Kultura laži

01.04.03

Jedne večeri, oktobra 1988. godine, sedeo sam na devetom spratu novobeogradskog solitera sa Vesnom i Dejanom Anastasijevićem. Ušuškani mrakom, svetlom jedne jedine upaljene lampe i svetlima koja su iz drugih solitera dopirala u sobu, pričali smo nešto što bih jedino mogao opisati kao zamenu za strašne seoske priče koje se započinju kad padne mrak. Pričali smo o čudnom osećanju koje nas obuzima, da se nešto duboko, nepovratno menja, a naši do tada uhodani životi tresu kao zrnevlje polusamlevene pšenice na zahuktalom vodeničnom kamenu. Ja sam, kao dežurni za teorije totalitarizma, primenjivao Hannu Arendt na "posle Osme sednice" i "Slobu - Slobodaaana", kako su ga zvale njegove pristalice, razvijao sam mračne, najmračnije moguće scenarije. Ipak, to veče je bilo daleko od neprijatnog. Večerali smo, pili crno vino, slušali muziku i u suštini još uvek apstraktno razmišljali o onome što se dešava i što može da se desi s našim životima. Dejan i ja smo se već ranije dogovorili da, ako Milošević padne, idemo na najskuplju večeru i da ćemo se u tu čast prvi put napiti do besvesti. Kao što se u sumraku uživa u strašnim seoskim pričama, uživali smo i mi u našim. Nikada nismo pričali samo o politici, uvek bi razgovor odlutao do čitalačkih strasti. Razgovarali smo o tome kako se o osećanju zebnje koja navire može pisati. Ponavljati Orvelov model činilo nam se potpuno književno neprimerenim. Tvrdio sam da jedan od pravih odgovora na naše vreme može biti paraesejistika - forma u kojoj počinju da se brišu granice između književnosti i esejistike. Posegao sam u jednu od mojih fascikli sa isečcima iz novina i izvadio pre tri dana izašli tekst u zagrebačkom nedeljniku Danas. Naslov dnevničkog zapisa bio je I slova podrhtavaju. Napisala ga je Dubravka Ugrešić. Pročitao sam ga naglas, što nikada nisam uobičavao. I slova podrhtavaju učinila su da veče zapamtimo. I tako uz I slova podrhtavaju sedeli smo zamišljeni kraj prozorskog okna o koje su udarale prve kapi jesenje kiše.
Sa esejističkom prozom Dubravke Ugrešić susretao sam se i ranije, no "podrhtavanje slova" bilo je valjda trenutak inicijacije. Reč je o malom esejističkom zapisu, ne većem od nekoliko stranica. Zapis počinje detinje lukavo, čavrlja o svojim namerama da ostane u okvirima zadate teme, po receptu učenice odlikašice. Pozicija je očigledno lažna, autor priznaje svoju lažljivost, upozorava na nju, bavi se njom. U priču je odmah uveden taj kobni "drugi" sloj - priča o pripovedanju, žanru i autentičnosti, njihovim granicama i mogućnostima:"... odmah počinjem disati u ritmu dnevnika, ritmu prethodnika, ritmu žanra. Mimikriram se kao Zelig. Dnevnik je (kao i autobiografija, zapis, putopis i sl.) samo žanr, iako prostodušni čitaoci, zaljepivši se kao muhe na ljepilo autentičnosti, ne vjeruju, sâm je rekao, kažu, istina je, misle. I imaju svoje jake i nepokolebljive kriterije: ono što je "istinito" (dnevnik, autobiografija, pa i svaki tekst pisan u prvom licu) uvjek je nekako "bolje", "jače", "životnije" od onoga što je - "napravljeno"(!) Takvi kriteriji odnjegovani su u svima nama već u osnovnoj školi. Sjećam se postojao je žanr zadaće za peticu (i sama sam, lukavica, pisala takve). Zadaća za peticu započinjala je obaveznom (istinitom) rečenicom: "Sjedim zamišljen(a) kraj prozorskog okna o koje udaraju prve jesenske kiše" (ili "prve kapi jesenske kiše"). Kratke rečenice (ritam disanja), često elipse, sjetan tugaljiv ton, lažna kontemplativnost (kada kažete pada kiša, na primjer, a drugima to izgleda kao da ste citirali Hegela) - sve je to osiguravalo peticu.
Sentimentalne nastavnice hrvatskog jezika i književnosti i ne znaju da su godinama izgrađivale i učvršćivale recepcijski fon kod budućih konzumenata kulture i poput trajnog virusa ucjepljivale - takozvani književni ukus. U rezultatu se i naša kultura u ovom trenutku kreće između dvije dominantne, suprotne, točke (koje se po nekim trajnim geometrijskim zakonima negdje zasigurno stapaju u jedno): odnosno estetike tzv. "državne" kulture (uvijek obnavljane i modificirane) i estetike tzv. novokomponirane kulture, od kojih je prva "visoka", a druga "niska", ali obje za "raju". Naime, onaj već u djetinjstvu izgrađeni recepcijski fon izvanredno dobro prima obje krajnje točke. Za sve što je "otklon", "nešto između" ili "nešto drugo", čini se, nema sluha."I tako, varljivom lakoćom, poigravanjem žanrom obraćanja čitaocu, Dubravka Ugrešić "rasejano bludi" kroz svoj dnevnički zapis. "Luta" upražnjavajući svoj nevažni pijačni ritual, pripoveda o kulinarskim talentima svojih tadašnjih prijateljica, da bi u njega isprva neprimetno unela tegobu (pa šta onda, sve je to samo žanr!) koja pri kraju zapisa poprima duboke tonove:"Ljudi na ulicama sve češće govore sami sa sobom. Zamjetila sam među njima i neke svoje znance. Ljudi po kavanama sjede zategnuti kao strune. Naćuljenih ušiju. Njuškajući zrak oko sebe".No, hoće li se ipak autorica vratiti (auto)parodičnom, anegdotskom prikazivanju našeg uznemirenog osećanja tektonskog potresa istorije?"Pitali su nekog crnogorskog seljaka kako se osjećao za vreme potresa u Crnoj Gori. Osjetio ja da se nešto trese, izađem iz kuće, kaže seljak, kad ono - vidim epicentar na dva koraka od mene. Eno ga podrhtava... Jurnem nalijevo, kad epicentar za mnom, okrenem nadesno, epicentar opet za mnom..."Ne, preostaje još jedan pasus da se priča zatvori u sebe."A ja? U posljednje vrijeme sve rjeđe kupujem novine, sve češće isključujem televizor, telefon i ne uključujem, zatvaram prozore, navlačim roletne (vani možda pada jesenska kiša), prekrivam se prekrivačem, zabijam glavu u knjige i, gle, slova podrhtavaju."Ovo je bio zapis-dnevnik-priča-esej iz 1988. Malo remek-delo, Dubravkina Gernika, slutnja rata i drhtanja svih slojeva života koje će rat prevesti u jednu novu dimenziju. Dakle i samu mogućnost pisanja. I slova podrhtavaju svojim sinkopiranim pasusima i rečenicama (u ritmu disanja), svojom ambivalencijom i slojevitošću postavila su krajnje zanimljivu paradigmu. Njeni se duboki tragovi mogu čitati u knjizi eseja Kultura laži.Kultura laži započinje tonom kojim se I slova podrhtavaju završavaju. Tamni početak i Početnica neobično su dobri primeri benjaminovske strategije infantilnog subjekta, čiji su izvori u Berlinskom detinjstvu ali isto tako i u Jednosmernoj ulici, Dubravka Ugrešić ne beži u infantilnu poziciju esejističkog subjekta, kako su brzo zaključili neki njeni kritičari, ona iz nje dolazi. I tu se ogleda sva težina prevarljivosti dečje perspektive, posmatranja iz malog. Umesto oštrog kritičarskog ujeda, meka misao. Zar je moguće da se u tome krije prava snaga? Dubravka nam pripoveda o ideološkim stereotipima koji potiču iz njenog detinjstva i detinjstva utopije jugoslovenskog soft-totalitarizma, pripoveda njihovu ambivalenciju. Na tavanu (naravno da bi to moralo da se događa na tavanu, tavan je privilegovano mesto u topo-analizi našeg sećanja, kaže Gaston Bachelard u Poetici prostora) Dubravka Ugrešić raspakuje dirljivost naivnih slika svog detinjstva. Doba početka, doba nevinosti. Kakva god bila stvarnost u kojoj nam zapadne da se rodimo, mi posedujemo, ako ništa drugo, opojnost neznanja, neznalačku nevinost.Ideološka bajka za pionire i sve patriote i stari zaboravljeni bukvar ne služe jedino da bi oživeli nostalgično osećanje. Tu su da se dočara ambivalencija početka usvajanja nekog sveta kao jedino pravog. Velike naracije i duboku veru u njih prihvatamo raširenih ruku, mi veliki i mali, s neznalačkom nevinošću.
Nevinost isprva, i na kraći rok, ne mora da bude pretvorna; no ona kasnije ubrzano gubi svoju autentičnost, sve do preokretanja u svesno prihvaćenu laž. Da paradoks bude veći, utopije se ne mogu uzajamno upoređivati po stepenu lepote i čistotom sveta koji nam obećavaju nego samo po stepenu horora i ljudske patnje koja je potrebna za njihovu realizaciju. I po stepenu kiča, da, njega. On nije nešto što dolazi naknadno, nikako nije samo "neuspeo estetski ukras" nego je najvažnija mera našeg antropološkog stanja i opredeljenja. Nije pena, dodatak oko kojeg se mogu raspravljati ljudi "preosetljivog ukusa"; nalazi se na početku, u samom srcu zavrzlame. On je "tajna" onoga što jesmo i što činimo.Ne, meka se misao ne bavi izgubljenom idilom jednog ideološkog sna. To se paranoično priviđa čitaocu koji je "oprao ruke" od tog sna, do mere da ga se više ni "ne seća" jer je obuzet drugim snom, snom nacije. Dubravka Ugrešić se usredsređuje na nešto mnogo značajnije - reč je o svakodnevici koja je uništavana "usput", ali sistematski. ^itav kontekst kulturnih vrednosti i sećanja, koja su postojala paralelno i uprkos soft-totalitarizmu, pokušana su da budu prebrisana da bi se promovisao totalitarizam nacionalističke provenijencije. Ovoga puta bez belih rukavica Druga Tita. Meka misao usmerena je stoga na "malo", zaboravljeni detalj iz kojeg širi tešku lepezu sveta.Iskopavanje Atlantide je mučan posao. Pritisak čitavog okeana zaborava otežava iskopavanje. Svoj pristup Dubravka Ugrešić naziva imaginarnom muzeologijom, sačuvanjem sećanja. Ono se ne odnosi na nesrećne ideološke projekcije (ali i na njih, čisto radi mogućnosti upoređenja, stepenovanja njihovog kiča i horora) nego na oblike usmrćene ili falsifikovane kulture. Kultura, pored uništenih i unesrećenih ljudskih života, postaje tiha prateća žrtva novoustoličenih "ideoloških istina", našeg besramnog poverenja da je sada sve-kako-treba-da-bude.U književnom otporu protiv zaborava Kundera ima nezaobilazno mesto. Jedan sloj Kulture laži je nesumnjiv poetički omaž Kunderinom opusu, ne samo Knjizi smeha i zaborava. Ukupno razumevanje antropološke prirode kiča, koje potiče od Kunderinog velikog uzora Hermanna Brocha, rasuto je po Kunderinoj književnosti i u književnom smislu važno je koliko je u teorijskom smislu važna Fenomenologija kiča Ludwiga Giesza, druga vrsta razvijanja Brochovih tema. Dubravka Ugrešić kaže da ono o čemu Milan Kundera piše pripada zajedničkoj memoriji građana istočnoevropskih socijalističkih zemalja. Možemo se oko pojmova "istočnoevropski" i "srednjoevropski" prepirati do mile volje, oni ostaju deo našeg intimnog iskustva. U tom smislu, jedna parodična tvrdnja pokazuje se tačnom: Kundera jeste naš pisac! U Kulturi laži srešćemo se sa briljantnim esejom Balkan Blues koji je direktna posveta Kunderi. Smehom anđela i smehom đavola (patrioti-kritičari opet su se zabunili - ulogu đavola Dubravka Ugrešić pripisuje sebi) završava se Palidromska priča. Ovaj esej, sa mnogo više prijateljskih tonova no što se može očekivati (nisam pročitao bolji esej o prestanku prijateljstva i bolu koji to prati), govori o prijateljstvu koje se raspalo o hridi izbora između patriotizma i prava da se misli drugačije. Ključni Kunderin simbol kola, odnosno igranja u krugu u koji se, ako ispadnemo, ne možemo više vratiti, nalazimo u dva eseja iz Kulture laži. Taminin zlatni prsten ćutanja sakriven ispod jezika, kod Dubravke Ugrešić naći ćemo pretvorenog u palindromsku poemu. ^ovek četrdesetih godina koji je čvrsto odlučio da okrene leđa Istoriji, dobija zasebno poglavlje u Kunderinom romanu @ivot je drugde; kod Ugrešićke ovaj "Istočnjak" (na taj način nevoljno određen prema "Zapadnjaku") već živi u postkomunističkoj epohi, ali ostaje izmoren prevelikom količinom "istorije". Samo ponekad reč je o direktnim citatima. Za poetički omaž i razgovor Dubravke Ugrešić sa Milanom Kunderom nisu potrebne fusnote.Ipak, jedan od najčudesnijih potencijala Kulture laži jeste fragmentarno ali dosledno posmatranje sveta kao teksta, u čemu je vidljiv trag eseja I slova podrhtavaju. Mallarmé je mislio da sve na svetu postoji da bi se steklo u knjigu, neku vrstu nadknjige, poetske knjige sveta. Dubravka Ugrešić je, pre nego što je proglašena za vešticu od strane hrvatskih režimskih medija, živela okružena knjigama i prijateljima. Od tada je živela putujući i predajući književnost po Evropi i Americi, često svraćajući u Amsterdam. Okružena je s manje knjiga (onoliko koliko može da ponese sa sobom na putovanja) i znatno manje prijatelja (onih koji su zadržali poštovanje i ljubav prema njoj).U odeljku "O stilskom postupku" ona iznosi predlog: "Kada bismo strašnu ratnu zbilju na bivšim jugoslavenskim prostorima čitali kao književni tekst, mogli bismo sastaviti cijeli repertoar narativnih strategija, cijeli leksikon stilskih postupaka, tropa i figura. Pritom će metoda analize ratne zbilje kao književnog teksta biti isto toliko točna (i netočna) kao i svaka druga: politička, ekonomska, vojno-strateška ili psihoanalitička. Od riječi je, naime, sve započelo i s riječima će sve i završiti. A zbiljsko međuvrijeme - tisuće mrtvih, izbjeglih, ranjenih i raseljenih građana, srušenih kuća, sela i gradova - jednoga će dana prijeći valjak riječi i zabetonirati zbiljsku tragediju interpretacijom: povijesnom, politikološkom, vojno-strateškom, kulturološkom, književnom...
Metafora, poređenje, simbol mogu i u tekstu i u životu da postanu generatori sižea. Pripremanje i izvođenje ratova pokazali su sa kakvom se zastrašujućom brzinom treniraju žanrovi. @anr ratnih pesama, rodoljubivih pesama, ratnih dnevnika i polemika, otvorenih pisama i rodoljubivih slogana. @anr moralne i nacionalne prozivke, žanr odavanja lojalnosti naciji, žanr optuživanja i projektovanja zla u drugu naciju, žanr odbrane ugroženog naciona... itd. itd.Posmatranje sveta kao teksta ima i jednu krupnu ličnu posledicu. Naš život počinje da liči na učestvovanje u određenoj vrsti priče, žanru. Ako se priča promeni, počinjemo se osećati kao statisti u lošem (za nas neubedljivom) ratnom filmu. Hoćemo li pristati na sva brza prebacivanja iz uloge u ulogu? Da bismo to uradili, potrebna je velika veština zaborava.Majstor nedoslovnosti, Dubravka Ugrešić, nekada melanholičnom usporenošću, nekada brzinom preokretanja pozicije posmatranja, ironično dovodi u pitanje mogućnosti vlastitog esejističkog delovanja. Nije se libila da imenuje zločince od početka rata. Isto tako zna da će se o samim zločinima pisati gomile rasprava i knjiga. Određuje skromno i naizgled neznatno mesto za onoga koji ne govori primarno o samom ratu, više se bavi životom na njegovom rubu i, često, čita svet kao tekst. Za svoje tekstove ona kaže da ne znače više od lične fusnote vremenu rata u zemlji koje više nema. Preostaje još jedino samoodbrana fusnotom. Ne zaboravimo isto tako da, posmatrali ponekad svet kao tekst ili se opirali tome, mnoge su stvari definitivno izmenjene, uništene ili potisnute terorom kolektivnog zaborava. Odbrana fusnotom je potrebnija nego ikada.
Dakle, umesto "nadknjige", "fusnota" vremenu rata u kojem je tragedija toliko puta prelazila u farsu. Banalnost zla morala je da pronađe sebi primeren književni protivotrov. Suprotstavljanje kiču ovih ratova moglo je stilski da se oblikuje jedino kroz osetljivost za grotesku. Bez te sposobnosti sama srž "balkanske" zavrzlame ostala bi neshvaćena, gotovo nedotaknuta. Puko zgražanje nad zlom završilo bi u akademskom kiču. Orvelovski horor vapio je za pomoć Kafke, Gogolja, Iljfa i Petrova... - [tefice Cvek u radikalno izmenjenim raljama života. Učtivo građanski oblik patriotske kritike dozvolio je sebi toliku širokogrudost da se seti da je Dubravka Ugrešić u hrvatskoj književnosti osamdesetih godina razvila poetiku "na premisama najveće nesenzibiliziranosti za politiku, namjerne društvene neosviještenosti" i kreirala impresivne likove intelektualaca, tadašnjih tridesetogodišnjaka, neosvešćenih apolitičkih unutrašnjih emigranata. Nisu se, međutim, usudili da odu "tako daleko" i suoče se sa invazijom politike u svakodnevni život [tefice Cvek. Ugrešićkina književna strast ostaje i dalje svakodnevni život. Liciderska srca su, međutim, ne voljom autorice, dobila nove oblike, zašla u domen "političke emancipacije". Pesnici sa margine postali su političari, a zatim i gospodari rata. Ugrešićka pominje film "Serbian Epics" (gle čuda i drskosti, ona se ne bavi samo Hrvatskom, a lepo "smo" se podelili, izratovali i pokazali da nemamo nikakve veze i sličnosti jedni s drugima!) u kojem Radovan Karadžić nežno gazi kroz sneg ljudskih života i recituje svoje stihove. A sve krupne pahulje... Da, veje, veje sneg. Ne da pokrije breg nego da svaka zver otkrije svoj trag. Za to vreme, drugi literarni delatnik, Limonov, gost Karadžića, ispaljuje mitraljeski rafal u Sarajevo. @anr pozdrava gradu.Kultura laži nije posvećena samo intelektualnim akviziterima tuđe nesreće koji su stali u službu militantnog nacionalizma. Slika ne bi bila potpuna da u knjizi ne nalazimo dva eseja koji obrađuju aporije antiratnog angažmana. To su Priča o geleru i knjizi i Profesija intelektualac. Ko su sve akviziteri tuđe nesreće? Nisu to samo ratni heroj Ratko Mladić, veliki pesnik Radovan Karadžić, biolog - ratni antropolog Biljana Plavšić, niti specijalista za rusku i slovensku dušu Eduard Limonov. Raspon akvizitera tuđe nesreće je veći i bolniji no što se čini. Onog trenutka kad angažovani intelektualci, kritičari rata, zagaze u "bistre vode" samoispravnosti i u privilegovanost moralnih tumača, započinje drama neautentičnosti. Stranice posvećene njima predstavljaju jednu od najsnažnijih autoparodija angažmana. Intelektualac ubrzano postaje specijalista za sve, to se uostalom traži od njega. Bavi se psihologijom, antropologijom, sociologijom, politikologijom, etnologijom, istorijom i sve to prigodom rata, a brzinom univerzalnog interpretatora. Počinje da upotrebljava svoju i još više tuđu nesreću za vlastitu medijsku promociju. Umnožava stereotipe o ratu, gubi sopstvenu meru i završava kao akviziter pornografije rata. Upada u inostranstvu u one iste zamke koje je uspeo da izbegne u vlastitoj sredini.Pri čitanju Kulture laži čuju se mnoge rezonance koje je nemoguće sresti u mnoštvu literature napisane o ratu. Dubravka Ugrešić ispunila je svoju najveću odgovornost, ostala je pisac. Njen književni talent nije platio cenu zamkama ishitrenog angažmana o kojima tako dobro piše. Britkost njenog esejističkog ujeda nije ono u čemu verujem da je najveća vrednost ove knjige. Umesto ujeda - studija ambivalencije dorasla najboljim esejima Susan Sontag. Srž Ugrešićkinog talenta je literarna minijatura. Njene inverzije u perspektivi veličina u stanju su da aktiviraju duboke vrednosti. Eseji o malim, nevažnim stvarima, potcenjenim, kao što su zaboravljeni dečji bukvari, ali isto tako o onim precenjenim kao što su uloga pisca i mogućnosti angažmana. Harizmu Dubravkinog "pisma" ne mogu da nazovem "ženskim pismom" iz jednostavnog razloga što književnost vidim kao posebnu vrstu polnosti za koju su ženski i muški pol tek manje relevantni naboji. Otuda samo - Dubravkino "pismo", njen doprinos svetu kao tekstu.

Zoran Đukanović

01.01.00

Vreme
13.02.2003.

Intervju - Dubravka Ugrešić, pisac:
Usporavanje svakodnevice

"Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše, jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim"

Novi roman Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje i knjiga eseja Kultura laži nedavno su se pojavili u Srbiji zahvaljujući Samizdatu B92, izdavaču koji objavljuje i njena sabrana dela. To je i jedan od povoda za razgovor sa jednom od najvažnijih spisateljica sa eks-jugoslovenskog prostora, danas žiteljkom Holandije.

"VREME": Pomalo paradoksalno, sredina u kojoj ste početkom devedesetih odbijali da objavljujete čak i pojedinačne naslove sada je dobrim delom zaslužna za izdavanje vaših sabranih dela. Kako se odigrao taj preokret?

DUBRAVKA UGREŠIĆ: Prije svega, nije srpska sredina objavila moje knjige, nego izdavačka kuća Samizdat B92 i njezin urednik Dejan Ilić. Drugo, bilo je i drugih ponuda koje su se odnosile na objavljivanje romana, a dolazile su od nekih beogradskih i nekih zagrebačkih izdavača. Ja, međutim, nisam htjela pristati na to da izađe samo roman. Željela sam da izađu i druge moje knjige i da se pojave u hrvatskoj, u srpskoj i u bosanskoj sredini. Nije bilo lako ostvariti te želje. Međutim, Dejan Ilić pokazao se upornim. Našao je hrvatski izdavački link, izdavačko poduzeće Konzor, i ostvario cijeli projekt. Bez njegove osobne upornosti ne bi bilo tih knjiga. Dejan je također dobro shvatio da se ne radi o mome kapricu, nego o stvarima iza kojih čvrsto stojim. Naime, moji čitaoci su jednako raspoređeni, ima ih u Hrvatskoj, u Srbiji, u Bosni. Države i njihovi priručni akademici, lingvisti i historičari književnosti mogu te jezike i kulture zvati kako god hoće, ali za mene je to jedan, zajednički književni i jezični prostor. Taj prostor je uvijek živio od kulturne interakcije. Nadalje, zašto sam inzistirala da izađu i druge moje knjige? Zato što su one u desetak i više godina nestale. Za mlađe čitaoce moje knjige ne postoje kao dio njihova kulturnog naslijeđa. Izdavanje tih osam knjiga je gesta čiji je kulturni smisao uspostavljanje narušenog kulturnog konteksta i njegova kontinuiteta.

Kako autor čiju poetiku određuju otklon, ironija i humor prema svemu, uključujući tu i vlastito delo, doživljava podvlačenje crte koju donosi takav izdavački poduhvat? Da li je to samo mehanički spoj objavljenih naslova ili suštinsko rezimiranje dosadašnjeg rada?

Ne radi se o podvlačenju crte, nego naprosto o izdavanju knjiga koje se više nisu mogle kupiti u knjižarama. Sada čitaoci, ako žele, mogu doći do mojih knjiga. Mlađi čitaoci mogu provjeriti da li im te knjige nešto govore i da li mogu s njima komunicirati. Cio izdavački projekt za mene znači uspostavljanje kulturnog kontinuiteta i dijaloga. Zašto je to važno? Primjećujem, naime, da u Hrvatskoj, na primjer, upravo zbog nasilnog prekidanja kulturnog kontinuiteta, izlaze neke knjige koje se nameću kao novi, moderni književni standard, iako su slične knjige izlazile prije dvadesetak godina. Primjećujem da se hvale pojedini filmovi ili kazališne predstave, iako su bolji i moderniji filmovi i kazališne predstave postojali prije tridesetak godina. Takvo samozadovoljstvo moguće je samo u situaciji totalnog zaborava vlastite kulturne prošlosti, a ta kulturna prošlost je, htjeli to neki priznati ili ne, bila zajednička, jugoslavenska.

Koliko se emotivni prtljag izbeglica sa prostora nekadašnje Jugoslavije, o kojima pišete u novom romanu Muzej bezuvjetne predaje, suštinski razlikuje od onoga što nose sa sobom ljudi iz drugih zemalja koji su napustili svoje kuće?

Emotivni prtljag izbjeglica iz bivše Jugoslavije je ogroman. Nema većeg tereta od stida. Sve što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji je sramno. Čak i ako ste neposredna žrtva, to ne znači da vas nije stid. Stidite se zbog onih koji su vas doveli u situaciju da bježite, zbog onih koji su do jučer bili vaši dobri susjedi, a onda su krenuli da vas kolju. Taj cio emotivni prtljag teško je bilo s kim iskomunicirati. Jer, slušalac traži jednostavno objašnjenje. Što se bivše Jugoslavije tiče, objašnjenje nije jednostavno. Zato je prtljaga eks-jugoslavenskog izbjeglice puno teža od samog vlasnika prtljage.

Može li jezik biti dom i nadomestiti svu raspolućenost koja prožima ljude sa ovih prostora koji žive na Zapadu?

Zašto mislite da su ljudi koji žive na Zapadu raspolućeniji od onih koji žive na prostoru bivše Jugoslavije? Čudim se ljudima koji mirno žive u svom Pirotu, Virovitici ili Brčkom, čvrsto uvjereni da se baš ništa za ovih desetak godina nije pomaklo, promijenilo i da život teče dalje. A ti koji su otišli trebali bi, navodno, patiti, jer su napustili svoj mirni, topli i sigurni "dom". Pa život je tek totalno raspolućen na prostoru bivše Jugoslavije! Koliko ljudima treba da to konačno shvate? Koliko još žrtava, granata, izbjeglica i ubojstava treba? Zar ljudi zaista misle da su sva ta mjesta ? sve te virovitice i piroti ? nenadomjestiva Arkadija?

Gde je tačka u kojoj se gastarbajtersko potucanje po svetu pretvara u metafiziku egzila?

Još jednom, emigracija koja se izlila s ratom nije gastarbajterska. To je emigracija koja je otišla jer je bila istjerana ratom, mržnjom, nacionalizmom. Radi se o ljudima koji su pobjegli da ne bi ratovali, koji su pobjegli od svojih prvih susjeda, od mogućnosti da budu ubijeni, zbog toga što im je netko u porodici ubijen, radi se o ljudima koji su bili maltretirani, kojima su srušene kuće, i tako dalje i tako redom. Nova emigracija nije otišla da bi joj bilo ekonomski bolje. To je materijalno, moralno, emocionalno i ljudski deprivirana emigracija. To "potucanje po svetu" nije bio dobrovoljan izbor. Stotine tisuća ljudi istjerane iz bivše Jugoslavije. Ti ljudi nisu turisti i nisu gastarbajteri. Hrvatske, srpske i bosanske vlasti, ali i obični ljudi, skloni su da negiraju tu činjenicu, da se prave da ona ne postoji. U medijima se stalno protura mišljenje da su svi ti izbjeglice, egzilanti i emigranti otišli dobrovoljno. Sve je to laž, koja odgovara vlastima, jer bi se u suprotnome one morale konfrontirati s još jednim od ratnih zločina, a taj je protjerivanje građana iz njihove vlastite zemlje.

Kada izgnanstvo postaje moralna kategorija? Da li disidentstvo politizira književnost? Na osnovu vaših eseja iz Kulture laži moglo bi se zaključiti da niste protiv politizirane književnosti i kulture, barem kada je reč o prostoru bivše Jugoslavije?

Izgnanstvo samo po sebi nije moralna kategorija, kao što ni ostanak sam po sebi nije moralna kategorija. Što se književnosti tiče, svatko od nas bira svoj put i svaki je rizičan. Što se mojih eseja tiče, oni su bili moj način da se konfrontiram s realnošću oko sebe. Vrijeme će pokazati da li će moji eseji za nekih desetak godina ostati tek loši pamfleti ili će se, kao svaka prava književnost, moći čitati i tada kada više neće biti stvarnosti na koju se moji eseji odnose.

Ko je kome zapravo okrenuo leđa: vi Hrvatskoj, Hrvatska vama, ili je ta netrpeljivost bila uzajamna? Šta je preduslov da bi se izgladio taj nesporazum?

Prema meni je bila netrpeljiva hrvatska kulturna sredina, a ne Hrvatska. I ja sam bila netrpeljiva prema toj sredini, a ne prema Hrvatskoj. Da sam u isto to vrijeme živjela u Beogradu, na primjer, bila bih jednako netrpeljiva prema srpskoj sredini. O tome, uostalom, možete čitati u Kulturi laži. Jer, nije samo hrvatska sredina imala copyright na nacionalizam, Kultura laži može se čitati i kao analiza srpskog nacionalizma. I svakog drugog nacionalizma. Razlike su zanemarive. Ja, dakle, naprosto stojim na drugoj strani. I u tom smislu nema izglađivanja nesporazuma. To je kao da, na primjer, pitate Židove da li su izgladili nesporazum oko onih logora u vrijeme nacizma. Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani.

Postoji li tačka oslonca za nekoga ko, poput vas, ne pripada jednom jeziku, određenoj književnosti, nekoj zemlji niti bilo kojoj instituciji?

Postoji. To sam ja i moje knjige.

Stiče se utisak da sav fakticitet piščevog života (mesto rođenja, vreme sazrevanja, kultura kojoj se pripada...) kod vas zamenjuju sećanja. Da li se od tog trošnog materijala može izgraditi spisateljska biografija?

A što bi to za vas bio čvrsti materijal, za razliku od trošnoga? Zar mislite da stalna ukotvljenost u jednoj sredini daje književniku veće šanse da njegovo književno djelo bude bolje?

Čini se da su oni koji se izdržavaju od vlastitog intelektualnog rada trenutno jedini pravi proleteri. Nameravate li sprovesti barem ličnu revoluciju ili ste zadovoljni statusom koji vas lišava "vlasnišva nad sredstvima za proizvodnju"?Ja sam proleter, to je istina. Lična revolucija bila bi, recimo, osvojiti vlast u nekoj izdavačkoj kući. Za takvu revoluciju nemam vremena. Niti energije.

Sada kada je većina pisaca tržišno orijentisana, vi još podsećate na dućandžiju koji fućka u pravcu hipermarketa. Da li pretvaranje izdavaštva u industriju demistifikuje ili uništava stari spisateljski zanat?

Stvari se mijenjaju što se tiče hipermarketa, lagano, ali se mijenjaju. Postoji tendencija usporavanja svakodnevice, demarketizacije, tendencija vraćanja na stare vrijednosti, kakva je, na primjer, slow food tendencija. Moje knjige ionako spadaju u slow sellere. Tu, u tendenciji demarketizacije svakidašnjice vidim neku šansu za sebe.

Kakav je vaš odnos prema onima koji čitaju vaše knjige? Da li nekada zamišljate te ljude? Delite li čitaoce na one koji vas čitaju na maternjem jeziku i na one koji vas poznaju preko prevoda?

Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim.

Šta za vas znači kulturološki toponim "prostor bivše Jugoslavije"? Da li će taj izraz nestati sa poslednjim živim stanovnikom te zemlje?

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam rasla i školovala se. Jugoslavija je zemlja čije sam vrijednosti, pa i one ideološke ? a da toga i nisam previše svjesna ? ipak usvojila. Vjerujem da će se jednoga dana neki mladi historičari, sociolozi, politolozi, arheolozi kulture, pozabaviti Jugoslavijom; da će otvoriti arhive; pregledati dokumente toga vremena, filmove, knjige, televiziju, štampu; da će se pozabaviti statistikom; da će se pozabaviti i s tzv. oral history metodom i da će na kraju ? kada sve slože u pazl, kada usporede stvari ? doći do zaključka da je Jugoslavija bila dobra zemlja. Možda će doći do zaključka da je jugoslavensko vrijeme bilo zlatno doba toga geografskog prostora. Možda će čak doći do zaključka da je Jugoslavija bila bolja od nekih drugih zemalja za koje su te zemlje, ali i mi, mislile da su bolje.

Slobodan Kostić

01.01.00

Vreme
13.02.2003.

Roman:
Muzej bezuvjetne predaje, Dubravka Ugrešić

Fircanje Teksta (i Sveta)

Samizdat B92/ Konzor
Beograd/ Zagreb 2002.

Što sam na to mogla odgovoriti? (...) Da je egzil povijest stvari koje ostavljamo za sobom, kupovanje i ostavljanje sušila za kosu, jeftinih malih radioaparata, lončića za kuhanje kave. Da je egzil mijenjanje voltaže i hertza, život s adapterom, inače bismo pregorjeli.

Već vidim čak i posve dobronamernog, izbirljivog i pametnog čitaoca kako se nelagodno mršti, samo viškom dobrog ukusa sapet da zavapi: "O, ne, zaboga, zar još jedna knjiga o Strahotama Egzila?! Moram li baš i to da pročitam, ili će moralna podrška od mene ipak biti dovoljna!?" Potpuno razumem ovakvu strepnju ? naravno, samo i jedino onda kada je ova rezultat ugnjavljenosti relativno razgranatom visokoparnom makulaturom koju proizvode profesionalni egzilanti-diletanti, u stvarnosti mahom odlično uhlebljeni turisti i Trgovci Opštim Mestima ? ali kod Dubravke Ugrešić i dalje nema nikakve bojazni za iole ozbiljnog i suptilnog čitaoca. Njen je roman Muzej bezuvjetne predaje proza ugrešićevska u najboljem mogućem smislu ? a neki se drugi smisao, uostalom, nikada do sada nije ni mogao attachirati uz ovo prezime, da ne rečemo skorojevićki brand ? što će reći da se radi o knjizi kojom ova spisateljica nastavlja istraživanje onim tragom kuda ju je povukla njena esejistika pisana otkad su južnoslavjanska plemena dohvatila topuze, a nju samu agramerska kulturtregerska mikrosredina ritualno odbacila i prezrela zbog famoznog "nedostatka patriotizma" shvaćenog kao zavijanje s vukovima u čoporu i "učeno" reprodukovanje mrzilačkih stereotipa o Drugom (v. Američki fikcionar i Kulturu laži). Operisana od potrebe za svečanim obznanjivanjem Velikih Istina, Dubravka se Ugrešić posvetila tokom devedesetih minucioznom ? oporom i gorkom, rezigniranom i ponekad upravo turobnom, no ipak ironičnom, duhovitom i elegantno superiornom ? istraživanju Sitnih Pakosti i Banalnih Niskosti raznih potrošača i prenosilaca onog ekoovskog "svakodnevnog fašizma", a napose one malomišćanske, patriotičeski raspevane entelegencije, vazda budne na braniku domovine/otadžbine. A uz taj "truba trubi, mi smo rodoljubi" kreket sasvim lepo pasuje i entuzijastičko obnavljanje muškobanjaste kulture neograničenog nasilja sa pompeznim pokrićem i blažene slobode-za-pljačku, dakle sve one "pogodnosti" kakve su u punoj meri moguće samo u ratnim ili ratu bliskim uslovima, "u pozadini" ništa manje nego na frontu, to jest manje brutalno, ali beskrajno kvarnije...

Muzej bezuvjetne predaje, dakle, čini prirodnu celinu s navedenim knjigama, a opet, i unosi nešto drugačiji ton u spisateljičin recentniji opus, uspostavljajući čak i neposrednije veze sa nekim njenim "predratnim" delima. Na prvi pogled, Rat je sve promenio u ovom opusu: "lake" i namerno "trivijalne" teme (Poza za prozu, Štefica Cvek, Forsiranje romana-reke) ustupile su mesto opisivanju trpnog stanja Istorije. No, je li to sve baš i samo tako? Drugim rečima, nije li ludičko zezanje s estetikom ljubića ili lodžovski (Dejvid Lodž) duhovito portretiranje (i karnevalizacija) živopisnog i taštog spisateljskog sveta samo "benignija", "mirnodopska" verzija potonjih tema, jer ih povezuje Sveta Trivijalnost? Hoću da kažem: ima li na svetu ičega trivijalnijeg od protagonista i proizvoda "rodoljubnih potkultura", bez obzira na sve užase kojima su one pratilac, potka, podstrek?!

Iako tek sada objavljen u izvorniku ? u međuvremenu se pojavio na mnogim evropskim jezicima ? Muzej bezuvjetne predaje nastajao je od 1991. do 1996. Srazmerno opširna knjiga (302 strane) sastoji se od sedam poglavlja, različitog tonaliteta i mešovitih spisateljskih postupaka, no zajednička im je fragmentarna pripovedačko-esejistička struktura, otklon od linearne naracije, rekao bih ne iz nekakvih nadobudno "programskih" poetičkih razloga, nego po Višoj Nužnosti: kako, naposletku, ispričati "straight story" nakon što se Svet s treskom rasprsnuo u onih stublićevskih "tisuću komada"? Sve što se može učiniti jeste njihovo priručno slepljivanje. "Pačvork", dakle: krojenje, fircanje... Takav i jeste ovaj Muzej: skladište bezbroj smisleno povezanih "eksponata", enciklopedija živih, mrtvih i onih negde između; kolažiranje krhotina vlastitog egzilantskog iskustva, sa svim pratećim cultural clashes kroz koje spisateljica prolazi; ironijska inventura predrasuda Zapada o Istoku i obrnuto; obazrivi pokušaj re-pozicioniranja vlastitog umetničkog samorazumevanja u svetu u kojem je skockani, "fensi" moloh Tržišta, čini se zauvek, trijumfovao nad beznadno staromodnim i sovjetoidno rogobatnim, babasto/kabasto nezavodljivim molohom Ideologije. No, ono što Muzej b. p. izdvaja, pa i "uzvisuje" nad prethodnim delima prevashodno je lična priča: stranice o spisateljičinoj majci, njenom "običnom", a tako znakovitom životu i odnosima sa kćerkom, ekskurzi o samoći ? ne samo egzilantskoj ? i o ljubavi "hladnijoj od smrti" što bi rekao Fazbinder, nešto su valjda najbolje što se izvorno pojavilo na vaskolikom prostoru onog haškog "BHS" jezika, u najmanju ruku u počivšoj 2002. godini. Isto se može reći i za poglavlje o Anđelu Zaborava koji je dotakao jedno žensko prijateljsko društvo, raštrkano na sve strane voljom i snagom Istorije, ali i nedostatkom volje i snage većine protagonistica da joj se odupru, da ne podlegnu zatupljujućem efektu Zova Zajednice. O ovom bi rastakanju naizgled neraskidivih prijateljskih mikrokomuna, ugušenih pod jastukom Velikih Priča, svako od nas imao štagod za reći, samo što je to Ugrešićeva učinila možda i najbolje od svih do sada, od svih koji dele Iskustvo Raspada s početka devedesetih, kad su nam se životi raspolutili kao jabuke (uostalom, i ovde se radilo o dejstvu Noža...). A šta je dobar roman ako ne uspelo transponovanje spisateljskog "privatnog" u nešto što se i te kako tiče i mene, i tebe koji/koja ovo čitaš? Da li je to ona notorna Prustova madlena, Red vožnje Eduarda Sama ili pak Ugrešićkin album s porodičnim fotografijama, još je ponajmanje važno.

Na ovom se mestu valja podsetiti Ugrešićevoj bliskog feminističkog pokliča "privatno je političko", koji se s dobrim razlozima našao i u ovom izdanju; iz njega se može otčitati štošta važno o Muzeju bezuvjetne predaje, što je osetila i kritika, pa tako Jagna Pogačnik piše o Muzeju kao o "privatnoj knjizi", Mihajlo Pantić konstatuje da se radi o "romanu napisanom egzistencijom", dok Velimir Visković spominje "vrlo personalizirano iskustvo". Andrea Zlatar ovo najopširnije elaborira, zapažajući u jednom nedavno objavljenom ogledu kako nova knjiga Dubravke U. funkcioniše "kao povezivanje autobiografskog diskursa i ironijskog modusa", razmatrajući nešto dalje jednu od važnih, osebujnih odlika Ugrešićkinog pisanja: "Autobiografski pisci ulijeću s radošću u klopku ega zbog koje je Ugrešićka izbjegavala izravnu autobiografičnost, zazirući od narcisoidnog, samozadovoljnog i samozadovoljavajućeg samo-predstavljanja, običnog književnog egotripa. Što ima ljepše (i lakše) od nesmetanog plivanja i dubinskog ronjenja u vlastitoj duši? Što ima teže od neprestanog samoironijskog odmaka, stalnoga promatranja sebe iz gledišta vanjskoga oka, bez popusta?".

Muzej bezuvjetne predaje doima se kao prirodno, vrlo uspelo okončanje jednog "ciklusa", kao zaokruživanje teške koliko i izazovne etape iliti oduživanje duga posledicama i (epi)fenomenima raspada "jučerašnjeg sveta", uz lucidno, deziluzionirano, no ne i uistinu mrzovoljno kibicovanje (vrlog) Novog Sveta. Neću ni da nagađam šta bi ? kada je proza u pitanju ? posle ovoga moglo da usledi, no već sam sada siguran: pogoršanje Sveta i dalje će doprinositi (koliko god melanholičnom) poboljšanju Teksta, bar kada je ova spisateljica u pitanju. Nije ovo, da se razumemo, nikakva uteha, a kamoli razlog za slavlje. Naše predaje jesu bezuvjetne, kako god uzmeš; niko nas ništa, uostalom, i ne pita, jedino nam ostavlja slobodu da budemo ili ne budemo Stoka. Stvar je, dakle, samo u tome da se u svemu tome sačuva neki nivo, da se Pričom kvarucka i podriva sveopšte Groktanje.

Teofil Pančić