04.04.09 Politika
Srbija je posrnula u antimodernizam
Kakva ili kolika država, Olga Popović-Obradović
Sagledavajući, u istorijskoj perspektivi, uzroke i posledice savremenih političkih zbivanja, Olga Popović-Obradović uočava dominantne i recesivne obrasce srpske političke kulture koji se, u različitim političkim režimima, uglavnom preslikavaju
Istorija je učiteljica života samo tamo gde potiskuje mitsku svest. Onde, pak, gde mitska svest onemogućuje istorijsku, život je zapušten i obescenjen. Tamo gde je istorija učiteljica, život je savremen; onde gde je mit vodilja, prošlost je povampirena. Mit obavezuje na dug plemenu, istorija poziva na odgovornost pred svetom.
Po padu Berlinskog zida, pred mogućnošću da, poput nekih drugih postkomunističkih zemalja (Poljske, Češke ili Mađarske), stvara modernu državu, Srbija je posrnula u antimodernizam. Politički pad u prošlost bio je praćen sunovratom nacionalne istorije u nacionalistički mit. Ključno pitanje bilo je tada: kolika, a ne kakva država – kako kaže Olga Popović-Obradović u svojoj posthumno objavljenoj knjizi koju je priredila Latinka Perović: „Kakva ili kolika država“ (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2009).
Posle „Parlamentarizma u Srbiji od 1903. do 1914. godine“ (Službeni list SRJ, 1998) – kapitalnog dela koje je razvejalo mit o „zlatnom dobu“ ranog srpskog parlamentarizma – ova nova knjiga, takođe jasno i razgovetno, razotkriva mitotvorne stereotipe u korenu savremene naše političke situacije.
Iz oblasti nacionalne istorije države i prava, delo Olge Popović-Obradović (1954–2007) predstavlja prekretnicu u nacionalnoj istoriografiji, ne samo zbog pionirskog raskrinkavanja mita o „zlatnom dobu“ srpskog parlamentarizma ili zbog uvida u „čisto liberalnu“ političku strategiju Napredne stranke (Stojan Novaković, Milan Piroćanac, Milutin Garašanin) naspram antiliberalne Narodne radikalne stranke (Nikola Pašić), nego i zbog metodološke distinkcije aspekta norme i aspekta prakse u proučavanju političke istorije.
Na primer, kada analizira Miloševićev režim, istoričarka smelo ističe da je u tom periodu „izvršena institucionalna reforma kojoj se ne može poreći da je, bez obzira na brojne manjkavosti, stvorila osnovne ustavne pretpostavke za uspostavljanje modernog demokratskog poretka. Uvedeno je načelo podele vlasti, višepartijski sistem, neposredni izbori, uspostavljen parlament i liberalizovani mediji; čak je i ministar vojske prvi put u istoriji Srbije imenovan iz redova građanskih lica“, ali „umesto da utru put uspostavljanju pluralističke demokratije, tržišne ekonomije i vladavine prava, moderne političke institucije poslužile su kao mimikrija za pokrivanje, odnosno svojevrsno legitimisanje jednog totalno arhaičnog, antimodernog političkog projekta koji je uz to još bio i zločinački. Pitanje državnih granica i etnička homogenizacija definisani su kao primarni interes srpskog naroda, pred kojim sloboda pojedinca kao vrednost ili nestaje ili, u najboljem slučaju, ima tek drugorazredni značaj“ (str. 325).
Istoričar koji ne razlikuje nivo proklamovane političke norme od nivoa praktikovanja te norme, nesmotreno, zapravo, prikriva činjenice i pothranjuje mitove.
Aktuelnost i angažovanost istoriografskog dela Olge Popović-Obradović zasniva se na proučavanju „vrućih“ političkih tema i na postojanom postavljanju pitanja o krivici i odgovornosti za zločine počinjene u ime srpskog naroda tokom ratova u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka. „Pitanje svih pitanja jeste u tome da li ćemo priznanje i osudu zločina interiorizovati kao svoj sopstveni moralni zakon, te da li ćemo opstati kao ljudi. Ukoliko to izostane, zločin će postati sastavni deo našeg identiteta i Srbija nikad neće postati normalna zemlja” (str. 497). Ne treba zaboraviti da se naučnička karijera Olge Popović-Obradović poklapa s periodom kad su, ne pristajući na ontologizaciju pojma nacije, objektivni istoričari kod nas proglašavani nacionalnim izdajnicima.
Sagledavajući, u istorijskoj perspektivi, uzroke i posledice savremenih političkih zbivanja, Olga Popović-Obradović uočava dominantne i recesivne obrasce srpske političke kulture koji se, u različitim političkim režimima i državnopravnim formacijama, uglavnom preslikavaju. Osnovna vododelnica je tu, kako kaže istoričarka, „odnos prema Zapadu kao kulturno-civilizacijskom modelu“ (328). Tako ubistvo premijera Đinđića 2003. ima identičnu ideološku, antievropsku pozadinu kao i, 1903, ubistvo poslednjeg kralja iz dinastije Obrenovića.
I danas u Srbiji ovo je istorijska politička dilema, „otvoreno pitanje izbora između istorijskih alternativa: srpsko pitanje kao kulturno i civilizacijsko, ili primarno, kao državno-pravno pitanje“ (str. 435). Od političkog odgovora zavisi ko će – nacionalna mitologija ili nacionalna istorija – postati učiteljica društvenog života i da li će se Srbija razvijati u modernu demokratsku državu, „kao izvor blagostanja sopstvenih građana, s jedne, i solidnog, respektabilnog oslonca sopstvenom narodu van njenih granica, s drugestrane“ (436), ili, u „narodnu državu“ kojoj je cilj što veća teritorija i nacionalna homogenost. Da li će se, naime, srpska politika rukovoditi kolektivističkom idejom da je nacionalno pitanje suštinsko demokratsko pitanje, ili liberalnim načelom da je pitanje demokratije suštinsko nacionalno pitanje – to je ključno.
Zlatko Paković