15.03.12 Vreme
Nezastarelo, nezaobilazno, neprocenjivo
Ana Edeš; Ševa, Deže Kostolanji
Dva kratka romana Dežea Kostolanjija, rođenog Subotičanina i modernog klasika mađarske književnosti, dan-danas predstavljaju prvorazredan čitalački užitak
Pogled je ipak podigla toliko da je videla cipele gospođe Vizi, njene čarape, zidni sat koji je bio ugrađen u kutiju od ebanovine i jednoličnim kucanjem sejao po trpezariji dosadnu, gospodsku tišinu.
Ako je za Miroslava Krležu ono tmasto panonsko blato, kroz koje - kao geopoetički prikladnu metaforu jedne egzistencijalne situacije - njegovi junaci glavinjaju, najčešće trajno zaglavljeni u njegovoj žitkosti do guše, svojevrsni opsesivni motiv, onda je za njegovog tek nešto starijeg savremenika Dežea Kostolanjija (rođen 1885. u Subotici-Szabadki, to jest u dubokoj, ušuškanoj unutrašnjosti tadašnje kraljevske Ugarske), taj motiv panonska prašina. Takoreći isto to, ali u suvljem agregatnom stanju... Ona, dakle, fina ali i potmulo uništavajuća tvar koja se ničim ne da isterati iz pora panonskog čoveka, bitno ga određujući i psihološki, kulturološki, emotivno. Nije to, dakako, nikakvo čudo za nekoga ko je prvi gutljaj vazduha udahnuo i progutao baš u Subotici, upivši tim udahom svu tu opojnu i tešku peskovitu prašinu...
Lako i prirodno svojim delom nadilazeći epitet "zavičajnog" ili "provincijskog" pisca, Kostolanji je odavno jedna of nezaobilaznih, kanonskih činjenica moderne mađarske književnosti, što je srećom blagovremeno prepoznato i u kulturnom prostoru srpsko(hrvatskog)jezika (čemu je činjenica njegove bačke zavičajnosti verovatno nešto pripomogla, ali je sama po sebi ipak irelevantna). To će reći da je Kostolanji ovde prevođen i izdavan u više navrata; sada smo, evo, dobili priliku da proverimo kako neka od ključnih mesta njegovog opusa funkcionišu u XXI veku...
Kratki romani Ana Edeš i Ševa kod nas su, kažem, od ranije poznati, no ovaj put se susrećemo s novim prevodima, objedinjenim unutar istih korica (prevela Marija Toth Ignjatović; Laguna, Beograd 2011). Radi se o romanima-novelama koje su uz ciklus ulančanih priča o Kornelu Večernjem (preveo Sava Babić, a objavio Dereta 1999, u jednom ružnjikavom, sirotinjskom izdanju; valjalo bi obnoviti) po svoj prilici i najznačajnija Kostolanjijeva dela.
Ana Edeš (izvorno publikovana 1926) metropolitanska je, peštanska priča o jednoj "neobjašnjivoj" tragediji i jednom "ničim izazvanom" zločinu iza koje(g) zapravo stoji ceo jedan smak sveta. Kako to? Ta, o čemu je Deže Kostolanji, diskretno melanholično-ironični pesnik dekadencije, ali ne toliko one "boemske" i umetničke koliko dekadencije krutog građanskog sveta, pisao ako ne o raspadanju sveta baziranog na "postfeudalnim" konvencijama i sadistički krutoj društvenoj fijerarhiji, koju industrijski kapitalizam nije toliko razdrmao koliko ju je učvrstio na nešto drugačijim osnovama? Nije čudo da je Tomas Man cenio njegovo pisanje, mada mi se subotičko-peštanski "novinski skribent" (razume se da je i on fasovao takve, a i gore kvalifikative...) idejno, pa i poetički čini bliži starijem Manu, Hajnrihu. Kako god, mađarska se sovjetska republika Bele Kuna - kao kakav panonski prirepak lenjinskog Oktobra - upravo neslavno rastočila, ponovo se polako uspostavlja nekakav "stari poredak" (sounds familiar?), mada je tu realno malo šta ostalo od onog jozefrotovskog "jučerašnjeg sveta". Buržujski bračni par - isprazan, jalov i hladan - jedva nekako preživevši vreme boljševika strategijom smanjivanja na nivo makovog zrna, polako se vraća "u formu", a glavna mu je briga, kao i najvećem delu peštanskog gospodstva, kako naći idealnu sluškinju: onu koja stalno i neumorno radi, a za uzvrat ne traži takoreći ništa, zapravo jedva da i postoji izvan svoje služinske uloge; Kostolanji s majstorskim cinizmom dočarava umovanje novo-stare vlastele oko toga kako ta služinska klasa, pogotovo ženska, nekako i nije baš ljudska u punoj meri - nešto kao oni crni pamukoberačite na američkom jugu... Metež i šušur jednog prevratnog vremena, ljudsku bedu, kukavičluk i nesolidnost, sve to Kostolanji portretira s "krležijanskom" snagom i vehemencijom, mada sasvim drugačijim, bar naizgled "vedrijim" sredstvima i tonom, jer se radi o bitno drugačijem ljudskom i književnom senzibilitetu. Kako god, mlada sluškinja Ana Edeš pojavljuje se u kući Vizijevih kao svojevrstan anđeo sa neba, kao otelotvorenje dugo traženog ideala: nečujno i nevidljivo, naizgled polumehanizovano biće koje čini sve i više od toga za svoje gazde, a zauzvrat ne ište ništa, baš kao da i sama veruje u sopstvenu služinsku svrhu kao jedinu i predodređenu. Međutim, ono odviše ljudsko pojaviće se u vidu mladog, vetropirastog i neodgovornog gospodina Jančija, i dovešće surovo namagarčenu i poniženu Anu Edeš do posvemašnjeg rasapa, na koncu i do zločina koji će, gle, poslužiti možda tek tome da se kvaziklasne predrasude još jače učvrste... Ono što ovaj roman čini tako prokleto savremenim nije samo (uslovna) restauracija kojoj smo savremenici, nego i fascinantna Kostolanjijeva pripovedačka moć, najbolje demonstrirana upravo na stranicama na kojima se, je li "ne događa ništa", a zapravo sve ključa...
Romančić iliti novela Ševa, pre spadajući u "poetiku panonske prašine" - radnja se odigrava u poznom devetnaestom veku (u zlatno K. und K. doba, dakle) u provincijskom gradu koji zapravo nije drugo nego zakrabuljena Subotica - odmiče se od Ane Edeš suštinski manje nego što to površinski izgleda. Postariji bračni par sitnih gradskih uglednika, poluautsajdera sa samog spoljnog ruba "boljeg društva", odavno bezuspešno pokušava da uda poružnu im kćer, zvanu Ševa, i zapravo mu se ceo život sveo na tiho životarenje u senci "roditeljskog neuspeha", po meri epohe. Kada Ševa na neko vreme otputuje u posetu rođacima - uz poslednji proplamsaj roditeljske nade da će se tamo, na selu "možda nešto dogoditi" - na koncu nije Ševa ta koja doživljava ključnu (a tabuizovanu, nedopustivu) promenu, nego roditelji sami. U zanimljivoj inverziji "tradicionalnih uloga", dominantnih i danas, zapravo su roditelji ti koji se raspuštaju u kćerinom odsustvu, počinju da žive intenzivnim "društvenim", čak boemskim životom, iznova otkrivajući sva životna zadovoljstva koja su, u saglasju sa gotovo bigotnom kćeri usedelicom, odavno proglasili frivolnim budalaštinama... Delujući opet na strašno malom, skučenom prostoru građanskih egzistencija u zaturenoj varoši jednog mirnog, "aistorijskog" vremena, Kostolanji zapravo iznova puca na građanski moral i na suštinski neizmenjeni patrijarhat, i pogađa bez greške! Ševa je komad čistog čitalačkog užitka, trijumf "čehovljevske" potmule pripovedne snage; nezastarelo, nezaobilazno i neprocenjivo!
Teofil Pančić
20.01.12 Popboks
Dva maestralna romana
Ana Edeš; Ševa, Deže Kostolanji
Među koricama dva maestralna romana književnog genija iz neposrednog susedstva nam. U boljem i pravičnijem svetu, na globalnom nivoa ova mora da bude deo nove školske lektire
Zoran Janković
Kao nenametljiva čežnja ovdašnjih bibliofila poslednjih godina se svako malo javljala knjižica izdata u prvoj polovini devedesetih koja je sadržala kraći roman/novelu Ševa velikog mađarskog literate Dežea Kostolanjija. Mnogi su tokom tog mraka u liku i sudbini Kostolanjijeve junakinje Ševe, poružne i rigidne devojke koju ni roditelji kanda preterano istinski ne vole, prepoznavali Srbiju u tadašnjem geopolitičkom kontekstu. Petnestak godina kasnije Srbija je ponovo zapala u manji nesporazum sa društvom u koje bi da stupi, a beogradska Laguna nam je nenadano priredala izvanredno iznenađenje – dva romana mestra Kostolanjija među koricama jedne knjige.
Ovo izdanje nam predstavlja dva romana (Ana Edeš i pominjana Ševa) koje je Kostolanji stvorio tokom svojih, stvaralački gledano, najpolodonosnijih godina – treće decenije dvadesetog veka. Ovo je važan podatak jer su ta i naredna dekada predstavljale krhki privid spokojnije Evrope, dane kada je iluzijom zlatnog doba žiteljima svih kutaka Evrope pružen predah između dva golema ratna okršaja. Kostolanji je pisac čije se delo sasvim opravdano smatra delom najboljeg iz evropske književne baštine veka za nama, ali je takođe i, čini se, prevashodno i pisac svog vremena i prostora. Stoga bi se kao tačna pokazala tvrdnja da je, osim svom nesumnjivom i istinskim retkim darom za lepu pisanu reč, Deže Kostolanji uspeo da se i sada, eto, bezmalo vek kasnije, nameće kao relevantna figura u šire shvaćenoj literaturi, i zajhvaljujući svojoj potpunoj ukorenjenosti u vreme i prostor kojim se nadahnjivao i kojim se prvenstveno bavio.
Ana Edeš i Ševa (u izdanju beogradske Lagune i prevodu Marije Toth Ignjatović) stoga predstavljaju evropsko blago koje je odolelo testu vremenu i smenama književnih ukusa, blago koje na prvom mestu dosta toga govoti o stanju stvari i pitanjima srca i ljudskog na mađarskom tlu u narečenom periodu. Kostolanji je briljantni poznavalac svoje sredine, ali i promućurni proučavalac domena duše, ljudskog i ljudskog, što čini da lokalno obojeni romani (radnja Ana Edeš se zbiva u Budimpešti, dok se opisano u Ševi tiče blago zakamuflirane Subotice u kojoj je Kostolanji uostalom i rođen) izdignu na nivo univerzalnog i do dana današnjeg ne samo razumljivog, već i važnog. Bez imalo preterivanja se, u svetlu svega ranije pomenutog, veliki deo uspeha i kvaliteta Kostolanjijeve proze, i na uzorku ova dva romana i u širem smislu, polazište ima u autorovoj opredeljenost za humanizam koji, srećom, ovde ne zastaje na koti pamfletskog i puko didaktičkog apela za boljim i pravičnijim svetom, već dobija i superiorno i zamamno književno ruho.
Ana Edeš je priča o bračnom dvojcu Vizi koji more različite brige – suprug je zabrinut nad sudbinom svoje kraijere višeg državnog službenika u trenutku krupnih društvenih prevrata, dok supruga dobar deo svojih neuroza projektuje kroz potragu za napokon valjanom služavkom za svoje domaćinstvo. Ova slika društvenog darvinizma potpuna je tek sa pojavom naslovne junakinje, smerne i vredne devojke seoskog porekla koja preuzima ulogu služinčeta u ovom domu.
Kako je mnogo puta istaknuto, čini se da Kostolanji ovde počinje roman iznova i iznova kako priča odmiče; i zbilja, to stalno poigravanje onim što akcentuje u ovoj povesti Kostolanji anticipira nadolazeću modernu, ali i pokazuje da pripada soju pisaca koji su brižljivo konstruisali svoje delo pre samog pisanja, a što se čini gotovo neverovatnim zahvatom u svetlu današnje najezde čudno samopuzdanih samoformiranih pisaca ne toliko sklonih pripremama i sličnim finesama. Takva osnova Kostolanju omogućava da bez vidnog upinjanja obezbedi svojim junacima da evoluiraju u sijaset pravaca, te likovi dobijaju na začudnosti i punoći koje ovu višekraku i mnogoznačnu priču čini nesvakidašnjom i krajnje uverljivom. Tako se Ana Edeš pokazuje u više pojavnih oblika – kao esencijalno dobro koje svojim gospodarima služi kao vizir koji im pruža priliku (a koju oni, pak, odbijaju da koriste) da sagledaju vlastite nedostatke i zablude, da bi potom bila podatna i iskrena ljubavnica bratanca gospođe Vizi, te buntovna mlada dama u kojoj se rađa oluja pred nadolazećim nepravdama.
Ipak, reklo bi se, da se i sam Kostolanji poigrava sa svojom ključnom heroinom, nikada joj do kraja ne dajući priliku da dela u svoju korist i pokaže punu odgovornost za svoja delanja; u tu ruku, Kostolanjijeva Ana Edeš je ponajbliža nezaboravnom liku Jakoba Fon Gutema iz istomimenog romana Roberta Valzera, junaka koji spremno sebe definiše kao “finu, lepu, okruglu nulu”. Ipak, ovo nije roman koji se tiče bivstvovanja jednog bića, ovo je suptilna društvena hronika poretka koji će se neumitno urušiti da bi kasnije, neznano kad, ponovo iznikao iz vlastitog pepela. Kostolanji tako ovo svoje delo boji mračnim, diskretno mizantropičnim tonovima koji u sadejstvu sa njegovim istinskim i ideološki neupitnim humanizmom stvara zadivljujuću preciznu sliku neveselog usuda ljudskog roda. Ono što je najvažnije i što se iznova mora ponavljati, Kostolanji do ovog cilja stiže oslanjajući se isključivo na čista književna sredstva.
Ševa, kraća po obimu, donosi nešto vedriji ton koji u sebi, pak, krije, čak i mračnije i po pitanje ljudske prirode, poraznije implikacije. Ševa je ružnjikava i nedruželjubiva devojka, već u svojim tridesetim koju roditelji šalju u posetu rođacima. Tokom tog perioda razdvojenosti, nakon suza i početne grandiozne tuge, roditelji otkrivaju čari života bez kćerke koja je, kako će i sami nerado spoznati, bila remetilački faktor njihovoj (malograđanskoj) sreći i životu puni(ji)m plućima, oličienom u poseti pozorištu i prestižnim kafanama, bančenju, nerezonskim kupovinama i sličnim hirovima.
Tako zlosrećna Ševa biva grana na putu mogućoj roditeljskoj sreći, a da toga ne bude ni svesna. Roditelji se lome između slasti života kakav im je svo vreme bio pred nosom i osećanjem nužne roditeljske ljubavi prema detetu, čak i kada ta ljubav biva ometena plodovima genetske lutrije u kojoj su sami učestvovali. Kostolanji ovde podiže ulog, te hrabro nagoni svoje junake da preispituju svoja osećanja, razvrstavajući iskrena od onih naučenih. Kostolanji ovde kao da baštini nauk velikog Vilijama Blejka koji je u svojoj pesmi Idiot Boy odvažno ustvrdio da je potpuna tek ljubav onih roditelja kojima je dato da u sebi iznalaze sposobnost za ljubav prema detetu kada nema vidljive i lagodne nadoknade.
Osim pitanjima inhibiranih osećanja, Deže Kostolanji se u Ševi, majstorski balansirajući na samoj liniji razdvajanja otvorene persiflaže i suptilne satire, ojačane sveprožinajućom ironijom, dotiče i tema građanske uprizorenosti i društveno uslovljenog u okruženju malograđanske zaproloženosti u opštem i iznuđenom. Iako se kao prvi utisak nameće da je reč o nešto lahorastijoj varijanti onoga iz Ane Edeš (koja je, ipak, nastala nekoliko godina kasnije), Kostolanjijeva opažanja izneta u Ševi na duže staze ostavljaju neveseliji i mučniji utisak.
Ova dva romana su za početnike prava mera za upoznavanje sa nepatvorenim književnim genijem Dežeom Kostolanjijem koga i naprednija čitalačka publika preostalog dela Evrope podrobnije upoznaje tek poslednjih desetak godina. Srećom, neke ljubavi traju, a neki darovi nikada ne budu zakasneli.
05.01.12 Dnevnik - Novine i časopisi
Slatko-gorke srednjoevropske priče
Ana Edeš & Ševa, Kostolanji Deže
U svojim novelama, Deže Kostolanji se bavi sudbinom dveju žena- Ane Edeš i Ševe, a zajedničko im je to što su služavke - prvoj je to profesija a druga dvori sopstvene roditelje. Ta dva ženska lika su oslikana rafiniranim književim sredstvima, izuzetno duhovito, ali i surovo istinito.
Na srpskom jeziku već dugo nije bilo dela klasika mađarske književnosti rodom iz Subotice Dežea Kostolanjija (1885- 1936). Očigledno su to urednici „Lagune“ zapazili, pa su rešili da popune prazninu dvema njegovim novelama - „Ana Edeš“ i „Ševa“ u jednoj knjizi, a u prevodu Marie Tot-Ignjatović. Izdavač ih preporučuje kao dve književne bravure koje s posebnim osećajem za atmosferu govore o životu buržoazije u prvoj polovini 20. stoleća.
Kostolanji se bavi sudbinom dveju žena- Ane Edeš i Ševe, a zajedničko im je to što su služavke - prvoj je to profesija a druga dvori sopstvene roditelje. Ta dva ženska lika su oslikana rafiniranim književim sredstvima, izuzetno duhovito, ali i surovo istinito.
Prvo izdanje „Ševe“ pojavilo se 1924. godine u Budimpešti, gde je Kostolanji živeo i stvarao. Radnja je smeštena u Suboticu, njegov rodni grad, a razigrano i satirično se prikazuje učmala svakodnevica bogatih građana. Neprivlačna, nezanimljiva, gotovo neprimetna devojka s nadimkom Ševa , brine o roditeljskom domaćinstvu. Kada ona otputuje na nedelju dana, narušava se rutina porodičnog života. Ševini roditelji su izbezumljeni zbog njenog odsustva, ali ubrzo otkrivaju čarobni i uzbudljivi svet izvan sopstvenog dvorišta.
U „Ani Edeš“(novela je prvi put objavljena 1926. godine) Kostolanji iz vizure jedne služavke prikazuje buran period prevrata u Mađarskoj nakon raspada Austrougarske monarhije. To je vreme neposredno posle pada vlade Bele Kuna , kada je buržoazija ponovo ojačala. I intimna drama glavne junakinje Ane- žene pretvorene u stvar bez akvih prava, i društvene okolnosti, bojene su satirom i crnim humorom, uz mnogo neočekivanih obrta.
Deže Kostolanji je bio romanopisac, pesnik i publicista. Još za života, a umro je u 51. godini, bio je preveden na sve evrpske jezike. Savremenici su ga smatrali genijem ukusa i spisateljske savesti, autorom koji je književnosti dao novi ton, koji je najviše učinio za čistotu i lepotu umetničkog pisanja.
R. Lotina