Baba Jaga je snijela jaje

28.03.09

... kad otkrijem, još uvek negde postojeću, Istočnu Evropu kakvu sam znala. Ali, to ne znači ništa, to verovatno ima svako


Dubravka Ugrešić, hrvatska književnica koja već dugo godina živi i radi u Holandiji, preksinoć je stigla u Beograd da bi večeras u Centru za kulturnu dekontaminaciju (Paviljon Veljković, Birčaninova 21) održala predavanje na temu „O čemu govorimo kada govorimo o književnosti?” Razgovor će voditi Dejan Ilić, vlasnik izdavačke kuće „Fabrika knjiga” koja je do sada objavila skoro sve knjige Dubravke Ugrešić. Već sutra, Dubravka Ugrešić putuje u Užice gde će učestvovati na književnim susretima „Na pola puta” na koji već nekoliko godina dolaze pisci iz okruženja. Naša sagovornica je nedavno nominovana za jednu od najprestižnijih svetskih književnih nagrada, „Man Buker”, a tim povodom za naš list kaže da je sve to „potpuno neverovatno” a da je, s druge strane, „vrlo lepo naći se na tako prestižnoj listi, tim pre što se ove godine na njoj nalaze imena književnih veterana i imena koja niko nije očekivao. Među tim neočekivanim imenima je i moje...”

Pišete na malom jeziku, ali i po nagradama koje ste dobijali i po broju prevoda na svetske jezike, reklo bi se kao da nema malih jezika, već samo dobrih knjiga.

To, naravno, jeste tako i nije sasvim tako zato što su odnosi moći u biznisu prilično jasni pa, dakle, nad svime, pa i nad ovim našim delom sveta svakako dominira to najjače tržište, angloameričko, odnosno pre svega američko i sasvim sigurno nije lako probiti se i doći do prevoda. Ali, s druge strane, postoji jedna, rekla bih, potpuno ohrabrujuća politika a to je da su pisci iz malih zemalja, iz nepoznatih zemalja, iz manje poznatih sredina dobrodošli što ranije, verovatno, nisu bili. I to zahvaljujući raznoraznim razlozima...

Od kojih bi glavni bio?

Prvi razlog je, naravno, globalizacija, drugi je samo tržište koje je, samo po sebi, uvek gladno noviteta, a treći faktor je postkolonijalni odnos u kojem velike kulturne sredine žele, i zaista to jesu, da služe kao medijatori pa poklanjaju pažnju malim sredinama koje nisu sposobne da se same izbore.

To se, naravno, ne može porediti sa onom pričom, političkom, o velikom interesovanju za subverzivnu umetnost Istočne Evrope...

Pa, nekada su stvari išle, kao što znate, između zemalja istočnog bloka na bazi reciprociteta, gde bivša Jugoslavija nije spadala, mi smo bili arogantni u tom smislu, manje smo prevodili a više su prevodili nas. To sada više ne postoji, ne postoji više interes koji je bio blokovski kada je svaki disident, što se ne odnosi na našu sredinu jer mi ih nismo imali ali se odnosi na Sovjetski Savez, bio dobrodošao na Zapadu. To je vreme sada prošlo.

Ja mislim da je subverzivnost danas postala komercijalna floskula. Ako imate slikare koji su stalno subverzivni i stalno prodaju svoje umetnine za nekakve milione i milione, čega bilo, kao što to radi Demijan Herst sa svojim lobanjama, onda to svakako ne može da se zove subverzivnom nego visokograđanskom umetnošću.

Sve je više ljudi koji pišu knjige, i sve je više medija koji ih promovišu. Ideologija tržišta?

Apsolutno. I mediji, i tržište su sve. U onom trenutku kada su se raspale ili su načete sve te nacionalne institucije koje su još nekako držale te kanone, lokalne, nacionalne, sve je to nagriženo zbog samog tržišta koje vrti sve i svašta. Mediji tu igraju ulogu koju im nameće tržište, a ja još nisam čula da su mediji promovisali nekoga ko, ionako, nije poznat na tržištu.

Književna kritika očigledno nema više onaj značaj koji je imala?

Njena uloga je nekako minorna zato što novine na Zapadu sve manje mesta imaju za nju pa se sve to svelo na Internet, a Internet je demokratsko polje, imate blogere...

Da li je to pogubno po književnost?

Pa, ne znam da li je pogubno, da li je dobro ili ne što neko ne čita Mićiko Kakutani. Ja sam, recimo, na blogovima naišla na puno inteligentnije, puno opširnije i puno razumnije rečenice nego što ih možete dobiti od takozvanih „jakih institucija” kao što je „Njujork tajms”.

Da li i dalje mislite da živimo u kulturi zaborava?

To je vrlo teško reći, jer se radi o tržištu sećanja. Stvari nikada nisu sasvim zaboravljene, one iskaču na najčudnovatije načine... evo, idući ovamo kupila sam jednu pastu za cipele stare, jugoslovenske proizvodnje, i odmah se prisetila tog dizajna. Te uboge pastice prodavala je jedna žena na ulici. Dakle, stvari nikada nisu sasvim izgubljene i jedini je problem u količini informacija i u toj, ja bih rekla, demokratičnosti pamćenja: svako pamti svoj fragment, svako pamti nešto i, očito, to pamćenje, taj zaborav ili sećanje manje su relevantni upravo zato što se fokus, s pravom ili ne, prebacio na lična sećanja. Ni službena istorija nije više nešto na šta se možemo osloniti. Što mi najbolje znamo u ovim našim sredinama...

Otišli ste pre više od deset godina... Šta za Vas danas znači pojam Istočne Evrope i Jugoslavije?

Otišla sam 1993. Sve se stvari menjaju, i ne možete sada nešto uloviti što u svakom trenutku treba ponovo i ponovo artikulisati. Što god da kažete i jeste i nije istina. Ja uvek imam dozu nostalgije kad otkrijem, još uvek negde postojeću, Istočnu Evropu kakvu sam znala. Ali, to ne znači ništa, to verovatno ima svako. Šta mislim politički? Ne znam šta da mislim jer je cela slika prilično haotična ali, sasvim sigurno, ta jedna kultura – a ja mislim da to jeste bila kultura – te Istočne Evrope, ona je iščezla.

Anđelka Cvijić

------------------------------------------------

Idem da sretnem prijatelje

Sada kada odete u Užice, srešćete pisce iz okruženja, Nenada Veličkovića iz Sarajeva, recimo. Koliko se i pisci menjaju sa političkim promenama?

– Naravno da se menjaju, svedoci smo toga koliko su se ljudi promenili. Većina ljudi se uvek priklanja tim promenama, iz raznoraznih razloga. Jedan je normalan, rekla bih ljudski, razlog da ostanu na površini; svako želi da nekako živi u skladu sa tim promenama kakve god one bile, zvao se to komunizam, fašizam, tranzicija, nacionalizam, ili šta već. Neki se ljudi ne menjaju, i u tom smislu ja sam sa Nenadom uvek bila prijatelj, nikada nisam prekidala veze, nije bilo razloga da se one prekidaju. Za mene to nije ništa novo i nešto nad čime treba da kontempliram, nego je najnormalnije: idem tamo da sretnem prijatelje.

----------------------------------------------------

Šta osećate kada dođete u Beograd?

Nije me bilo zaista jako dugo, skoro dvadeset godina ako se ne računa jedna vrlo kratka poseta Beogradu od dva dana, kada sam došla na neki skup o Hani Arent i sve vreme provela u hotelu Interkontinental. Ovo je poseta nakon tih dugih godina, sinoć smo prošetali čim sam stigla sa aerodroma, i danas smo prošetali, a nadam se da ću imati još vremena da sve vidim. Nekako mi je drago da sam tu. Sa mojim prijateljima sam.



Danas, 28.03.2009.


Dubravka Ugrešić
Ako je jezik domovina pisca, onda je domovina pokretna imovina

Dubravka Ugrešić, spisateljica iz Hrvatske koja većgodinama živi i radi u inostranstvu (trenutno u Amsterdamu), gostuje ovih dana u Srbiji, za početak u Beogradu, gde je najpre u petak učestvovala u razgovoru na temu „Pisci, knjige, ideologije tržišta“ u Narodnoj biblioteci Srbije, a 28. marta će u Centru za kulturnu dekontaminaciju, od 19 sati održati predavanje i učestvovati u razgovoru na temu „O čemu govorimo kada govorimo o književnosti“, preciznije, o dihotomiji između takozvane autonomije književnosti i književnoga angažmana, o tome šta se događa sa tekstom kada promeni kontekst, ili o internacionalizaciji književnog teksta, o savremenoj tehnologiji i promeni suštine književnosti kakvu smo dosad znali.

Razgovor će voditi Dejan Ilić, urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga, u okviru koje su objavljena neka od poslednjih dela Dubravke Ugrešić. Spisateljica, koja je 1993. godine napustila Hrvatsku, pošto je zbog svog antinacionalističkog i antiratnog stava postala meta tamošnjih nacionalističkih medija, zvaničnika, političara, pa čak i kolega pisaca i građana, objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004) i „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001) i „Nikog nema doma“ (2005). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Za svoju prozu i eseje dobila je brojne međunarodne nagrade i priznanja, a trenutno je u konkurenciji za Bukerovu nagradu.

Ako je jezik domovina pisca, koji smisao ova izreka ima u vašem slučaju?

- Ako je jezik domovina pisca, to znači da je domovina naprosto pokretna imovina.

Kako je to biti onaj koji stvara i istovremeno onaj koji neprestano razotkriva mehanizme tog stvaranja? Ima li u tome nečeg sličnog Penelopinom neprekidnom tkanju i paranju izatkanog, čekajući povratak Odiseja?

- Mislim da ovdje treba izostaviti čekanje Odiseja, osim ako ga ne shvatimo kao idealnog čitaoca. Ali, ni u tom slučaju nešto u priči ne štima. Bilo kako bilo, radi se o užitku, o zadovoljstvu. Taj užitak nije pošteđen muka, osjećaja uzaludnosti, nekompetentnosti, neispunjenja, dilema, uzaludnog žrtvovanja, malodušnosti, depresije, ali je na kraju ipak - užitak. Jer da se ne radi o užitku, tko bi se normalan bavio takvom nesigurnom, rizičnom, usamljeničkom, i rijetko isplativom aktivnošću?

Žene pisci jednako su brojne kao i muškarci, ako ne i brojnije, njihove su knjige bestseleri, u literaturi odavno postoji odrednica sa ženskim predznakom. Ipak, na ovim prostorima, to se još uvek retko prepoznaje i priznaje kao u slučaju ozbiljnih književnih nagrada. Uostalom, dugo ste i sami isticani kao jedina dobitnica Ninove nagrade. U međuvremenu to je priznanje dobila još samo jedna spisateljica. Zašto je to tako?

- Naprosto zato što u kulturi, baš kao i u drugim sferama društvenog života vladaju muškarci. Dodajte tome duboki, neosviješteni muški šovinizam, i eto vam razloga. Veliku štetu proizvode i same žene, koje u takvim odnosima moći nalaze opravdanje, pa perpetuiraju modele koji nisu rizični. One obrću tradicionalne modele, zaodjenute u moderniju ideološku retoriku. Žena je, dakle, i dalje „kurva“, ali sada emancipirana „kurva“ koja tobože zna što hoće. U prilog ovome modelu govore brojni bestseleri u kojima spisateljice šokiraju čitaoce tzv.oslobođenom seksualnošću, koja bi se u nekim drugim vremenima naprosto zvala pornografijom. A ako se ne opredijeli za ulogu „kurve“, onda ženi preostaje uloga „mučenice“. Ovaj model je u književnim djelima manje transparentan, ali ako pokušate čitati suvremenu žensku kulturu, pa tako i književnost, kroz taj raster, vidjet ćete da iza svega još uvijek viri glava Silvije Plat, dobrovoljno stavljena u pećnicu. Muškarci, ali i žene, i dalje komuniciraju unutar ovih dvaju bazičnih modela. A masovni mediji i kulturno tržište podržavaju status quo. Zašto bi prodavali Colu Cocu, kada Coca Cola ionako najbolje ide?

Pored pomenute Ninove, dobili ste još mnogo, kako se to kaže, domaćih i inostranih književnih nagrada, a trenutno ste u konkurenciji za prestižnu Bukerovu. Šta vam znači i da li vam još uvek znači takva vrsta književnog priznanja?

- Nagrade su sastavni dio kulturosfere u kojoj živi književno djelo. Jer književno djelo ne postoji samo po sebi. Nagrade su, među ostalim književnim institucijama, društvena arbitraža. Arbitraža može biti nepravedna, ali njezina funkcija nije izricanje ionako nedostižne pravde, nego dinamiziranje književne sfere. Ovogodišnja lista za Man Booker International Prize ispunjava upravo tu funkciju, jer se na njoj prvi puta pojavljuju neka imena koja je malo tko očekivao. Drugim riječima, još jedna u nizu prestižnih nagrada dodjeljenih jednom Ginteru Grasu, na primjer, možda nešto znači samom Grasu, ali takva nagrada neće dinamizirati književnu scenu. Ali, prestižna nagrada dodjeljena nekom manje poznatom ili jedva poznatom književniku ili književnici unosi pometnju u ustaljeni red vrijednosti.

Svojevremeno ste zanat pisca počeli kao pisac za decu i tu stigavši do nagrada. Nakon iskustva pisanja „za odrasle“, tema i načina koje ono podrazumeva, da li ćete se možda jednom vratiti i pisanju za decu?

- Mislim da se neću vratiti pisanju za djecu iz prostog razloga što su moje knjige bile izraz mladalačkog spontaniteta, ali i divljenja prema jugoslavenskom kulturnom trenutku toga vremena. Naime, u vrijeme kada sam napisala svoju prvu knjigu za djecu, jugoslavensko stvaralaštvo za djecu bilo je na svome vrhuncu, što se osobito odnosi na beogradski krug. Visoke umjetničke kriterije postavili su književnici poput Dušana Radovića, crtači poput Dušana Petričića, odlične dječje novine Poletarac i nekoliko nezaboravnih televizijskih serija za djecu. U vremenskoj epizodi visokih umjetničkih standarda i autentične umjetničke energije i ja sam poželjela da u svemu tome sudjelujem. Bila sam, međutim, slab igrač, ali sam to, na sreću, ipak shvatila na vrijeme.

Zašto iskustvo seobe, egzila, voljnog ili ne, ima u sebi nešto od iracionalnog iskustva sna ili čak metafizičkog iskustva smrti?

- Naprosto zato jer se iz temelja mijenja vaš život. Promjena je tako temeljita da vam se ponekad zaista može učiniti da živite neko after-life iskustvo. Jednom sam srela jednog izbjeglicu iz Bosne, koji je dobio papire da sa ženom i djecom krene u Mančester. Do tada je bio čuo samo za Mančester junajtid, pa je bio uvjeren da je njegova izbjeglička destinacija Engleska. Međutim, čovjek se obreo u Manchesteru New Hampshire. Tamo živi skladno i sretno, ne pomišlja na povratak u Bosnu, ali vjerujem da ga često zbunjuje misao: je li njegov prijašnji život bio san, ili je život koji sada živi san.

Nekima od nas ovde čini se da i dalje živimo kulturu laži, u Srbiji čak jaču nego pre. Iz perspektive nekoga ko više nije „ovde“, da li je i vaš utisak pri pogledu na zemlje na prostoru nekadašnje Jugoslavije sličan?

- Nedavno sam u Peščaniku objavila mali tekst pod naslovom „U zemlji laži sve je istina“. Mislim da smo svi stigli upravo do tog stupnja kada etablirana lažpostaje istinom. Etabliranju laži pomogli su najviše mediji. Mediji ne moraju nužno producirati laži, dovoljno je da godinama produciraju smeće kojim zatrpavaju našu svijest. Mi smo svi konzumenti smeća i tako sedativizirani smećem spremni smo da progutamo sve, štoviše, postaje nam posve nevažno što je laž, a što istina.

Čini se da polako, ali sigurno, to što se zove jugonostalgijom na ovim prostorima postaje predmet prodaje i profita - od medija koji besomučno recikliraju to osećanje i njegove artefakte, preko takozvanog kulturnog turizma koji čini to isto, najzad, u umetnosti, sa drugačijim konotacijama doduše. Mislite li da će jugonostalgija završiti na tržištu i da joj je tu jedino i mesto?

- Da, ali tržište, zajedno s medijima, u tom smislu trivijalizira sve, i sve dovodi u isti vrijednosni niz. U Rusiji možete kupiti majicu sa Staljinovim likom i parolama, ali i šalicu za kavu s Maljevičevim crtežima. Krvnik i njegova žrtva su na istome štandu. Jugonostalgija je u početku imala politički naboj. Taj su joj naboj implantirali novi nacionalistički ideolozi. Danas se jugonostalgija nalazi na štandovima u obliku suvenira: muških čarapa s Titovim likom ili vina s Titovim potpisom, u okružju Pavelićevih bista i suvenirnih dlaka s Dražine brade. To je onaj svima vidljivi oblik, koji na štandu, na tržištu, proizvodi novu „svi su oni isti“-ideologiju. Ta ideološki i tržišno izmanipulirana jugonostalgija dala je, međutim, i neke suprotne poticaje. Neki mladi ljudi, uglavnom iz akademskih sredina, danas se ozbiljnije bave fenomenima Jugoslavije, njezina raspada, njezine kulture, dakle, objektivnijom revizijom i prevrednovanjem konteksta naših bivših života.

Ivana Matijević

24.05.08

Baba Jaga - lik iz slovenske mitologije i žensko antropomorfno biće, starica-čarobnica, vještica, poznatija i pod imenima Baba Roga, Baba Juga, Baba Jazja, Eži Baba u transformisanom obliku junakinja je romana „Baba Jaga je snijela jaje“, poznate hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić.
Ovaj roman je istovremeno studija folklornog i mitskog lika iz slovenske mitologije, a isto tako i savremena priča o staricama i njihovom položaju i raznolikoj ulozi u današnjem svijetu. Romanom „Baba Jaga je snijela jaje“ autorka je na savremen način obradila mitsku priču koja odvajkada odražava i oblikuje ljudske želje, strahove i preobražava naš bliski tragični svijet i pomaže nam da nazremo nove mogućnosti. Roman „Baba Jaga je snijela jaje“ objavila je „Geopoetika“ u ediciji „Mitovi“.
Dubravka Ugrešić rođena je 1949. u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa, i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige za djecu “Mali plamen”, “Filip i sreća” i “Kućni duhovi”, knjige kratkih priča “Poza za prozu” i “Život je bajka”, romane “Štefica Cvek u raljama života” (po kome je nastao film “U raljama života” u režiji Rajka Grlića), “Forsiranje romana-reke” (za koji je 1988. dobila NIN-ovu nagradu i tako postala prva žena laureat tog priznanja), “Muzej bezuvjetne predaje” (roman nije objavljen na hrvatskom jeziku) i “Ministarstvo boli”, kao i knjige eseja “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje” i “Nikog nema doma” i studiju “Nova ruska proza”. U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom uređivala je „Pojmovnik ruske avangarde“. Knjige su joj prevedene na više od 20 jezika, između ostalih i na korejski, japanski i hebrejski. Nagrađena je brojnim domaćim i inostranim (švajcarskim, njemačkim, holandskim, austrijskim, italijanskim) nagradama. Sada živi u Amsterdamu.

“Baba Jaga je snijela jaje” je roman pisan za ediciju “Mitovi” u kojoj učestvuje 37 izdavača širom svijeta. Šta Vas je privuklo Baba Jagi? Kako ste se opredijelili za ovu mitsku ličnost slovenske mitologije?
- Već sama slika Baba Jage neobično je privlačna. Baba Jaga je zastrašujuća starica dugoga nosa, pri tom tako dugoga da njime upire o strop svoje izbe. Njezina izba stoji na kokošjim nogama i vrti se oko sebe. Baba Jaga je mobilna, ona leti u stupi. Baba Jaga je ljudožderka. To nekoliko detalja bilo je dovoljno da se moja književna imaginacija počne omatati oko lika Baba Jage.

Jedna od glavnih tema romana je i vječna želja da se bude lijep i mlad, i vječna potraga za izvorom mladosti. Zašto je ova tema uvijek aktuelna?
- Glavna tema moga romana nije vječna želja da se bude mlad i lijep, ali, istina je da se u romanu na šaljiv način raspravlja, između ostaloga, i o tome. Ova tema je uvijek aktuelna, a započinje s izgonom Adama i Eve iz Raja. Jer, samo u Raju živi se vječno. Ipak, ta tema je danas aktuelnija nego ikada prije iz mnogih razloga. Jedan od razloga je raspad svih utopija. Savremenom čovjeku je kao utopistički projekt preostalo, čini se, još samo njegovo vlastito tijelo. Taj projekt potiče tržišna ideologija, koja nas tjera da izgledamo mlađe i ljepše. Dugovječnost je sve u svemu naša moderna opsesija. I besmrtnost. Ironičnu besmrtnost osiguravaju mediji, od televizije do mobilnog telefona.

Sve Vaše junakinje u romanu imaju osobine Babe Jage. I Pupa, Kukla, Beba, koje su u godinama, ali i mlada bugarska naučnica Aba Bagaj, u čijem se imenu krije Baba Jaga. Aba Bagaj je pametna, ružna i usamljenica, ali zašto i ona kada je mlada?
- Ova usamljenička karakteristika vraća lik Baba Jage na njezine početke, kada je, prema mnogim interpretatorima, ona bila značajna i moćna boginja. Boginje, koje imaju moć da upravljaju tuđim životima, uglavnom su same.

U “Kratkoj istoriji mita”, uvodnoj studiji edicije “Mitovi”, Karen Amstrong kaže: “Mit je istinit, jer je djelotvoran, a ne zato što nam daje činjenične podatke. Međutim, ukoliko nam ne pruži novi uvid u dublje značenje života, on je neupotrebljiv”. U kontekstu ovog, slijedilo bi pitanje koliko je danas upotrebljiv mit o Baba Jagi?
- Možda upravo u tome leži razlika između mita i književnosti. Književnost je u tom smislu neupotrebljiva. Mit je neka vrsta prapriče, kostura, ili današnjim jezikom rečeno trača, i zato je mit prepričljiv, upotrebljiv i smišljen da bude “poučan”. Književnost nema funkciju da bude korisna u tome smislu.

Jaje u ovom romanu ima više značenja: ljubav (Mevludin), ali i posmrtni kovčeg (Pupa). Iz kojeg razloga ste izabrali antipode?
- Simbol jajeta sadrži u sebi antipode: jaje je istovremeno i smrt i život, simbol stalne obnove.

Zašto su, po Vašem mišljenju, danas iz književnih djela starice izbačene iz pozicije glavnih likova?
- Zato što mladi junaci osiguravaju razvoj fabule, a stari junaci kontemplaciju. Svi radije biramo fabulu.

U romanu “Baba Jaga je snijela jaje” muškarci su sporedni likovi. Iz kog razloga? Ima li Vaš roman “Baba Jaga je snijela jaje” feministički prizvuk?
- Apsolutno. Moja knjiga bavi se ženama.

Koji su, po Vašem mišljenju, najvažniji savremeni mitovi karakteristični za prostore bivše Jugoslavije?
- Najsnažniji mit koji objašnjava raspad Jugoslavije mogao bi biti mit o Erisihtonu, koji je bio kažnjen strašnom glađu. Kada je prodao sve što je mogao, uključujući i vlastitu kćerku, umro je glođući samoga sebe. A što se tiče novih država, one se u nedostatku političke imaginacije, koja bi pri tom držala vodu, služe mitovima. Svuda oko nas nikli su “vitezovi”, “junaci”, “delije”, “orlovi” i “tigrovi” praćeni “ljepotama-djevojkama” koje vidaju junakove rane, a onda rađaju siročiće, sve kao u junačkim narodnim pjesmama. Što se “ljepota djevojaka “ tiče pogledajte samo koliku medijsku pažnju imaju Arkanova žena Ceca u Srbiji i žena Ante Gotovine u Hrvatskoj.

Kako Vam danas izgledaju novonastale balkanske države u težnji da postanu dio Evrope?
- Evropa nije samo privlačna ideologija koju je sama Evropska zajednica ponudila o sebi. Ispod te ideologije leži dinamična priča o novcu i cirkulaciji novca. I to je najbitnija strana priče o Zapadnoj, a onda i ujedinjenoj Evropi. Mi smo, međutim, uhvaćeni u ideološku klopku, jer bježimo u Evropu da bismo pobjegli od domaćih nacionalizama i primitivizama, od brutalnih domaćih moćnika koji su nam zasjeli za vrat, pa nijesmo u stanju vidjeti cijelu sliku. Bojim se, međutim, da ni obični građani Zapadne Evrope ne vide više. I oni, uglavnom, vide to što im je dostupno, ideologiju, dok priča o novcu ostaje netransparentna.

Koliko je danas, poslije deceniju i po mržnje, straha i ratova, moguće normalno misliti, pisati, živjeti?
- Moguće je. Uvijek je, uostalom, bilo moguće. Istina, danas je to teže nego ikada, a razlozi su veoma kompleksni. Recimo pojednostavljeno da živimo u barbarskom vremenu, gdje su informacije dostupne prostim pritiskom prsta na kompjuter. Živimo u vremenu u kojem su književnost, umjetnost, obrazovanje izgubili svaku važnost, iako informacija i knjiga ima više nego ikada prije, i iako su svjetski muzeji umjetnosti postali masovna svetilišta, poput Lurda ili Meke.Podsjetimo da ste bili inicijator stvaranja Leksikona JU mitologije, za koji se neizbježno vezuje jugonostalgija. Kakva je po Vama, hajde da se poslužim sintagmom Svetlane Bojm, budućnost jugonostalgije? Da li će ona nestati sa generacijama koje su njeni svjedoci, ili će preživjeti u nekim književnim djelima, kao što je austrijska imperija preživjela u djelima Jozefa Rota?

- Nostalgija cvjeta na nekoj utopijskoj, odnosno distopijskoj razini, a zatim i na onoj “komercijalnoj”. Drugim riječima, suveniri postoje dok postoji potreba za njima. I nostalgija ima svoje tržište i podliježe zakonima tržišta.
Što se jugonostalgije tiče, ona će imati kratak vijek, ukoliko već nije iscrpljena, naprosto zato jer se “jugoslavenstvo” vraća u nekim drugim oblicima, koji nemaju nikakve veze s bivšom jugoslavenskom ideologijom. Nedavno je, na primjer, zajedničkim snagama, hrvatskim, bosanskim i srpskim opljačkana u Hrvatskoj neka banka. Novac je u veoma živoj cirkulaciji između bivših jugoslavenskih republika, ili današnjih samostalnih država. Sve je i dalje gusto isprepleteno, a bit će još više, tako da jugonostalgija, koja je niknula nakon raspada Jugoslavije, naprosto nema pogodan prostor za razvoj. Jer, za nostalgiju je potrebna zabrana, smrt, iščeznuće. A jugoslavenska zajednica je preživjela, doduše na neki novi način. Njezinu suštinu zasad teško razaznajemo, ali je preživjela. Novopečeni post-jugoslavenski tajkun, na primjer, nema baš nikakvog razloga za nostalgiju, jer ima nekretnine u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, Bosni. Granice između država porozne su za svaki novac, a pogotovo za onaj susjedski, taj koji govori istim jezikom i dobro poznaje puteve svoga samooplođivanja. Za pravu nostalgiju je potrebno malo poetske melanholije, a u čarapama s otisnutim Titovim likom - koje sam nedavno dobila na poklon kao suvenir - nema baš ničeg poetskog ili melanholičnog.

Originalan poduhvat

Roman „Baba Jaga je snijela jaje“ Dubravke Ugrešić je osmi naslov „Geopoetikine“ edicije „Mitovi“ koju zajednički gradi 37 izdavača iz cijeloga svijeta. Nosilac ideje je britanski izdavač „Canongate“. Do sada je „Geopoetika“ objavila sljedeće naslove: uvodnu studiju „Kratka istorija mita“ Karen Amstrong, „Penelopijadu“ Margaret Atvud, „Teret“ Dženet Vinterson, „Šlem užasa“ Viktora Peljevina, „Lavlji med“ Davida Grosmana, „Binu“ Su Tonga i „Agnusa od snova“ Aleksandra Mekol Smita. Na sajtu izdavača „Canongate“ nalaze se još dva naslova: „Djevojka sreće momka“ od Ali Smit i „Gdje se sijeku tri puta“ od Seli Vikers.Projekat edicije „Mitovi“ rijedak je i originalan poduhvat u međunarodnom izdavačkom zajedništvu. Od pisaca učesnika ove edicije je zatraženo da po slobodnom izboru, kako god to žele, iznova ispričaju već postojeće i znane mitove iz bilo koje kulture svijeta. Među autorima su najveća i najzanimljivija imena savremene svjetske književnosti. Planovi su da edicija potraje makar do svoje stote knjige.

“Gospodarica svih vještica”
“U Hercegovini, vještica je žena koju “gari nausnica kao u mlada momka kad počne brkati”. Baba, lik u “Gorskome vijencu” P.P.Njegoša kaže. “Lasno ti je poznati vješticu: sijedih kosa i krst ispod nosa”. Vještica, dakle, ima “velike brkove i dlakave butine”; vještice su “punokrvne s mrskom voljom i krstom pod nosom”; vještice su uvijek zlovoljne imaju zao pogled i “runjave noge”... Mitska bića razlikuju se od čovjeka po tjelesnoj veličini: ona su znatno manja ili znatno veća od čovjeka. U Istri vjeruju da je kuga velika žena. Prema srpskim vjerovanjima, karakondžule su velika i debela bića. U Crnoj Gori vjerovalo se da je Srijeda ogromna žena “krupna kao plast”, bujne sijede kose i čeličnih zuba”.
“U nekim slavenskim folklornim zonama drže da je Baba Jaga “tetka svih vještica”, negdje je smatraju “gospodaricom svih vještica”, negdje “Đavolovom sestrom”, dok u Bjelorusa Baba Jaga ima tešku ulogu: smrt predaje Baba Jagi duše pokojnika, a Baba Jaga i podređene joj vještice moraju hraniti duše pokojnika sve dok one ne postignu primjerenu lagašnost...”

(Iz romana “Baba Jaga je snijela jaje” D.Ugrešić, “Geopoetika”, 2008)
Vujica OGNJENOVIĆ

09.12.08 Polja

Ideja o osnivanju edicije u kojoj bi istaknuti pisci objavljivali iznova ispričane mitove potvrđuje da ni savremeni čovek bez mitova ne može, ma kako se ponosio činjenicom da je prevazišao ono „naivno poverenje” u fantaziju. Na poziv edicije Mitovi da oživi priču iz bilo koje mitologije sveta, Dubravka Ugrešić odgovorila je romanom koji, već samim naslovom, čitaoca upozorava da će se naći „u raljama” teškog zadatka.
Izbor Dubravke Ugrešić da napiše roman o liku Baba Jage zanimljiv je iz više razloga: rečnik slovenske mitologije otkriva da je ova zlobna i ružna starica uglavnom sporedan lik, čije su funkcije svedene, ambivalentne i raznovrsne. S druge strane, autorku su liku Baba Jage privukle ruske bajke, u kojima se ova junakinja najčešće pojavljuje. Balansirajući na granici između mita i bajke, Dubravka Ugrešić traga za osobenostima Baba Jaginog lika, njenim manifestacijama i ulogama, i – utkivajući ih u priču i likove svog romana – markira arhetipske vrednosti koje i danas prepoznajemo u pričama o zloj starici kojima plašimo malu decu.
Pažljivijem čitaocu naročito će biti interesantan odnos između autorkinog pokušaja rekonstrukcije mita i „konstrukcije” romana. Naime, trodelna kompozicija ove knjige, koja u prvi mah izgleda precizno osmišljena da bi kod čitaoca odagnala svaku semantičku nedoumicu (da bi dešifrovala ono što je u romanu nasleđe mita, odnosno, ono što je u novom staro), zapravo je vrlo zavodljiva, pa se u tumačenju romana pokazuje kao prilično nepouzdan argument.
Prvi deo knjige je (prividno) autobiografski: pripovedač – koji se u dobroj meri može poistovetiti sa onim što Eko naziva eksplicitnim autorom – u prvom licu pripoveda o svojoj majci koja starost provodi u zagrebačkom naselju, o jednoj od onih starica „koje isprva ne primećujemo”, ali koje su svuda oko nas. Mehanizme identifikacije ženskog subjekta s vlastitom majkom Dubravka Ugrešić odgonetala je još u Muzeju bezuvjetne predaje, da bi u romanu Baba Jaga je snijela jaje, uz zauzimanje odgovarajuće distance, o ovom problemu progovorila humornim tonom. U drugom delu romana pripovedanje u prvom licu zamenjeno je glasom „sveznajućeg pripovedača”, koji prati boravak tri starice – Pupe, Kukle i Bebe – u jednom češkom welness-centru. Prisustvo „mita” ovde je neposrednije i čitalac ga snažnije oseća nego u prvom delu, pre svega zahvaljujući „narativnim pomagalima” preuzetim iz ruskih bajki. U liku svake junakinje pomalja se nešto od mitološkog profila Baba Jage. Bajkoviti ton ove celine u skladu je sa tipizovanim zgodama i nezgodama u kojima učestvuju tri prijateljice, a da veza sa bajkom bude još čvršća, pomažu i sporedni likovi, kakav je, između ostalih, mladi maser Mevludin.
Ono što komplikuje kompoziciju romana kao celine jeste njegov treći deo, koji se čitaocu fingirano predstavlja kao odgonetka prethodna dva dela, razjasnica koja direktno i nedvosmisleno treba da ukaže na vezu priče sa mitom. Reklo bi se da najzanimljivija literarna okolnost jeste to što se u ulozi „dešifranta” u ovom delu javlja Aba Bagay, bugarska folkloristkinja koja je, kao autorka priručnika Baba Jaga za početnike, zapravo, neka vrsta recenzenta naručene knjige o Baba Jagi! Zaista, radi se o pravom faktoru komplikacije: jer Aba Bagay pojavljuje se i kao lik u prvom delu romana, gde kao (tobože) velika obožavateljka autorke/pripovedačice dolazi u Zagreb, provodi vreme sa njenom majkom, a potom sa naratorkom obilazi Varnu. Pri tom, Aba Bagay svojim ponašanjem kod nje izaziva antipatiju i nepoverenje. Ma koliko se stoga čitaocu u prvi mah činilo da je Baba Jaga za početnike ključ za razumevanje romana, taj ključ treba uzeti sa rezervom. Jer, Aba Bagay je samo jedan od likova knjige D. Ugrešić, koji – u ovom slučaju – piše uredniku edicije i naručiocu romana, ali uredniku koji je i sam – bar između korica ove knjige – samo jedan od likova.
Sve ove okolnosti, dakle, čine ravnopravnim tri celine romana Baba Jaga je snijela jaje. Preklapajući tri različite perspektive, relativizujući tačku gledišta i poigravajući se sa pozicijom likova, pripovedača, autora, urednika edicije, Dubravka Ugrešić za čitaoca stvara jedan poseban svet u kojem, ipak, nije sve tako jasno kao što se na prvi pogled čini. Na isti način, s istom vrstom rezerve, trebalo bi interpretirati i poruku kojom se roman završava, a koju Aba Bagay u formi pisma šalje uredniku: ovaj feministički poklič gotovo da je poziv na pobunu, ili tek upozorenje svima onima koji su zaboravili na nepravde što ih žene vekovima trpe.
S druge strane, ako mit zaista nije „ono što je nekad bio”, onda je najveći izazov autora koji pokušava da reinterpretira mit tako što će ga rekreirati niko drugi do – sam čitalac. Jer, danas to više nije čitalac čije poverenje valja steći, nego čitalac sa čijim se poverenjem treba poigravati. Teško je reći da li je struktura romana Baba Jaga je snijela jaje jedan od načina Dubravke Ugrešić da premosti jaz između „verujućeg” i „vernog” čitaoca, ali nema sumnje da je forma ono što čitalački susret sa mitom čini igrom koju je teško prekinuti, čak i po završetku čitanja knjige. A tada počinju neke druge igre, igre tumačenja.
Uprkos tome što bi roman Baba Jaga je snijela jaje mogao imati snažnu feminističku auru (jer bi njegova interpretacija u kontekstu feminističkih teorija svakako bila najjednostavnija), za čitaoca koji želi da veruje da su mogućnosti čitanja raznovrsne ovo neće biti samo feminističko štivo. Uostalom, autorkino eksperimentisanje sa formom romana u funkciji je relativizacije onoga što se obično naziva „glavnom porukom”. Poziv Abe Bagay s kraja romana da se ne zaborave sve one napaćene žene koje vekovima žive u vlasti muškaraca, i da se bude na oprezu, jer bi se vojska tih žena mogla osvetiti za sve nanete nepravde, ne mora biti jedina i najveća pretnja koju izriče ovo delo.
Čini se da produbljivanje problema (ne)jednakosti i (ne)ravnopravnosti polova ipak nije ono što Dubravka Ugrešić vidi u mitu o zloj starici Baba Jagi. Ovaj roman nije tek obična pobuna protiv koncepta „Baba Roga – Deda Mraz”: to je priča o tome kako svaka žena postaje Baba Jaga, jer još uvek nije pronađen lek protiv starenja. Strah od Baba Jage nije samo strah od njene zlobe, od onoga što bi nam ona mogla učiniti, niti strah od žene kao takve, već strah od starenja i od pomisli da svaki čovek vremenom postaje zaboravljen, nevažan, sporedan, a i dalje živ – kao Baba Jaga.
Iz dobro izabranog ugla i do tančina osmišljene pozicije, Dubravka Ugrešić skreće pažnju na stereotipe vezane za stare ljude, posebno starije žene. Pored staračke džangrizavosti, zaboravnosti i isključivosti, prema kojima mladost najčešće nema razumevanja, Dubravka Ugrešić problematizuje i one aspekte starenja koji izazivaju izvesno saosećanje. Ako je treća celina romana naslovljena Baba Jaga za početnike, prvi deo bi mogao nositi naslov Starost za početnike. Pripovedačica se ovde javlja kao svedok starenja sopstvene majke, kolekcionar znakova što svedoče o prolaznosti majčinog života: požuteli heklani stolnjaci kojih starica odbija da se odrekne, tvrdoglavo nepriznavanje vlastite zaboravnosti, dirljivo brojanje tuđih smrti iza kojih se krije strah od kraja – sve su to svedočanstva o tome da kurs iz privikavanja na starost ima samo jedan, početni nivo, i da je čovek u starosti, čak i svojoj, uvek početnik.
Otuda i bajkovitost drugog dela nije samo u njegovoj narativnoj strukturi, likovima i bajkovitom zapletu, već najpre u činjenici da nema ničega stereotipnog u priči o tri starice koje odlučuju da „pod stare dane” posete welness-centar i tamo uživaju u raznovrsnim programima za podmlađivanje. Zar u tim godinama ne bi trebalo da ostaju u svojim stanovima, ustaju u cik zore, ispijaju jutarnje kafe sa komšinicom, a onda čitavo pre podne provedu praveći redove u čekaonicama domova zdravlja, u poštama, bankama? U prezentu, svaki drugačiji koncept izgleda nezamisliv i – bajkovit.
Zato bi roman Baba Jaga je snijela jaje mogao biti i roman-putopis o tome kako se stiže na marginu života, društva i dostojanstva, kako se postaje „sporedan lik”: jednostavno, brzo i lako, mnogo brže nego što bi se moglo očekivati, stereotip po stereotip, zabludu po zabludu. A Baba Jaga je, kad već nije mogla da bude mitski junak neizmernih moći, samo simbol starosti koja se ne može pobediti, čak ni uz svo „naivno poverenje” da ćemo biti večno mladi. Konačno, u mitskom svetu sve se može u sve preobratiti, ali starost se nikada ne preobraća u mladost. Život, ipak, nije bajka.

Nataša Polovina

24.08.08 Politika

Da li se pisac smeje istim onim ciničnim, zubatim osmehom kojim se osmehuje i roditelj dok ubeđuje svoje dete kako veštice zapravo ne postoje, osećajući nekakvu gadnu jezu po leđima? Šta misli pisac ko mu je odveo i obrnuo priču u pravcu koji nije planirao ili za koji čak nije znao? Da li nam „u životu” rukopis romana tumači doktorka Aba Bagay, stručnjak za slovensku mitologiju i studije slovenskog folklora, ili će nas još jednom uhvatiti jeza kada u imenu junakinje Abe Bagay prepoznamo anagram iza kojeg se krije Baba Jaga, starica-čarobnica, veštica koja živi na samom rubu šume, u maloj i tesnoj izbi koja stoji na kokošijim nogama i okreće se oko sebe...
Baba Jaga se u mitologiji pojavljuje kao prelja i tkalja, što jeste glavna osobina nekoga ko vuče konce i upravlja ljudskim sudbinama. Ona je glavna junakinja romana „Baba Jaga je snijela jaje” poznate evropske spisateljice Dubravke Ugrešić, iako se u romanu tajanstveno (ne)pojavljuje. Za njom tragamo okrećući se oko pasusa, tražeći njene tragove među rečenicama.
Pored toga što obrađuje slovenski mit i sasvim rasvetljava lik baba Jage, Dubravka Ugrešić se u romanu igra i sopstvenom poetikom, zauzimajući neku vrsta ciničnog „otklona” od priče – otklona sličnog onom koji se javlja kada sebe i druge ubeđujemo da baba Jage ko bajagi ne postoje. Igrajući se i sa samom pozicijom pripovedača, u tri dela zaista zanimljivog romana, spisateljica se duhovito i inteligentno, opet na tri različita načina, igra, kako sa baba Jagom, tako i sa knjigom koju piše. Ta autopoetička literarna igra je zadivljujuća, te zaista možemo uživati u ruci zrelog pisca koji je toliko siguran u ono što želi da se može igrati ozbiljnom pričom i njenim oruđima.
Prvi deo romana „Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što” govori o odnosu majke koja je ušla u devetu deceniju života i kćeri koja pokušava da se sa njom sporazume u novozagrebačkom stanu. Dobro napisani dijalozi, rafinirani humor već svojstven Dubravki Ugrešić, uvode nas u priču o ženama i starosti koja će se preneti u češke toplice, u drugi, centralni deo romana „Baba Jaga je snijela jaje”, gde tri starice, Pupa, Kukla i Beba, provode šest uzbudljivih dana.
Priča o starosti, u poglavlju čiji je naslov „Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru”, sada već prerasta u društveni problem, sociološki fenomen u banjskom velnes centru. Dubravka Ugrešić, uz ironiju koja se pojačava i na kraju transformiše u grotesku, bez esejiziranja, kroz doživljaje svojih junakinja i živopisne, sada već uveliko groteskne sporedne junake, u pozadini druge priče otkriva problem trećemilenijumske potrebe da se svim raspoloživim medicinsko-kozmetičkim sredstvima ostane večno mlad i lep.
Treći deo „Što više znaš, brže stariš” zapravo je mejl koju gore već pomenuta doktorka folklora Aba Bagay (!?) šalje uredniku koji ju je prethodno zamolio da pregleda prozni rad autorke koja je napisala priču na temu baba Jage, naravno onu priču koju smo u prethodnom poglavlju pročitali. Aba tako uz mejl šalje i atačment, kratke izvode iz enciklopedija i knjiga koje definišu baba Jagu i sva njena lica, te dodaje opaske, skrećući pažnju uredniku na detalje u priči koji imaju veze sa mitom o baba Jagi. Treće poglavlje tako postaje neka vrsta vodiča za razumevanje prethodnih delova i kopče koja će spojiti sve tri priče u jednu: roman o baba Jagi i starosti za koju je ova veštica najbolja metafora.
Međutim, tu nije kraj zanimljivoj igri punoj anagrama, rebusa, inteligentne literarne enigmatike, sa najvećom pikanterijom – igrom skrivalica u kojoj treba pronaći pripovedača, ali i baba Jagu – glavno rešenje ove „skandinavke” o ženama i starosti.

Mića Vujičić

14.08.08 Popboks

Štefice Cvek je imala problem sa dijetama, a Baba Jaga spava s mačem pod jastukom i razbije tabue starosti & bolesti.

U atmosferi sveopšte mitomanije i mitologizacije kao promišljen i intrigantan naum čini se napor nekoliko evropskih izdavača (srpski predstavnik je Geopetika) da na duge staze oforme bogatu ediciju novih iščitavanja starih mitova od strane nekih od vodećih pera Evrope. Polazna zamisao bila je da ediciju sačinjavaju uvodne studije i kratki romani posebno naručeni za ovaj poduhvat. Piscima je naloženo da „po slobodnom izboru, kako god to žele, iznova ispričaju mitove iz bilo koje kulture sveta“.

Prva trećina priče, nastala na nasleđu Muzeja bezuvjetne predaje (’98), govori o autorkinom putovanju na seminar u Bugarsku i o poseti Varni, rodom gradu sada već teško pokretne i senilne joj majke. U stopu je prati iritantna i zagonetna Aba Bagay, mlada bibliofilka i velika poštovateljka Ugrešićkinog dela. Drugi deo Baba Jage..., pak, donosi gerontološku pikarsku povest o konspirativnom begu tri vremešne Zagrepčanke u češku banju. Po izdašnoj mreži likova, filmičnom mizanscenu i šaljivom tonu, on podseća na nezaboravno Forsiranja romana reke, dok SFRJ sentiment donekle doziva i roman Ministarstvo boli (2004).

Tu dolazimo do završnog i najproblematičnijeg dela ove knjige. Treći segment predstavlja e-mail prepisku izdavača i pominjane Abe Begay, koja sada skućena na nekakvom dugom studijskom putovanju ekstremno detaljno pojašnjava ovo što smo opisali ukazujući na izobilje referentne građe i raznovrsne inkarnacije lika Baba Jage u mitovima širom slovenskog sveta.

Ovaj deo se čini izlišnim i ostaje nedoumica da li je sama autorka smatrala da je neophodno tako eksplicitno i iscrpno ukazati na paralele i simboliku iz prethodnih odeljaka, ili je izdavač sugerisao takve intervencije. Bilo kako bilo, (ne)planirana didaktičnost u samoj završnici vidljivo je naškodila osnovnom tkivu ovog potentnog remiksa dobro znane priče.

Pri samom kraju Dubravka Ugrešić mudro poentira rečima da je “zanimljivo da među mitskim ikonama našeg doba nema letećih žena. One su ostale na margini. Nije im dopušten let čak ni u niskim zonama trivijalne imaginacije. I tamo pilotiraju muškarci“. Ako je za utehu, Ugrešićeva romanom Baba Jaga je snijela jaje, uprkos njegovim izvesnim manjkavostima, zadržava najviše mesto u zoni relevantne književnosti.

Došao je red i na nas, a pionirski posao je poveren vodećoj spisateljici govornih područja bivše SFRJ Dubravki Ugrešić, autorki izuzetnih dela poput Forsiranje romana reke (’88) ili Štefica Cvek u raljama života (’81). Ugrešićeva se bez mnogo iznenađenja za one koji iole prate njen rad opredelila za studiju ženskog lika iz slovenske mitologije, vazda prokazanu Bab(a) Jagu.

U delu Baba Jaga je snijela jaje (Geopetika, 2008) Dubravka Ugrešić se uz dosta pripovedačke radikalnosti i smele dekonstrukcije uvreženih shvatanja forme mita pozabavila tom „staricom/djevicom koja služi kao projekciono platno za (kastracijske) muške i (samokažnjavajuće) ženske fantazije“. Kao dokazani rusofil, Ugrešićeva u centar pažnje stavlja u slovenskim narodima stalno krivu Baba Jagu, vešticu osuđenu na „prisilno otpadništvo, nevidljivost i brutalnu marginalizaciju“.

Zoran Janković

12.07.08 Danas

Dubravka Ugrešić je novim romanom Baba jaga je snijela jaje dokazala svoju spisateljsku veličinu, ali je uspela i ono što je želja mnogih pisaca - zapušila je usta svojim tumačima i kritičarima fenomenalnim čitanjem sopstvenog dela, koje je inkorporila u roman u vidu poslednjeg poglavlja pod nazivom Što više znaš brže stariš. Naravno, bez želje i mogućnosti da apsolutizuje vrednosno-deskriptivni iskaz o svom najnovijem tekstu, ova eks-centrična autorka pokazala nam je koliko samosvesti poseduju veliki pisci, kao i da se njihova veličina, u nekim slučajevima, može meriti svešću koju poseduju o sopstvenom stvaranju.
Prva dva poglavlja Baba Jage govore o starim ženama, odnosno o starosti i ženama, ali kroz različite perspektive. Prvo poglavlje, koje nosi simboličan gnomski naziv Pođi tamo, ne znam kamo - donesi to, ne znam što, pripoveda o odnosu između osamdesetogodišnje majke i njene kćeri, kroz usta mlađe koja pokušava da kritički progovori o dinamici porodičnih veza između svoje roditeljke i sebe. Odnos između ove dve žene je, kao i toliko porodičnih odnosa širom planete, pun ljubavi i konstantnog nerazumevanja, i baca u zasenak sve druge odnose, za koje će se kasnije ispostaviti da predstavljaju sliku u kojoj će se, kao u iskrivljenom ogledalu, ogledati treće poglavlje. Duhoviti detalji iz majčinog života, koje naratorka vešto dekonstruiše, na primer sjajna tumačenja jezičkih idioma koje koristi majka, u suštini su samo povod za tumačenje sopstvenog dela. Ono stiže iz usta mlade Bugarke, koja se samoinicijativno i bez odobravanja postavlja kao ćerka i samim tim prenosi funkciju i snagu naratorke iz prvog u treće poglavlje.I dok se ova dva poglavlja međusobno tumače i dopunjuju, centralno poglavlje romana opisuje šest dana koje u češkim toplicama provode tri starice: Pupa, Kukla i Beba. Glavni manir kojim se sveznajuća i svemoguća pripovedačica služi da ispriča, rastumači i izgradi odnos među i prema likovima, jeste ironija. Ako je ova stilska figura bila u senci u prethodnom poglavlju, s obzirom na odabranu perspektivu, ovde ona postiže svoj puni zamah. Bez obzira da li se radi o rimovanom završetku svakog odeljaka, ili o tonu koji naratorka zauzima u odnosu na svoje glavne likove, ili je u pitanju metaprozni odnos prema prirodi naracije, Ugrešićkina ironija neodoljivo podseća na poznog Tomasa Mana. Želim da podsetim da je i veliki nemački romanopisac u svojoj kasnijoj fazi koristio književno-mitološke obrasce. Možda je najveća razlika između ova dva vrsna autora činjenica da kod Dubravke Ugrešić postmoderno cepanje narativnog tkiva dobija na značaju, jer se time na najdirektniji način baca prašina u oči čitaocima, odnosno dovodi se u pitanje istinitost narativa. Ovo dejstvo ironije je suštinski dvostruko, jer je teško naći čitaoca koji će bezrezervno poverovati u bajkovitu povest iz drugog poglavlja, neodoljivo nalik ranom građanskom romanu s kraja osamnaestog veka. A zatim se unapred sumnjičavom čitaocu na kraju poglavlja stavlja do znanja da je sve u suštini igra. Ovom dvostrukom negacijom spisateljica dekonstruiše čitateljski sud o stvarnosti i dovodi u pitanje našu svest o svetu.
Treće poglavlje u sebi naizgled nosi ključ za razumevanje čitave knjige, međutim i to je samo varka. Tekst unutar poglavlja ispisan je kao u leksikonu ili enciklopediji, i stoga treba da naglasi sopstveni autoritet, ali iza i ispred teksta nalaze se dva pisma mlade bugarske folkloristkinje koja je pomajčila naratorku iz prvog poglavlja, protiv njene volje i sad još tumači njen tekst. Imajući to na umu, čitalac mora da čita sa rezervom, a kada u poslednjim pasusima akademski ton pređe u revolucionarni feministički poklič, stvari postaju još komplikovanije. Pokušavajući da primeni mitološke predloške na prva dva poglavlja romana, Aba Bagaj (koja u svom imenu krije anagram Baba Jage) ukazuje na moguća tumačenja i veze u tekstu, ali neke od njih namerno skriva. Pre svega treba imati na umu da je ona samo lik u romanu i da je naratorka prvog poglavlja (koja je najbliža podrazumevanoj autorki romana) baš i ne voli, a zatim i da se ona trudi da ostavi utisak na neimenovanog urednika knjige koja se nalazi pred čitaocem. Uzevši sve u obzir, pokliči i pretnje mačem i perom oksimoronski su u svojoj suštini - oni su neozbiljno ozbiljni, nevažno važni, lažno istiniti. Rečju, predstavljaju pravu prirodu Baba Jage/žene koja u mitologiji/dominantnom diskursu ispunjava često suprotne funkcije.
U tom smislu, tekst Dubravke Ugrešić nosi u sebi sve odlike sjajne književnosti. On zabavlja, zadivljuje i zbunjuje čitaoce u isti mah. U svoj svojoj dubini otvara se za ambivalentna tumačenja, ostajući pri tom nedvosmisleno etičan.

Vladimir Arsenić

24.06.08

U prestižnoj ediciji Mitovi koju za naše tržište objavljuje Geopoetika, nedavno je izašla i knjiga Dubravke Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje. Dubravka Ugrešić se odlučila za sveslovenski i sveprisutni, dobro poznati mit o Baba Jagi, starici čija prikaza levitira izmedju čudovišta i veštice, zla ili dobra, u zavisnosti od okolnosti, ali svakako one bez čijeg se učešća u bajkama i mitovima ne može okončati pripovest.
Funkcija mita je u savremenoj književnosti već duže vreme ustanovljena kao često korišćeno sredstvo premošćavanja istorijskog vremena i njegovog nadilaženja kroz preispitivanje mitološke osnove. Transpozicija obično ide u smeru ironizovanja date arhetipske podloge, odnosno postavljanjem mitoloških obrazaca u savremeni kontekst, mit se dekonstruiše i opet iznova sastavlja u savremenu mitemu.
Baba Jaga je tom smislu veoma pažljivo odabran mitološki obrazac koji datira još iz najstarijih vremena formiranja animističke svesti. Ona je predstavljena kao veoma stara žena, sa svim atributima koje starost nosi, uključujući i izopštenost iz zajednice. Motiv nepoželjne starice ambivalentnih osobina, Dubravka Ugrešić je prilagodila današnjem kontekstu preispitajući davnašnji mit i transponujući ga u drugačijem ključu kao već jedno vreme aktuelnu temu ukazivanja na pogubnost dominacije mladosti i besmisleni teror lepote, odnosno prenebregavanja svih duhovnih osobina čoveka. Na tragu feminističke i rodne književnosti, ali i sopstvenih već poznatih tema o prinudnim apatridima (izbeglicama, homoseksualcima itd.), Dubravka Ugrešić je pokrenula višestruko bolnu temu žene kao dvojake izopštenice, polno i starosno diskriminisane, odgurnute u najnepoželjniji, prokaženi deo društva. U odnosu na mitološko, izvanistorijsko vreme koje se u nekim zajednicama zadržavalo koliko do juče i u kome je značaj mudrih i poštovanih starica još uvek dominirao čak i patrijarhalnim uzusima, ta uloga se vremenom smanjivala do uloge koja im se danas dodeljuje formirajući novu mitopeju - bajkolka bića čije je postojanje svedeno na minimum, sve do nevidljivosti, kako starice opisuje Ugrešićka.
Roman je koncipiran kao triptih gde su prva dva dela narativna proza različitog diskursa, pseudorealističkog u prvom delu koji opisuje dementnu majku glavne junakinje, spisateljice i naratorke, bajkovitog i mitopoetskog i drugom dok autorka prati tri ostarele prijateljice. Treći deo je ostavljen da poput svojevrsnog rečnika motiva vezanih u mitlogiji za Baba Jagu i kasnije korišćenih putem književnih paralelizama i simbola u knjizi, objasni čitaocu motiv spisateljice da napiše jednu, za sva rodna tumačenja, veoma podatnu knjigu. Ovo je istovremeno iz ugla folkloristike najzanimljiviji, ali književno posmatrano problematičan deo romana zbog obilja podataka kao i detaljnih tumačenja korišćene simbolike i odnosa likova iz prva dva dela spram mitološkog korpusa motiva vezanih za Baba Jagu iz poslednjeg dela.
Izuzimajući za zahtevnijeg čitaoca prenaglašenu transparentnost trećeg pseudonaučnog-pseudoproznog dela romana, štivo kome pripada prethodeći diptih knjige je narativno tkivo naglašenih emocija ali i neophodne ironične distance u gradjenju mitema. Dubravka Ugrešić veštinom nadmoćno talentovane autorke povezuje mitsko i savremeno, ukazuje na goruće teme današnjice pokrećući upravo one o kojima literatura tek od nedavno počinje da govori.

Jasmina Vrbavac

Vavilon, 24. jun 2008.

11.05.08 Vijesti

„Baba Jaga je snijela jaje“, novi je roman poznate hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić. Roman je objavljen u izdanju „Geopoetike“ u ediciji „Mitovi“, a napisan je ekskluzivno za beogradski ogranak ove edicije, koju zajednički stvara 37 izdavača iz cijelog svijeta. Ugrešićeva je za temu romana odabrala poznati lik iz slovenske mitologije - Baba Jagu, i prikazala je u transformisanom obliku u današnjem vremenu. Ovaj roman je istovremeno studija folklornog i mitskog lika iz slovenske mitologije, a isto tako i savremena priča o starosti i staricama i njihovoj vječnoj potrazi za izvorom mladosti.
Mitovi se razrađuju, dograđuju, mutiraju, transformišu, adaptiraju. Mitovi putuju. Putujući, oni se kao što to i nagovještava Dubravka Ugrešić, prepričavaju i prevode, granaju se u različite varijante. Takav je i slučaj sa Baba Jagom. Ona se u slovenskoj mitologiji javlja pod različitim imenima, kao Baba Roga, Baba Juga, Baba Jazja, Eži Baba... Ona je jedinstven spoj folklornih i mitološko-ritualnih tradicija (šamanizma, totemizma, animizma, matrijarhata), pa se njen status i uloga mijenjaju od bajke do bajke, od jedne folklorne zone do druge. Baba Jaga je žensko antropomorfno biće, starica-čarobnica, vještica. Češće je osvetnica, nego što je pomoćnica. Baba Jaga ima hirovit karakter, tjelesni nedostatak, povijen nos, glasno govori ili se smije, ima kopito ili kokošiju nogu. Sve pomenute atribute, u originalnom ili skrivenom obliku, autorka je pripisala junakinjama romana „Baba Jaga je snijela jaje“.
Roman „Baba Jaga je snijela jaje“ sastoji se iz tri međusobno labavo povezana dijela, koji se nadopunjuju i međusobno tumače: „Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što“, „Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru“ i „Što više znaš, brže stariš“. U prvom dijelu romana pratimo pripovjedačicu koja dolazi iz inostranstva u Zagreb, u posjetu ostarjeloj majci. Senilnost, ponavljanje, zaborav su pojave sa kojima se suočava junakinja dok gleda transformaciju svoje majke. Potom odlazi u Bugarsku u Varnu, odakle potiče njena majka, gdje će se susresti sa mladom naučnicom koja nosi ime Aba Bagaj. Drugi dio je putovanje tri prijateljice Bebe, Kukle i Pupe u češku banju, moderni velnes centar, radi oporavka i zabave, dok treći dio predstavlja naporedo tumačenje mitskih tragova u romanu. U tom, posljednjem poglavlju romana Dubravka Ugrešić je dala čitaocima ključ za razumijevanje svog romana.
Ako izuzmemo mitski dio romana i posvetimo se savremenom sižeu, otkrićemo da su glavne teme starost i opsesija ljepotom, mladošću, vitalnošću, besmrtnošću i dugovječnošću žena u poznim godinama i starosti. Junakinje Dubravke Ugrešić (Beba, Kukla i Pupa, njihova imena na različitim jezicima znače isto - lutka) na svom tijelu moraju vršiti intervencije ili skrivati nedostatke koji se ne tolerišu u savremenom svijetu. Savremeni svijet gaji opsesiju prema čistom, savršenim tijelima, a ovu problematiku spisateljica tretira na humoran, ironičan i ciničan način. Kroz samo jedan lik, lik Mevludina, masera iz Bosne zaposlenog u češkoj banji, Dubravka Ugrešić je dala daleki eho nedavnih ratnih zbivanja na Balkanu. Inače, lik Mevludina, naivnog i priprostog mladića je analogan liku Ivana Budaline iz ruskih bajki. Jaje u ovom romanu ima više značenja. Ono je simbol plodnosti, vitalnosti i uskrsnuća, ono je materica i grob (Pupino mrtvo tijelo biće položeno u gigantsko jaje), ljubav careve kćeri u ruskoj bajci je skrivena u jajetu, u istom jajetu koje Melvudin nudi Rosi, kao „svoje srce na srebrnu pladnju“.
Baba Jaga u ovom romanu je izopštenica, usamljenica, stara rugoba i gubitnica. Ona, kako sugeriše Ugrešićeva, može biti i disidentkinja. Ne voli djecu, nije brižna majka. Ugrešićkin izbor Babe Jage za junakinju romana, pa i ove edicije pokazao se kao pun pogodak, jer se spisateljica dotakla aktuelnih tema, uvela na velika vrata u književnost kao glavne likove stare žene (koje su prije toga bile naročito prisutne u bajkama). „Baba Jaga je snijela jaje“ ima i feministički prizvuk, naročito u posljednjem dijelu romana u „babljoj internacionali“, u kojoj se spisateljica pita šta bi bilo da žene, Baba Jage, izvade mačeve i krenu u naplatu računa. Romanom „Baba Jaga je snijela jaje“ Dubravka Ugrešić je na savremen način odgovorila na osnovne zahtjeve mita: ispisala je priču koja odražava i oblikuje ljudske želje, strahove i preobražava naš tragični svijet i pomaže nam da nazremo nove mogućnosti.
Podsjetimo, ediciju „Mitovi“ gradi „Geopoetika“, zajedno sa još 37 izdavača iz cijeloga svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike, preko Azije i Australije, do svih djelova Evrope. Nosilac ideje od 1999. godine je škotski izdavač „Canongate“. Ova serija knjiga sastoji se iz uvodne studije i kratkih romana ili kraćih proznih formi naručenih posebno za ovu ediciju. Od pisaca je zatraženo da po slobodnom izboru, kako god to žele, iznova ispričaju već postojeće i znane mitove iz bilo koje kulture svijeta. Autori do sada objavljenih osam knjiga su Karen Amstrong, Margaret Atvud, Dženet Vinterson, Viktor Peljevin, David Grosman, Su Tong, Aleksandar Mekol Smit, a Dubravka Ugrešić je jedina autorka iz Istočne Evrope. Planovi su da edicija „Mitovi“ potraje makar do svoje stote knjige.

Prva žena laureat Ninove nagrade

Dubravka Ugrešić rođena je 1949. u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a na Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa, i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige za djecu “Mali plamen”, “Filip i sreća” i “Kućni duhovi”, knjige kratkih priča “Poza za prozu” i “Život je bajka”, romane “Štefica Cvek u raljama života” (po kome je nastao film “U raljama života” u režiji Rajka Grlića), “Forsiranje romana-reke” (za koji je 1988. dobila NIN-ovu nagradu i tako postala prva žena laureat tog priznanja), “Muzej bezuvjetne predaje” (roman nije objavljen na hrvatskom jeziku) i “Ministarstvo boli”, kao i knjige eseja “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje” i “Nikog nema doma” i studiju “Nova ruska proza”. U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom uređivala je „Pojmovnik ruske avangarde“. Knjige su joj prevedene na više od 20 jezika, između ostalih i na korejski, japanski i hebrejski. Nagrađena je brojnim domaćim i inostranim (švajcarskim, njemačkim, holandskim, austrijskim, italijanskim) nagradama. Sada živi u Amsterdamu.

V.OGNJENOVIĆ