kako god hoće, ali za mene je to jedan, zajednički književni i jezični prostor. Taj prostor je uvijek živio od kulturne interakcije. Nadalje, zašto sam inzistirala da izađu i druge moje knjige? Zato što su one u desetak i više godina nestale. Za mlađe čitaoce moje knjige ne postoje kao dio njihova kulturnog naslijeđa. Izdavanje tih osam knjiga je gesta čiji je kulturni smisao uspostavljanje narušenog kulturnog konteksta i njegova kontinuiteta.

Kako autor čiju poetiku određuju otklon, ironija i humor prema svemu, uključujući tu i vlastito delo, doživljava podvlačenje crte koju donosi takav izdavački poduhvat? Da li je to samo mehanički spoj objavljenih naslova ili suštinsko rezimiranje dosadašnjeg rada?

Ne radi se o podvlačenju crte, nego naprosto o izdavanju knjiga koje se više nisu mogle kupiti u knjižarama. Sada čitaoci, ako žele, mogu doći do mojih knjiga. Mlađi čitaoci mogu provjeriti da li im te knjige nešto govore i da li mogu s njima komunicirati. Cio izdavački projekt za mene znači uspostavljanje kulturnog kontinuiteta i dijaloga. Zašto je to važno? Primjećujem, naime, da u Hrvatskoj, na primjer, upravo zbog nasilnog prekidanja kulturnog kontinuiteta, izlaze neke knjige koje se nameću kao novi, moderni književni standard, iako su slične knjige izlazile prije dvadesetak godina. Primjećujem da se hvale pojedini filmovi ili kazališne predstave, iako su bolji i moderniji filmovi i kazališne predstave postojali prije tridesetak godina. Takvo samozadovoljstvo moguće je samo u situaciji totalnog zaborava vlastite kulturne prošlosti, a ta kulturna prošlost je, htjeli to neki priznati ili ne, bila zajednička, jugoslavenska.

Koliko se emotivni prtljag izbeglica sa prostora nekadašnje Jugoslavije, o kojima pišete u novom romanu Muzej bezuvjetne predaje, suštinski razlikuje od onoga što nose sa sobom ljudi iz drugih zemalja koji su napustili svoje kuće?

Emotivni prtljag izbjeglica iz bivše Jugoslavije je ogroman. Nema većeg tereta od stida. Sve što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji je sramno. Čak i ako ste neposredna žrtva, to ne znači da vas nije stid. Stidite se zbog onih koji su vas doveli u situaciju da bježite, zbog onih koji su do jučer bili vaši dobri susjedi, a onda su krenuli da vas kolju. Taj cio emotivni prtljag teško je bilo s kim iskomunicirati. Jer, slušalac traži jednostavno objašnjenje. Što se bivše Jugoslavije tiče, objašnjenje nije jednostavno. Zato je prtljaga eks-jugoslavenskog izbjeglice puno teža od samog vlasnika prtljage.

Može li jezik biti dom i nadomestiti svu raspolućenost koja prožima ljude sa ovih prostora koji žive na Zapadu?

Zašto mislite da su ljudi koji žive na Zapadu raspolućeniji od onih koji žive na prostoru bivše Jugoslavije? Čudim se ljudima koji mirno žive u svom Pirotu, Virovitici ili Brčkom, čvrsto uvjereni da se baš ništa za ovih desetak godina nije pomaklo, promijenilo i da život teče dalje. A ti koji su otišli trebali bi, navodno, patiti, jer su napustili svoj mirni, topli i sigurni "dom". Pa život je tek totalno raspolućen na prostoru bivše Jugoslavije! Koliko ljudima treba da to konačno shvate? Koliko još žrtava, granata, izbjeglica i ubojstava treba? Zar ljudi zaista misle da su sva ta mjesta ? sve te virovitice i piroti ? nenadomjestiva Arkadija?

Gde je tačka u kojoj se gastarbajtersko potucanje po svetu pretvara u metafiziku egzila?

Još jednom, emigracija koja se izlila s ratom nije gastarbajterska. To je emigracija koja je otišla jer je bila istjerana ratom, mržnjom, nacionalizmom. Radi se o ljudima koji su pobjegli da ne bi ratovali, koji su pobjegli od svojih prvih susjeda, od mogućnosti da budu ubijeni, zbog toga što im je netko u porodici ubijen, radi se o ljudima koji su bili maltretirani, kojima su srušene kuće, i tako dalje i tako redom. Nova emigracija nije otišla da bi joj bilo ekonomski bolje. To je materijalno, moralno, emocionalno i ljudski deprivirana emigracija. To "potucanje po svetu" nije bio dobrovoljan izbor. Stotine tisuća ljudi istjerane iz bivše Jugoslavije. Ti ljudi nisu turisti i nisu gastarbajteri. Hrvatske, srpske i bosanske vlasti, ali i obični ljudi, skloni su da negiraju tu činjenicu, da se prave da ona ne postoji. U medijima se stalno protura mišljenje da su svi ti izbjeglice, egzilanti i emigranti otišli dobrovoljno. Sve je to laž, koja odgovara vlastima, jer bi se u suprotnome one morale konfrontirati s još jednim od ratnih zločina, a taj je protjerivanje građana iz njihove vlastite zemlje.

Kada izgnanstvo postaje moralna kategorija? Da li disidentstvo politizira književnost? Na osnovu vaših eseja iz Kulture laži moglo bi se zaključiti da niste protiv politizirane književnosti i kulture, barem kada je reč o prostoru bivše Jugoslavije?

Izgnanstvo samo po sebi nije moralna kategorija, kao što ni ostanak sam po sebi nije moralna kategorija. Što se književnosti tiče, svatko od nas bira svoj put i svaki je rizičan. Što se mojih eseja tiče, oni su bili moj način da se konfrontiram s realnošću oko sebe. Vrijeme će pokazati da li će moji eseji za nekih desetak godina ostati tek loši pamfleti ili će se, kao svaka prava književnost, moći čitati i tada kada više neće biti stvarnosti na koju se moji eseji odnose.

Ko je kome zapravo okrenuo leđa: vi Hrvatskoj, Hrvatska vama, ili je ta netrpeljivost bila uzajamna? Šta je preduslov da bi se izgladio taj nesporazum?

Prema meni je bila netrpeljiva hrvatska kulturna sredina, a ne Hrvatska. I ja sam bila netrpeljiva prema toj sredini, a ne prema Hrvatskoj. Da sam u isto to vrijeme živjela u Beogradu, na primjer, bila bih jednako netrpeljiva prema srpskoj sredini. O tome, uostalom, možete čitati u Kulturi laži. Jer, nije samo hrvatska sredina imala copyright na nacionalizam, Kultura laži može se čitati i kao analiza srpskog nacionalizma. I svakog drugog nacionalizma. Razlike su zanemarive. Ja, dakle, naprosto stojim na drugoj strani. I u tom smislu nema izglađivanja nesporazuma. To je kao da, na primjer, pitate Židove da li su izgladili nesporazum oko onih logora u vrijeme nacizma. Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani.

Postoji li tačka oslonca za nekoga ko, poput vas, ne pripada jednom jeziku, određenoj književnosti, nekoj zemlji niti bilo kojoj instituciji?

Postoji. To sam ja i moje knjige.

Stiče se utisak da sav fakticitet piščevog života (mesto rođenja, vreme sazrevanja, kultura kojoj se pripada...) kod vas zamenjuju sećanja. Da li se od tog trošnog materijala može izgraditi spisateljska biografija?

A što bi to za vas bio čvrsti materijal, za razliku od trošnoga? Zar mislite da stalna ukotvljenost u jednoj sredini daje književniku veće šanse da njegovo književno djelo bude bolje?

Čini se da su oni koji se izdržavaju od vlastitog intelektualnog rada trenutno jedini pravi proleteri. Nameravate li sprovesti barem ličnu revoluciju ili ste zadovoljni statusom koji vas lišava "vlasnišva nad sredstvima za proizvodnju"?Ja sam proleter, to je istina. Lična revolucija bila bi, recimo, osvojiti vlast u nekoj izdavačkoj kući. Za takvu revoluciju nemam vremena. Niti energije.

Sada kada je većina pisaca tržišno orijentisana, vi još podsećate na dućandžiju koji fućka u pravcu hipermarketa. Da li pretvaranje izdavaštva u industriju demistifikuje ili uništava stari spisateljski zanat?

Stvari se mijenjaju što se tiče hipermarketa, lagano, ali se mijenjaju. Postoji tendencija usporavanja svakodnevice, demarketizacije, tendencija vraćanja na stare vrijednosti, kakva je, na primjer, slow food tendencija. Moje knjige ionako spadaju u slow sellere. Tu, u tendenciji demarketizacije svakidašnjice vidim neku šansu za sebe.

Kakav je vaš odnos prema onima koji čitaju vaše knjige? Da li nekada zamišljate te ljude? Delite li čitaoce na one koji vas čitaju na maternjem jeziku i na one koji vas poznaju preko prevoda?

Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim.

Šta za vas znači kulturološki toponim "prostor bivše Jugoslavije"? Da li će taj izraz nestati sa poslednjim živim stanovnikom te zemlje?

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam rasla i školovala se. Jugoslavija je zemlja čije sam vrijednosti, pa i one ideološke ? a da toga i nisam previše svjesna ? ipak usvojila. Vjerujem da će se jednoga dana neki mladi historičari, sociolozi, politolozi, arheolozi kulture, pozabaviti Jugoslavijom; da će otvoriti arhive; pregledati dokumente toga vremena, filmove, knjige, televiziju, štampu; da će se pozabaviti statistikom; da će se pozabaviti i s tzv. oral history metodom i da će na kraju ? kada sve slože u pazl, kada usporede stvari ? doći do zaključka da je Jugoslavija bila dobra zemlja. Možda će doći do zaključka da je jugoslavensko vrijeme bilo zlatno doba toga geografskog prostora. Možda će čak doći do zaključka da je Jugoslavija bila bolja od nekih drugih zemalja za koje su te zemlje, ali i mi, mislile da su bolje.

Slobodan Kostić

Vreme
13.02.2003.

Roman:
Muzej bezuvjetne predaje, Dubravka Ugrešić

Fircanje Teksta (i Sveta)

Samizdat B92/ Konzor
Beograd/ Zagreb 2002.

Što sam na to mogla odgovoriti? (...) Da je egzil povijest stvari koje ostavljamo za sobom, kupovanje i ostavljanje sušila za kosu, jeftinih malih radioaparata, lončića za kuhanje kave. Da je egzil mijenjanje voltaže i hertza, život s adapterom, inače bismo pregorjeli.

Već vidim čak i posve dobronamernog, izbirljivog i pametnog čitaoca kako se nelagodno mršti, samo viškom dobrog ukusa sapet da zavapi: "O, ne, zaboga, zar još jedna knjiga o Strahotama Egzila?! Moram li baš i to da pročitam, ili će moralna podrška od mene ipak biti dovoljna!?" Potpuno razumem ovakvu strepnju ? naravno, samo i jedino onda kada je ova rezultat ugnjavljenosti relativno razgranatom visokoparnom makulaturom koju proizvode profesionalni egzilanti-diletanti, u stvarnosti mahom odlično uhlebljeni turisti i Trgovci Opštim Mestima ? ali kod Dubravke Ugrešić i dalje nema nikakve bojazni za iole ozbiljnog i suptilnog čitaoca. Njen je roman Muzej bezuvjetne predaje proza ugrešićevska u najboljem mogućem smislu ? a neki se drugi smisao, uostalom, nikada do sada nije ni mogao attachirati uz ovo prezime, da ne rečemo skorojevićki brand ? što će reći da se radi o knjizi kojom ova spisateljica nastavlja istraživanje onim tragom kuda ju je povukla njena esejistika pisana otkad su južnoslavjanska plemena dohvatila topuze, a nju samu agramerska kulturtregerska mikrosredina ritualno odbacila i prezrela zbog famoznog "nedostatka patriotizma" shvaćenog kao zavijanje s vukovima u čoporu i "učeno" reprodukovanje mrzilačkih stereotipa o Drugom (v. Američki fikcionar i Kulturu laži). Operisana od potrebe za svečanim obznanjivanjem Velikih Istina, Dubravka se Ugrešić posvetila tokom devedesetih minucioznom ? oporom i gorkom, rezigniranom i ponekad upravo turobnom, no ipak ironičnom, duhovitom i elegantno superiornom ? istraživanju Sitnih Pakosti i Banalnih Niskosti raznih potrošača i prenosilaca onog ekoovskog "svakodnevnog fašizma", a napose one malomišćanske, patriotičeski raspevane entelegencije, vazda budne na braniku domovine/otadžbine. A uz taj "truba trubi, mi smo rodoljubi" kreket sasvim lepo pasuje i entuzijastičko obnavljanje muškobanjaste kulture neograničenog nasilja sa pompeznim pokrićem i blažene slobode-za-pljačku, dakle sve one "pogodnosti" kakve su u punoj meri moguće samo u ratnim ili ratu bliskim uslovima, "u pozadini" ništa manje nego na frontu, to jest manje brutalno, ali beskrajno kvarnije...

Muzej bezuvjetne predaje, dakle, čini prirodnu celinu s navedenim knjigama, a opet, i unosi nešto drugačiji ton u spisateljičin recentniji opus, uspostavljajući čak i neposrednije veze sa nekim njenim "predratnim" delima. Na prvi pogled, Rat je sve promenio u ovom opusu: "lake" i namerno "trivijalne" teme (Poza za prozu, Štefica Cvek, Forsiranje romana-reke) ustupile su mesto opisivanju trpnog stanja Istorije. No, je li to sve baš i samo tako? Drugim rečima, nije li ludičko zezanje s estetikom ljubića ili lodžovski (Dejvid Lodž) duhovito portretiranje (i karnevalizacija) živopisnog i taštog spisateljskog sveta samo "benignija", "mirnodopska" verzija potonjih tema, jer ih povezuje Sveta Trivijalnost? Hoću da kažem: ima li na svetu ičega trivijalnijeg od protagonista i proizvoda "rodoljubnih potkultura", bez obzira na sve užase kojima su one pratilac, potka, podstrek?!

Iako tek sada objavljen u izvorniku ? u međuvremenu se pojavio na mnogim evropskim jezicima ? Muzej bezuvjetne predaje nastajao je od 1991. do 1996. Srazmerno opširna knjiga (302 strane) sastoji se od sedam poglavlja, različitog tonaliteta i mešovitih spisateljskih postupaka, no zajednička im je fragmentarna pripovedačko-esejistička struktura, otklon od linearne naracije, rekao bih ne iz nekakvih nadobudno "programskih" poetičkih razloga, nego po Višoj Nužnosti: kako, naposletku, ispričati "straight story" nakon što se Svet s treskom rasprsnuo u onih stublićevskih "tisuću komada"? Sve što se može učiniti jeste njihovo priručno slepljivanje. "Pačvork", dakle: krojenje, fircanje... Takav i jeste ovaj Muzej: skladište bezbroj smisleno povezanih "eksponata", enciklopedija živih, mrtvih i onih negde između; kolažiranje krhotina vlastitog egzilantskog iskustva, sa svim pratećim cultural clashes kroz koje spisateljica prolazi; ironijska inventura predrasuda Zapada o Istoku i obrnuto; obazrivi pokušaj re-pozicioniranja vlastitog umetničkog samorazumevanja u svetu u kojem je skockani, "fensi" moloh Tržišta, čini se zauvek, trijumfovao nad beznadno staromodnim i sovjetoidno rogobatnim, babasto/kabasto nezavodljivim molohom Ideologije. No, ono što Muzej b. p. izdvaja, pa i "uzvisuje" nad prethodnim delima prevashodno je lična priča: stranice o spisateljičinoj majci, njenom "običnom", a tako znakovitom životu i odnosima sa kćerkom, ekskurzi o samoći ? ne samo egzilantskoj ? i o ljubavi "hladnijoj od smrti" što bi rekao Fazbinder, nešto su valjda najbolje što se izvorno pojavilo na vaskolikom prostoru onog haškog "BHS" jezika, u najmanju ruku u počivšoj 2002. godini. Isto se može reći i za poglavlje o Anđelu Zaborava koji je dotakao jedno žensko prijateljsko društvo, raštrkano na sve strane voljom i snagom Istorije, ali i nedostatkom volje i snage većine protagonistica da joj se odupru, da ne podlegnu zatupljujućem efektu Zova Zajednice. O ovom bi rastakanju naizgled neraskidivih prijateljskih mikrokomuna, ugušenih pod jastukom Velikih Priča, svako od nas imao štagod za reći, samo što je to Ugrešićeva učinila možda i najbolje od svih do sada, od svih koji dele Iskustvo Raspada s početka devedesetih, kad su nam se životi raspolutili kao jabuke (uostalom, i ovde se radilo o dejstvu Noža...). A šta je dobar roman ako ne uspelo transponovanje spisateljskog "privatnog" u nešto što se i te kako tiče i mene, i tebe koji/koja ovo čitaš? Da li je to ona notorna Prustova madlena, Red vožnje Eduarda Sama ili pak Ugrešićkin album s porodičnim fotografijama, još je ponajmanje važno.

Na ovom se mestu valja podsetiti Ugrešićevoj bliskog feminističkog pokliča "privatno je političko", koji se s dobrim razlozima našao i u ovom izdanju; iz njega se može otčitati štošta važno o Muzeju bezuvjetne predaje, što je osetila i kritika, pa tako Jagna Pogačnik piše o Muzeju kao o "privatnoj knjizi", Mihajlo Pantić konstatuje da se radi o "romanu napisanom egzistencijom", dok Velimir Visković spominje "vrlo personalizirano iskustvo". Andrea Zlatar ovo najopširnije elaborira, zapažajući u jednom nedavno objavljenom ogledu kako nova knjiga Dubravke U. funkcioniše "kao povezivanje autobiografskog diskursa i ironijskog modusa", razmatrajući nešto dalje jednu od važnih, osebujnih odlika Ugrešićkinog pisanja: "Autobiografski pisci ulijeću s radošću u klopku ega zbog koje je Ugrešićka izbjegavala izravnu autobiografičnost, zazirući od narcisoidnog, samozadovoljnog i samozadovoljavajućeg samo-predstavljanja, običnog književnog egotripa. Što ima ljepše (i lakše) od nesmetanog plivanja i dubinskog ronjenja u vlastitoj duši? Što ima teže od neprestanog samoironijskog odmaka, stalnoga promatranja sebe iz gledišta vanjskoga oka, bez popusta?".

Muzej bezuvjetne predaje doima se kao prirodno, vrlo uspelo okončanje jednog "ciklusa", kao zaokruživanje teške koliko i izazovne etape iliti oduživanje duga posledicama i (epi)fenomenima raspada "jučerašnjeg sveta", uz lucidno, deziluzionirano, no ne i uistinu mrzovoljno kibicovanje (vrlog) Novog Sveta. Neću ni da nagađam šta bi ? kada je proza u pitanju ? posle ovoga moglo da usledi, no već sam sada siguran: pogoršanje Sveta i dalje će doprinositi (koliko god melanholičnom) poboljšanju Teksta, bar kada je ova spisateljica u pitanju. Nije ovo, da se razumemo, nikakva uteha, a kamoli razlog za slavlje. Naše predaje jesu bezuvjetne, kako god uzmeš; niko nas ništa, uostalom, i ne pita, jedino nam ostavlja slobodu da budemo ili ne budemo Stoka. Stvar je, dakle, samo u tome da se u svemu tome sačuva neki nivo, da se Pričom kvarucka i podriva sveopšte Groktanje.

Teofil Pančić