27.06.09 Danas
Povesne magle i isparenja
Borivoj Petković, Kupanja moga oca
Dočaravanje vremena prošlog u književnosti, posebno kada se radi o nedavnoj i čitateljstvu poznatoj prošlosti, ako želi da bude uspešno mora biti jezički obeleženo. Kada se tome doda činjenica da se radi o određenoj društvenoj grupi kojoj je jezik distinktivno obeležje, onda ostaje nerazumljivo zbog čega to izostaje u romanu Kupanja moga oca Borivoja Petkovića (Rende, 2009).
Gradeći pripovedni svet čija je vremensko-prostorna uporišna tačka Beograd od 1979. do 1980, godine i ono što se već poslovično (drugo je pitanje koliko opravdano) naziva zlatnim dobom prestonice – u kom je glavni junak tinejdžer koji odrasta uz punk i new wave muziku, autor je pokušao da stvori nostalgičan narativ koji možda uspeva da probudi takve afekte u njemu, ali mu nedostaje književne uverljivosti da bi isto proizveo i kod čitalaca koji za to vreme nisu emotivno vezani. Glavna situacija kojom se Petković služi i oko koje je narativ organizovan, opisana je u naslovu. Ona bi trebalo da posluži i kao mesto empatije i kao kontrast, odnosno mesto sukoba na kome se, putem razlika između dve generacije i dva pogleda na svet, razvija dinamika priče. Međutim, sukob generacija i/ili jezička diferencijacija koje je Arsenijević iskoristio u Išmailu i koji bi trebalo da karakterišu ovakav tekst, zapravo ne postoje i to je glavni problem knjige. Narativu nedostaje spiritus movens, nedostaje mu motor koji bi pripovedanje učinio zanimljivim. Umrtvljavanje i konačno razrešenje sukoba oslikava se u neskrivenim simpatijama prema roditeljima (što je lepo u životu, ali ovoj knjizi oduzima na potencijalnoj snazi) i određenoj vrsti pomirenja među generacijama koje su se u coupe de grace konačno podelile prema rodnom principu, onako kako to dolikuje i kako treba na brdovitom Balkanu – muškarci da većaju, a žene da služe. Uzgred budi rečeno, jedini problem sa ovakvom politikom razrešenja konflikta je u tome što je upravo ona odgovorna za sve potonje krvave pirove na prostorima bivše nam države.
Pored ove neuspele dramske motivacijske linije, u romanu postoji i druga koja je organizovana oko Titove smrti i koja bi trebalo da pruži pozadinu glavnom toku pripovedanja. Roman je ispričan iz perspektive sveznajućeg pripovedača koja omogućava naratoru da izgradi određenu ironijsku distancu, jer on sa čitaocima deli znanje o posledicama koje su zadesile Jugoslaviju desetak godina posle smrti velikog vođe, ali mu istovremeno dozvoljava da stvori neku vrstu pakta sa čitaocima, budući da likovi ne mogu da naslute razmere katastrofe koja ih očekuje. Pritom u priču se, posredstvom lika Ostoje i njegovog sina Aleksandra, uvlači vrsta političkog komentara čiji potencijal takođe ostaje neiskorišćen, što ostavlja utisak da pisac nije želeo da načinje temu koja muči sve velike umove srpske državotvornosti posle 1966, odnosno posle Rankovićevog „pada iz milosti“. Međutim, ovaj strah od sukoba i ozbiljnih tema pretvara roman u reportažu, onaj vid „beskrvnog“ pripovedanja koje nema mnogo veze sa književnošću, a koji u nju pokušava da se uvuče lajanjenazvezdovskom ljubavnom pričom.
Konačno, da se Petković nije odlučio da se ograniči na relativno kratak vremenski period i da je ubacio još pripovednih čvorišta u narativ, ova knjiga bi mogla zaista da pruži celovitiju, ličniju i kvalitetniju sliku o vremenu koje opisuje. Prelomna godina jedne države, odnosno trenutak u kome su se mnoge stvari mogle naslutiti, svakako zaslužuje umetničku obradu i pokušaj da se lična i društveno-istorijska narativna linija susretnu i preseku - pa krenu svojim putem, jedna u neminovnu propast, a druga u lepu i svetliju budućnost. Ovo je tema koja je svoju najbolju obradu dobila u antologijskom Paskaljevićevom filmu Varljivo leto ’68 . Međutim, u Petkovićevom romanu nema ničeg što bi pomoglo slabom narativu da se izdigne na viši značenjski nivo, već ga ostavlja zakopanog duboko u jalovoj generacijskoj naricaljki nad prošlim i neminovno boljim vremenom.
Autor: Vladimir Arsenić
25.06.09 Vreme
Nežno otkriće
Borivoje Petković: Kupanja moga oca
Počinjalo je rano izjutra, očevom izjavom, izgovorenom svečanim glasom, da se večeras kupa. Mojoj majci bi obično u grlu zastao gutljaj kafe, a meni zalogaj doručka. Uz ručak bi, glasom mučenika, rezervisao termin: "Nemoj da mi je neko pre Dnevnika ušao u kupatilo, znate da treba da se kupam." A onda bi, negde između supe i glavnog jela, proširio svoj monolog: "To često kupanje, to je čista izmišljotina kapitalizma. Hoće, brate, da ti naprave rupe na koži, pa da te zaraze. Ne, ne može to tako bre! To ti je kao kod cipela: cipela s bušnim đonom – ulazi voda... Šta se ti smeješ, glavu u tanjir..."
Što si stariji, što je više onoga što pamtiš, a manje onoga čemu se možeš nadati – te još manje onoga što možeš popraviti, u sebi i oko sebe – sve si lakšom žrtvom nostalgije. Ma, šta žrtvom?! Sam je tražiš, sam stvaraš povode za nju! A nostalgija je zavodljiva i opasna stvar: nije lako razlučiti šta je čvrsta istina u uverenju o Boljoj Prošlosti, a šta tek naknadno ulepšavanje, "optimizam pamćenja".
Borivoje Petković, iako rođen nepodnošljivo davne 1965. (baš kao i pisac ovih redova), književni je debitant čiji je roman-prvenac naprosto natopljen nostalgijom, što ga čini unapred vrlo prijemčivim za one koji s njim dele bitne vremensko-prostorno-kulturološke koordinate. Samo, ta činjenica o vrednosti romana Kupanja moga oca kao književnog teksta ne govori baš ništa. Jedino je sigurno da će onima koji s autorom dele srodan sentiment kanda biti teže da o tome objektivno sude... Ipak, vredi pokušati.
Spomenuta natopljenost nostalgijom mogla bi biti veoma problematična, samo da Petković nije mudro izbegao klopku u koju znaju upasti i mnogo iskusniji: nostalgični feeling ovde jeste nešto što je efekat, a ne stil ovog romana. Hoće se reći: efekat raspilavljenja prema toposima jednog velegradskog odrastanja u poznom socijalizmu pisac vedro podaruje samom čitaocu, no on se time direktno ne bavi: nema tu ni traga patetičnom zazivanju "starih, dobrih vremena"; sve što je Petkoviću bitno jeste Priča. I likovi, i događanja, i atmosfera jednog vremena, jedne zemlje, jednog grada. A tu je Borivoje P. krajnje precizan egzekutor: Beograd i SFRJ 1980, godine Titove smrti, godine u kojoj zapravo počinje, pravi, odrasli život njegovog naratora, naprosto zatitraju pred čitaocem kao na filmskom platnu. Kad smo već kod filma: recenzent na koricama knjige spominje film Tito i ja, no mnogo je bliža i tačnija referenca Autsajder Andreja Košaka, bez obzira na to što je radnja tog filma smeštena u Ljubljanu: bitnije je da je to to vreme, taj zvuk i miris u vazduhu...
Treba priznati da nema ničega "spoljno" spektakularnog u vezi s Kupanjima mog oca. Neće vas Petkovićev stil ostaviti bez daha: to je korektno izvedeni prozni realizam, protkan diskretnom, odmerenom duhovitošću pripovedača koji ume da odvagne šta i kako želi da kaže, i koja sredstva mu stoje na raspolaganju. Nećete se ni na fabularnom nivou sresti s nečim što vam nije odnekud već poznato, osim možda baš noseće metafore koja se provlači kroz knjigu: izvanrednog, ironično-nežnog, neverovatno uspelog portretiranja pripovedačevog oca kroz anegdote u vezi s njegovim izbegavanjem kupanja, te shodno tome, pravljenja od tog mokrog događaja neke vrste pompeznog rituala; kao da imamo posla s nekim beogradskim Hogarom Strašnim iz socijalističkog doba, nežnim varvarinom koji tako neutešno, tako nepovratno, tako bolno liči na oca-everymana jedne (i same već uveliko zaočene, omatorele) generacije.
Godina je, rekoh, 1980, narator guli treći srednje – dakle, malko je stariji od pisca... – i u nekoliko meseci pre Titove smrti i nekoliko meseci nakon nje dogodiće mu se premijerno manje-više sve ono što sačinjava suvisli ljudski život: prijateljstvo, ljubav, gubici, postignuća, muzika, politika; ova potonja, naravno, kao radijacija koja preti da pomori sve ostalo, ali i to je kod Petkovića i njegovih benigno sanjarskih junaka nekako umekšano i zaobljeno, nekako "češki": da, očevi i majke uglavnom su dobrodušni reproduktivci dežurnih ideoloških mantri, ali i one su više nekakve poštapalice nego nešto čvrsto, kamoli opasno. Onaj tvrdi svet u kojem su odrasli upravo je počeo ubrzo da se urušava, o čemu oni tada još ne znaju ništa, mada ponešto slute. A naš junak snažno, planine-pomerajućom energijom šesnaestogodišnjaka, upija Novo, uranja u zamamnost sveta koji, napokon, izgleda tako veliki i tako prijateljski. Posle će izgledati samo veliki, ali to će biti Posle, i o tome u ovoj knjizi nema ništa, niti to u nju spada. Evo kako to izgleda: "Imao sam devojku, nove cipele i originalni album Sex Pistolsa. Otac se u roku od nekoliko dana okupao nekoliko puta. I umro je drug Tito." Hja, taj trenutak će proći, a budućnost će uglavnom doneti sistematsko kvarenje jednom dostignute kosmičke harmonije...
Kupanja moga oca su dirljivo, nežno otkriće, kao kad negde kod uličnog prodavca naletiš na staru, izgrebanu ploču dragog benda, pa još i na omotu ugledaš jedinstveni žvrljotni potpis prijatelja kojeg nisi video dvadeset godina. Možda zato što je baš toliko godina mrtav. Pa ti ta ploča onda više i nije muzika, nego parče transcendencije. Odneseš je kući, ne toliko da je slušaš, koliko da se hraniš i greješ njenom prisutnošću, tim lomnim dokazom da nisi tek odsanjao sopstveni život, i sebe u njemu.
Teofil Pančić
13.06.09 Popboks
Kod kuće je najbolje
Kupanja moga oca, Borivoje Petković
Roman o ključnoj godini u odrastanju glavnog junaka, koja je slučajno i godina Titove smrti, dolazi u trenutku ponovo probuđene jugonostalgije i u nju se svojom blagonaklonom ironijom u velikoj meri uklapa
Izdavačka kuća Rende do sada je pokazala veliko zanimanje za tzv. regionalnu književnost. Prva je izdala Jergovića, koji je potom postao stalni član ovdašnje književne scene, ali i neke skromnije dragocenosti poput zbirke priča Lamije Begagić, za koje verovatno ne bismo čuli iz nekog drugog izvora. S druge strane, a na čelu s popularnim izdanjem kao što je Leksikon YU mitologije, stvaraju neku vrstu modernog prostora za reciklažu suvišnih nacionalnih sentimenata kroz kemp okvir.
Njihovo novo izdanje Kupanja moga oca granični je slučaj između ova dva postjugoslovenska kraka: debitanskog romana ispovednog karaktera i leksikonske kemp poze.
Roman Borivoja Petkovića na tragu je da upiše lične kodove unutar već kodirane slike jugoslovenske mladeži pred kraj Titovog života, koja ispod teških tepiha nakrcanih stanova svojih roditelja pokušava da dođe do vazduha oličenog u kulturi sa Zapada. Iako roman krasi neposrednost pripovedanja iz prvog lica, generacijski ključ se odviše podrazumeva, te proživljenost i lični pečat ostaju zaključani u vitrinu uzornih uspomena koju autor ne uspeva da otvori i neku od njih zaista opipa. Zadržavajući se na prepričavanju inventara, Petković je i stilski rastrzan između retrospekcije vremena i pripovedanja iz kože svog petnaestogodišnjeg alter-ega.
Niz epizoda koje se na kraju svakog poglavlja vraćaju na dan Titove smrti kao na prelomni trenutak u životima junaka lišene su autorskog fokusa, koji je nadomešćen referisanjem na duh vremena što preko niza prevashodno muzičkih i popkulturnih referenci treba da nadoknadi nedostatak unutrašnje kohezije romana.
Stalno vraćanje ovoj opštoj slici kao krajnjem obračunu ličnih doživljaja stvara utisak da su svi junaci upisani u knjigu utisaka jednog upečatljivog doba, te da nema nikakve razlike između majčine opsesije stranim kesama i fascinacije njenog sina pločom Sex Pistolsa, ili između majčine hladne trajne i potrebe glavnog junaka da na koncert Pankrta ode u pravoj pankerskoj toaleti. Što uopšte nije loša opservacija, ali se u romanu ona potkrada kao greška, budući da je upravo generacijski jaz između dece i roditelja jedna od tema romana.
Mnogi junaci, prevashodno vršnjaci bezimenog glavnog junaka, plasirani su kao aktivni likovi, ali tretirani kao prilozi za autobiografiju, što roman žanrovski pomera ka romansiranoj autobiografiji nalik knjizi Vladimira Jankovića Džeta Godine na 6.
Daleko uspelija linija romana je porodična priča kojom dominira lik oca – Titovog poklonika i komično-autoritarne figure. Humor sa kojim Petković hvata porodične slike i kaprice svog oca donekle podseća na blagu satiru Kišonove zbirke Kod kuće je najgore, čineći likove majke i oca najbogatijim u romanu. Upravo na ovim mestima, kao i na poigravanju sa simbolikom očevog rituala kupanja koji prerasta u porodičnu ceremoniju i lajtmotiv romana, krije se neiskorišćeni potencijal Petkovićeve nepretenciozne proze.
Kristina Đuković