Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.
Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna "amazonka", koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom.
U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. "Uznemirujuća različitost", ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.
Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.
Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani "izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema "pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.
Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.
Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali "Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.
U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.
Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.
Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.
20.06.06
Kiš i kišolozi ili o srpskoj književnoj sceni
Saša Ilić
Kiš se koristi kao vrednosni okvir za davanje kredibiliteta autorima koji to ne zaslužuju, smatra književnik Saša Ilić
„Prosveta”, izdavačka kuća iz Beograda, upravo je objavila „Čas anatomije” Danila Kiša u okviru njegovih Sabranih dela. Ova knjiga uzburkala je javnost 70-ih godina kada se pojavila, a evo sada, tri decenije kasnije, izlaganje književnika Saše Ilića na predstavljanju Kišovog „ključnog autopoetičkog dela u srpskoj književnosti” uzdrmalo je sve prisutne na promociji.
Naime, uporednim sagledavanjem Kišovih stavova iz „Časa anatomije” i književnih dešavanja kojima je 2005. obeležena 70-godišnjica od piščevog rođenja, Ilić je došao do poražavajuće ocene: naši kišolozi su, smatra, najbolji učenici nazadnog jeremićevskog koncepta, nepogrešivo markiranog u Kišovom delu. Događaje koje je Ilić izdvojio su polemika povodom knjige Nebojše Vasovića „Lažni car Šćepan Kiš”, objavljivanje pojedinih tekstova u „Spomenici Kišu” u SANU, obrazloženje žirija NIN-ove nagrade i naučni skup u Trsteniku posvećen ovom piscu.
„Ja sam čitalac Kišovog dela, a to znači da sam neko ko poštuje etičku dimenziju u svojoj profesiji i, vodeći o tome računa, vrednuje delo jednog pisca. Nisam jedan od kišologa, niti sam na Kišu doktorirao, prema tome – diletant sam u akademskom smislu”, ovako se književnik Saša Ilić predstavio u „Prosveti” tog dana.
Potreban carski rez
Pitamo Ilića: Otkud, onda, baš on da govori o jednom od najznačajnijih Kišovih dela?
– Pažljivo sam pratio polemiku oko Vasovićeve knjige i kao neko ko se bavi književnošću odlučio da istupim i iskažem svoje stavove. Napisao sam tekst „Carski rez – antisemitizam i savremena srpska književna scena” i ponudio ga raznim redakcijama novina i časopisa, ali niko nije hteo da ga objavi. Obrazloženje je bilo: „Vaš tekst je previše politički obojen”. Onda sam ga poslao za rubriku „Moj ugao” na sajtu B 92. Mirjana Miočinović ga je pročitala, ocenila da imam da kažem nešto novo i drugačije od naših kišologa i pozvala me da govorim na predstavljanju „Časa anatomije” – objasnio nam je Ilić.
Ko su kišolozi na našoj književnoj sceni?
U Ilićevom viđenju, to su ljudi koji su instrumentalizovali Kiša i zahvaljujući kvantitetu radova o ovom piscu obezbedili sebi akademske titule i ulaznicu za književnu scenu. Svoje lice najbolje su pokazali, smatra, u prošlogodišnjoj polemici oko Vasovićeve knjige. Kako ocenjuje naš sagovornik vešto su kalkulisali: „Ako pobedi Vasović, naše ćutanje će značiti da smo mu držali stranu. Vasović je odradio sav posao za nas, jer mi smo oduvek mislili kao on. A ako propadne, mi smo sačuvali svoje pozicije.”
Smatrajući da se književno delo može razumeti samo ako se posmatra u društveno-političkom i kulturnom kontekstu, Ilić ističe da ne treba zanemariti ni činjenicu kada se pojavila Vasovićeva knjiga. To je, objašnjava naš sagovornik, postđinđićevski period pojačane klerikalizacije društva, kada je došlo do pojave nacionalističkih ekstremista poput Nacionalnog stroja, i antisemitskih tonova u govoru o književnosti, kao i govoru ulice.
Priča o Kišu i kišolozima, po Ilićevom mišljenju, odlično razotkriva složeni mehanizam zloupotrebe imena i dela značajnih srpskih pisaca, već tri decenije prisutan u akademskim književnim krugovima. Evo kako ga razobličava naš sagovornik:
– Kad neko napiše pet knjiga o nekom piscu on postaje kod nas neprikosnoveni poznavalac njegovog lika i dela. Moglo bi se reći da stiče tapiju na tog pisca, a sebi obezbeđuje mesto na književnoj sceni i uvek je član žirija za nagrade, obavezno ga pozivaju na književne promocije i naučne skupove. Onda taj književni stručnjak prilikom žiriranja zloupotrebljava pisca o kojem je napisao bezbroj stranica, obično je na njemu i doktorirao, i koristi ga kao vrednosni okvir za davanje kredibiliteta knjigama i autorima koji to ne zaslužuju – objašnjava Ilić.
Naš sagovornik kaže da se to najočiglednije vidi na primeru jednog od naših najpriznatijih kišologa, Jovana Delića, koji u svom tekstu iz Spomenice Danila Kiša „Glose u prozi kod Kiša, Tomasa Vulfa i Rajka Petrova Noga” koristi Kiša kao vrednosni okvir za neopravdano uzdizanje dela Rajka Petrova Noga, koga je uzgred – mimo Kovača, Bore Ćosića, Konstantinovića i Tišme – uvrstio u studijski program. Put instrumentalizacije Kiša vidljiv je i u obrazloženju Petra Pijanovića za ovogodišnju dodelu NIN-ove nagrade „Semolj zemlji” Mira Vuksanovića.
Doktorske titule
– Šta znači Pijanovićeva rečenica „da se pisac Vuksanović napajao u srodnoj matrici kao i Kiš te da je tolkovao i opisivao reči stvarajući stvarnost višeg reda”?! Mislim da je analiza obrazloženja žirija za različite književne nagrade trenutno najvažnija stvar koju treba uraditi na našoj literarnoj sceni. Kada bi naši književni stručnjaci tako odgovarali na ispitima iz književnosti, sigurno bi pali – komentariše Ilić.
Kod Saše Ilića su svi oni pali na ispitu profesionalne etike. Kako kaže naš sagovornik, Kiš je postavio u „Času anatomije” zahtev da se precizno i odgovorno čita, a toga danas nema kod naše književne elite.
– Postoji tendencija da se promeni stanje na našoj književnoj sceni i neki mladi ljudi se suprotstavljaju konceptu pozivanja na doktorske i magistarske titule i ocenjivanje nečije stručnosti na osnovu broja ispisanih stranica. Podlistak „Beton” koji će se pojaviti u „Danas” 20. juna radiće na promeni kulturnog modela i nastojaće da artikuliše drugačiji pogled na stvari kad je u pitanju naša kulturna prošlost i sadašnjost – obećava Ilić.
I zašto danas treba čitati „Čas anatomije” Danila Kiša? – pitamo ovog mladog književnika čiji je roman „Berlinsko okno” bio u konkurenciji za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.
– Zašto? Da bismo se prizvali pameti i podsetili šta znači precizno čitati, odgovorno kritikovati, šta znači nacionalizam, antisemitizam, a šta dobra literatura... Onda ćemo i lakše prepoznavati nazadne književne koncepte i na pravi način ocenjivati književno-intelektualnu klimu u Srbiji – odgovara Ilić.
Mladi dolaze
Recite nam imena tih mladih ljudi koji donose promene na književnoj sceni?
– Ne znam da li vam nešto znače imena Saše Ćirića, Srđana V. Tešina, Tomislava Markovića, Vesne Jovanović, Miloša Živanovića, Miće Vujičića, Ivana Kuzminovića. NJihove tekstove ne možete da nađete u kulturnim rubrikama dnevnih novina, ali ako ste dovoljno skeptični prema aktuelnoj verziji događaja, možete da ih potražite na Internetu, recimo. Tu i tamo, naći ćete rasute tekstove i stavove o kulturi i politici koja se ovde vodi. Glavni argument se zove: diskontinuitet sa postojećim modelom mišljenja.
Jelena Nikolić
02.06.06
Doktorat o Kišu kao ulaznica za scenu
Književnik Saša Ilić: Da li su "kišolozi" najgori učenici Danila Kiša
Postavivši kišovski ključno pitanje o odgovornosti intelektualaca i kulturne elite, Ilić je uporednim čitanjem "Časa anatomije" i stavova srpske elite došao do poražavajuće slike o postđinđićevskoj književnoj Srbiji
Povod je dobar, objavljivanje knjige "Čas anatomije" u okviru sabranih dela Danila Kiša pri "Prosveti", a pitanje koje je postavio književnik Saša Ilić precizno i neophodno - šta ova knjiga i delo Danila Kiša znače danas i ovde. Sudbina "Časa anatomije" u sedamdesetim je, prema mišljenju Ilića, poznata književno-teorijska činjenica koja ne bi trebalo da nas zanima, ali je prošlogodišnje "obeležavanje sedamdesetogodišnjice rođenja ovog pisca" njemu bio dobar povod za skeniranje književno-intelektualne klime u Srbiji. Postavivši kišovski ključno pitanje o odgovornosti intelektualaca i kulturne elite, Ilić je uporednim čitanjem "Časa anatomije" i stavova ove elite došao do poražavajuće slike o postđinđićevskoj književnoj Srbiji.
- Kako danas književne elite reaguju na "Čas anatomije" i Danila Kiša?
Svi će vam reći da je to ključna autopoetička knjiga u srpskoj književnosti. Prošla godina, u kojoj se obeležavalo 70 godina od rođenja Danila Kiša, počela je veselo. Urednik Narodne knjige Vasa Pavković ponudio nam je knjigu Nebojše Vasovića "Lažni car Šćepan Kiš", a neodgovorne stavove ove knjige opravdao time da ne postoji pisac-ikona, onaj koji se ne sme osporiti. Bilo je važno da se napravi afera oko Kiša i da se destabilizuje stanje koje se na staklenim nogama držalo svih ovih godina. Zanimljivo je da je taj proces krenuo posle smrti premijera i pada demokratske opcije - kaže Ilić i dodaje da je pratio reakcije ljudi koji su svojevremeno ispisivali hiljade stranica o Kišu, i tako kupovali svoje mesto na književnoj sceni.
Pogubni profesori
- Jedan deo njih je rekao - nećemo odgovarati da ne bismo dizali buku oko Nebojše Vasovića, vreme će ga ionako prekriti. Drugi deo je reagovao na sledeći način - to što Vasović govori je u principu tačno, mi čekamo da uradi posao za nas, ionako smo svih ovih godina intimno podržavali takve stavove - parafrazira Ilić, i dodaje da je račun ovih drugih bio isti, jer su stajali sa strane i čekali rezultat. Prema Ilićevim rečima, u polemici je bio nov antisemitski diskurs, koji je očigledan i u Vasovićevoj knjizi, a koji je vrlo sličan antisemitizmu Nacionalnog stroja.
- Ni Vasović ni Stroj nisu bitni, problem je kako intelektualna javnost na to reaguje. Paradigmatičan je tekst Jovana Delića "Glose u prozi kod Kiša, Tomasa Vulfa i Rajka Petrova Noga", objavljen prošle godine u knjizi "Spomenica Danila Kiša" pri SANU. Ovaj tekst govori o tome kuda ide ova kultura i kako se "modernizuje" srpska književnost. Kiš i Tomas Vulf su iskorišćeni kao vrednosni okvir, a Nogo je predstavljen kao autentična vrednost savremene srpske književnosti. Delić, inače profesor srpske književnosti u Beogradu, Novom Sadu i Kragujevcu, jeste čovek koji je krenuo od Vuka, preko nadrealista, Hazara i došao do Danila Kiša, a onda je stigao do Rajka Petrova Noga, i, kao vrhunac, kao član žirija za Vitalovu nagradu svoj glas dao "Čudesnoj hronici noći" Radovana Karadžića. Smatram da je to pogubno za generacije koje uče i čitaju.
Ni prošli pored "Časa anatomije"
Prema rečima Saše Ilića, ovo su ljudi koji su apsolvirali Kiša kao činjenicu svetske književnosti.
- Ipak, pitam se da li su oni shvatili "Čas anatomije". Da jesu, ne bi mogli da pišu o Kišu i Antoniju Isakoviću iz istog registra. "Enciklopedija mrtvih" i "Paprat i vatra" nisu isto! "Prijatelji" i "Godine koje su pojeli skakavci" nisu isto! Upravo je "Čas anatomije" postavio taj standard hijerarhije vrednosti, i zahtev da se precizno i odgovorno čita. Tako je "kišolog" Petar Pijanović u obrazloženju pri dodeli Ninove nagrade "Semolj zemlji" Mira Vuksanovića izneo stav " da se pisac (M. V.) napajao u srodnoj matrici kao i Kiš, te da je tolkovao i opisivao reči stvarajući stvarnost višeg reda" te tako zloupotrebio enciklopedijsku paradigmu da bi se opravdao koncept kome se daje legitimitet. Da je taj čovek čitao "Čas anatomije", da je pročitao nekoliko fragmenata o nacionalizmu, on bi mogao da razluči jedan i jedan - rekao je Ilić i pomenuo još polemiku o knjizi Viktorije Radič o Kišu u kojoj je ona pisala o instrumentalizaciji Kišovog dela.
- Podsećanjem na "jubilarnu" godinu Danila Kiša, koju su osmislili doktorandi na Kišovom delu, stiče se strašan uvid u književno-intelektualnu klimu u Srbiji. Posle nekoliko polemika, porodica se pomirila i nastavila da živi... I ja sada pitam - da li treba ponovo čitati "Čas anatomije"?
Tatjana Čanak
20.07.06 Vreme
O piru malograđana
Čas anatomije, Danilo Kiš
Anno Domini 2006. Čas anatomije Danila Kiša i dalje živi kao najbriljantniji polemički spis srpske (i južnoslovenskih) književnosti druge polovine XX veka
Svako je vreme dobro vreme za novo izdanje Časa anatomije, ali ovo sadašnje kao da je najbolje moguće: čak i skoro dve decenije mrtav, Danilo Kiš i dalje ume sam najbolje da se brani od novog talasa pokušaja da se njegova ličnost i delo ospore – zapravo: oblate – odozdo, iz mišje perspektive, sa pozicije nekakvog grotesknog, ali ne i bezopasnog "neojeremićizma". Retorika napada ovaj je put čak mnogo brutalnija i eksplicitnija, u skladu s duhom vremena i (ne)prilika u potkontinentalnom vilajetu. A opet, nema tu ničega uistinu novog: sve je to, mada uglavnom potuljenije, bilo već izrečeno vo vremja ono, u sezoni 1976-1977, dok je u Belom Svetu Bog uzaman spasavao Kraljicu od poganog jezika Džonija Rotena, a u našem se socijalističko-patriotskom svračijem zakutku dokono koliko i nesuvislo i bezobrazno, prvo po kafanama a posle i po novinama, razglabalo o iz domalog prsta isisanom "slučaju Kiš", o famoznoj aferi u kojoj je medijsko-književna čaršija pisca Porodičnog cirkusa sačekala na krivini – vrebalo ga to u zasedi ko zna još otkad – i nabedila ga da je podli plagijator, to jest da se u Grobnici za Borisa Davidoviča kiti tuđim perjem, a dotično ne prijavljuje na književnoj carini (na kojoj su, pak, Kišovi progonitelji neka vrsta večitih Šefova Smene). Ubrzo potom, čaršija je svoju optužnicu – da ne rečem svileni gajtan – proširila i na vaskoliku Kišovu književnu i društvenu pojavnost, na podlo podrivanje osnova socijalističkog nam poretka, na njegovo jevrejstvo, evropejstvo i kosmopolitizam – što su i danas najužasniji mogući grehovi, samo se mrvičak drugačije zovu – i, u skladu s tim, na žalosni, dal’ stečeni ili urođeni, deficit srpskosti njegovog ljudskog i literarnog bića...
ČKALJA: Čudno je to bilo doba, te pozne sedamdesete u SFRJ, u sveopštem se mrtvom moru jednog okamenjenog, naizgled vanvremenog i večnog političko-ekonomskog poretka stvari, gde o bilo kakvoj slobodnoj političkoj raspri nije moglo biti ni primisli, jedino još u i oko umetnosti i književnosti gdešto gdegde uzbibavalo. Otuda nije čudno da je i isfabrikovana "afera Kiš" neko vreme bila Velika Stvar čak i među onima – dakle: većinom – koji inače drže da se knjiga treba kloniti jerbo u njima svašta piše (što je, pak, u izvesnom smislu nedvojbeno tačno). Doguralo se bilo dotle da je čak i siroti Čkalja u jednom prigodnom TV-skeču igrao Pisca – neimenovanog, jakako – koji je imao jasno podsećati na Kiša, prikazanog, otprilike, kao nekakva odveć ambiciozna i častohlepna zamlata... Na drugoj strani, ono što je piscu učinjeno preko "Duge", potom i "NIN"-a (iz jedne od njegovih ciklično-i-zakonomerno-se-pojavljujućih idiotskih faza), primer je i zapravo autentična preteča dejstva onog tupoglavog i plitkog, a navalentnog "istraživačkog novinarstva" kakvo su aktuelni tabloidi usavršili do hiljaduodstotno čiste ogavnosti; ovo će reći da je Kiš u izvesnom smislu možda i prva (javna) žrtva tabloida u posleratnoj Jugoslaviji.
Daleko nadilazeći, to jest kao-uzgredno "transcendirajući" svoj bedni i nedostojni povod, Čas anatomije se, u ponovnom čitanju (izd. Prosveta, Beograd 2006), potvrđuje kao jedna od onih "kanonskih" knjiga koje se imaju pročitati nekoliko puta, po jednom u svakoj novoj životnoj, ali i istorijsko-društvenoj konstelaciji, i svaki će se put čitaocu otvorene svesti otkriti neki njeni novi slojevi; tačnije rečeno, nešto preko čega smo prethodni put ovlašno preleteli sada će nam se ukazati kao jedan od ključnih aspekata ove polemičko-esejističko-(auto)poetičke rasprave. Zašto? Zato što će ono što gledamo oko sebe, neka najnovija mutacija našeg tužnog slučaja, naći svoju rezonancu upravo na tim, tek sada zbiljski primećenim stranicama...
S druge strane: ako To što se ostrvilo na Kiša iznova ovako veselo i berićetno džiklja, ako je To odnelo nekakvu otužnu istorijsku prevagu – ne zato što je "bilo u pravu" nego zato što je većini bilo lakše slediti ga! – zar nije onda i Kišovo goropadno pregnuće nekakva donki(š)hoterija, rasipno zamahnjivanje na vetrenjače? Jeste da ih Kiš pogađa pravo u srce svojim ubojitim argumentacijskim oružjem, ali tamo gde saseče jednu vetrenjaču koja lapara i klopara uprazno, kao da potom iždžikljaju dve nove?! Tja, možda je sve to stvarno tako, ali šta ti drugo preostaje? Biti Sančo Pansa i nije baš neka dostojna alternativa.
PROMENADA: Anno Domini 2006, Čas anatomije i dalje živi kao najbriljantniji polemički spis srpske (i južnoslovenskih?) književnosti druge polovine XX veka; pri čemu ni u onoj prvoj polovini veka nema nikoga do Krleže ko bi mu mogao biti parnjakom, kamoli učiteljem. A njeni glavni "junaci", od ponešto ružičićevski pompeznog i ispraznog vilozova i vantaste imenom Jeremić M. Dragan – veselnika koji slaže i presuje svoje urnebesno duboke Misli u herbarijum i potom ih katalogizuje, i onda ih tako numerički obrađene ponosno publikuje – preko nadobudnog, a duhom priprostog novinskog nadničara Golubovića – koji će kanda još dugo živeti jedino kao Pigeon, stvarno-fikcionalni kišovski lik! – pa do nesrećnog Branimira "Gospodin Goluža" Šćepanovića i niza nešto sporednijih, ali ništa manje živopisnih likova, svi su oni, velim, tek sfumatozna, ugluvo promičuća lica iz kakvog pira malograđana ili neke davne banjske promenade na kojoj se lenjo ližu sladoledi i umereno indiskretno zagledaju negližirane gospođice. Utoliko bi bilo najlakše reći, za Daniilom Harmsom, kako svi ti naši fjodori fjodoroviči i stepani stepaniči – tek što smo ih evo upoznali – uopšte nisu zanimljivi, pa je bolje da pređemo na nekog drugog... A opet, više je nego važno iznova, sa ove distance i sa ovim istorijskim iskustvom, videti – ako već ne ko, a onda barem šta je to zapravo naskočilo onomad na Danila Kiša?
Ta smešna smeša pravoverno "socijalističkog" i zadriglo "srbstvujuščeg", dodatno izmućkana u jednoj ubogo provincijalnoj "kritičkoj" retorti, u kojoj je oplemenjena s ponešto beznadežno izanđalog "estetičkog" mudrijašenja – a sve to su zapravo ključni sastojci diskursa grupe književnih i priknjiževnih jalijaša koja se bila sjatila da Kišu proda ciglu, tako je otrovna, ali i tako karakteristična za neka potonja, otvoreno neovarvarska vremena koja će neopozivo nastupiti kada Nadirući Prostak radosno prepozna novog etno-mesiju i njegove Proroke u vidu pratećih "filozofa" i "p(j)esnika", da mi pada na pamet da neću preterati ako kažem da se Danilo Kiš iz ove perspektive ukazuje kao prva žrtva antibirokratske revolucije, deset godina ranije! Kiš, dakle, jeste nedvojbeno i bez ostatka pobedio u toj iznuđenoj polemici, ali Oni su zato pobedili u svemu ostalom! Ali tu nam već Kiš svakako nije ništa kriv – on je za vakta učinio svoje.
VARAŽDIN I PARAĆIN: Kako god bilo, plaisir du texte ostaje ona poslednja linija odbrane, možda jedina preostala tvrđava koju varvarski upadi spolja ne mogu da sruše. Čak i onim (kvalitetnim) čitaocima koji se ne sećaju Kišovih nekadašnjih hajkača niti imaju neku jasniju i detaljniju predstavu o prilikama jednog već relativno davnog vremena, Čas anatomije će biti uzbudljivo štivo jer je Kiš i tu, ništa manje nego u najboljim trenucima svoje raskošne proze, onaj lucidni i ironični, jetki, lirični ili pak melanholični ili na trenutke rableovski grohotno duhoviti ili floberovski ("Buvar i Pekiše", pre svega!) pronicljivi i cinični (samo)opservator, posednik apsolutnog sluha za otkrivanje i "eksterminiranje" žarišta i kliconoša Opštih Mesta, iza čijeg gomilanja vazda zjapi odsustvo talenta, ubogost pismenosti i korozija misli. Njegovi su, pak, uvidi u korene, prirodu i mehanizme uspostavljanja i delovanja zaplotnjačkih, etnocentričnih misaono-jezičkih paradigmi i dalje od neprocenjive vrednosti, nažalost, na najsuroviji način do poslednjeg detalja overeni i potvrđeni kroz neslavnu istoriju devedesetih. Oni štovatelji kulta Samo Našeg licitarskog srca, o kojima je Kiš te prividno tako "spokojne" hiljadu devetsto sedamdeset i sedme ostavio zapis neprolazne vrednosti, preći će, baš nedugo nakon Kišove smrti, sa paraknjiževnih nadgornjavanja na direktni, terenski paravojni etnokanibalizam i(li) hobističko-kibicerski genocid. Možda je "bolje što to Kiš nije video"? O, video je, i osetio, i detetom i kao odrastao čovek, i napisao o svemu tome, o toj tupoj, a devastirajućoj tuzi i duhovnoj bedi svih tih naših uskopišćenih varaždina & paraćina stranice koje, na nesreću, nikako da postanu puka "muzejska vrednost".
Kad je već tako, dobro je što je ovaj i ovakav čas ponovo među nama, mada ne treba imati iluzija: mnogi opet neće paziti na času, a neki će se i slaboumno kreveljiti iz magareće klupe.
Teofil Pančić
o tradiciji
Činjenica je, velim, da pisac ima svoje mitsko genealoško stablo kao drevne plemićke loze, i grb svog porekla s gordošću ističe na svom rukopisu, na svom palimpsestu: to je kao vodeni žig na hartiji na kojoj piše; vidljiv znak porekla. A kad je pisac tabula rasa, a hartija mu bez vodenog žiga (govoreći simbolično), onda mu ne ostaje ništa drugo nego da se pozove na istorijsku tradiciju, da stvori svoje lažno porodično stablo ne na književnoj baštini, ne na (evropskom) kulturnom nasleđu, nego na istorijskom, na lokalno-mitskom. To su oni lažni knezovi i boljari sa lažnim krunama, ljiljanima, lorenskim krstom i svakojakim simbolima što su ih dali da im se utisnu na hartiju u vidu mandata, i koji proglašuju sebe čuvarima vladarskih pečata i narodnih predanja, čistote jezika i čistote folklornih običaja, a svoju nacionalnu pripadnost smatraju svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom, kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom, koji je, bodlerovski rečeno, la noblesse uniLjue, plemstvo jedino. I sasvim je u pravu Eliot: "Tradicija se ne može naslediti, a ako vam je potrebna, morate je (gospodo) steći velikim trudom".
(Danilo Kiš: Čas anatomije)