19.06.06
Hram ostao isti - od reči i misli
Jovica Aćin
DAVNO je bilo, još 1959. godine, kad su se u knjižarama pojavile crvene džepne knjige izdavačke kuće “Rad”, čiju su jednostavnu prednju koricu dve debele bele crte delile na tri polja. Pri vrhu je bilo napisano ime autora, u sredini najkrupnijim slovima naslov, a pri dnu, nešto sitnije, pod navodnicima je pisalo “Reč i misao”.
Puškinova “Kapetanova kći” bila je prva knjiga. Uz nju još “Hamlet” Viljema Šekspira, Volterov “Kandid”, “Avanture Gordona Pima” Edgara Alana Poa i “Taida” Anatola Fransa. Sve čista klasika. Biblioteku je smislila urednica Dušanka Perović.
A posle ovih pet knjiga, do dana današnjih, još mnogo drugih. Nijedna druga biblioteka u našem izdavaštvu nije se održala toliko dugo. Ovih dana pojavilo se novo kolo, potpuno drugačijeg izgleda. Ime autora i naslov “ugravirani” su u fotografije, ilustracije ili reprodukcije koje prekrivaju celu koricu. Od jednolične crvene boje ni traga. Čitaoce je to zbunilo, ko zna koliko ih nije ni pomislilo da je to “Reč i misao”, samo u novom ruhu, jer između korica je isti onaj stari prepoznatljivi sadržaj: “Student iz Salamanke” Vašingtona Irvinga, “Klara i Stern” Erika Lorana, “Moja tvrđava” Franca Kafke, “Moj veliki stan” Kristijana Ostera i “Haroldov kraj” Dž. T. Liroja.
“Reč i misao” je verovatno najbolja biblioteka našeg izdavaštva svih vremena. A o njoj, ko bolje može da govori od urednika Jovice Aćina, uz to i pisca čije knjige s pravom pretenduju da se nađu u ovoj prestižnoj ediciji.
- To je silno blago, jedinstveno na Balkanu. Ukupan broj štampanih primeraka, kad smo onomad računali, prelazi dva i po miliona! Mislim da kod nas nema čak nijedne kućne biblioteke u kojoj nema makar dve knjige od tolikih. Jedan od konsultanata velike aukcijske kuće “Sotbi” poslao nam je poruku da bismo mogli da ceo arhiv “Reči i misli” ponudimo na prodaju. Pa, ko da više! To je hram... To je jedan od nezaobilaznih živih i prisnih spomenika u srpskom izdavaštvu.
S knjigama iz ove biblioteke ne družite se samo od kada ste njen urednik...
- Volim knjige “Reči i misli”. Čitam ih, takoreći, otkako sam naučio da čitam. Isprva su to poglavito bila klasična dela književnosti i mišljenja. Ali, u toj biblioteci sve je više dela iz dvadesetog veka, pa i sve više dela nastalih bezmalo juče. Međutim, sve su to knjige koje, ne pročitamo li ih, kao da smo nešto promašili u životu. Kao da smo propustili da naučimo šta je ljubav. Jer, posle ljubavi, čitanje je druga najlepša i najstrasnija stvar u životu. I neophodna, korisna. Budi duh, maštu, pamet.
Koliko je knjiga objavljeno do sada u “Reči i misli”, s obzirom na to da je roman “Klara i Stern”, francuskog pisca Erika Lorana, obeležen brojem 571?
- Svaka knjiga ima svoj redni broj. Naravno, mnoge su objavljivane više puta, u dva, tri ili više izdanja, ali je svaka zadržavala svoju brojku. Zbog obima, pošto su u pitanju džepne knjige, petnaestak su dvobrojevi. A nekoliko, čak, trobrojevi. Ukratko, u biblioteci je do danas objavljeno više od 520 različitih dela, a šačica je još nerasprodana. Malo ko ih ima sve, a nema onoga ko čita, a da nije pročitao barem jednu od knjiga “Reči i misli”!
Novela, “internacionalni bestseler”, Dž. T. Liroja “Haroldov kraj” ima broj 001. Šta to znači?
- Pošto je to najstarija i najbrojnija džepna knjiga kod nas, i za svaki džep, ona je jednog časa morala i da se grana. Njena porodica se sastojala od "Klasičnog" i "Večitog jubilarnog kola". Sad se rodilo i dete. Prvo. Zato je upravo objavljeni svetski bestseler “Haroldov kraj”, divlja i divna novela, čiji je autor jedan od najizazovnijih slučajeva umetničkog identiteta poslednjih godina, Dž. T. Liroj, prva knjiga u novoj grani, zvanoj “RiM”, na starom stablu.
Da li to znači da će “Reč i misao” imati novu koncepciju?
- Na tom novom izdanku rojiće se dela kadra da prelaze zadate granice, dela koja možda nisu klasična, ali zaslužuju da to budu i već sutra će biti takva.
Novo kolo te nove grane već je složeno. Šta je u njemu?
- U štampi je. Sa neodoljivim “Uputstvima posluzi” Džonatana Svifta, koja se prvi put pojavljuju. Onda, sa romanom “Povratak Minhauzena” jednog od sjajnih ruskih fantastičara, i on prvi put među nama. Pa, najveći francuski erotski roman 20. veka! Tu je i neverovatan španski roman po kojem je Bunjuel snimio jedan od svojih najvažnijih filmova. Zatim, “Veštica Lois”, dramatičan rad jedne klasične romansijerke. I još, ali neću da kažem. Neka vam dani i noći budu lepši kad ubrzo naletite na te knjige. Kako god, sve su to knjige prvi put na srpskom jeziku.
I pored toliko stranih bestselera koje srpski izdavači objavljuju poslednjih godina!
- Sve je manje knjiga koje su ovdašnjim čitaocima već poznate; sve je više nečitanih, novih.
A srpski pisci?
- Još se držimo da domaće pisce štampamo samo kao ponovljena izdanja, kad su njihova dela već proverena. Sledeće godine biće ih nekoliko. Najbolje od najboljih, bez obzira na to što se u pogledu vrednosti kod nas svi ne orijentišu baš najpouzdanije. Ali, mi ne brojimo koliko i kojih autora, i ne delimo ih na ove i one. Istina je, ipak, da se od pojedinih pisaca mogu, na osnovu njihovih dela u “Reči i misli”, sačiniti maltene njihova Izabrana dela. Recimo, Kalvino, Kafka, Kortasar, Niče...
Knjige su i u novoj opremi...
- “Reč i misao” je suviše važna kolekcija da bi izgledala uvek isto. Ostaje sa prepoznatljivim znakom, ali sad svako delo traži samo svoj lik. Godinama sam to želeo. Da knjige prestanu da budu monohromatske. Uglavnom crvene, pa crvene. Da ih ne volimo sve u istoj boji. Pošto su dela od reči i misli suštinski raznolika, hajde da to znamo čim ih ugledamo. Neka biblioteka ostane duboko u sebi ista i divna, ali uz promene. To je život. I ne samo to.
Šta vam je u ovom trenutku glavna preokupacija, pre svega, kao pisca? Da li je na vidiku nova knjiga priča?
- Pričanje priča, taj iskonski nagon, čudo nad čudima na kojem se svet održava, za mene je pustolovina za koju sam i zbog koje sam rođen. Naučio sam i da priče čitam u tuđim očima. Gledam, recimo, u oči one devojke. Vidite li je? Ili, eno, onog muškarca. Onda uzmem svesku, pa smesta, na kolenima, zapisujem to što sam pročitao u njenim očima. Svega u tome ima, i smeha i suza, zavođenja i preklinjanja. A oči kojima je gledam, iste su one kojima ona mene gleda. To je kao stvar između mene i Boga. A kakva je zaista ta stvar, to sam Bog zna. Takva će biti moja nova knjiga priča.
Demoni ili anđeli?
“GOLI demoni” nova je, upravo objavljena, knjiga Jovice Aćina. Ona se venčala s knjigom “Nage žene”, aktovima crtežima Milenka Miletića, po pricipu stranica meni, stranica tebi. Ili, približno, tako. Ovo “koegzistencijalno” delo objavio je “Rad”, u luksuznoj opremi.
O čemu piše Aćin? Pokušava da odgovori šta se krije iza ženske nagosti. Anđeo ili demon? Piše u formi eseja i formi priče. A možda je sve to zajedno roman u novoj formi.
Knjiga se završava jednom kratkom pričom Hulija Kortasara, za koju nije baš sto posto sigurno da je njegova, ali Aćin misli da jeste! Da li je ovo neka mistifikacija? Neka čitaoci prosude.
“Goli demoni/Nage žene” biće sigurno izazov za književne žirije. Aćin je, kako reče, spreman da podnese.
Prolaznost za pamćenje
JOVICA Aćin, pisac? Bilo je mnogo “buke” oko Nagrade “Ivo Andrić”? Da li je sve to bilo podsticajno ili vam je smetalo?
- Naravno, moje uređivanje knjiga samo je posao za koji sam majstor. Radim ga s ljubavlju, deo je mog srca, ali nema sumnje da sam mogao i bez njega. Međutim, svoj život, u duši, ne mogu da zamislim bez pisanja. Zato je i slučaj sa nagradom “Ivo Andrić” tek prolazna stvar, iako za pamćenje. Nije mi smetao, nije me podsticao. Bilo je veselo, i meni i drugima. Evo, da kažem, spreman sam da sve ponovo podnesem.
Novo Tomić
11.06.06 Danas
Uspon i pad Terminatora
Haroldov kraj, Džej Ti Liroj
Kultni internacionalni bestseler, koji je očaro Madonu, Toma Vejtsa, Vinonu Rajder... pred našim čitaocima
Haroldov kraj je noveleta Dž.T. Liroja (Dž=Džeremaja i T=Terminator), pisca koji je svojim sažetim pričama u protekloj deceniji postao pravi literarni kult, kome su se podjednako klanjali kritičari, hiljade čitalaca i fanova, ali i obožavaoci iz dela muzičkog i holivudskog intelektualizovanog džet-seta. Očarani, pre svega, ubedljivim do bola glasom njegove proze, junacima koji su (kao i autor, kako se verovalo) autentični predstavnici jedne urbane američke supkulture, rubnih socijalnih grupa, deca izopštena iz društva obilja i prepuštena seksualnom iskorišćavanju, drogi, nasilju...
Takav je i Oliver, protagonista Haroldovog kraja, mlađi tinejdžer koji gluvari problematičnom ulicom Polk, izgubljenog detinjstva i iluzija. Novela obrađuje jednu naoko običnu epizodu surove svakidašnjice dece bez detinjstva, u obruču prostitucije, narkomanije, bolesti... Njegovi drugovi su dvodimenzionalne figure tužnog lica, čiji su jedini odani prijatelji njihovi neobični ljubimci - pacov, zmija, pitbulka Dejzi i puž Harold, kojeg će Oliver dobiti od svog slučajnog poznanika i znatno starijeg od sebe svodnika Larija, bogatog uličnog mangaša koji Olivera odvodi na nekoliko dana u svoj apartman kako bi zadovoljio pohotu za dečakom. Lirojevo pripovedanje je živo, puno svedenih dijaloga u specifičnom žargonu ulice, iz kojih se naziru tuga i surovost, opisi su minimalni i upotpunjeni briljantnim crtežima vodenim bojama koje je izradila Čeri Hud. Puž, ne bilo koji, već kako Lari poklanjajući ga ironično kaže, potomak puževa koje su Francuzi kolonizujući države američkog juga doneli sebi za jelo, i dečakova briga za njega dočaravaju nezrelost i nevinost detinjstva sugestivnije od bilo kog komentara.
Scene koje se nižu u ovoj priči kao da su uvertira za neke nove tarantinovske petparačke priče, omaž svoj izgubljenoj deci koja su nebrigom porodice i okoline osuđena na marginu etabliranog i bogatog miljea Amerike.
Neveseli kraj svake ovakve životne priče unapred je nagovešten posvetom "Haroldu i svim gubicima nastalim iz nepažnje". Ciničan sociološki izraz "vaspitno zapušten" koji je primenjiv na Harolda, donekle je opravdanje za tu nepažnju, ali njegov odnos prema pužu i prema drugima, otkriva mnogo više: svu složenost dečije duše i onog što se u njoj zbiva. I o tome svedoče knjige kao što je Haroldov kraj. Zato je pomalo čudno što je autor, par godina posle objavljivanja ove knjižice, koja je odmah postala bestseler, odlučio da je doradi i promeni baš njen završetak, kako bi Haroldu i dečaku pružio šansu da se izvuku. To nije bilo u skladu sa logikom njene naracije, ali jeste, kako se kasnije ispostavilo, sa logikom autorove lične priče, koja je, za razliku od Oliverove, činilo se, imala holivudizovan hepiend.
Taj pomalo mitski status Dž.T. Liroja, u stvari, izrastao je upravo iz fame o neobičnom piscu, poteklom sa margine, odnosno iz priče koju je Dž.T. Liroj od prvog dana stupanja na književnu scenu, svojim skrivanjem i odsustvom iz javnog života podsticao, nadomeštajući tu mistifikaciju sve bolećivijim detaljima iz svog pređašnjeg života, literarizujući ga, kako se kasnije ispostavilo, po uzoru na svoje junake, a ne obratno, kako je njegovim čitaocima izgledalo.
A ta biografija glasila je, otprilike, ovako: Dž.T. Liroj je rođen početkom osamdesetih godina negde u Zapadnoj Virdžiniji, i kratko vreme najranijeg detinjstva proveo sa babom i dedom. Posle njihove smrti, majka, nekadašnja striptizeta, a sada već prostitutka, naterala ga je da se presvlači u devojčicu i s njom deli mušterije, što je stvorilo izvestan rivalitet između majke i sina, i otimanje o ljubavnike, dok na kraju mladi "gušter" Džeremaja nije počeo da ordinira samostalno, među vozačima, po drumovima. Tako je dospeo i u San Francisko na čijim ulicama sada već četrnaestogodišnjak nastavlja da se prostituiše, i čak se zarazi sidom. Sa ulice ga je, 1993, pokupio bračni par rokera, usvojio ga i počeo da brine o njemu zajedno sa svojim detetom. Ovi dobročinitelji pokušali su i da mu zaleče traume, vodeći ga na seanse kod jednog poznatog psihijatra.
Liroj je već tada osetio potrebu da svoju tugu stavi na papir, te je počeo da telefonom i faksom kontaktira poznate pisce Denisa Kupera i Meri Gejtskil, koji su mu, očarani dopadljivom prozom koju im je ponudio, i neobičnošću njegove lične priče, pohrlili da mu obezbede književnu odskočnu dasku. Povezali su ga sa književnim agentima, izdavačima i džet-setom slavnih u svetu muzike, filma, literature... Liroj postaje miljenik zvezda poput Bona, Kortni Lav, Lu Rida, Toma Vejtsa,Tejtum O’Nil čita audio-verzije njegovih knjiga, a ne mogu da mu odole ni Vinona Rajder, pa ni Madona, koma mu je, hvalio se, poslala na dar knjigu o kabali.
Mit je rođen. Novine su redovno izveštavale o uspesima ovog mladog pisca koji je uvek pronalazio izgovore da se ne pojavi. Ali je njegovo virtuelno prisustvo u uglednim književnim časopisima, a potom i kod vodećih izdavača bilo utoliko ubedljivije, dok se on i dalje, zbog svoje navodne sramežljivosti i ožiljaka prošlosti ograničavao na elektronsku komunikaciju sa javnošću i fanovima.
Prvu priču objavio je pod pseudonimom Terminator, u jednom časopisu, a njegov prvi roman, Sara, 2000 godine, postao je pravi hit. Kao i priče, ovaj roman dorađivao je teme o kojima je jedino Dž.T. Liroj imao pravo da piše sa neprikosnovenom ubedljivošću - prostitucija, seksualna zloupotreba dece, uličarenje, nasilje, droga... i to kroz priču o detetu koje iskorišćava i maltretira majčin ljubavnik. Ovaj roman ubrzo će ekranizovati Azija Arđento, a u njemu, pored ostalih, glume i Merilin Menson, Piter Fonda, Vinona Rajder te Ornela Muti. I prema njegovoj zbirci priča, Srce je prevarno iznad svega snimljen je film koji potpisuje Stiven Šejnberg. U Lirojevoj biografiji, na njegovom sajtu mogu se još pronaći podaci da je pored prikaza, priča i članaka u najprestižnijim književnim časopisima, kao što su Njujork Tajms, Meksvini, Kopolin Zoetrope, pisao košuljice na omotima ploča i knjiga kao i biografije najpopularnijih pop i rok muzičara, Nensi Sinatre, Bona, Kortni Lov... Dž.T. Liroj potpisivao se i kao producent odnosno koproducent mnogih projekata zajedno sa bračnim parom rok-muzičara koji su ga usvojili - Lorom Albert i Džefrijem Knupom, koji su imali i rok-grupu Thistle, za koju je Dž.T. pisao tekstove za songove. Čak se, posle pojave filma snimljenog po svom romanu, Dž.T. Liroj počeo stidljivo, ispod šešira i tamnih naočari, pojavljivati u društvu svojih usvojitelja na pojedinim glamuroznim događajima, u šetnji itd. Ali je i dalje izbegavao neposredne kontakte, izgovarajući se problemima koji su posledica njegove promene pola u ženski...
Ali, prošle godine, pojavile su se prve glasine i sumnje u postojanje Dž.T. Liroja. Novine koje su kreirale njegov mit, odmah potom, organizovale su soptsvena detektivska istraživanja. I, već u oktobru, Njujork tajms je, senzacionalno, objavio da je, najverovatnije, reč o podvali, da su Knupovi, u čijem je društvu, Liroj navodno putovao, sve vreme odsedali sami u hotelima, da se pare od autorskih prava za njegove knjige slivaju u firmu čiji su vlasnici članovi najuže porodice Albertove i Knupa. I, na kraju, sam Knup potvrdio je, posle razlaza sa Lorom, da je Dž.T. izmišljotina, laž, fiktivna ličnost, koju je Lora Albert (40 godina, rodom iz Bruklina), rok pevačica, navodno pravi autor svih Lirojevih literarnih tvorevina, izmislila da bi tugaljivom pričom sa ukusom seksa, droge i nasilja, privukla publiku... Skandal još uvek traje, repovi se povlače po štampi, istažruju se svi detalji prevare, u kojoj je, sada se to zna, učestvovala i sestra Džefrija Knupa, Savana, koja je s plavom perikom, šeširom i naočarima glumila Dž.T. Liroja.
Mnogi slavni fanovi nerpostojećeg Liroja, svisnuli su od jeda i bruke što su nasamareni, drugi su se vezali za njegovo delo koje je, i bez autorove biografije, umetnički neprikosnoveno, fanovi i dalje učestvuju u blogovima kao da je Liroj živo biće.
Zbrka s identitetima je razrešena, ali posledice traju. Dž.T. se raspolutio između dve žene - ili, između svog "duha", Lore Albert, i "tela" - Savane Knup, i zasad, uspešno odoleva. A njih dve dobile su po jedan rezervni, novi identitet, koji je na putu da potisne njihov pravi.
A za dela koja je Dž.T. Liroj dosad napisao i buduća (treći roman trebalo bi da se pojavi dogodine u uglednom Vikingu) reklo bi se da se ništa nije promenilo. Ti tekstovi, štaviše, samo dobijaju u kvalitetu činjenicom da su, iako fiktivni, do te mere ubedljivi, tako da ne menja mnogo to da li je Albertova ikad kročila u Zapadnu Virdžiniju, i je li bila prostitutka i žrtva pedofila. Kao što nije izvesno, a ni bitno da li je Dante, pre "Komedije divine", doista silazio u Pakao... Za kritičare i istoričare književnosti, slučaj otvara pitanje može li pisac u uzletu mašte, da domašta i soptveni lik, i oslika ga po uzoru na svoje junake, kako bi im se približio, i identifikovao se s njima.
Sudeći prema ljutitim reakcijama na slučaj Dž. T. Liroja, jedino piscu, zasad, ta vrsta identifikacije nije dozvoljena. Kao ni zavodljiva obmana publike biografijom dopisanom po meri američkog sna, ukoliko iza nje ne stoje moćni agenti i industrija zabave u kojoj je to čak poželjno i licemerno prihvaćeno kao stvarno (setimo se fiktivnog braka Majkla Džeksona sa kćerkom Elvisa Prislija).
Jer, to je svet u kome je slava indulgencija i naknada za patnju i muku koji su joj prethodili. Kod njih čaša meda uvek dolazi posle žuči, a ne obrnuto. Tu cenu i Lora Albert moraće da plati, makar post festum.
V. Roganović