Milan Todorov (1951) rođen je u Banatskom Aranđelovu, u porodici mešovitog porekla. Njegov otac je detinjstvo proveo u Čikagu, država Ilinois, četiri godine mladosti u nacističkom M-štamlageru II D u Becajhnungu noseći na leđima tetoviran broj 71.063, a deo života u Crnoj Bari, u Banatu, radeći u tom oskudnom banatskom zaseoku po kazni, samo pola radnog vremena, zbog odbijanja da se učlani u komunističku partiju. Postoje tragovi u matičnim knjigama sela po Banatu, u kojima je službovao, o njegovom izrazito lepom, originalnom ćiriličnom rukopisu kojim je godinama vodio knjige rođenih i umrlih. Majka je rodom iz Prizrena, u Metohiji. Njena porodica je pred turskom najezdom, a pod Arsenijem Čarnojevićem, 1690. izbegla u Sirig u Mađarskoj. Ona je kao dvadesetogodišnja devojka 1945. prebegla iz poražene Hortijeve Mađarske u Jugoslaviju i udala se. Godine 1960. porodica se preselila iz Banata u Srem, u Petrovaradin.Milan Todorov je diplomirao jugoslovenske književnosti sa svetskom književnošću na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Pisao je i uređivao rubrike satire u studentskim i omladinskim listovima. Pre okončanja studija, zaposlio se kao novinar-pripravnik u Radio Novom Sadu i radio u elektronskim medijima do kraja rata 1999. Ostavši bez posla zbog svojih propalih političkih uverenja, oprobao se kao menadžer za prodaju televizijskih reklama, prodavac dvorišnih bazena, distributer alkohola i slobodni umetnik.
Poslednjih bezmalo dvadeset godina radi kao vinar i vinogradar u Petrovaradinu. Piše satirične priče, aforizme i klasične pripovetke. Objavio je knjige priča Bezbroj naših života (2011) i Ne mogu ovde da dočekam jutro (2014).
Lek protiv smrti je njegov prvi roman, a uporedljivost likova i zbivanja u romanu sa stvarnim ljudima i događajima ipak je manje važna od priče o ljudskim nagonima za promenom i kretanjem u novo i neizvesno kao potragom za ispunjenjem svojih, ako ne malih, brzo potrošljivih životnih moći.
03.03.17 Danas
NEČUJNO A GLASNO
Lek protiv smrti
Mudre su reči seoskog učitelja, čitav život čovek gleda u zemlju, očekujući da mu ona rađa i daje, pa ne vidi nebo na koje na kraju odlazi. Dakle, dobar romanopisac ne izmišlja svet. "Jednostavan i čudesan sam po sebi", svet je već izmišljen. Na uspešnom piscu je tek da vešto urami rečima slike prohujale stvarnosti sve baveći se njenim tajanstvenim tačkama koje, zapravo, i jesu ono što odgovara duhovnim izazovima vremena. Uostalom, Todorov je romanopisac koji dobro zna da najbolja je ona tema za koju je vezan celim svojim bićem, koja u njemu izaziva duboka osećanja i za njega, sudeći po ovom rukopisu, i te kako važe one reči poznatog pisca da mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog. Junak njegovog romana Lek protiv smrti (Čarobna knjiga 2016), u stalno neuspelom odmicanju od sebe samog, jeste simbol stanja čovekove neizvesnosti, njegove podvojenosti između izgubljene nade i mogućeg smisla, vere i sumnje. Želeo sam život bez pogleda na časovnik, seća se. Prirodno, i kao takav, Junak traži svoje nepropadljivo mesto u svetu i za to mu treba odati priznanje. Svejedno što su neke ideje iz prošlosti - i lične i kolektivne - neprimenjene za budućnost jer su završile svoju priču i odživele svoj vek i kao takve ne mogu da budu prenesene u dolazeće doba u izvornom obliku.
Kako piše Todorov? Čitalac uživa u laganom odvijanju pripovesti i upoznavanju sa likovima, pisac se kreće sigurno ka cilju svestan da iza sebe ostavlja kompleksnu i živopisnu priču, između onih tajanstvenih tačaka vešto, na trenutke, otkriva sliku čitavog kreativnog poduhvata. To su mesta i trenuci kada čitalac u sebi kaže "to sam mogao i da pretpostavim". To nije nedostatak rukopisa, naprotiv. Todorov je ispričao priču nečujnu a glasnu, nevidljivu a moćnu, neumornu kao beskrajnu a opet, sažetu, sabijenu, satkanu od sopstvenih doživljaja sveta. Tačka oko koje se sve vrti jesu brzo potrošljive životne moći. U višeslojnoj priči Todorova čitaoci će prepoznati i neke od fragmenata sopstvenih sudbina, ti segmenti tekstova gde čitalac zatiče i ono nešto iz sopstvenog života jednostavno se šire na celokupan tekstualni prostor i u njemu ostaju.
Roman govori i o rastakanju porodičnih vrednosti, o malo poznatim seobama Srba posle Prvog svetskog rata ("Moj otac bi ponekad, sećajući se priča iz tog vremena, žmirkajući od nekog samo njemu znanog nespokoja, rekao isto ono što su mađarski iroši i bandi gazde, cepteći od nemoćnog jeda i straha, te 1918. godine: Ono što se piše po vodi, voda i odnese"), da nam se ne zameri, jer rat je nesreća svih naroda, neka posle Drugog svetskog rata u nama ostanu i stihovi pesme o Eriki, devici, verenici mladog vojnika koji odlazi od kuće da ubija i da bude ubijen: U pustari cveta mali cvet / i zove se Erika. / Sto hiljada malih pčela / roje se žudno oko Erike / jer njeno srce je puno slasti,/ kao cvet mio miriše njena haljina. / Upustari cveta mali cvet / i zove se Erika. Priča je ovo i o 1970-im godinama, tada je lokalni radio postajao sve popularniji, "Umesto antena, koristili smo oluke, iz njihovih mračnih dubina sa zadahom ruševnih periferijskih kuća, do nas su u talasima stizali glasovi dalekih, srećnih svetova", i dalje, sve do ratnih trauma 1990-ih. Otud toliko emocija i utisak da svaka rečenica u romanu jeste neophodna, i da su svi književni junaci - nemirni duhovi koji traže svoje mesto pod suncem - na broju.
Od likova izdvajaju se Otac i zaposleni u radio Lokalu - posebno daktilografkinja Lasta Srzentić. Tu je i profesor Sreten Marić koji je znao da obori na ispitu ako student nije znao broj vagona pod koji se bacila Ana Karenjina, a upečatljivi lik je i poluslepi crkveni orguljaš koji je govorio kako čovek sve mora da izdrža, ako je hrišćanin. Posebno slovo zaslužuje stariji čovek Stjepan Julije, upravnik pošte u Varadin gradu za vreme Nezavisne Države Hrvatske, koji je zaključio da "Sve što je dobro, osuđeno je da prvo propadne, Elvira, arijevska lepotica, nastavnik klavira Đura Kozić, Mina Heser (koja će Junaku jednostavno reći: ... Ujutru letim za Kanadu. Kod oca. Izvini. Ovde sve umire. Uskoro ničega neće ni biti. A ako nešto i preostane, biće to samo uspomene, snovi umesto postojanja), i mnogi drugi". Sve njihove pojave i njihova suočavanja na mestu su, zato se od samog početka čitanja romana od pisca ne očekuje tumačenje ili prepričavanje događaja, već njihovo razumevanje. Da, "Izgledalo je da se svet sređuje. Tornjevi katedrale i gradske kuće, u daljini, šepurili su se svojim krupnim krovnim opšivima jarkih boja: crvenim, zelenim, ljubičastim, koji su neupućenom mogli da izgledaju kao stare, ali dobro očuvane zastave". Izgledalo je, ali... Onda počinjemo da razumevamo tragičnost, koliko istorijsku, toliko i ličnu, odnosno nadahnuta promišljanja koja obeležavaju život, čoveka i njegovu sudbinu.
Roman Lek protiv smrti prošaran je i iskazima koji, uzeti van šire tekstualne određenosti, mogu imati (i imaju) značenje i formu filozofskih maksima (Unutrašnja osećanja su naš najtačniji sat), aforizama, univerzalnih sudova (Svetu jednostavno nema pomoći). A kako i da ne bude tako, ako se zna da je Todorov jedan od najostvarenijih srpskih aforističara. Izdvajati filozofske maksime iz ovog romana, to je umna zabava za zahtevnije čitaoce. Uostalom, "Odgovore na pitanja šta je smisao života ionako niko ne zna", uzgred, primećuje romanopisac. Naravno, ništa nema kraj. Ni razmišljanje posle pročitanih redova Junakovog teksta za časopis Arhetip: "Predstavnici vodeće civilizacije počinju da se kreću opadajućom putanjom onog trenutka kada izgube moć da ostatak sveta oblikuju prema sopstvenoj slici". Todorov u najnoviju srpsku prozu unosi jedan izuzetno individualan stvaralački glas koji s lakoćom razotkriva stvarnost svakodnevnog života u kojoj, samo na prvi pogled, više ništa nije povezano, niti to može biti. Ta razotkrivena stvarnost svakodnevnog života - da se razumemo, za pisca je to težak posao - složena je u književni tekst gde pokazuje samo svoje logičko lice. Za fikciju ovde nema mesta, jasno se zna šta je ozbiljno a šta još više ozbiljno.
I da, povratak u sredinu novembra 1918. Tada je srpska konjica okvasila kopita u talasima Moriša i Tise kod Segedina, "zaustavivši se naglo i skoro neočekivano da tu obeleži kraj rata i svoju veliku, možda najveću pobedu u istoriji srpstva, zabadanjem sablji od uralskog čelika u vodu obasjanu hladnim, kasnim suncem". Zbog čega povratak u prošlost. Da li zbog uzgrednog pitanja Ivane, junakinje: "Ti tvrdiš da se može pobeći od prošlosti?" Na kraju, ispraćamo Junaka iz rukopisa. Pedeset sedmi rođendan obeležio je opraštajući se od kuće u kojoj je živeo gotovo pola veka. Potrudio se da spoljašnje prozore dobro zakuje daskama i ekserima. Tako okovanih kuća sve je više... A lek protiv smrti? Sada su i čitaoci ubeđeni da takvog leka zaista ima, da ga samo treba pronaći. I sve misle da je taj lek - živeti život bez pogleda na časovnik! Lek protiv smrti, da.
Milan R. Simić