01.01.00
Danas
28.07.2000.
"Ime ruze" - Umberta Eka
IME RUZE dvadeset godina kasnije
"Ime ruze", poznati roman Umberta Eka pojavio se u izdanju Platoa i Paideie. Predstavljajuci ovaj roman novinarima, Petar Zivadinovic, direktor Paideie, istakao je da je Eko u "Imenu ruze" spojio erudiciju i smisao za pricu, kao i da ce Paideia uskoro objaviti novu knjigu Ekovih eseja. Prevodilac ovog romana, Milena Piletic istakla je da je njoj prevodjenje ovog dela bilo intelektualno i emotivno zadovoljstvo. Karakteristika ovog prevoda je i u tome, sto ce prvi put ciitaoci sa nasih prostora moci da procitaju i postile, koje je Umberto Eko romanu dodao 1983. (roman se na italijanskom prvi put pojavio 1980.). "Ime ruze" je svuda u svetu okarakterisano kao istinsko knjizevno delo koje je, po recima Entoni Bardzisa iz Observera, bilo kadro da istisne sve ostale literarne drangulije, kao i da dokaze da osobitost i popularnost ne moraju uzajamno da se iskljucuju.
S. D.
01.01.00
NIN
15.09.2000.
Povratak srpskom
Pojava Ekovog "Imena ruže" na "srpskom jeziku" ponovo je otvorila pitanje o opravdanosti prevođenja u Beogradu onoga što je već prevedeno u Zagrebu, i obrnuto
Sredinom ove nedelje, kada je pisan ovaj članak, prvi primerci romana Umberta Eka Ime ruže bili su rasprodati u gotovo svim knjižarama u centru Beograda. Jedini preostali primerak izvukao nam je prodavac iz izloga knjižare Inicijal u zgradi SANU, pošto su u onim koje smo prethodno obišli bespomoćno širili ruke i izražavali nadu da će ih izdavači već sutradan snabdeti novom isporukom.
Tako se prvobitnim nedoumicama oko motiva dva beogradska izdavača (Paideje i Platoa) da štampaju novo izdanje starog svetskog bestselera kojim je hrvatsko-srpsko tržište knjige bilo preplavljeno još sredinom devedesetih godina, pridružilo i pitanje šta je to što ovaj prvi i najuspešniji evropski profesorski roman i danas čini privlačnim i tiražnim.
U oba slučaja mogli bi se dati jednostavni odgovori: da, recimo, onog prvog zagrebačkog izdanja iz 1984. godine (Grafički zavod Hrvatske) ko zna još otkada nema u prodaji i, zatim, da se radi o delu visokih estetskih vrednosti koje ga preporučuju svakom novom čitalačkom naraštaju. I svaka radoznalost, što se tiče ovoga, morala bi time da bude zadovoljena. Posle toga ostaje samo da se zaključi kako su vlasnici ove dve privatne izdavačke kuće povukli više nego uspešan komercijalni potez.
Upotreba jezika?
Međutim, kada se iskorači iz domena izdavačke strategije, a stupi na tlo kulturne politike i naše šizofrene jezikoslovne situacije, novu zbunjenost izaziva činjenica da se knjiga preporučuje kao prvo izdanje na srpskom jeziku i da se takvoj preporuči svojstvenom egzaltiranošću i predstavlja u nekim medijima. U jednoj knjižari je čak zalepljen i plakat koji ističe u prvi plan srpsku verziju prevoda, što neizbežno asocira da Ime ruže ranije nismo imali prilike čitati na nekom razumljivom nam jeziku.
Priličan broj prevodilaca i ljudi od pera, s kojima smo razgovarali o ovom jezičkom rebusu, u ovakvoj reklami Ekove knjige vidi izvesnu političku upotrebu jezika koja u današnjim okolnostima više i ne donosi efekte kakve je ranije imala. Aktuelno proizvođenje hrvatskog i bosanskog, pa i srpskog jezika, ustavno-politički ozakonjeno u novim državnim tvorevinama, teško da je prihvatljiv argument za olako odustajanje od nastojanja da se koliko-toliko reafirmiše zajedništvo nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora. Zajedništvo koje, uprkos svemu, omogućuje lingvistička činjenica da se na području današnje Jugoslavije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i dalje govori i piše jednim istim jezikom, bez obzira na sva razlikovna normiranja i imenovanja njegovih nekadašnjih varijanti.
Jedan od sagovornika preporučio nam je da napravimo uporednu analizu zagrebačkog i beogradskog izdanja Ekovog romana misleći da bi ona najbolje pokazala (ne)opravdanost paralelnih prevoda. Novinski prostor je, međutim, mali za takve ekspertize a zamisao ovog teksta i nije u tome da negira neke nesporne razlike između ranijeg hrvatskosrpskog prevoda Imena ruže i današnjeg srpskog. Pre smo hteli reći da je u pitanju, što se tiče jezika, sindrom malih razlika zbog kojih postaje luksuz jednu istu knjigu prevoditi na dve varijante bar doskora i zvanično istoga jezika.
Pogledajmo, ipak, bar u minijaturnoj formi kako Ekovo pripovedanje izgleda u hrvatskosrpskom (zagrebačkom) a kako u srpskom (beogradskom) izdanju. Odlomci su uzeti iz "Proslova" odnosno "Prologa".
U prvom slučaju, tekst glasi:
"U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga, a zadaća bi vjerna redovnika bila svaki dan, poput psalma ponizno ponavljati taj jedini nepreinačivi događaj za koji možemo ustvrditi da je neprijeporno istinit. Ali videmus nunu per speculum et aenigmate, a istina se, prije nego licem u lice, očituje na trenutke (jao, kako li nečitke) u zabludi svijeta, tako da joj moramo sricati pouzdane biljege, čak i ondje gdje nam se čine nerazumljivima i gotovo protkanima nekom posve zlosmislenom voljom." Latinski tekst prevođen je kao: Sad vidimo u zrcalu, nejasno (Pavao, Prva poslanica Korinćanima, 13, 12)
Novi prevodi
U drugom, to isto izgleda ovako:
"U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga i zadatak je vernoga monaha da svaki bogovetni dan sporo i smerno ponavlja jedini neizmenljivi događaj za koji se može tvrditi da je neosporno istinit. No sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a istina, pre no licem u licem ukazuje se mestimice, u crtama (avaj, koliko nečitkim), sred zabluda ovoga sveta, te nam stoga valja da je sričemo iz vernih belega, ma i odande gde nam oni deluju kao pomračeni, bezmalo prožeti sasvim zlonamernom voljom."
U fusnoti br. 7 navodi se: "Početak Jevanđelja po Jovanu (1, 1-2)"; 8 "Poslanica sv. apostola Pavla Korinćanima (13, 12): Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat".
Od urednika podgoričkog CID-a saznajemo da se u toj izdavačkoj kući priprema i novo izdanje DŽojsovog Ulisa, koji je takođe svojevremeno preveden u Zagrebu, I od ovog srpskog prevoda znamenitog DŽojsovog romana očekuje se da će doneti veći nivo čitljivosti i komunikativnosti od onog koji je sadržala ona hrvatskosrpska varijanta.
U svakom slučaju, raste broj knjiga koje pokazuju da je napuštena nekadašnja praksa da se dela prevedena na hrvatski ne prevode i na srpski jezik, i obrnuto. Novouspostavljene državne granice i silom nametnute kulturne barijere doprinele su i da se knjige štampane u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu ne mogu više distribuirati na prostoru koji je nekada pokrivao srpskohrvatski jezik. Poznavaoci naših i hrvatskih kulturnih prilika gledaju na sve to kao na novo umnožavanje kulturnih nonsensa, uprkos tome što su tenzije iz nedavne prošlosti u međuvremenu znatno oslabile.
Dejtonska overa
Nova geopolitička slika bivšeg jugoslovenskog prostora i današnja jezička situacija uzimaju se pri tome, na obe strane, kao osnovni razlozi za takvo ponašanje. Ipak, ne sme se previđati da je najteže udarce jezičkom i kulturnom zajedništvu zadala hrvatska separatistička jezička politika. Ona koju je nova hrvatska vlast podsticala da se razvija do svojih ekstremnih oblika da bi se po svaku cenu zapadna varijanta zajedničkoga jezika pretvorila u nov jezički entitet. Priznat, nažalost, i od strane međunarodne zajednice a, što je manje poznato, overen i u Dejtonu potpisima naših gospodara rata, Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića, kojima je sporazum serviran na srpskom, hrvatskom i bošnjačkom jeziku.
U tom kontekstu pojavljivanje Eka i DŽojsa na srpskom jeziku i ne izgleda kao neki kulturni incident, kako se to nekom učinilo. Ono je pre svega inauguracija jedne nametnute izdavačke orijentacije i prilagođavanja našoj novoj duhovnoj konstelaciji.
SAVA DAUTOVIĆ
01.01.00
Politika
14.08.2000.
Povodom srpskog prevoda romana Umberta Eka "Ime ruže"
Umeće odgonetanja znakova
Zajednički poduhvat "Platoa" i "Paideije". - Izvanredan prevod Milane Piletić. - Metafizička dimenzija višeslojnog Ekovog romana. - "Na tragu" filosofska biblioteka
Povodom izlaska srpskog prevoda čuvenog Ekovog romana "Ime ruže" razgovaramo sa urednikom IK "Plato" u Beogradu, filosofom Ilijom Marićem. Roman Umberta Eka "Ime ruže" je objavljen još 1980. i brzo je postao svetski bestseler. Zašto se čekalo na srpski prevod dvadeset godina?
- Izdavačka prava na ovu knjigu u prethodnoj državi imao je zagrebački izdavač Geofizički zavod Hrvatske i tek posle događaja iz devedesetih godina, bilo je mogućno razmišljati o našem prevodu. Čim sam postao urednik IK "Plato", krajem 1996. ovaj roman, pored romana "Život, uputstvo za upotrebu" Žorža Pereka i još nekih značajnih knjiga, stavio sam u izdavački plan. Profesor teorije prevođenja sa katedre za italijanski jezik Filološkog fakulteta, Milana Piletić, pristala je na sreću da se prihvati prevođenje i sada imamo sjajan prevod Ekovog romana. Naše izdanje (saizdavač je "Paideija") je - u odnosu na ranije zagrebačko - dopunjeno Ekovim marginalijama uz "Ime ruže" pisanim 1983. i korisnim napomenama prevoditeljke. Uveren sam da ovaj veoma nadahnut i lepi prevod Milane Piletić neće promaći oštrom oku naše kritike.
o Nije li Vas lično Ekovom romanu privukla okolnost da je autor poznat semiotičar filosof, s obzirom da ste i Vi po obrazovanju filosof? Nije li neobično da filosofi pišu romane?
- I drugi, još poznatiji filosofi pisali su romane - na primer, Sartr - ali je pomalo neobično što se to Eku desilo skoro u pedesetoj godini života. Ipak onima koji bolje poznaju delo ovog autora, to i nije sasvim neočekivano, jer je on još u mladosti napisao jednu istoriju filosofije u stihovima... Poznato je da su mitovima i raznoraznim literarnim formama kazivanja filosofi pribegavali još od Platonovog vremena. To se dešavalo, pored ostalog, i zato što je strogi pojmovni jezik postajao "pretesan" za misao koja se snažno nametnula, što je sama stvar ponekad bivala pojmovno neizraziva.
o O ovoj knjizi se govorilo kao o romanu kriminalističkog žanra zatim kao istorijskom romanu, a Vi govorite o njegovoj metafizičkoj dimenziji...
Školsko uvođenje u empirijsko istraživanje
- "Ime ruže" je višeslojan roman o kome je dosta pisano, posebno u inostranstvu. Posle objavljivanja ovog prevoda očekujem da će se i kod nas još o njemu pisati. O "Imenu ruže" kao književnom delu merodavnu reč će reći teoretičari literature i književni kritičari. Ono je već postalo klasično i s razlogom je steklo mnogobrojne čitaoce u svetu a i kod nas. Mene ono, međutim, poglavito zanima kao knjiga jednog filozofa, i već zbog toga njegova metafizička dimenzija za mene izbija u prvi plan.
- Autor to nagoveštava na početku, a eksplicira na samom kraju romana gde preferira skeptički gest savremenog nemačkog mistika Vitgenštajna da o onome o čemu ne možemo govoriti - u večnosti se brišu sve razlike pa se teško može govori o znanju, makar i "licem u lice" sa Bogom, kako veli apostol Pavle o tome valja ćutati. Za nekoga ko je poput Eka, doktorirao na estetici zvaničnog katoličkog učitelja iz 13. veka, Tome Akvinskog, očekivalo bi se da radnju romana smesti u period koji najbolje poznaje - 13. vek.
o Izdavačka kuća "Plato" je poslednjih godina načinila prodor svojom filosofskom bibliotekom "Na tragu" koju Vi uređujete. Šta možete reći našim čitaocima o njoj?
Biblioteka "Na tragu"
- U našim neveselim izdavačkim prilikama gde tržište diktira izdavačku politiku, naše velike izdavačke kuće, koje su decenijama objavljivale klasična i savremena filosofska dela (BIGZ, Nolit), to nisu više u mogućnosti. U to sasvim nekomercijalno područje mogu se uspustiti mali izdavači koje ne guši veliki broj zaposlenih, ali se i oni, jer su mali, teško mogu usuditi da krenu u neke finansijski zamašnije poduhvate. Naša biblioteka "Na tragu" se poslednjih godina nametnula kao retka, praktično jedina čisto filosofska biblioteka kod nas. Tu valja pohvaliti direktora kuće Branislava Gojkovića koji ide ivicom rizika za ljubav filosofiji. U ovih nekoliko godina objavili smo već 32 naslova među kojima su ne samo svetski klasici (Aristotel, Marko Aurelije, Seling, Niče, Hajdeger, Florenski, Losev, Gadamer, Delez, Kolakovski, Averincev, Fuko, Hempel) nego i domaći autori (Jerotić, Šijaković, Pavlović, Jeremić, Zurovac, Buha, Kozomara, Jevremović i drugi).
o Šta će biti novo u toj biblioteci?
- Mi posebnu pažnju poklanjamo dobrim (a to uvek znači i najskupljim) prevodima, što je za filosofsku literaturu nezaobilazno. Ta okolnost znatno utiče na broj objavljenih naslova kao i na njihov obim. Do kraja godine bi trebalo da se pojavi još desetak naslova: revidirani prevodi Kjerkegorovih dela "Strah i drhtanje" i "Bolest na smrt", pa "Kratka istorija etike" A. Makintajera, dve knjige Karla Jaspersa "Um i egzistencija", "Filozofska vera", "Uvod u filozofiju" Folkman-Šluka, "Šumski putevi" M. Hajdegera, "Um u doba nauke" H-G. Gadamera, a od domaćih autora - celokupni "Filozofski spisi" klasika moderne srpske književne kritike Ljubomira Nedića, "Vidovija Artura Polačeka" B. Pavlovića, "Subjektivnost i moć" Mladena Kozomare. Ali čovek snuje, a Bog odlučuje. Videćemo šta će od svega biti, rekao je za Politiku Ilija Marić.
Branislava Džunov
