29.08.10 e-novine.com
Obračun kod YU korala
Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju
"Adio kauboju" nije samo poslednje zbogom poslednjem heroju koje naratorka upućuje bratu koji nije bio "ni izdajica ni nasilnik", već je i oproštaj, jednom zauvek, od priče koju smo živeli tokom devedesetih kada su "naši" uvek bili "good guys", a "oni" sa druge strane nužno "bad guys", odnosno, ako sledimo logiku bilborda koje opisuje naratorka, kada su "naši" bili "božji ratnici, a njihovi – sledbenici samog đavola"
Književnost je umetnost jezika. Često se ta prosta činjenica gubi iz vida jer su u našim malim literaturama stvari postavljene naglavačke, prepunjene su politikom. Nije to čudno ni loše, naprotiv. Međutim, kada se nađete pred knjigom koja prosto pleni bogatstvom jezičkih bravura i onim što se naziva stil, a što iz ugla iz koga posmatrate odnose unutar književnog polja često ne vidite, onda se zapitate da li su jezik i umetnost njegove upotrebe dovoljni da jedno delo učine vrednim i velikim. Na žalost, nisu, jer bi se onda i gromopucatelno bizarne knjige poput onih Mira Vuksanovića, kasnog Milorada Pavića ili Gorana Petrovića morale smatrati dobrim, a njihov problem definitivno nije loša upotreba ili nepoznavanje jezika, već činjenica da svojim jezikom oni ne čine ništa, oni tvore svetove koji su prazni i/ili nabijeni samoljubivom isključivošću i autističnim etno- i jezikocentrizmom.
Nasuprot takvog jalovog pretvaranja jezika u umetnost, stoje pisci poput Olje Savičević Ivančević koja je u svom prvom romanu Adio kauboju (Samizdat B92) uspela da spoji ličnu i zanimljivu priču i da je ispriča na jezički ubedljiv i istovremeno dirljiv način, dosegnuvši i emotivnu i intelektualnu dubinu preko potrebnu da bi se, kako kaže Ingarden, u jezičko-umetničkom delu pred čitaocem otvorio metafizički nivo na kome dolazi do katarktičkog prepoznavanja i spoznaje. U tekstu splitske autorke svaka fraza i rečenica, njihova jasnoća, ritam, čvrstina ili fluidnost imaju cilj da prikažu svet u rušenju posmatran iz perspektive devojke koja se nalazi u potrazi za sobom, ali pre toga mora da reši traume iz prošlosti. Mora, dakle, da ispita uzroke koji su njenog brata Danijela doveli do samoubistva. I, kao u klišeu iz vesterna, ona se vraća u rodni grad da bi ubila sve i vratila se sama. Mali problem je što su kauboji i njihov moral odumrli, iza njih su ostale ucveljene majke i ratoborne sestre. Drugi problem je što je, i dok je postojao, kaubojski moralni kôd bio tipično muška priča koja se mora završiti ili potpunom pobedom ili potpunim porazom. Tako nešto nije moguće, takve stvari, sve dok se živi, ne postoje i stoga potraga naratorke i protagonistkinje Ruzinave mora da se završi pre nego što se dođe do odgonetke, odnosno ona shvata da je to ne zanima, da to svakako neće vratiti Danijela u život.
Kao i u svakom narativu o traumi, i u romanu Adio kauboju ne postoji linearno uzročno-posledično nizanje događaja u vremenu. Putovanje u srce tame nije jednostavno, neka mesta se moraju obići više puta, neki ljudi se moraju sretati ciklično, a za sve to vreme treba posmatrati dekor Starog naselja, scenografiju ruiniranog predgrađa sa čijih se bilborda naizmenično smeše ratni zločinci i Isus Hristos, čiji hotel smrdi na „paštetu“ i „tuđa letovanja“, i čiji su jedini svetli momenti grafiti koji svedoče da i u tom i takvom paklu postoje duhoviti ljudi. Atmosfera raspadanja nije karakteristična samo za kulise ispred kojih se odvija fabula. Ona se uvlači u kuće i duše. Ona vlada i među usamljenim ženama u naratorkinoj porodici koju čine starija sestra i majka. Rituali kuvanja kafe, odlaska ili primanja gostiju, obilaska groblja dva puta sedmično i odlaska na plažu slika su žena koje su se predale i samo čekaju. I dok se sestre bore da izađu iz tog vrzinog kola, majka je u njega uhvaćena kao pauk u sopstvenu mrežu. Zbog toga je neophodan beg od muškog kaubojskog morala koji dovodi žene u takvu poziciju da budu ostavljene i nesamostalne, udovice i raspuštenice. U tom smislu je Adio kauboju ženska emancipatorska knjiga, žensko pismo u najboljem značenju te reči i to ne samo zbog toga što demaskira nametnuti falocentrični moral po kome se svet navodno upravlja, već i stoga što nudi neku vrstu odstupnice i izlaza kroz ljubav i/ili pisanje i/ili ludilo ne praveći unutar toga hijerarhijski poredak.
Iako je kauboj najveći stepen moralnog i herojskog koji se može postići, vesterni su samo pokriće za bezrazložna klanja i mutne radnje, posebno na prostorima jugoistočnim. Pod plaštom heroizma stradaju nevini, stradaju životinje, strada, na koncu, priroda. Adio kauboju nije samo poslednje zbogom poslednjem heroju koje naratorka upućuje bratu koji nije bio ni izdajica ni nasilnik, već je i oproštaj, jednom zauvek, od priče koju smo živeli tokom devedesetih kada su naši uvek bili good guys, a oni sa druge strane nužno bad guys, odnosno, ako sledimo logiku bilborda koje opisuje naratorka, kada su naši bili božji ratnici, a njihovi – sledbenici samog đavola. Uistinu, svima je to služilo da se na potpuno nekaubojski način, dakle mimo zakona i na silu, dođe do love i moći. Ruzinavin beg u Berlin nije dakle samo beg od porodičnog ženskog usuda u provincijskom gradu, već je i sklanjanje od zla koje u sebe uvlači sve i od koga se nije moguće odbraniti.
Iako je možda najslabiji deo u romanu onaj poslednji, u kojem dolazi do susreta između naratorke i spisateljice, bez njega se ne može. Naime, ako je u prvom delu pokazala pustoš koja ostaje kada kauboji napuste grad, ako je u drugom travestijom vesterna dala pravu sliku moralnog koda uvijenog u oblandu kaubojštine, onda je u trećem morala da pokaže kako je moguće osloboditi se toga. Otići u svet noseći breme neispričanih priča i nerazrešenih trauma prilično je uzaludan poduhvat. Tek kada se rastereti, kada joj spisateljica u kupeu voza ukrade priče, Ruzinava može da pođe u Berlin, u novi život, u kome pete njenih visokih čizama odzvanjaju pod zvezdanim nebom.
Olja Savičević Ivančević napisala je izvanredan roman koji je istovremeno objavljen u Hrvatskoj i Srbiji. Ovakav rasplet glupe kaubojštine jugoistočnih devedesetih niko nije očekivao, ali on svakako ide u prilog i piscima i čitaocima. Mali je problem što je pustoš koju su ovdašnji kauboji ostavili za sobom još prilično vidljiva.
Vladimir Arsenić
17.06.10 Vreme
Strasti izvan razglednica
Olja Savičević Ivančević - Adio, kauboju
Ima nečeg u Starom Naselju, potisnutog, „kao spolna bolest na mozgu", rekla je sestra.
„Kao Twin Peaks?!" upitala sam, a želudac mi je napravio kolut unatrag, u mrak, kao kad sam bila dijete.
Čedno je i bogobojazno Staro Naselje u vrijeme oprašivanja biljaka, u vrijeme intenzivnog isparavanja mirisa, vonjalo i cvrčalo kao vreli bakalar u pretis loncu.
„Čoviče", rekla je sestra „nekad mi se čini da se ovde niko živ ne jebe onako prirodno i bez grižnje savjesti."
„Katoličanstvo na Balkanu, promisli malo, koji spoj, to jednostavno mora bit perverzija na entu", rekla je.
Ne znam da li je po „pe-(em)-esu" da se prikaz knjige započne jednom anegdotom, ali na koncu, zašto da ne? To ionako može iznervirati samo one koje dolepotpisani i inače voli da nervira, tako da je sve u redu, pače i više od toga... Elem, pre nekog vremena sam upitao Krunu Lokotara za kontakt telefon ili mail mlade splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, jer sam hteo da je pozovem da svojim prilogom učestvuje u jednoj tematskoj zbirci priča koju (se spremam da) spremam. Lokotar je, instinktom urednika-zaštitnika, odlučno uzvratio da će mi dati njen kontakt tek kad mu ona preda rukopis romana na kojem upravo radi! Do tada joj, majci, nema skretanja u kojekakve sporedne vode koje bi je odvlačile od završavanja romana!
Pa dobro, eto nam i romana na suncu: Adio, kauboju (srpsko izdanje: Samizdat B92, Beograd 2010) romaneskni je prvenac pesnikinje koja je u svet proze stupila odličnom i opštehvaljenom zbirkom priča Nasmijati psa (v. Vreme br. 948), da bi se sada, eto, i oromanila. Kako god, ne bojte se, nije se ova sjajna pripovedačica mediteranskog sunca, jasnog neba i zamamnih mirisa, iza čije se žanr-razgledničke slike zapravo krije trista đavola i đavolčića stvarnog ljudskog života, krvavog i pulsirajućeg, eskapistički zaputila ni u El Paso ni u Santa Fe, kako bi možda mogao da vas prevari naslov; umesto toga, potražila je (i našla) stanovite vestern-obrasce na tlu svog Juga, dalmatinskog, i to u onom uskom pojasu između krša i mora, u kojem kojekakvi pompezni resorti sve više dominiraju krajolikom, ali samo kao veštačka nadogradnja pravog m(j)esnog života, palanačkog i malomišćanskog, do agresivnosti bojažljivog prema svakoj Drugosti, ma koliko od turističkog ugošćavanja Drugosti zapravo živela.
Radnju svog romana-prvenca Olja S. I. ponajvećim delom smešta u imaginarni grad(ić) koji ti ponekad zaliči na Split, ali će pre biti da više podseća na neku od njegovih suburbija. Ako to već sve nije jedno te isto, i to ne samo u Splitu, dakako. Ta ubava razglednička slika grad(ić)a na moru, ispod čije blaženo osunčane gizdavosti i šesnih romaničkih tornjeva vrvi od Sumračnih Strasti i grozomornih predrasuda svetine, otvara svojevrstan link ka Putovanju u srce hrvatskog sna Vlade Bulića (v. Vreme br. 849), baš kao što vestern-obrasci i problematizovanje posvemašnje istrošenosti (ali i postojane sveprisutnosti) patrijarhalnog modela življenja pravi kopču sa još jednim dalmatinskim Čudom, i to onim u Poskokovoj Dragi Ante Tomića (v. Vreme br. 994), ali ove su veze sasvim uslovne (i možda pre nego što bi ukazivale na neku estetičku srodnost predstavljaju neku vrstu sociokulturnog fenomena), jer je Olja Savičević Ivančević razvila vrlo osebujan prozni rukopis, koji ni u bunilu ne možete pomešati s nekim drugim.
Dada, naratorka ovog romana vraća se u grad svojeg odrastanja, nakon nekolikogodišnje zagrebačke avanture – obeležene posvemašnjim neuspehom, kako studentskim tako i ljubavnim – samo sa jednom čvrstom namerom: da napokon „istraži" okolnosti koje su dovele do samoubistva njenog tinejdžerskog brata. Kod kuće je čekaju smorena, u sedative i druge pilule za lilule ogrezla majka, te sestra, razvedena lokalna nastavnica, neretko cinična rezonerka ovog romana. Kuća je trajno obeležena dvema „preranim" muškim smrtima, prvo očevom, a posle bratovljevom, a ženski trio koji je ostao za njima Olja Savičević portretira izvanredno, mestimice maestralno, i to je možda najjači aspekt ovog romana: to njeno vajanje moćnih, složenih, u nesreći, u ljubavi ili u bilo čemu drugome protivrečnih i dubokih ženskih likova; u poređenju s njima, većina muškaraca koji defiluju knjigom više su nekakvi modeli ili siluete. Što, verujte mi, ovde uopšte ne smeta...
Dobar deo od dvestotinak stranica ove knjige postepena je rekonstrukcija događaja i motiva koji su rezultirali bratovljevim suicidom. A to samoubistvo – kao izlaz za nuždu – potvrdiće se, nije bilo ništa drugo nego posledica neizdržljivosti, ili naprosto nemogućnosti uspravnog življenja u sredini koja te obeleži jednom za uvek kao nekoga ko se od nje razlikuje, i od koje indulgenciju možeš kupiti samo po sasvim neprihvatljivoj ceni: tako što ćeš se i sam pridružiti onima koji čine nasilje. Bratovljevo upadljivo blisko druženje s lokalnim veterinarom, prenačitanim i preosetljivim K. und K. tipom koji kao da je pravo s Marsa pao u Staro Naselje, i za koga „svi znamo da je peder" (pak će u tom smislu na videlo isplivati i neki zanimljivi dokazi...) izazvaće odijum i nasilje sopstvenog klinačkog plemena (kao pouzdanog podmlatka svake linčerske gomile otkad je sveta i veka) prema njemu, ali i prema veterinaru, što brat sebi neće moći da oprosti. Jer će to smatrati izdajom; problem izdaje, pak, neće baš namučiti savest lokalnog lepotana u kojeg će se Dada zaljubiti, a za kojeg će posle saznati da je i sam prisustvovao ritualu bratovljevog mučenja. Dada zapravo uporno traži krivca za bratovljevu smrt, bilo u veterinaru ili nekom drugom, ali takvog, pojedinačnog krivca nemoguće je naći i upreti prstom u njega: ono što zapravo truje i ubija ono je što lebdi nad svima nama, i što se raskomotilo u dušama većine nas: strah i prezir prema Drugome (i Drugome u sebi!), kao jedina legitimna forma i norma Ispravnog Bitisanja.
Uz bezbrojne, upečatljivo izvedene prateće rukavce priče, Olja Savičević Ivančević vodi svoj roman od početka do kraja rukom nadarene pesnikinje koja ume svoj poetski dar pretočiti u prijemčiv prozni iskaz, a da pri tome ništa bitno od njega ne žrtvuje. Možda se, na koncu, u ovom romanu i manje toga „dešava" nego što bi zahtevalo ovih dvestotinak stranica, možda je to mogla biti i kakva novela, ali ono što joj (uslovno i donekle) nedostaje u fabuliranju, autorka nadoknađuje svojom zavodljivom, eteričnom rečenicom, svom od letnje jare, zrikavaca i teških mirisa, čineći da čitanje romana Adio, kauboju bude pravi čulni užitak za svakoga ko beži od naporne prozne konfekcije – globalne, regionalne ili lokalne – koju mu uporno nameću marketinški agent-provokatori svih fela.
A kauboji, šta na kraju bi s njima? Eh, znate kako, kauboj je neretko usamljeni borac za pravdu. Ponekad pokoka negativce i odjaše dublje u preriju dok sunce zalazi na zapadnom horizontu, a ponekad i sam strada od zlikovačke ruke. U vesternima, ta ruka obično drži kolt. Ovde, u ovim krajevima, to i nije uvek neophodno: smrtonosni efekat je isti.
Teofil Pančić