Radosav Stojanović rođen je 1950. godine u Mlačištu, u Crnoj Travi. Tri decenije živeo je na Kosovu i Metohiji, odakle je prognan juna 1999. godine. Živi u Nišu.
Objavio je zbirke pesama: "Inoslovlje"(1979), "Rukopis čemerski" (1982), "Đavolja škola" (1988), "Povratak na kolac" (1990), "Sidro" (1993) i "Netremice" (2003. i 2004.), "Trepet" (2007)
Knjige pripovedaka: "Aritonova smrt" (1984), "Apokrifne priče" (1988), "Mrtva straža" (1988. i 1997), "Kraj sveta" (1993), "Gospodar uspomena" (1996), "Živi zid" (izbor,1996), "Molitva za dečansku ikonu" (1998), "Hristovi svedoci" (2001), "Crnotravske priče" (izbor, 2002) i "Vlasinska svadba" (2oo4).
Romani: "Divlji kalem" (2002) i "Angelus" (2004), "Mesečeva lađa" (2005)
Drame: "Mrtva straža" (1993), "Propast sveta na Veligdan" (1999) i "Krivovo i druge drame" (2003).
Publicistika: "Živeti s genocidom" (1990).
Zbirka pripovedaka "Euridikini prosioci", 2007. godine
01.01.00
Večernje novosti
09.06.2001.
"HRISTOVI SVEDOCI", RADOSAVA STOJANOVICA
Tragicni junaci
POSLE niza godina provedenih u Pristini, gde je bio profesor, novinar, i direktor Narodnog pozorista, Radosav Stojanovic (1950), pesnik pripovedac i dramski pisac, deleci sudbinu svojih sunarodnika, bio je primoran da se iseli, i privremeno zivi u Nisu. Na osnovu takvoga iskustva, Stojanovic je napisao knjigu pripovedaka "HRISTOVI SVEDOCI", koja govori o onome sta se dogadjalo s pripadnicima srpskoga naroda uoci, tokom i posle najnovijega rata na Kosovu i Metohiji.
U sredistu prica jesu ljudi koji su se, sticajem tragicnih prilika, nasli na mestima gde je bilo najteze i najdramaticnije. Stojanoviceve pripovetke, belezi recenzent Radivoje Mikic, kazuju o sudbinama seljaka, radnika, varoske sirotinje, intelektualaca, postajuci simbolom stradanja jednoga naroda.