Dejvid Birn (David Byrne) muzičar, konceptualni umetnik, pisac, bloger, vlasnik izdavačke kuće, fotograf, režiser i PowerPoint entuzijasta je poznat kao osvajač novih intelektualnih poseda još od vremena kad je predvodio ključnu američku novotalasnu grupu Talking Heads. Važi za renesansnu pojavu svetskog rokenrola.
Rođen 14. maja 1952. u Dambartonu, Škotska, odrastao je u Baltimoru gde počinje da svira gitaru u klinačkim sastavima. Kao student prestižne Škole dizajna Rod Ajlanda (RISD) u Providensu upoznaje kolege sa kojima će 1973. napraviti Artistics nukleus Talking Headsa. Grupa će uskoro u Njujorku, kombinujući elemente panka, avangarde, fanka, art roka i muzike sveta, postati jedna od najvažnijih snaga američke rok scene (albumi: 77, More Songs About Buildings and Food, Fear of Music i Remain in Light).
Početkom osamdesetih Dejvid će zajedno sa Brajenom Ino, producentom najvažnijih ploča matične grupe, snimiti složen i inspirativan album My Life in the Bush of Ghosts koji spojem elektronske muzike sa ritmovima Trećeg sveta i bajkovitim vokalnim efektima postaje ljučno delo u menjanju toka popularne muzike.
Umoran od statusa rok zvezde okreće se baletu komponujući muziku za brodvojsku produkciju The Catherne Wheel koreografkinje Tvajle Tarp. Za Boba Vilsona i njegov pozorišni projekat Građanski ratovi pravi muziku i snima solo album. Piše scenario i režira film True Stories baziran na sumanutim tekstovima tabloida. Sarađujući sa Ričijem Sakamotom i Kong Suom 1988. dobija Oskara za muziku u Betolučijevom Poslednjem imperatoru.
Fasciniran neotkrivenim bogatstvima muzike sveta osniva svoju izdavačku kuću Luaka Bop u želji da sunarodnike upozna sa zvučnim tradicijama drugih kultura.
Pošto su Talking Heads početkom devedesetih prestali s radom, Dejvid putuje svetom i sarađuje s muzičarima iz Južne Amerike, Azije i Afrike. Istovremeno ostaje naklonjen saradnji s Bobom Vilsonom (The Forest) i mladim filmskim autorima.
Godine 2008. obnavlja saradnju sa Brajenom Inom. Album Everything That Happens Will Happen Today nastao na folk i gospel uticajima vraća ga u žižu interesovanja široke publike.
Birn je poznat kao fotograf, režiser, pisac i solo umetnik. Njegove instalacije su postavljene širom sveta: u Torontu (1996, 2006), Tokiju (2002), Sidneju (2002), Stokholmu (1998), Belfastu (1998) i San Francisku (1997).
Njegova knjiga Arboretum osvojila je 2006. Zlatnu medalju nezavisnih izdavača.
Autor je sledećih knjiga: E.E.E.I. (Envisioning Emotional Epistemological Information), The New Sins, Your Action World: Winners are Losers with a New Attitude, Strange Ritual, True Stories.
Birnova izložba stolica Furnishing the Self - Upholstering the Soul pobudila je veliko interesovanje kao i Raspevani robot (Voz de Julio), zvučna instalacija u madridskom muzeju Reina Sofia. Playing the Building, interaktivna muzička instalacija iz Njujorka upravo se seli u London. Autor je serije biciklističkih „rakova" (držača za parkiranje) širom Njujorka.
Biciklistički dnevnici su sedma Dejvidova knjiga. Srpsko izdanje je premijerno u svetu.
IZ UVODA...
Bicikl koristim kao glavno prevozno sredstvo u Njujorku od ranih osamdesetih godina. Prvo sam samo hteo da isprobam taj način prevoza, a onda sam shvatio da je čak i ovde, u Njujorku, to dobra stvar. Osetio sam se pun energije i slobodan. Imao sam bicikl trobrzinac koji sam još u detinjstvu vozio po predgrađima Baltimora, i to je za Njujork bilo sasvim dovoljno. Život mi je tada manje-više bio ograničen na centar Menhetna – Ist vilidž i Soho – i uskoro mi je postalo jasno da je biciklom lako obaviti sve sitne poslove u toku dana, a mogao je da posluži i noću, za efikasan obilazak klubova, odlazak na otvaranje izložbi i za posete raznim drugim mestima, a da nisam morao da brinem o taksiju ili da tražim najbližu stanicu podzemne železnice. Znam da se obično smatra da vožnja bicikla i obilazak noćnih klubova ne idu jedno s drugim, ali u Njujorku ima toliko toga da se vidi i čuje da je krstarenje biciklom od jednog do drugog mesta čudesno brzo i efikasno. Tako da mi je to prešlo u naviku, uprkos opasnosti i tome što to tada nije bilo baš najmodernije jer nije ni bilo mnogo ljudi koji su po gradu vozili bicikl. Vozačima automobila u to vreme nije ni na pamet padalo da dele ulice sa bajkerima pa su vam presecali put i pribijali vas uz parkirane automobile čak više nego što to čine danas. S godinama, shvatio sam i da je vožnja biciklom dobar način da čovek malo provežba, ali isprva nisam o tome razmišljao. Jednostavno, samo krstarenje prljavim ulicama punim rupa predstavljalo mi je zadovoljstvo.
Krajem osamdesetih otkrio sam sklopive bicikle i pošto su me moj posao i znatiželja vodili u razne delove sveta, obično bih jedan nosio sa sobom. Isti onaj osećaj slobode koji sam imao u Njujorku vraćao bi mi se dok bih okretao pedale u mnogim glavnim gradovima sveta. Osećao sam se povezaniji sa životom na ulicama nego što bih to bio u autu ili u javnom prevozu: mogao sam da stanem gde god želim; i često je (vrlo često) to brži način da se stigne od tačke A do tačke B nego kolima ili taksijem; a i nisam morao da pratim neku utvrđenu rutu. Ista ona razdraganost, dok mi vazduh šiba oko glave a ulična dešavanja promiču, ponavljala se u svakom gradu. Navukao sam se na to.
S obzirom na tu tačku posmatranja – kada čovek ide brže nego peške, sporije od voza i često je pomalo uzdignutiji od ljudi koji hodaju – razvilo mi se nešto što sam nazvao moj panoramski prozor, kroz koji sam posmatrao dobar deo sveta za poslednjih tridesetak godina – i još to radim. Veliki je to prozor i gleda uglavnom na gradski predeo. (Nisam trkač niti sportski biciklista.) Kroz taj prozor hvatam odbleske uma svojih bližnjih, izražene kroz gradove u kojima oni žive. Gradovi su, palo mi je na pamet, zapravo materijalni odrazi naših najdubljih saznanja i naših često nesvesnih misli, i to ne toliko nas kao pojedinaca nego kao društvenih životinja, što mi u stvari i jesmo. Kognitivnom psihologu dovoljan je samo jedan pogled na ono što smo napravili – na košnice koje smo stvorili – da bi znao kakve su nam misli i šta je za nas važno, i da bi zaključio nešto o načinu na koji smo ustrojili te misli i verovanja. Sve je tu, dostupno pogledu, na otvorenom. Nisu vam neophodni CAT skeneri i antropolozi kulture da bi vam pokazali šta se dešava unutar ljudskog uma; unutrašnje funkcionisanje uma manifestuje se u tri dimenzije, koje su oko nas. Naše vrednosti i nade ponekad je tako lako spoznati da je to pomalo i neugodno. Tu su, ispred nas – u izlozima radnji, muzejima, hramovima, prodavnicama i poslovnim zgradama, a vide se i u međusobnom uklapanju ili neuklapanju tih građevina. Posmatrajući ih, sve se vidi, jer one svojim jedinstvenim vizuelnim jezikom govore: „Evo, ovo je za nas važno, ovako mi živimo i ovako se igramo.“ Voziti bicikl kroz sve to nalikuje krstarenju kolektivnim nervnim putevima nekog ogromnog globalnog uma. To i jeste put kroz kolektivnu psihu jedne kompaktne grupe ljudi. Čudesno putovanje,[1] ali bez otrcanih specijalnih efekata. Čovek može da oseti taj zajednički mozak – srećan, okrutan, sklon prevari ili plemenit – na delu i u igri. Beskrajne varijacije poznatih tema ponavljaju se i ponovo se pojavljuju: pobedonosne ili melanholične, pune nade ili rezignirane, ove promene stalno se odvijaju i umnožavaju.
Da, mnogim ovim gradovima uglavnom sam samo prošao. I neko bi mogao da kaže da je zbog toga ono što sam video po definiciji plitko, ograničeno i ima samo individualnu vrednost. To je istina, i mnogo toga što sam napisao o gradovima može da se tumači kao neka vrsta samoistraživanja, gde grad predstavlja moje ogledalo. Ali ja takođe verujem da posetilac koji se ne zadržava dugo može da uoči pojedinosti i posebnosti, a onda i šira slika i skrivena gradska dešavanja izranjaju skoro sama po sebi. Ekonomija se na primer uočava u izlozima prodavnica, a istorija u okvirima vrata. Zvuči neobično, ali što nam mikroskop omogućava dublji uvid, to nam se u isto vreme perspektiva širi.
vIZ EPILOGA...
Ja sam u svojim srednjim pedesetim godinama pa mogu da posvedočim da vožnja biciklom kao način prevoza nije samo za mlade i energične osobe. Nije vam neophodan biciklistički kombinezon, a vožnja biciklom, ako to ne želite, ne mora ni da bude toliko naporna. Osećanje je oslobađajuće – fizički i psihološki osećaj – i to je mnogo ubedljivije nego bilo koji praktičan argument. Čisto je zadovoljstvo posmatrati stvari s vizuelne tačke koja je otprilike na istom nivou kao što su i pešaci, trgovci i izlozi radnji, u kombinaciji sa načinom prevoza gde se čovek ne oseća potpuno odvojen od života koji se događa na ulicama.
Posmatrati život grada i učestvovati u njemu – čak i za povučenu i obično stidljivu osobu poput mene – jedno je od najvećih životnih zadovoljstava. Sresti druge ljude i biti u stanju da komuniciraš – ako to želiš i kada to želiš. Biti socijalno biće – to je deo značenja biti čovek.
04.04.10
Verujem u bicikle
David Byrne
U razgovoru s Aleksandrom Dragašem za "Jutarnji list", David Byrne, frontmen kultnog benda Talking Heads govori o biciklizmu, budućnosti diskografije, bušovskoj i postbušovskoj Americi, Obaminoj reformi zdravstva...
Zapisi o gradovima širom sveta - njihovom uličnom životu, kulturi, umetnosti pa i filozofiji, delimično iz vizure biciklista, delimično iz vizure muzičara i umetnika sklonog promišljanju urbanih predela, ali i svog unutrašnje sveta - okupljeni u knjizi “Biciklistički dnevnici” koja će uskoro biti objavljena i na hrvatskom jeziku u izdanju "Planetopije", povod su razgovoru s Davidom Byrneom.
Naravno, “Biciklistički dnevnici” nisu jedini “komad umetnosti” na kojem je Byrne radio u poslednje vrijeme. Ovih je dana objavio konceptualni album “Here Lies Love” o životu nekad najmoćnije žene Filipina Imelde Marcos, ostvaren zajedno s Fatboyem Slimom, koji bi trebao da postane i mjuzikl. Pretprošle godine objavio je i elektronski gospel, country i doo wop album “Everything That Happen Will Happen Today” s Brianom Enom koji je umetnički dvojac uglavnom prodavao putem internet downloadinga.
Pored toga, Byrne ima jednu od najinformativnijih web stranica, na kojoj možete besplatno čuti muziku sa svih strana sveta. Za magazin Wired prije dvije godine objavio je članak o šest modela muzičkog biznisa u rasponu od dealova kakve su potpisali Madonna i Robbie Williams, preko “grass-root” metoda koje najviše odgovaraju novim i neafirmiranim izvođačima, do poslovnih strategija za one glazbenike koji žele sve aspekte svoje karijere voditi samostalno.
JR: Zašto uživate voziti se biciklom po gradu i zašto biste to preporučili i drugima?
DB: Biciklirati New Yorkom počeo sam iz praktičnih razloga - nauživam se zraka, a tako i brže stignem na odredište nego bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Upravo sam iz ureda stigao biciklom kući, a ta je ruta uz rijeku Hudson predivna. Ne bicikliram iz zdravstvenih ili ekoloških razloga - iako su i oni korisni - nego zato što u tome uživam.
Koliko se New York promijenio od ranih 80-ih, kada ste počeli biciklirati?
Uvelike se promijenio. Više je biciklističkih staza i, još važnije biciklista. Što nas je više, to se osjećamo sigurniji jer vozači automobila postaju svjesniji biciklista na cestama. Čak postoji i nekoliko staza posve zaštićenih od ostalog prometa, pa se i djeca mogu sigurno voziti njima.
Kako to da u knjigu ‘Biciklistički dnevnici’ niste uključili poglavlja o Kopenhagenu ili Amsterdamu, ako ništa drugo, onda kao primjere gradova naklonjenih biciklistima?
‘Biciklistički dnevnici’ nisu knjiga o biciklima ili isključivo o bicikliranju - to je više knjiga o tome što čini gradove funkcionalnima ili nefunkcionalnima. Kopenhagen i Amsterdam izrazito su biciklistički gradovi, ali čak ni Kopenhagen nije oduvijek bio takav. Ta se promjena događala postupno, a čak je i u tim gradovima bilo otpora biciklistima.
Živim u Novom Zagrebu, građenom 60-ih i 70-ih godina po korbizjeovskom načelu grada. Ne volim šetati njime jer se osjećam osamljeno i otuđeno, ali biciklirati širokim avenijama, parkovima i pristojnim biciklističkim stazama Novog Zagreba je ugodno i sigurno - mnogo ugodnije i sigurnije nego prometom zagušenim centrom Zagreba s nedostatkom biciklističkih staza. Dakle, zašto ne volite korbizjeovski tip grada?
Prostrano projektirani gradovi s lakoćom inkorporiraju biciklističke staze, ali praznine u tako planiranim gradovima su mrtve zone u koje se ulični život umjetno usađuje. Zapamtite - Corbusier je mrzio ulicu! Želio ju je zatrti! I zamalo je uspio. U centru bi trebalo ograničiti kretanje automobila i ulice vratiti životu, pješacima i biciklistima. Vlasnici lokala u središtu grada brzo bi uvidjeli da im raste poslovanje i sigurno bi se složili s restrikcijama automobilskog prometa.
Ralph Hutter iz Kraftwerka jednom mi je rekao da je fasciniran bicikliranjem jer to ‘odražava savršenu harmoniju između čovjeka i stroja’ i jer ‘svaki čovjek treba svoj ritam, kako u bicikliranju, tako i u glazbi’. Kakvu vi glazbu preferirate dok biciklirate i postoji li i kod vas veza između bicikliranja i glazbe?
Momci iz Kraftwerka doista su ozbiljni biciklisti. Na turneje nose trkaće bicikle i, koliko čujem, svakodnevno voze naporne biciklističke ture. Ja se vozim na običnom biciklu koji mi služi za cirkulaciju gradom. Kad sam u blizini automobila, ne slušam muziku, ali kad se vozim uz rijeku, najčešće slušam malo stariju pop-glazbu, nove izvođače čije sam albume nabavio i glazbu na kojoj radim.
Koji su gradovi najbolji za bicikliste i zašto?
Ferrara, Kopenhagen i Berlin posve su prilagođeni biciklistima, ali iznenadilo me koliko mi je bilo ugodno biciklirati po Rimu ili Istanbulu kao prometno kaotičnim gradovima.
Kakva je ‘budućnost kretanja gradom’ kako je zamišlja David Byrne?
Sve se više ljudi doseljava u gradove i ostaje u njima jer tu mogu ostvariti smislen život. To je velika promjena - desetljećima su ljudi napuštali gradove kada bi postali dovoljno uspješni da si to mogu priuštiti. Kako gradovi postaju sve popularniji, njihovi stanovnici žele više građanskog života, više uživanja u gradovima, što je velika promjena od razmišljanja kako su gradovi stvoreni samo za rad ili opijanje. Ta će promjena stavova dovesti i do promjena u načinu funkcioniranja gradova - za početak, nećemo više automatski sjedati u auto da bismo se kretali gradom.
Čitajući ‘Biciklističke dnevnike’, stekao sam dojam kako je bicikliranje samo okidač za vaša promišljanja i pisanje o umjetnosti, kolegama, prijateljima, filozofiji, urbanom planiranju, uličnom životu i vama osobno.
Da, bicikliranje mi oslobađa misli i dopušta nesvjesnom, pa čak i zaboravljenom da izađe na površinu. To pomaže moju kreativnost.
Koliko se New York promijenio nakon napada 11. 9. i je li se u grad vratila atmosfera kakva je vladala prije tog napada?
New York se manje-više brzo vratio onome što je bio prije 11. 9., ali ostatak Amerike nije. Ti su napadi potaknuli mržnju, paranoju, nacionalizam i dva rata kojima se ne nazire kraj... bilo je ružno i još uvijek jest. Velik dio Amerike popušio je sranja Busha i Cheneyja do te mjere da je povjerovao kako je rat u Iraku posljedica napada 11. rujna. Ti su ljudi potaknuli najniže instinkte u Americi i zlorabili ih.
Je li se Amerika nakon Obamina izbora za predsjednika ipak počela suštinski mijenjati?
- Da i ne. Postupno se vraćamo razumu, ali ne previše. Wall Street je bio nereguliran i ostao je nereguliran, a moćna Pharma zakočila je reformu zdravstva (tri dana nakon ovog intervjua zdravstvena reforma u Americi ipak je izglasana u Kongresu - op. a.).
Čini mi se da su vaši radovi - samostalni, s Brianom Enom i s Talking Headsima - izvršili presudan utjecaj na današnju bruklinsku glazbenu scenu. Koliko vam se ta scena sviđa i podsjeća li vas na CBGB scenu koja je u New Yorku sredinom 70-ih iznjedrila punk i novi val?
Laskavo je čuti takvu ocjenu jer mi se sviđa niz izvođača s bruklinske scene, a s nekima sam i surađivao. Mislim da su ti izvođači odmaknuti od rock’n’roll mitologije. Cijene uzbudljivost rocka, ali ne privlači ih glamur samouništavanja ili ignoriranje poslovne strane glazbe. Oni žele opstati. Preporučuju mi prilično teške knjige za čitanje i mogu biti arty i pretenciozni dozlaboga, ali istovremeno se s jednakim poštovanjem pozivaju na razne mainstream izvođače. Smatraju da jedno ne isključuje drugo. Možda smo i mi činili nešto slično u Talking Headsima.
Ljute vas visoke cijene nekretnina na Manhattanu, ali nadate se da će zbog krize ipak pasti i da će se umjetnici vratiti na Manhattan. Jeste li razmišljali o preseljenju u Brooklyn koji se sa svim tim izvrsnim novim bendovima doima kao ugodno susjedstvo?
Nedavno sam razgledavao neke stanove po Brooklynu, no kada sam shvatio koliko bi dnevno sastanaka i poslova morao održati ili odraditi na Manhattanu i zbog toga stalno putovati iz Brooklyna, odlučio sam ostati tu. Tko zna, možda se i to promijeni. Još uvijek priželjkujem scenarij u kojem će luksuzni apartmani po neboderima od stakla i čelika postati cjenovno prihvatljivi za umjetnike i glazbenike, odnosno da će vlasnici tih nekretnina početi cijenama privlačiti takve ljude kako bi udahnuli malo života u Manhattan.
Volite glazbu s raznih strana svijeta, pa zašto onda ne volite pojam world music? Zašto je egzotika glavni mamac world music publike? Kakva vas glazba u posljednje vrijeme privlači?
Na neki ste način sami odgovorili na postavljeno pitanje. Ponekad je nešto strano samo prolazna forma egzotike, pogotovo ovdje, ali i to se mijenja. Prije desetak godina na spomen Caetana Velosa prijatelji i drugi glazbenici samo bi me blijedo gledali - danas je cijela bruklinska scena poklonik Caetana. Neke indie-rock web stranice danas prate i afričku glazbu, što je donedavno bilo nezamislivo jer su i indie-rock poklonici godinama bili konzervativni. Stvari se mijenjaju, ali sporo, a na mojoj web stranici postoji streaming radio i arhiva glazbe koja se na njemu vrtjela i iz toga se najbolje može shvatiti moj glazbeni ukus.
Kakva je budućnost glazbene industrije i koji bi model od šest ili sedam o kojima ste pisali u magazinu Wired novi izvođači, pogotovo ako djeluju na malom tržištu i jeziku poput hrvatskog, trebali slijediti?
Nedavno sam čuo bugarski indie-rock bend Nasekomix - slučajno - kako u filmu ‘Eastern Plays’ svira u jednom baru pa sam ih uvrstio u svoju radijsku play listu. Nije da od toga imaju neki profit, ali eto kako slučajnost može dovesti do predstavljanja nečije glazbe. Sigurno se takvo nešto događa i s hrvatskim glazbenicima.
Koliko bi trebao koštati donwload jedne pjesme ili jednog albuma? Vjerujete li u prodaju pjesama i albuma putem pojedinačnog downloadinga ili u sistem pretplate na glazbeni streaming poput Spotifya ili downloadinga po načelu ‘skini koliko želiš’ za fiksnu mjesečnu pretplatu, kako to zamišlja Virgin Media?
Ne vjerujem da je pretplata poštena, iako danas s kompjutorima i internetom to izgleda lako. Pjesme i albume kupujem u pojedinačnom dowloadingu, ali još uvijek i na CD-u. Idem i na mnogo koncerata, no ja baš i nisam prosječni slušatelj glazbe.
Nije me briga za CD kao nosač zvuka, ali jesmo li s nestajanjem CD-a osuđeni na prevlast Top 40 singlova i propast albuma kao umjetničke forme?
Slažem se. CD-i su - ističem prošlo vrijeme - bili ružni, ali još uvijek ih kupujem jer se bojim da će mi kompjutor skrahirati i da ću izgubiti svu silu glazbe, što mi se već jednom i dogodilo. Samo mali postotak albuma može se smatrati umjetničkom formom per se, odnosno oživotvorenjem ideje o kolekciji povezanih pjesama koje bi trebalo sačuvati u tom obliku. U travnju izlazi jedan moj takav konceptualni album, ali to ne znači da žalujem za CD-om, pa čak ni za vinilnim LP-jem kao nosačem zvuka.
Zašto ste skloni Imeldi Marcos - toliko da ste s Fatboyem Slimom o njoj snimili album ‘Here Lies Love’? Ljudi najčešće o Imeldi razmišljaju kao o ženi koja je više marila za basnoslovno skupu kolekciju cipela nego za Filipince?
Da, mnogo toga je istinito, ali zanimalo me što je jednu tako snažnu osobu nagnalo da zlorabi svoju moć. Može li se to dogoditi bilo kome od nas kad bismo imali takvu moć? Zapravo, mislim da bi mnogi brzo potonuli nisko, samo da nam se pruži prilika da vladamo ljudima i zemljom.
19.08.09 Glas javnosti
Pogled na svet sa bicikla
JOŠ PO NEŠTO O KNJIZI DNEVNIČKIH BELEŠKI MUZIČARA DEJVIDA BIRNA
Izdavačka kuća „Geopoetika“ nedavno je objavila knjigu Dejvida Birna iz“„Toking hedsa“ nazvanu „Biciklistički dnevnici“. Reč je o dnevničkim beleškama koje je ovaj vrsni multimedijalni umetnik svetskog glasa zapisivao tokom svojih putovanja po svetu u poslednjih desetak godina. Kako ističe Vladislav Bajac, direktor „Geopoetike“, Birnova svestrana umetnička priroda, muzičara, konceptualnog umetnika i dizajnera, našla je svoj zbir u pisanoj reči. „Nameće se kao prirodna faza kreativne linije ovog vrsnog umetnika da nam i u ovoj formi saopšti svoja razmišljanja. Otkrićemo izuzetno perceptivnog učesnika i konzumenta umetničke scene, u obilasku poznatih umetničkih galerija, ali i svedoka neulepšanih urbanih prizora uopšte, viđenih očima duboko humanog posmatrača, iz neobične perspektive - sa sedišta bicikla“, beleži između ostalog u svojoj recenziji Bajac.
Ideju da počne da beleži utiske sa svojih putovanja Birn je dobio nakon što je kako sam kaže krajem osamdesetih otkrio sklopive bicikle i, pošto su ga posao i znatiželja vodili u razne delove sveta, obično bi jedan uvek nosio sa sobom. „Isti onaj osećaj slobode koji sam imao u NJujorku vraćao bi mi se dok bih okretao pedale u mnogim glavnim gradovima sveta. S te tačke posmatranja - kada čovek ide brže nego peške, sporije od voza i često je pomalo uzdignutiji od ljudi koji hodaju - razvilo mi se nešto što sam nazvao moj panoramski prozor, kroz koji sam posmatrao dobar deo sveta za poslednjih tridesetak godina - i još to radim, zabeležio je Dejvid Birn u uvodniku svoje knjige.
Prema rečima Petra Popovića Dejvid Birn u svakom autorskom iskušenju ostaje svoj - savremen, autentičan i urban - ignorišući trendove i ne napuštajući teritoriju koja ga zanima, dok ova njegova knjiga predstavlja panoramski pogled na svet sa sedišta bicikla. „Pedaliranje kroz London, Berlin, Buenos Ajres, Istanbul, Manilu, Sidnej, NJujork i San Francisko za posledicu ima vrlo lično, duhovito koliko i radoznalo, promišljanje neobičnog intelektualca o arhitekturi, globalizaciji, istoriji, modi, politici, muzici sveta, kreativnosti, ljudskoj prirodi, problemu zagušenih ulica megalopolisa, uštedi energije i ekologiji. Birn pokazuje da je i vozeći bicikl uspeo da stigne korak ispred drugih a ostane autentičan mislilac na liniji ljudskosti i praktičnosti, zapisao je između ostalog Popović o „knjizi“Biciklistički dnevnici“. Dejvid Birn muzičar, konceptualni umetnik, pisac, bloger, vlasnik izdavačke kuće, fotograf, režiser i „Ponjer Point“ entuzijasta je poznat kao osvajač novih intelektualnih poseda još od vremena kad je predvodio ključnu američku novotalasnu grupu „Toking heds“. Važi za renesansnu pojavu svetskog rokenrola.
30.06.09 Danas
Svetska premijera nove knjige renesansnog umetnika Dejvida Birna na Summertime Jazz festivalu
Autentičan pogled na gradove
>„Biciklistički dnevnici“, knjiga Dejvida Birna, nekadašnjeg frontmena grupe Talking Heads, muzičara, ali i multimedijalne umetničke ličnosti, svetsku premijeru u izdanju Geopoetike imaće u Beogradu, u okviru Summertime Jazz festivala u Sava centru, na kome će i Birn održati svoj koncert.
Knjiga će pre nego na engleskom, izaći iz štampe na srpskom upravo na dan koncerta 8. jula, najavio je juče na konferenciji za novinare u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda urednik Geopoetike Vladislav Bajac. U nizu knjiga za koje se ova izdavačka kuća može pohvaliti da je dobila autorska prava pre drugih, najmanje su trojica Njujorčanina čije su knjige objavljene na prvo na srpskom jeziku. To su Pol Oster, Don Delilo i sada Birn, dodao je Bajac.
Birn, koji već 30 godina svuda sa sobom nosi i bicikl i koji je ovim prevoznim sredstvom uspeo da „pripitomi“ i Njujork, putuje kroz 12 gradova (London, Berlin, Istanbul, Buenos Ajres, Manila, Sidnej, nekoliko gradova SAD) na biciklu i stvara nešto što bi se moglo nazvati biciklističkim putopisom. U uvodu, Birn kaže da je taj panoramski pogled sa bicikla viši od onoga koji imaju ljudi koji se šetaju, sporiji od pogleda onih koji se voze podzemnom železnicom ili nekim drugim javnim prevozom, a niži od pogleda onih koji do grada stižu i u njega se spuštaju avionom. Rečju, to je tačan i autentičan pogled na gradove.
Dejvid Birn, podsetio je rok kritičar Peca Popović, jedan je od renesansnih ljudi rokenrola, kakvih u poslednjih 55 godina nema mnogo. Školovani vizuelni umetnik, dizajner, on je i konceptualac, bloger, filmski stvaralac, pozorišni provokator, muzičar nagrađen Oskarom za muziku u Bertolučijevom filmu „Poslednji kineski car“. Ne bi možda bilo loše, predložio je Popović, Birnov dolazak u Beograd iskoristi i za to da se u prisustvu predstavnika beogradskih vlasti promoviše vožnja biciklom i u ovom gradu, u kome pitanje saobraćajnih gužvi i zagađenja postaje ključno. Kontakt sa Birnom povodom objavljivanja njegove knjige uspostavljen je i sa njegovim agentima, ali i sa njim lično, a delom je za njege bio zaslužan i prevodilac Borivoj Gerzić, koji je knjigu opremio i sa skoro sto fusnota, ključnih objašnjenja u vezi sa nekim gradovima.
Autor: I. Matijević