01.08.18 Polja
SVI SMO MI ODNEKUD – POREKLOM
Milorad Grujić: Granice
Krv mi veze vez po duši, strašću me životinja guši, i tka mi u život tlo:
zavičaj moj, ravnicu što zre gde pijan raspasan seljak mre, u krvi što je svo dobro, ne zlo.
(Miloš Crnjanski)
„Nije lako biti srednjoškolski profesor srpske književnosti i jezika u malom gradu. Nema tu mnogo čari. Nezadovoljstvo te brzo zaokupi... Siromaštvo te ubija“, otpočinje svoj introspektivni monolog jedan od likova romana Granice. Da! I sama sam profesor srpske književnosti u istom tom gradu, čak istoj gimnaziji. „Ali nekako sam našao čime ću se baviti mimo svoga zanata. Crnjanski je postao moja opsesija“, nastavlja profesor Mihailo Grujić, dok ja čitam roman o njemu i njegovim precima kraj radnog stola gde me čeka započeti tekst o časopisu Ideje Miloša Crnjanskog. Pišući o ovom proskribovanom časopisu i njegovom uredniku, svoj osećaj nelagode nalazim artikulisan u Grujićevoj knjizi:
Crnjanskom su nanete mnoge nepravde... stid me je zbog onoga što su činili Milošu Crnjan skom, svi (sigurno ne baš svi, ali većina). Ma kako se borio, bio je nezaštićen, neotporan, ma kako se činio jakim i velikim, ostao je nejak u odnosu na čaršiju, glasine, bedu pakosti ljudske, licemer je i neprekidnu zlobu. To je pisac kojeg su izdali i najbolji prijatelji, oni koji su ga obožavali, znali napamet, kleli se u njegovo delo.
A evo i gde delimo zbornicu moj fiktivni kolega i ja: „Zrenjanin je nekada bio lep i veseo grad, pun mladosti, uspešne privrede. Sve je to nestalo. Propalo. Tužno je zapažati ono što se ruši i sećati se negdašnjeg sjaja. Sve je bilo u pokretu. Živahno, a sada sve umrtvljeno“, veli jedan od dvojice glavnih likova, knjižar i antikvar, kome je autor romana nadenuo sopstveno ime – Milorad Grujić.
Da je princip identifikacije osnova afiniteta ostvarenog između knjige i čitaoca, uverena sam odavno. Privlači me ono što prepoznajem kao svoje, blisko, srodno. I to je predmet jednog esejističkog ekskursa u ovom romanu:
U pozorištu, uz onaj dijalog i događanje na sceni, najvažniji su dijalog i događanje između scene i gledališta. Do njih ili dođe ili ne dođe. To se isto odnosi i na knjige koje neko izdaje. Najva žnija je komunikacija između čitaoca i štiva. Ako do te komunikacije, do te korespondencije dođe, onda je komad uspeo. Ako ne dođe, komad je u važnom svom delu promašen. U odnosu na sredinu u kojoj se izvodi. Taj dijalog nastaje ako gledalac, sad možeš to prevesti kao čitalac, otkrije u onome što gleda, odnosno u onome što čita, deo svog unutrašnjeg pejzaža. Identifikacijom...
Dakle, da bih pisao komade u kojima će doći do te interakcije, trebalo je da dobro upoznam unutrašnje biće savremenog čoveka našeg podneblja. A on nije pao s Marsa. On je dobar deo svog unutrašnjeg bića nasledio u genima, on je imao svoje pretke, ti preci svoje i tako dalje. Do dna. To je razlog zašto sam počeo da se zanimam za prošlost.
Dok su drugi kopali oko svojih vikendica, ja sam kopao po istoriji, kaže Milan Kumanović, stožerni lik romana čiji autor pretačući život u priču i priču u život, ispreda delo koje se doživljava kao totalni roman. Jer, na nešto više od trista stranica, maestralno je isprepletano mnoštvo motiva, donet roman unutar romana, uvedeno na desetine likova, ukršteno više žanrova, slojevito dograđeno nekoliko vremenskih ravni, otvorene mogućnosti za vatromet asocijacija, sučeljeno tragično s komičnim, složena značenja vešto zakriljena čitljivim, sigurnim rukopisom.
Na romanesknu scenu pisac izvodi trojicu junaka: dedu (Milana Kumanovića), jaku, poznatu i uvaženu ličnost, sina (Milorada Grujića), neostvarenog pisca i, po svemu – nesnađenog čoveka, i unuka Mihaila Grujića. U osnovi porodični, roman sadrži i elemente drugih podžanrova: društvenog romana, romana hronike, esejističkog romana, romana o vaspitanju, romana lika, monološkog romana, ljubavnog, lirskog... Obuhvatajući događaje od dvadesetih godina 20. veka do savremenosti, spušta se i u dublju prošlost panonskog prostora naseljenu Srbima; Baranju (Beli Manastir, Os(ij)ek...), Banat (Kumane, Zrenjanin...), Bačku (Novi Sad, Sremsku Kamenicu...). „Tada sam bio fasciniran prošlošću Banata, koja je neuporediva. Nema još jednog kutka zemlje koji je imao tako dramatičnu prošlost kao Banat. Naravno ima. To što ja mislim uopšte ne mora biti tačno. Ovde je, znaš, uvek bila granica. Die Grenzen!...“, veli blagoglagoljivi Milan Kumanović.
Regionalna tematika nacionalno šarolikog prostora, identitetska pitanja, iziskuje i studije naravi: „Mađari i Slovaci ne menjaju ni ime, a mi, Srbi, i prezime!“, konstatuje Kumanović objašnjavajući promenu porodičnog imena nekadašnjim sukobom među braćom koju je obuzela „tolika netrpeljivost... da nisu htela isto prezime da nose. Srpska posla.“ U osnovi priča o sukobu na relaciji očevi–sinovi („Kao što je poznato, mama nikad nije problem. Problem je tata. Ovo što sledi zbog njega je“, kategoričan je srednji u porodičnom nizu – Milorad Grujić), roman Granice može se čitati i kao priča o bogomdanim i onim „u silu boga“ piscima. Dok stari Kumanović „halapljivo“, „zbrda-zdola“, „željen razgovora“, „nabacuje“ priče („I eto, to, to nabacano, to je moj život. Taj život, koji sam ja registrovao na ekranu, u sebi, to je sve ono što sam proživeo, sve ono šta sam prošao što sam iskusio, što sam upoznao ili bar naslutio, a nisam upoznao do kraja, i zaključio sam da je taj život dramatičniji od svake literature. Taj život, čak i moj“), dotle drugi nadobudno veli: „Ne podnosim dokumentarnost. Sve ću izmisliti. Ja sam Milorad Grujić, ja pravim priče.“
„Barokni prečanizam“ (opet prizivam Crnjanskog, koji je ovu sintagmu upotrebio u sasvim drukčijem značenju), čini mi se adekvatnim kvalifikativom za roman Granice, koji uz more drugih, opozitno postavljenih tematsko-motivskih izvorišta (otac–sin, ostvarenost– promašenost, ekstrovertno–introvertno, optimizam–pesimizam, akcija–kontemplacija, sadašnjost–prošlost, trenutak–večnost, patriotizam–sterijanska rodoljubivost, život–literatura, fikcija–faktografija, drevna veština pripovedanja–postmoderni konstrukt...) uključuje i refleksije o našoj književnoj sceni: „Ja ne očekujem mnogo od savremenika. I nije mi to uopšte ni važno i dobro se osećam. Pre mi je muka. Od tih promocija, ja tebi vojvodo, a ti meni serdare... Tu se toliko zagadilo. To je koješta. Naš književni život je čista propast i navala mediokriteta. To nam je tzv. zapad nametnuo, to gađenje nad autentičnim.“ Nadmoćno, kao kadgod Crnjanski („...da se smejem na izvesne stvari, znate, to moram – jer sam Banaćanin“), pripoveda Kumanović, alijas Grujić, o korumpiranosti književne scene, sećajući se do neba uzdizanog Matije Bana od čijeg dela nije ostalo ništa. Tek toponim Banovo brdo čuva sećanje na mesto gde je ovaj posedovao vinograde: „U Matici srpskoj iza stola njenog predsednika stoji veliki portret tog Matije Bana. Valjda da svakog predsednika Matice podseća da ni od njega neće ostati ništa. Mada, od ponekoga će nešto i ostati. A meni, šta će meni horski hvalospevi kritičara kad ja nemam ni čokot loze, a nekmoli vinograd?!“ I da, da ne zaboravim; vajka se Mihailo, u pismima ocu, najvećim delom posvećenim Crnjanskom, kako je u bogatoj bibliografiji ovog pisca njegovo delo osvetljavano iz bezbroj uglova, ali: „o Banatu i Milošu Crnjanskom ništa... Kao da je Banat, kada je u pitanju Crnjanski, namerno prećutkivan. Koliko je ’opasan’ Crnjanski, toliko je i ’njegov’ Banat... ili je i Banat, koliko i Crnjanski, smišljeno ’potcenjivan’. Verujem da nije. Ali zar ne liči?“ Elem, pre pet godina, povodom jubilarne stodvadesetogodišnjice rođenja našeg pisca, sa svojim gimnazijalcima snimila sam polusatnu radio-emisiju Miloš Crnjanski o Banatu i o Banaćani ma. Treba li reći da je sinopsis nastao, uglavnom, prema istoimenoj knjizi (pomenutoj, naravno, u romanu o kojem je reč) za čije objavljivanje su zaslužni sve sami Banaćani (priređivač Stojan Trećakov, recenzenti Vojislav Despotov, Raša Popov, glavni i odgovorni urednik Milorad Grujić)? Knjigu je objavila Književna zajednica Novog Sada, a štampala „Budućnost“ u Zrenjaninu 1989.
Omaž zrenjaninskih gimnazijalaca Crnjanskom i Banatu emitovan je 28. oktobra 2013. godine na Radio Zrenjaninu. I taj radio pripada, od pre nekoliko godina, prošlosti grada koji „je postao mrtvački grad“. A ovaj prikaz, koji i ne znam da li je trebalo da pišem, ili bi bolje bilo da sam se prepustila čistom čitalačkom užitku, valjalo bi objaviti u nekom banatskom časopisu. Ulaznica, pokrenuta 1967. (u kojoj bi, po prirodi stvari, najpriličnije bilo da objavim tekst o Grujićevom romanu), izlazi s mene pa na uštap...
I za sam kraj (raspričala sam se kô razgovora željen Kumanović), piše Crnjanski u pismu Milanu Tokinu, u Vršac, i ovo: „Nisam ja zaboravio Vojvodinu, volim je uvek kao i sve što je iznemoglo, a nekad bilo burno.“
19.02.17 Dnevnik - Novine i časopisi
Iza zaključanih vrata zvanične biografije
Granice
Blistava idejna podloga romana, originalna, iako ponavljana u raznim oblicima od antičkih mitova do danas, sa naslov koji čitaoca našeg podneblja odmah povede do nesrećnih događaja u zemlji koju smo izgubili, na cepanja, rušenja i stvaranja granica-zidova između istog naroda. Na to upućuju i prvi redovi romana „Granice“ (Akademska knjiga, Novi Sad, 2016): „Pao sam nisko ovih godina, a život prošao. Možda je sve počelo devedesetih sa ratovima između državica bivše Jugoslavije...”
Iako istorijske okolnosti neumitno određuju čoveka, one nisu jedine. Do osamdesetih godina 19. veka porodični odnosi, kroz celu istoriju presudni za formiranje ličnosti, počinju da se hlade i razlažu da bismo krajem 20. veka stigli do podignutih granica i bedema između onih koji su prirodnim zakonima određeni na bliskost. Tako već na sledećoj strani prvog poglavlja saznajemo da se tu radi o nečemu ličnom i bolnom, o udaljavanju oca i sina koje se neprimetno uvuklo između njih, o praznini i izgubljenoj radosti nalaženja i prepoznavanja jedinstva sa sobom i svetom u uzajamnoj ljubavi. Susreti njihovi su kao slučajni, u prolazu. Žive u istom gradu, a retko se viđaju. Sin-pisac, „ponekad napiše pismo“ ocu, neke svoje „književne zabeleške“ i to je sve. Malo zna o njemu, ono što zna i čitalačka publika iz zvanične biografije o piscu. Odnos koji je do druge polovine 19. veka podrazumevao samožrtvovanje, pre svega oca u ime sina, sada postaje lišen svake intimnosti i, što godine više prolazile, to bledi i sam pojam prisnije komunikacije. Otuđivanje roditelja i dece, sugerisano na samom početku romana, vodi do osiromašenja ličnosti, budući da je čoveku nemoguće voleti onoga koga ne poznaje, ko stoji iza zaključanih vrata svoje „zvanične biografije“. Junak romana ne daje odmah odgovor, ali priznaje da ga je „tištalo to osećanje da o tom čoveku ( svom ocu) ne zna ništa“. Očigledno da i njega, oca, tišti ta otuđenost, jer već u prvom poglavlju pita sina: „zašto uvek ćutimo, zašto ne razgovaramo?“ Sin hladnokrvno odgovara pitanjem –„O čemu da pričamo?!“ i ne zna šta da mu kaže. Iste noći, međutim, on sanja kako ga, po sopstvenoj želji „živog sahranjuju“.
Jasno je da njegov san dolazi iz podsvesne želje za samokažnjavanjem što je, kao Jozef K, dozvolio sebi toliku otuđenost, što joj nije davao otpora. I, kao Kafkin junak koji na kraju „Procesa“, sa istim osećanjem krivice, dobrovoljno podmeće glavu yelatima, tako i junak „Granica“ kažnjava sebe. Istina, samo u snu!
Prenošenje osećanja krivice sa plana svesnog na podsvesno, na san o kažnjavanju smrću, da bi zatim i ona bila kukavički i sa samopodsmehom negirana iznenadnom, čoveku svojstvenom željom za životom: „jer mi je ođednom bilo žao sebe“.
Za manje od jednog veka, sa rastućom otuđenošću i slabljenjem ličnosti, slabi i osećanje odgovornosti: Kafkin junak ne samo da želi da „umre od stida“, već to čini svesno, pomažući yelatima da što pre obave posao, iskupljujući tako svoj greh pred sobom i svetom. Junak „Granica“ prebacuje problem krivice u san koji ga ne obavezuje na heroizam Kafkinog junaka i svoju tajnu zadržava iza zaključanih vrata podsvesnog. Njegov stid nije veći od samosažaljenja. Želja za životom pobeđuje, makar on bio i nedoživljen, poluživot polučoveka. U haotičnom svetu našeg veka za koji svaki pojedanac ima svoj udeo odgovornosti, savest i svest o životu su razdvojene, ne peku i ne muče, samo izdaleka zovu, kao Eho Narcisa: „...grobljanski radnici treba da zatrpaju grob, ali čeka se da ja bacim prvu šaku zemlje. A ja nikako to da učinim, jer mi je ođednom došlo žao sebe“.
Ova epizoda jedna je u nizu ukazivanja na opšteljudsku nelagodnost našeg doba koja potiče od zapretanog osećanja krivice što smo se odrekli onog boljeg i višeg u sebi. Krivica nam ne dozvoljava da živimo svoj puni život, da osećamo pripadnost celini, ljubav, odgovornost, milosrđe i pre svega onu jedinstvenu vezu između roditelja i dece, oca i sina, koja je počela da puca negde u drugoj polovini 19. veka sa ustoličenjem novih društvenih odnosa... do Prvog svetskog rata.
Ima li izlaza, može li se rešiti ova jednačina nelagodnosti, povezati prekinute veze i (po formulaciji B. Ćopića uoči samoubistva) od ovog „divnog i strašnog života“ napraviti dom u kom će čovek čoveku biti brat, a ne vuk?
Sa odlukom da prekinutu nit nađe, sin počinje da posećuje oca. Prva seansa završava u ćutanju, druga isto tako, da bi otac na kraju predložio da će on „meni pričati štogod hoće, a ja njemu čitati šta sam napisao. I ne moramo da razgovaramo.“
Neobavezujući predlog, bez granica, reklo bi se, iz kog proizilazi inventivna struktura romana i posebna kompozicija: dijalog između oca i sina biće izveden u naizmeničnim kazivanjima-monolozima, u tokovima svesti bez izrečenog odziva onoga koji sluša. Čudan spoj monološkog dijaloga u kom prvobitna namera - dijalog i razumevanje - potire samu sebe u monologu. Svesna namera zbližavanja pokazuje se kao neostvarena ili delimično ostvarena, ostavljena vremenu i razmišljanju u samoći.
Prateći očevu životnu avanturu prolazimo kroz Drugi svetski rat, upoznajemo mnoge autentične heroje, kukavice, izdajnike, manipulatore, nasilnike i žrtve, ulazimo u dobro poznatu socijalističku stvarnost u kojoj otac Milan ima povlašćeni položaj „kadra sa trosobnim stanom“. U njegovom kazivanju je hronika gotovo čitavog 20. veka, pa i malo više. Njegova lična istorija, međutim, malo je osvetljena, i uvek u drugom planu. Ostali su nespomenuti razlozi koji su razdvajali oca i sina, a kamoli izloženi i oprošteni: ni jedne uspomene oca na maloletnog sina, ni jedne sinovljeve evokacije roditeljske ljubavi. Iz ta dva paralelna toka više saznajemo o istoriji zemlje, o sudbinama manjepoznatih istorijskih ličnosti (Špiler, Ivan Milutinović, Crni Rade, itd) nego o onim dramatičnim trenucima glavnog junaka-pripovedača u kojima se čvor sudbine raspliće zavisno od njegovog karaktera. Povučena granica ostaje neprevaziđena čak i u poslednjim trenucima očevog života: njegov odlazak na onaj svet je bez izvinjenja i blagoslova, bez sinovljevog oproštajnog zagrljaja. Dva autsajdera između očuvanih granica.
Đurđina Toporaš Dragić
Junak romana
Pera prosjak, treći junak monološkog pripovedanja, najzanimljivija je ličnost romana. Pisac, sin Mile, sreće ga na ulici sasvim slučajno i, privučen nečim što ni sam ne razume, energično mu saopšti da će on biti junak njegovog romana: radiće sve ono što mu on, neiskusni mladić vrele pameti, kaže, a Pera, iskusan i mudar, na to pristaje više iz radoznalosti i nedostatka ciljeva, nego iz materijalnog interesa...