30.05.14
Revolucionar i sopstvena žrtva
Biljana Srbljanović
Drama “Princip (Mali mi je ovaj grob)” Biljane Srbljanović imala je praizvedbu u bečkom Šaušpilhausu oktobra prošle godine, i upravo ovu predstavu gledaćemo u okviru 59. Sterijinog pozorja u subotu u 19 časova u Pozorištu mladih.
U međuvremenu je ovaj komad postavljen kao koprodukcijska predstava na sceni Bitef teatra, u režiji Dina Mustafića, ali tu predstavu nećemo imati prilike da vidimo na Pozorju, jer se nije našla u ovogodišnjoj selekciji Igora Bojovića.
Predstavu koju ćemo gledati režirao je Poljak Mihal Zadara, koji se školovao u Beču, a režira i u Austriji i Poljskoj. Austrijski su glumci i pozorište, i svakako će biti zanimljivo videti kako u njihovom, i rediteljskom umetničkom doživljaju i viđenju, izgleda ova naša poznata istorijska priča, i njeni junaci, najpre sam Gavrilo Princip.
* On je nacionalni junak, svojatan, ali iodbacivan po potrebi, od srpskog dojugoslovenskog prostora i obratno,istovremeno i terorista, u vizuri sveta, ali, vas kao da je sve to izazvalo da progovorite najpre otome ko je bio taj mladi čovek, koga je istorija upamtila po svima poznatom događaju? To je bilopotrebno, neophodno, u ime razumevanja toga šta se dogodilo, otklanjanja nepravdi, zloupotreba,ili je to bila vaša jednostavna želja?
- Političko nasilje, atentati i likvidacije sa predumišljajem dolaska na vlast, nešto su veoma karakteristično za naše prostore i to je fenomen koji me opseda od atentata na premijera Zorana Đinđića. Kada sam odlučila da pišem o Prvom svetskom ratu, zapravo nikada nisam razmišljala o izolovanom istorijskom kontekstu, već o onome šta posledice istog načina vođenja politike i obračuna sa neistomišljenicima, znače za Srbiju i čitav Balkan danas. Princip nije ni terorista, ni heroj, on je revolucionar i kao i sva deca revolucije, svoja sopstvena žrtva.
* Ovaj komad je naručilo bečko pozorište i već taj podatak skreće pažnju, s obzirom na temu. Da livas je to opterećivalo kao pisca? Kako su oni iščitali ovaj tekst? Da li vas je nešto iznenadilo utome?
- Kao profesionalni pisac, u svojoj karijeri, samo sam prva dva komada napisala "sama od sebe", sve ostalo su bili profesionalni angažmani, poruybine različitih svetskih i domaćih pozorišta. Poručiti komad ne znači da vam neko kaže šta da napišete, već da vam pruži finansijsku i logističku podršku da u određenom periodu koji mi je, kao umetnici potreban, mirno stvaram tekst, neopterećena drugim poslovima. Oni su komad pročitali na, za mene, baš dobar način, iako će se nazirati razlike u kulturi, mentalitetu pa čak i shvatanju istorijskih činjenica.
* Ima li mesta poređenju ove i istoimene predstave u Bitef teatru u Beogradu?
- Za mene je beogradsko-sarajevska verzija mog teksta, u režiji Dine Mustafića, zaista izuzetno pozorišno i lično iskustvo. Mislim da su glumci koji igraju u njoj, svi do poslednjeg, napravili velike i značajne uloge i bilo mi je iskreno vrlo krivo što ta predstava nije našla svoje mesto u selekciji Pozorja, posebno što verujem da bi i publici bilo zanimljivo poređenje dva različita izvođenja i shvatanja istog teksta - sa ove i one strane Austrougarskog carstva.
N. Pejčić
Terorista ili ne?
Likovi u predstavi su, pored Gavrila Principa, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Ljubica Ilić, i Dragutin Dimitrijević Apis. Dosta vremena Biljana Srbljanović je provela izučavajući istorijsku građu, iščitavajući stranice o sarajevskom atentatu i Mladobosancima, stogodišnjici Prvog svetskog rata, pitajući se da li je to teroristički akt ili nije, i baveći se “samim fenomenom Mlade Bosne kao skupom angažovanih učenika” jer su to “sve đaci, mahom maloletnici koji su se osvešćivali već od ranih razreda gimnazije...”.
02.03.14
Srbijom vladaju opskurne snage iz mraka
Biljana Srbljanović
Srbija se još nije oslobodila opskurnih snaga iz mraka koje upravljaju našim životima, kaže spisateljica Biljana Srbljanović za "Blic".
Samleveni smo sumnjom da ćemo ikada moći da upravljamo svojim životima
Beogradska premijera njene nove predstave “Mali mi je ovaj grob” koju režira Dino Mustafić je 12. marta u Bitef teatru.
- To je komad o jednom konkretnom događaju - atentatu na Franju Ferdinanda u Sarajevu, koji je izvršio Gavrilo Princip sa drugovima, ali i kao što je to bio samo labavi povod za Svetski rat, tako je i samo okvirno zaista tema moje drame.
A drama više govori o...?
- O mladim ljudima koji imaju revolucionarne ideje za koje su spremni da idu do kraja, a koji prvi stradaju kao deca te svoje revolucije. Ali i o jednoj strašnoj konstanti državnog i paradržavnog nasilja, koji se na Balkanu u talasima sprovodi više od jednog veka. To je i drama o nama...
U kom smislu?
- Kao o ljudima koji žive u postideološkom vremenu, samleveni sumnjom da sami ikada mogu upravljati svojim životima i poraženi odsustvom hrabrosti da nešto po tom pitanju učine. Komad je, na kraju, i još jedno podsećanje na atentat na premijera Đinđića, koji je pao od jednog od zalutalih metaka koje je ispalila “Crna ruka” gotovo čitav vek ranije.
Topao prijem u Beču
Komad “Mali mi je ovaj grob” je nedavno imao praizvedbu u Beču.
- Dobra, stvarno dobra predstava, izuzetno toplo primljena, koja, što više vreme odmiče, ima sve više publike i sve bolji prijem, nekako kao da raste. Jako se radujem pre svega ovoj, našoj verziji: režiji Dina Mustafića, s kojim sam dugo želela da radim, kao i igri tih fantastičnih glumaca, od onih sa kojima prvi put nešto stvaram do, naravno - Svetozara Cvetkovića, u liku Apisa, jednog od najvećih glumaca naše pozorišne i filmske scene i mog intimnog dugogodišnjeg prijatelja s kojim sam napravila dosta lepih stvari u teatru - kaže Biljana.
Indikativan i intrigantan naslov komada je zapravo vezan za vođu crnorukaša Apisa.
- To je autentična rečenica koju je Apis izgovorio videvši raku koju su mu iskopali, nekoliko minuta pred streljanje. Našla sam je u jednom od brojnih dokumenata koje sam konsultovala za pripremu drame, nisam ni sama znala da sam u stvari pročitala nekih 10.000 stranica samo u procesu “kopanja po arhivama”. Apis je bio jako opasan čovek i velika kukavica i kao takav je i umro. Uvek je bio spreman da druge isturi u opasnost i da ih navede na zločin, a da sebe drži u pozadini i senci. Tu tradiciju vidimo i dan-danas, sve te opskurne snage iz mraka koje upravljaju političkim i uopšte životom u Srbiji, a koji su, u stvari, poslednje kukavice spremne na sve, da bi zaštitili sebe i svoje interese.
U središtu komada su „Mlada Bosna“, Gavrilo Princip... Negde ste rekli da biste i vi, da ste tada živeli, bili “mladobosanac”?
- To zvuči i pretenciozno i verovatno vrlo naivno, ali ja zaista osećam veliku intelektualnu, političku i ideološku bliskost sa članovima “Mlade Bosne”, koja je za mene jedna od najslavnijih tradicija Jugoslavije. Da sam ponovo mlada i da živim u to vreme, sigurno bih bila s njima, možda u poziciji u kojoj su bili brojni pisci, među njima i sam Andrić, koji su delili sve ideje, ali nisu podržavali i način borbe za njih. Ja sam duboko suprotstavljena svakom nasilju i to je jedino što me od njih odvaja.
Tatjana Nježić
12.10.13
Gavrilo Princip je podmuklo iskorišćen
Biljana Srbljanović
“Gavrilo je žrtva i vremena i velikosrpske ambicije Crne ruke, ali je pre svega žrtva političkog modela koji nama iz senke vlada i danas: onoga u kom se sve odvija mimo našeg znanja i naše kontrole, onog u kojem parapolitičke i parapolicijske snage iz senke drže sve.”
Novi dramski tekst autorke Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob” (drama u dva dela), upravo je objavila beogradska izdavačka kuća „Samizdat”, uoči bečke premijere ovog komada, 16. oktobra na sceni tamošnjeg Šaušpilhausa. Zatim će, početkom godine, biti premijere paralelno u Sarajevu i u Beogradu, sa glumcima koji dolaze sa obe strane. Beogradsku predstavu priprema Dino Mustafić u produkciji Bitef teatra i Hartefakta.
Drama „Mali mi je ovaj grob” zasnovana je na istinitim događajima koji se dešavaju u Sarajevu 1914. i u zatvorima u Solunu i Terezinu. Šta vam je bilo polazište za razumevanje istorijskih okvira?
Kada me je bečko pozorište pozvalo da u godini komemoracije početka velikog rata napišem svoj komad, meni je odmah na pamet pala priča o atentatu. To je, iskreno, i jedino što me je zanimalo uopšte vezano za čitavu epohu, sklonija sam da razmišljam o 1917. u svetskoj umetničkoj i socijalnoj revoluciji nego o ratu uopšte. Nikad nisam pisala ratne komade, o tim posrnućima čovečanstva ne znam šta bih u pozorištu rekla. O istorijskim okolnostima sam znala vrlo malo, imala jedno bazično školsko znanje obojeno mnogim dilemama. Moje prirodno stanište su biblioteke i arhivi, tako da sam vrlo lako uronila u sve dostupne istorijske materijale koji govore o atentatu: od pisama, beležaka, fotografija, snimaka samih učesnika atentata, preko kompletnog transkripta suđenja, analitičkog pogleda na proces, lekarskih izveštaja i hronika o izdržavanju kazne, do, naravno, brojnih istorijskih tumačenja ovog i vezanih događaja. Provela sam mesece radeći na prikupljanju materijala iako nikada nisam imala nameru da napišem istorijsku već ljudsku dramu. Sve što je u drami, bazirano je na istinitim podacima, ali je umetnički, to jest dramski transformisano u pozorišni narativ.
„Nisam zločinac jer sam uklonio onog koji je činio zlo...” U drami „Mali mi je ovaj grob”, Gavrilo Princip nije ni terorista, ni junak, već, kažete: žrtva. Čija?
Gavrilo je donekle izmanipulisani mladić, koga je vodila velika i plemenita misao o oslobođenju od okupatora i ujedinjenju jugoslovenske nacije. On je, u ime svoje levičarske, nadnacionalne, antiklerikalne i emancipatorske ideje bio spreman da žrtvuje svoj život, ali je istovremeno podmuklo iskorišćen od strane onih koji i danas svaku plemenitu i lično nezainteresovanu političku misao brzo kompromituju i izmanipulišu. Gavrilo je bio obrazovan momak, za svoje godine i za uslove života, koji je osećao potrebu za velikim delom i koji je greškom smatrao da svi ljudi oko njega dele istu plemenitost. On je žrtva i vremena i velikosrpske ambicije Crne ruke, ali je pre svega žrtva političkog modela koji nama iz senke vlada i danas: onoga u kom se sve odvija mimo našeg znanja i naše kontrole, onog u kojem parapolitičke i parapolicijske snage iz senke drže sve. Gavrilo Princip je žrtva istog onog modela koji je ubio Zorana Đinđića i koji nam ne dozvoljava da zaista kročimo u 21. vek.
Aluzije u vezi sa atentatom na Zorana Đinđića u drami su očigledne. Da li ste se nosili mišlju da napišete dramu o tom tragičnom događaju?
Jesam, svakako, i nikako nisam pronalazila pravi način da se izrazim. Izuzetno cenim dve predstave o atentatu: Frljićevog „Zorana Đinđića” i Pakovićevog „Ubiti Zorana Đinđića” i nadam se da tu nije kraj te linije inspiracije i da će ih biti još. Ipak, sebe ne vidim kao autorku komada koji se bavi direktno političkim događajem, o tome pišem svoje druge tekstove, a za drame ostavljam ambivalentne priče o ljudima preko kojih se prelamaju važni događaji istorije.
Verujete u plemenitost Principovog i mladobosanskog jugoslovenstva. U mladobosancima ste pronašli svoje političke ideje, zar ne?
Kao autorka uvek u svojim temama pronalazim i učitavam sebe, i kada pišem naizgled autobiografske drame, ja zapravo konstruišem svoju imaginarnu biografiju, slažem svet prema svojoj meri, krojim ga i sečem onako kako ja želim da on bude. U političkim uverenjima, ali pre svega u dilemama mladobosanaca, naravno da sam pročitala, ali i upisala sebe, meni je ta ideologija beskrajno bliska, ali su mi njihove etičke dileme još bliže.
Kakvu reakciju publike očekujete u Beču, za čije pozorište Šaušpilhaus ste po narudžbini i napisali tekst?
Ne očekujem aklamativno prihvatanje, tekst ipak problematizuje školski odnos prema atentatu čija je žrtva ipak bio austrijski prestolonaslednik. Iako naša publika neupućena u kulturnu produkciju naivno misli da „porudžbina” znači raditi po nečijem nalogu, tako što ti neko zatraži „šta” da napišeš, stvari su sasvim daleko od toga. Ja već 15 godina pišem isključivo prema porudžbinama, inače se sama zbog svog nepoverenja u sopstveni izraz, nikad ne bih naterala da nešto uopšte stvorim. To ne znači da mi je iko ikad rekao šta i kako da napišem, već samo i isključivo moje obavezivanje da premijera komada bude u određenom roku.
Kakav efekat ste hteli da postignete naslovom „Mali mi je ovaj grob”?
„Mali mi je ovaj grob” je autentična replika, nešto drugačije komponovana Dragutina Dimitrijevića Apisa, dok je na sve načine pokušavao da odloži svoje pogubljenje na brdašcu kraj Soluna. Mali mi je ovaj grob je višestruka metafora, i megalomanske slike sebe, kojoj smo kao kultura skloni, a u koju je Apis posebno bio uronjen, ali i nekog onostranog krika jednog čoveka čije delo ne skončava njegovom fizičkom smrću, već nas i iz tog groba i dalje ne samo posmatra već usmerava, a neretko vodi u novu kataklizmu.
„Apis je ružan kao đavo”... Za razliku od Gavrila Principa, Dragutina Dimitrijevića Apisa predstavljate kao najmračnijeg junaka, šekspirovskog tipa.
U svojim didaskalijama, a ovog puta sam se baš uzdržavala da ih ne pišem onako obimne kao obično, puštam sebi kao autorki na volju da donosim vrednosne sudove i o junacima i o događajima, ja ih komentarišem, potcrtavam, izokrećem, podsmevam im se. Sve što lično osećam za Apisa i kao istorijsku ličnost i kao politički fenomen nekako je zgusnuto baš u toj didaskaliji, osećam ga kao đavolsku opasnost, ono rugobno lice koje se skriva u prvom sloju odmah kad zagrebemo ispod površine. Mislim da je ta rugoba ono što kao društvo skrivamo i zatrpavamo, umesto da se suočimo sa njom i zato čitavo društvo već više od veka ostaje talac tog demonskog zla.
Vaši stavovi nisu stavovi većine, već često izazivaju agresiju. Koliko vas takve reakcije troše?
Troše me naravno, sve me troši. Svaki moj komad i svaki moj tvit me potroši do potpunog isključivanja baterije. Radim mnogo i stalno, provodim desetak sati dnevno u čitanju, pisanju, učenju, pripremi predavanja i uvek strahovito sumnjam u sve. Ta sumnja je ono što najviše troši, mnogo više od agresije skrivenih ljudi. Kada bi svi ti mrzitelji mogli da shvate koliko mene samu uništava svako pisanje i samo jedne stranice drame, ne bi trošili vreme i energiju da me dotuku. Sebi sam mnogo veći neprijatelj ja.
Svoje traume lečite pisanjem. Koju vrstu mentalne gimnastike upražnjavate?
Ja sam dosta psihorigidna osoba kojoj smeta svaka promena i narušavanje nekog površinskog reda. Moj životni ritam se zasniva na tome da me održava da ne potonem, kada se naruši, ne umem da funkcionišem. Veoma mnogo čitam, malo i pišem, gledam na dnevnoj bazi nekoliko filmova i tv serija, trošim se fizički u sportu i cenim svoju izolaciju i tišinu. Sa prijateljima se dopisujem, kao nekad kada su ljudi pisali pisma. Internet je moja sigurna kuća i u svemu tome mi brzo prođe dan. Pisanje je težak i naporan rad koji svaki put ima samo jedan siguran rezultat: vodi vas, korak po korak, sve bliže smrti.
Borka G. Trebješanin
01.10.13
Gavrilo Princip u mojoj drami nije ni terorista ni junak – on je pre svega žrtva
Biljana Srbljanović
Gavrilo Princip je čovek koji oseća strahovitu potrebu pravednika da učini nešto za oslobođenje od okupatora, za ujedinjenje Južnih Slovena; pri tom, u svom obrazovanju, u kulturnom modelu na kome je rastao, osim baš takvog atentata, nije mogao da pronađe drugačije političko sredstvo. U tome je, po mom mišljenju, sadržan tragični paradoks Mlade Bosne: ljudi sa emancipatorskim težnjama, hrabri, odvažni, pametni i pre svega veoma mladi, jedino za čim mogu da posegnu u toj strahovitoj unutarnjoj potrebi za revolucionarnom borbom jeste ono što poznaju iz lokalne mitologije – za tiranoubistvom kao povodom buduće revolucije. Zato je čitava stvar toliko i komplikovana i zato generacije na prostorima Bosne i Hercegovine i Srbije Gavrila Principa na smenu obožavaju i mrze. Jer, Principov paradoks je za nas – ljude izrezbarenih duša i žrtve poslednjih ratova – nekako uvek pitanje ili-ili: ili si Srbin ili nisi; ili si ubica ili si žrtva; ili si terorista ili si heroj. A Gavrilo je i Srbin; i nije i jeste ubica; i žrtva je; i nije ni terorista ni heroj. Umesto svega, Princip je hrabri, mladi, ludi dečak koji je verovao da čini dobro...
Sve ono što je Gavrilo Princip govorio o nacionalnom osećanju, o kulturnoj pripadnosti, o potrebi za oslobođenjem malog čoveka i odbacivanju jarma, pre svega ekonomske eksploatacije – zapravo je u srži mladobosanske ideje.
Gavrila Principa je Austrija primoravala da svakog Vidovdana u tišini razmišlja o onome što je učinio. I to je možda bila najteža i najtačnija kazna za Principov čin: kao čovek od savesti, od misli, od reči, kao plemenit čovek, Principu je teško padalo da se seti ubistva koje je počinio i da razmišlja o posledicama koje je – pre svega po druge – to ubistvo donelo. On se nikada do kraja nije pokajao. I neka nije! Ali nikada svoj čin nije veličao kao nešto veliko i sveto; doživljavao ga je kao strašno zlo koje je neko morao da preuzme na sebe. Razdirala ga je savest. O tome je razmišljao svakog Vidovdana koji bi preostajao od ono malo dana koje je u mukama poživeo. Politički čin je nosio s ponosom i hrabro. Ubistvo kao ljudska tragedija ga je mučilo do kraja.
Verujem u plemenitost Principovog i mladobosanskog jugoslovenstva.
Ono što je meni najlepše u Mladobosancima, pogotovo atentatorima, istovremeno znajući da su ideološki, filozofski, na pravom putu, kao protivnici šovinizma, kao ubeđeni Jugosloveni i ateiste, kao antiklerikalni, emancipatorski, levičarsko-anarhistički pokret, oni imaju jednu strašnu moralnu muku od samog čina ubistva i nasilja. To se sve ovde briše i zaboravlja, ovde se danas, sto godina posle atentata, glorifikuje sam čin nasilja i ponavlja narativ o Principu kao velikosrpskom junaku. Velikosrbi su njega nasamarili. Oni su iskoristili njegovu plemenitost i njegove avangardne političke ideje da podmetnu kukavičje jaje velikosrpstva. Taj narativ i taj metak luta Srbijom i dan-danas, njemu pripada ubistvo Đinđića i to je ono što sam pokušala da kažem.
Ali i pored svega toga, ova drama nije ni istorijska ni politička, ona ne govori o događajima, nego o ljudima. Ona govori i o meni, jer da sam živela 1914, i ja bih bila s njima.“
Biljana Srbljanović (iz intervjua sa Tamarom Nikčević, Dani BH)
05.10.13 Danas
Princip i interpretacija
Mali mi je ovaj grob, Biljana Srbljanović
Bliži se stogodišnjica početka Prvog svetskog rata i onog izgovora, kao valjanog povoda, za njegovo forsiranje od strane Austrougarske monarhije – stogodišnjica atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Do tog dana dolazimo kao da se u vremenu približavamo samom događaju, iako dotad nikada od njega nismo bili udaljeniji.
Tu iluziju kretanja u suprotnom smeru od toka vremena, trebalo bi imati u vidu. Jer svečanost obeležavanja jeste i interpretacija događaja, a u toj interpretacija ogleda se spremnost jednog društva na odgovornost. To, pak, što nam se čini da u prošlost putujemo kao u budućnost, znači da je nismo ozbiljno tumačili.
Pogledajmo samo kako bedno prolazi pred nama mukla ceremonija povodom dva veka od rođenja genijalnog pesnika Petra II Petrovića Njegoša, kao sahrana kužnog ili krivca. I šta se tu sahranjuje? Ništa drugo do stid jednog društva u kojem su doskora najglasniji bili oni što su pretili da će razoriti Meštrovićev spomenik Njegošu na Lovćenu, i upotrebljavali, iz istorijsko-političkog konteksta „istražene“, pesnikove stihove za sopstvenu nacionalističku, ratnohuškačku histeriju i pripremu za pokolj Bošnjaka. Ta mukla ceremonija, interpretacija je novije srpske istorije, i takva je jer su ceremonijalmajstori isti oni koji su zloupotrebili Njegoševu nevinost.
Kako stoji stvar sa svečarskim sećanjem na ubicu austrougarskog prestolonaslednika, na Gavrila Principa i Mladu Bosnu, revolucionarnu jugoslovensku organizaciju u okrilju koje je on delovao i sa čijim je drugim pripadnicima do smrti tamnovao u K.und K? Prema onome što se o tome u medijima govori, posredi je nerazrešiva dilema: da li je reč o teroristi ili heroju? A pitanje o Principu je principijelno: može li jedan atentator biti borac za slobodu? Na to pitanje, savremena naša kultura ne može da iznedri jasan odgovor. To je dijagnoza o gubitku njene orijentacije.
Drama Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob“, upravo objavljena u izdavačkoj kući Samizdat B92, pokušaj je interpretacije Principovog atentata. Na samom početku, autorka o svom komadu veli: „Zasnovan je na istinitim događajima, arhivu, zapisima sa suđenja i brojnoj istorijskoj građi. Ipak je predmet čiste fikcije i u njemu ne treba tražiti više od toga.“
Ta čista fikcija, ovde je, međutim, neizostavno, tumačenje. Kad kažemo tumačenje, šta uistinu kažemo? Pođimo od granične situacije, od Jedanaeste Marksove teze o Fojerbahu, u kojoj se kaže da su filozofi do sada samo različito tumačili svet, a da je stvar u tome da se on izmeni. Taj zahtev za promenom sveta, to je njegova radikalna interpretacija. Ona je, takođe, čista fikcija, tačnije, rečeno u duhu jednog Kornelijusa Kastorijadisa, čisto maštanje. Dakle, mašta, ta „čista fikcija“ drame Biljane Srbljanović, neophodni je uslov interpretacije, kao što je interpretacija neophodni uslov izmene stanja.
Oslobodilačko jugoslovenstvo Mlade Bosne, velikosrpski nacionalizam Crne ruke i nezrelost atentatora, tri su osnovna dramaturška vektora u politici drame „Mali mi je ovaj grob“. Za Srbljanovićevu, naime, nema sumnje da su Mlada Bosna i Pricip u njoj (i princip u njoj) – jugoslovenske orijentacije. Kada se, međutim , iz današnje perspektive, kad više nema jugoslovenske države ni jugoslovenskog društva, sagleda svrha ondašnjeg atentata, koji je, dakle, izvršen u znaku budućeg jugoslovenskog ujedinjenja, onda se uviđa da je ona istorijski obesmišljena. „Hteo je da osveti svoj narod, motivi za atentat su osveta i ljubav. Voli svoju zemlju, Jugoslaviju. A sve to ni za šta. Jugoslavija nije živa”, piše dramska književnica.
No, na istu stvar možemo pogledati s druge strane – iz groba Gavrila Principa, a ne iz groba Jugoslavije. Taj pogled prekorno šiba svojom vrelinom. Interpretacija je sada ovakva: naša novija istorija jeste obesmišljavanje Principovog principa – i to od onog trenutka kad ulica sa imenom Gavrila Principa, imenovana u socijalizmu, uz ime ulice Mlade Bosne, ostaje u našoj arhiteksturi bez imena onih ulica koje su se zvale po herojima narodnooslobodilačkog pokreta. Naša novija istorija jeste protivnarodna. I stoga je danas nemoguće ovde Principa smatrati herojem. Srbljanovićeva se ovim ne bavi. Držeći da je sam Principov princip uzvišen, ona njegov atentat interpretira kao čin kontaminiran suprotnim principom.
Iako je Princip Jugosloven, atentat je počinio, nezavisno od svoje oslobodilačke mladobosanske želje, kao marioneta Crne ruke, tajne vojne organizacije iz Kraljevine Srbije, čiji je glavešina Dragutin Dimitrijević Apis, istinski protagonista drame, onaj koji kaže: “Mali mi je ovaj grob”. Dakle, jugoslovenstvo Mlade Bosne kompromitovano je velikosrpskom taktikom, a izvršioci atentata toga, naprosto, nisu svesni.
Ovakva interpretacija, Biljani Srbljanović služi da pokaže kako se velikosrpska politika proteže tokom čitavog trajanja Jugoslavije, i kako rovari kroz samu ideju jugoslovenstva, da bi, na kraju, razorila i samu jugoslovensku državu, a zatim izvršila atentat i na premijera Zorana Đinđića, koji zemlju pokušava da integriše u jugoslovenski region koji se sada zove drugim imenom. Apis, stoga, izgovara rečenice Vojislava Koštunice, Aca Tomića i ostalih koji su u javnosti označeni kao tvorci ideološkog konteksta za atentat na premijera Đinđića. Ovde se, međutim, nagomilavaju dve interpretativne nejasnoće.
Prvo, ako Princip ubija austrougarskog zavojevača kao eksponent velikosrpske ideje, iste one koja će inspirisati genocid u Srebrenici, a ne, kako sam misli, kao jugoslovenski borac za slobodu, onda je taj atentat de facto, a ne samo de iure, zločin protiv čovečnosti. Drugo, ako je inspirator ubistva Franca Ferdinadna isti onaj duh nacionalizma i tajne policije koji dovodi i do atentata na premijera Đinđića, onda se stvara i analogija između Ferdinandove i Đinđićeve smrti.
Kako Biljana Srbljanović pokušava da razreši ovu semantičko-ideološku konfuziju? Tako što nam članove Mlade Bosne predstavlja kao tinejdžere, kao nedovoljno zrele ljude koji iz ljubavi prema velikoj ideji, u strahovitom samopožrtvovanju, čine gnusan zločin. Dakle,subjektivno, to su heroji. Objektivno – teroristi. Ta interpretacija se, dakle, ne izjašnjava. Ona samo produbljuje dilemu. Rekli smo na početku zašto je to dilema i zašto pred njom savremena srpska kultura ne ume da se izjasni. Zato što se odrekla samooslobodilačke jugoslovenske istorije, i sad ne može da je interpretira u duhu slobode.
Zlatko Paković