Za našu stvar - agonija postkomunizma u Hrvatskoj 1990 - 1999

08.12.06

Početkom iduće godine održaće se, posle pančevačke (u oktobru ove godine), i beogradska promocija nove knjige Igora Mandića Sebi pod kožu: dnevnički pabirci: VIII. 003-VIII. 004. (nehotična autobiografija) u izdanju zagrebačkog “Profila”. Sa hrvatskih lista bestselera ona, inače, ne silazi već četiri meseca i za to vreme doživela je čak tri izdanja. Istovremeno je propraćena brojnim i izuzetno afirmativnim prikazima kako u hrvatskim, tako i u srpskim medijima i periodici. Sa saglasnošću kakvu odavno ne pamtimo, knjiga je ocenjena kao sjajna dnevnička proza, dokumentarna i potresna, s krešendom koji predstavlja opis smrti kćeri Ade.

S njemu svojstvenom (auto)ironijom i duhovitošću, Mandić je o ovoj svojoj knjizi govorio i prošlog ponedeljka kada je, s još nekoliko hrvatskih pisaca, gostovao na čitalačkoj tribini Srpskog književnog društva u Kulturnom centru Beograda. Tada je upriličen i ovaj, zbog raznih okolnosti, pomalo okasneli razgovor sa NIN-ovim davnašnjim prijateljem i saradnikom.

Već dugo neka dnevničko-memoarska knjiga nije naišla na tako impresivnu javnu recepciju kao tvoja. A to su, sudeći po uvodnom poglavlju, tvoji najnevoljnije nastali tekstovi i oni koji se u vreme svog nastanka nisu mogli (i smeli) publikovati. Je li na taj početni otpor, pored nepovoljnog mišljenja o samom žanru, uticala i činjenica da si se u ovo dnevničarenje upustio po poruybini?

- Ne znam kako si stekao dojam da imam nepovoljno mišljenje o “dnevničko-memoarskim knjigama”? Istina je, malo sam se podrugljivo izrazio o svrabu dnevničarenja, koji ponekad spopada ne samo “prave” pisce, nego čak, češće, i amatere, kojima se tako čini da im je njihov život “dostojan” literarne p(r)oze. Nažalost i najčešće, nije tako: život nema stila – kao što je već rečeno – i potrebna je dobra doza domišljatosti da “izmislimo istinu”. U potonjim slučajevima cijenim dnevničarsku prozu, ali “memoarska” je već nešto bitno drukčije: ona pada u dio samo osobama koje su po nečemu društveno-povijesno zaslužne i priznate (kao što su političari, vojskovođe i dr.). U mojem je slučaju riječ o tome da je “iznuđeno” dnevničarenje (po nagovoru V. Viskovića, urednika zagrebačke “Književne republike”) iskliznulo iz predviđenih tračnica i toliko mi se otelo da je preraslo u “nehotičnu autobiografiju”. Uostalom, ako se piše pošteno, otvoreno, smiono, bez dlake na jeziku – i najvažnije, ako se ima o čemu i ako se tome “nečemu” znade ucijepiti stila – onda se rubovi dnevnika i autobiografije nužno preklapaju. No, pustimo finese, koje vode u cjepidlačenje...

Koje bi se knjige (ako takve uopšte postoje) mogle smatrati sličnim tvojoj u (eks)jugoslovenskim i stranim književnostima? Pada mi na pamet jedna Jože Javoršeka, ona u kojoj takođe opisuje svoju porodičnu tragediju (sinovljevo samoubistvo).

- Sličnosti ni sa kime ne tražim i nisam je našao. A osobno, obiteljsko-roditeljske tragedije nisu za vaganje, pa se ni u tome ne bih želio uspoređivati. Ionako sam svoju nehotičnu autobiografiju počeo pisati punu godinu dana ranije nego što me je sudbina opatrnula svojom kanyom, što će reći da nikako nisam planirao završne stranice...

Draško Ređep kaže da si po svemu što si ranije pisao bio “lider neočekivanosti”. Jesi li takvu reputaciju hteo da održiš i ovim beskompromisno samorazgolićujućim dnevničkim zapisima”? Nije li otuda ova “nehotična autobiografija” nehotična samo po podsticaju za pisanje dnevnika?

- “Reputaciju” i to baš “neočekivanosti” možda sam do sada i to samo donekle imao na intelektualnom planu, a sa ovom knjigom prvi sam se put upustio u pripovjednu prozu (jer, dnevnik mora teći kao priča, s uvodom i poantom, u svakom odsječku!), u kojoj nemam nikakve “reputacije”. No, kad već toliko precjenjuješ značenje “podsticaja za pisanje dnevnika”, zašto se drugi toga nisu dosjetili i okušali svoje mogućnosti i sreću? Nije to baš ni tako lako i sliči mi podupiranju Sizifa s leđa dok ovaj gura kamen!!

Aleksandar Tijanić je svoje novinske kolumne sabrao pod naslovom “Kurčevito”, a ti u jednom intervjuu kažeš kako si uvek bio u “erektivnome stanju”. Spram čega sve? Izbegavaš u dnevnicima eksplicitnije opisati kako shvatiti takvu metaforu?

- Moju izjavu o trajnome “erektivnome stanju” izvukao si iz jednog starijega intervjua u zagrebačkom “Globusu”, od februara 2001. godine, koja kao takva nije ni mogla biti uklopljena u dnevničke zapise “Sebi pod kožu”, koji se u svojem prvome kronologijskom planu odnose na razdoblje između augusta 2003. i augusta 2004. godine. Naime, taj sam intervju, s tako provokativnom metaforom (koju je redakcija plasirala kao naslov!), bio dao nekoliko mjeseci nakon što sam bio smijenjen s mjesta glavnog urednika hrvatskog političkoga dnevnika “Vjesnik” (na kojoj sam funkciji uspio opstati tek osam mjeseci), pa mi je provociranje bilo naprosto instinktivno, kao odgovor na mnoge želje da me vide slomljena, ispuhanoga, dovršena... U svakom slučaju, da budem dosljedan, čini mi se da ću u takvom stanju biti sve do samrtnoga časa, odnosno da će taj nastupiti kad više ne budem – u stanju...

Za srpske medije (“Blic”) prva te je, povodom ovog dnevnika, intervjuisala Mira Šuvar, koja ti je 1984. godine dala istaknutije mesto u “Bijeloj knjizi” nego ovih godina jedan akademik u istoriji hrvatske književnosti. Govori li nam ovo, između ostalog, da tvoja pozicija ostaje i dalje veoma komplikovana, od vremena komunizma, preko tuđmanizma, do naših dana?

- Zahvaljujem Miri Šuvar za tekst u “Blicu” kad je “moj” NIN već toliko čekao!? Ali za “Bijelu knjigu” ne bih njoj osobno pripisivao neku ili veliku odgovornost (jer, još čekamo da ona sama objasni kako je surađivala s mužem, danas, nažalost, pokojnim Stipom Šuvarom). To što me jedan hrvatski akademik, u svojoj povijesti hrvatske književnosti, totalno ignorira, zapravo je najbolje mjerilo moje (ne)važnosti u hrvatskoj književnosti (ali, o tome ima više u “Sebi pod kožu”). Za poziciju ionako više ne hajem, otkako mi je najbolja osigurana uz naše dite, u grobu na zagrebačkom Mirogoju...

Raskopavaš vlastitu prošlost, negiraš, sem u dva slučaja, postojanje ju-disidentstva i govoriš o ideološkoj koruptivnosti naših intelektualaca. Je li njihova sprega sa režimom danas manja i manje problematična nego u komunističko vreme?

- Danas su intelektualci korumpiraniji nego prije: naime, sada se više ne boje reći koliko košta njihova lojalnost, a režimi su im spremni otvoreno udovoljiti. Prije su intelektualci bili podmićivani kolektivno (samo da ne rogobore), a danas personalno, pa šta košta, da košta... Došlo neko takvo vrijeme, da su sinekure sve izdašnije (sjetimo se diplomatskih službi!) i malo se više tko srami biti blizak vladajućim strukturama (dok je to ranije ipak bilo pomalo stidno).

Neke stranice dnevnika svedoče i o tvojim dugotrajnim i neprekinutim duhovnim vezama sa Beogradom i srpskom kulturom. Sem što ti je u vlastitoj sredini donosila probleme, čime te je ona obogaćivala?

- O tome bih tek trebao opširnije pisati, o svim svojim problemima i ljubavima s Beogradom i srpskom kulturom, ako me posluži snaga i ako dobijem kakav “podsticaj” (!?). Ti su me kontakti “obogaćivali” ne samo od početaka mojega pisanja, nego još i ranije, od djetinjstva (što piše u “Sebi pod kožu”, pa da ne ponavljam), utoliko što su mi širili obzore preko granica vlastitoga atara.

Nije se, na sreću, obistinila prognoza Stanka Lasića da će srpska književnost postati

Hrvatima isto što i bugarska. Ali, hrvatska knjiga se danas teško probija na srpsko tržište, i obrnuto. Zašto se to, i uopšte reintegracija nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, tako teško odvija?

- U mnogome je uvaženi S. Lasić ipak bio u pravu, možda i protiv vlastite namjere, jer on kao da je previdio ovaj naš današnji bratoubilački – mir! A, knjige se ne probijaju preko granica, tamo i ovamo, sada iz ekonomskih razloga, budući da tržište koči ono što dobra volja hoće. Trgovački centri iliti marketi su ulančeni uzduž čitavoga “nekadašnjeg jugoslovenskog...prostora”, zato jer su u rukama i vlasništvu stranoga kapitala, koji je u stanju uravnotežiti cijene proizvoda (za svoj račun). Dotle, mi knjige proizvodimo svaki na svojem području, ovisno o snazi svake valute i otuda razlike u cijeni knjige, koje su, za sada, još nepremostive. Preostaje nam, jedino, da se svi autori i svi izdavači preprodaju stranim vlasnicima (nakladničkih kuća) i eto nam, odmah, “reintegracije”!!??

U dnevniku na neki način lamentiraš zbog nedovoljnog prisustva u javnim medijima.

Može li se reći da si im posle ove knjige ponovo postao miljenik? I ne samo u Hrvatskoj.

- Zapravo, ne “lamentiram”, nego se time čak i hvalim. Odbijajući stalno biti prisutan u “industriji spektakla”, ja time dobrovoljno eutanaziram i umišljenu važnost bilo kojih intelektualaca, koji misle da su nezamjenjivi. Ne, nisam ni sada postao “miljenik” većine medija, jer me oni bilježe naprosto onoliko koliko moraju, a i to će ubrzo iščiliti...

Knjigu završavaš tužnim refrenom/obećanjem: “Nema više (ništa od) Mandića! Nije li uspeh ove knjige u Hrvatskoj i Srbiji ohrabrenje da još ne bacaš pero u trnje?

- Tzv. uspjeh nije mi ni za što “ohrabrenje”, jer mi je već sve svejedno. No, kako se bojim prejakih riječi, prespavaću ih (do smrti), pa ću onda – vidjeti!

Igor Mandić

Sebi pod kožu

27. siječnja 004.

Putujem u Beograd, ponovno, još jednom, vlakom (mučno drndanje 6-7 sati, kako u kojem smjeru), na poziv redakcije NIN-a, povodom dodjeljivanja ovogodišnje NIN-ove nagrade (1954-2004.). S.-a me ispraća nadopunjujući moju staru opomenu, koju sam joj uvijek došaptavao, kad bi koji put nekamo u inozemstvo odlazila sama. To su bila moja “tri P”: čuvaj “pasoš, pare i pičku” – ne nužno tim redoslijedom (osobito u mojim ljubomornijim godinama!), a sada ih ona proširuje na “četiri P” (čuvaj se “pičaka”, motri na “pasoš i pare”, a pazi se “pića”, ih čuvao se ja, ili ne pazio, na isto mu dođe).

O tim mojim putovanjima “tamo daleko” (pišljivih 400 kilometara, koje obično pismo danas prelazi za nepunih sedam dana!) iliti “preko grane”, vodilo se računa nekada (a posebni je skandal bio izmaštan kad sam se bio usudio “još” 1996. g. tamo otputovati i tada na poziv NIN-a), a danas, baš je koga briga, hvala Bogu. Znam da mnogim radoznalcima dugujem podrobnije izvješće o mnogim takvim putovanjima, mojim razlozima/motivacijama, a kad im ponekad objasnim da su oni isključivo kulturološko-profesionalne naravi, sumnjičavo mi otpuhuju. Pa, kad se baš hoće, nedavno sam našao jedan bolji. Slučaj je htio da sam se u tim, inače ranijih godina polupraznim vagonima međunarodnog vlaka (kod nas na relaciji Zagreb – Beograd i obratno), jednom prolazeći hodnicima vagona do restorana, susreo sa zagrebačkim kolegom, s kojim do tada nisam bio uspostavio neki poseban kontakt. Mjerkali smo se međusobno, pomiješanih osjećaja, ali činilo mi se, s nekim uvažavanjem, no prisnost teško pada ukočenim tipovima kakvi smo (bili) obojica. No, kako se u vagonima i u restoranu teško mimoići, ipak smo se pozdravili i počeli razgovarati, ustanovljavajući, malo pomalo, da dišemo na sličan način, da dijelimo srodna mišljenja i otada, do danas, naši su kontakti (u Zagrebu) stvarno učestali. Eto, odgovora: čemu služi vlak na relaciji Zagreb – Beograd? Pa, tome, da se Hrvati bolje međusobno upoznaju!

Tko nas, BRE – SASTAVI!? – pitao sam (se) u šali, ulazeći u gužvu kulturnjaka i pisaca na Svetosavskom sajmu knjiga, na kojemu se svečano uručivala ovogodišnja nagrada NIN-ova žirija. Mnoštvo raznoraznih (ne)poznatih faca iz mojih ranijih posjeta/bivanja u toj sredini, vrte se oko mene i ja oko njih, svejedno u nekakvoj mutavoj komunikaciji. Ono “bre”, meni se ne može omaknuti, ali sada ga namjerno umećem, jer sam tek presložio pitanja (“rastavi”/“sastavi”?). Odavno sam se obavijestio kod Skoka, da je to “uzvik istočnih krajeva, nepoznat čakavskom i kajkavskom” (ali, eto, na sreću, ja sam ga od barbe D. N.-a naučio još kao balavac u Splitu!). Riječ je o balkanizmu grčkog podrijetla (vokativ, “morč” od “moros”, “moros”, “luda”, skraćeno u bre), a nalazi se u bug, rum, arb, i ngr, te u turskome. Kako preko “bale”, vodi do “brata”, jasan mi je današnji hrvatsko-srpski hipokoristik “brale”, koji se često čuje od Dalmacije do Zagreba, a da oni koji ga upotrebljavaju, pojma nemaju kako time kažu “bre”! A, tko nas “sastavi”? Pa, pisanje, tekstualnost, pismenost, novine, knjige, ideje, jezik... Dok se ovogodišnja nagrada (za 2003.) uručuje Vladanu Matijeviću (rođ. 1962. u Čačku) za roman “Pisac izdaleka”, jedna mi se poznata faca pomalja u drugom/trećem planu. Bradata zgurena spodoba je Goran Babić, hrvatski pisac/odbjeglica koji, u Beogradu, koliko čujem životari u nezavidnim okolnostima. Raznorodni su osjećaji među nama odavno (bili) posijani, ali usprkos žestokim (politikantskim) polemikama koje smo vodili oko 1977. godine, ne mogu zaboraviti da sam kao književni kritičar ipak bio (možda) prvi, koji je oduševljeno pozdravio njegove prve pjesničke knjige (još 1970. g.). O daljnjem razvoju njegova talenta ponešto sam dvojio, a malo sam (do)znao o razlozima koji su ga devedesetih godina primorali da prebije štap preko koljena i da se otuđi od svoje matice. Prethodnih smo se godina znali, tu i tamo, također slučajno, viđati u Beogradu, na kojekakvim skupovima, ali uvijek bez riječi, no sada mi je već svega toga dosta. Ipak sam ja nešto stariji (on je rođen 1944. g.), a kako ne gajim nikakvu pizmu prilazim mu, što srdačnije mogu, što on i uzvraća. Malo ćakulamo, obilazeći vruća pitanja i ugovaramo da se neki drugi put obavezno dulje narazgovaramo. Eto, ponovno, čemu služe ovakva putovanja u Beograd: da se Hrvati međusobno pomire!

Imao sam i oblapornijih susreta (ovo, naravno, sve rekapituliram, za dane između 27. i 30. siječnja), kakvi se očekuju od mene da ih ispričam (jer, navodno, u Beograd odlazim samo na “žderačinu”, na “stomakliju”, “đuveč” i “pasulj” kako bih potom mogao “kreirati fekalij-tekstove”: tako su o meni pisali 1996. g.). Famozni Aleksandar Tijanić, sada kolumnist NIN-a, vodi me kod “Vuka”, u kojemu me je najprije zabezeknula karta gotovih jela (spremnih od jedne, do pet minuta), karta koja svojom opsežnošću može u yep spremiti cjelokupnu ponudu svih zagrebačkih restorana zajedno. Kakva je demokracija zamišljiva u zemlji u kojoj, svakoga trena, na jednome mjestu možete naručiti (i dobiti), jednu od – 15 različitih sarmi!? Ili, možda i jest, upravo stoga. Ali, ono što je važno, tu naručujemo i kušamo nešto fenomenalno (i meni do tada nepoznato): “guščja jetra na žaru”! Svašta smo S.-a i ja radili kod kuće s tom delikatesom i poznati su mi kojekakvi recepti visoke (francuske) kuhinje za guščju jetru, ali nešto tako jednostavno (jetra, rezana tanko, kao papir, samo podgrijana na roštilju, s umakom od sjeckanoga luka, zamašćenoga sokom od pečenja) nadilazilo je moju maštu. Uz njih sam dozvao Palićki “Chardonnay”, (2001. g.) vrhunsko vino s geografskim porijeklom, bistro i pitko “kao voda” (samo 10,9% vol. alk.), ali zamamno kao sva “vina s pijeska”, koje inače egzaltira i B. Hamvaš! Inače, povodom 50. obljetnice NIN-ove nagrade pozvan sam od redakcije i da glasujem za “mojih 10 najboljih”, kao izbor iz svih dosadašnjih, kao i da priložim jedan tekstić, što je sve objavljeno u NIN-u od 29. siječnja, pa mi je najprirodnije da ga ovdje priložim, jer nešto, drugo i bolje više nemam reći.

31. kolovoza 004. g.

Od Basela do aerodroma u Cirihu, vlakom, a prije leta za Zagreb skoro – kolabiram (a propos, “histerična dijareja” jučer me je napustila). Slavica me bodri da ne sustanem, jer da ja moram “dočekati” Adu, sutradan, kad je prenose u Zagereb. Evo, barem se poradi ovoga ne smijem prepustiti slutnji – slatkoga uminuća.

1./2. rujna 004. g.

U okružju sućuti, smoždeni i obezglavljeni, još obavljamo formalnosti oko sprovoda/pogreba. Na Mirogoju ima mjesta, ako se može platiti: zet nam je rekao da će on to preuzeti, ali mi znamo da je njihov zajednički račun (na koji je Ada trajno i bez pitanja o bilanci, polagala svoje honorare i redovnu plaću s Instituta) taj, s kojega će uplata biti obavljena. Uz asistenciju Deše J., i prethodno najavljeni “vezama”, dolazimo u ured na Mirogoju: spomenuta je Adina prijateljica već bila pregledala nekoliko mjesta koja se nude, ali – šalimo se – kako je znala da je Ada uvijek htjela “stanovati u centru”, kaže nam da (na Mirogoju) ima nekih pozicija koje su, otprilike jednake kao da se nalaze u “Gundulićevoj” ili “Teslinoj”. S vodičem obilazimo nekoliko “slobodnih”/upražnjenih mjesta, ne shvatajući uopće koordinate prostora (jer smo vođeni kojekakvim pričicama) i odjednom Slavica i ja “nalazimo” – ONAJ PRAVI (BUDUĆI) GROB! Majko moja, užasa li, birati rupu u zemlji u koju će potonuti biće našega bića, a kako nam objašnjavaju da u njoj mjesta ima dovoljno i za daljnje kandidate, shvaćamo da nam je dijete – umjesto stana u Zagrebu, kao što je do prekjučer namjeravala – kupila grobni TROSOBNI STAN na Mirogoju. Kad smo to uglavili – odlučivši poštovati gabarite groba pod kojim su počivali njegovi dosadašnji stanovnici – okrećem(o) se oko sebe. Za ime Božje, pa ovo je počivalište, red do reda, na BUSOMET DOHVATA do groba Tina Ujevića: “zajedničko” nam je 18. polje, “mi” smo u II. Razredu, a Tin je u I. (ovo nije “klasa”, već oznaka za raspored nizanja grobova). Buljim(o) u nadgrobnu ploču na Tinovu grobu i u nevjerici čitam urezane stihove: “LETI KO LIŠĆE ŠTO VIR GA VIJE,/ZA LET SI, DUŠO, STVORENA; ZA ZEMQU NIJE, ZA POKOJ NIJE /CVIJET ŠTO NEMA KORIJENA.” Nekakva mi koincidencija svrdla mozak i naprosto ne vjerujem sebi, kad dolazim k sebi: pa, to su završni stihovi iz pjesme, koju mi je Ada – prije 5 godina, dok sam bio na Rebru, zbog RIND-a – onako, uzgred i kao malo savjetodavno bila djelomice citirala (“živi bez psovke, i budi mirno nesretan”), a što ja nisam onda bio ni prepoznao kao riječi iz Ujevićeve pjesme!? Evo, medijumnički – pa, da nećemo postati mistici? – dijete nas je dovelo do ovoga (njenoga i ubuduće našega) groba, kako bi mogla počivati pod Tinovom paskom. “Mora li to biti?” “To mora biti!”

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
I budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
Ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
Pa nek te vije bilo kud;
Pusti ko listak neka te mota
U ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
Za let si, dušo, stvorena;
Za zemlju nije, za pokoj nije
Cvijet što nema korijena.

3. rujna 004. g.

ADIN sprovod/pogreb na Mirogoju (a, nisam skakao u grob, kako sam obećavao “izvedbu točke ucviljenoga oca”). Samo sam klečao kraj rake, ispraćajući njeno tijelo u dubinu. Samo tijelo, a ona – nije mrtva.

I tako, kao što sam prije obećao: NEMA VIŠE (ništa od) MANDIĆA!!!!!

Sava Dautović

07.12.06

Hrvatski pisci Vesna Biga, Ana Brnardić, Igor Mandić, Slobodan Šnajder i Vladimir Stojsavljević bili su početkom ove nedelje gosti Kulturnog centra Beograda, čitali su svoju poeziju i prozu, družili se sa Beograđanima, koji su do poslednjeg mesta ispunili Artget galeriju.

Bila je to poseta u okviru već ustaljene međusobne saradnje nezavisnih udruženja pisaca Srbije i Hrvatske, a samo pre nekoliko dana naši književnici Duško Novaković, Radmila Lazić i Vladimir Kopicl bili su u Zagrebu.

Najviše pažnje beogradske publike privukao je nastup Igora Mandića, književnika, književnog kritičara, novinara, teoretičara medija, publiciste, autora više od trideset knjiga kritika, eseja, feljtona, polemika, među kojima se ističu naslovi „Uz dlaku”, „101 kratka kritika”, „Književnost i medijska kultura”, „Romani krize”, „Policajci duha”, „Zbogom dragi Krleža”, „Što zapravo hoće te žene”... Igor Mandić je i u vreme prekida veza sa Hrvatskom dolazio u Beograd, naročito za vreme Sajma knjiga. Uvek u duhu intrigantnog stvaraoca, koji je na „liniji vlastite savesti”, koji je uvek ukazivao na nedostatak kritičnosti prema onome što je poredak, a često je u svom okruženju „disao kao riba na suvom”...

U svojoj novoj knjizi „Sebi pod kožu – nehotična autobiografija” koju je objavila hrvatska izdavačka kuća „Profil”, i koja je u doživela tri izdanja u četiri meseca i najprodavanija je knjiga u ovoj godini, Mandić ironično sagledava javnost i sopstvenu ličnost, piše o kulturi, društvu, erotici, gurmanstvu.

U Kulturnom centru Beograda, u okviru svog „osebujnog” scenskog nastupa (Mandić je naslonjen na klavir pripovedao o svojoj autobiografiji, odbijajući da pročita odlomke kako bi još više zainteresovao publiku), autor je napomenuo da je reč o knjizi dnevničkih beleški, vođenih od avgusta 2003. do avgusta 2004. godine, koje zatim prerastaju u „nehotičnu autobiografiju” i svojevrsno razgolićavanje.

Ova knjiga uskoro bi trebalo da se pojavi i kod nas.

Njen početak prikazuje leto na čuvenim Brionima (prema Mandićevim rečima nisu ništa posebno), a sledi razotkrivanje gotovo pedeset godina Mandićevog javnog i privatnog života. Tragičnu notu dnevnik poprima na kraju, kada ga je smrt ćerke ostavila bez reči i ostavila u uverenju da je nemoguće upravljati sopstvenim životom. Pisati i o ovom događaju značilo je potpunu iskrenost i porinuće „pod kožu”.

Pitamo Igora Mandića šta je po njegovom mišljenju bilo presudno da knjiga njegove dnevničke proze bude najčitaniji bestseler u ovoj godini.

– Upravo ta intrigantnost razotkrivanja privatnosti nekoga ko je inače javna ličnost, a nažalost i tragedija koja me je na kraju zadesila, to sve skupa doprinelo je velikom zanimanju za ovakvu vrstu proze. To nije strogo konceptualna knjiga, nego fikcijska proza. Istinu treba dobro oblikovati i to je bila moja težnja u ovoj knjizi. Izgleda da je to „upalilo”. Tanka je linija između istine, odnosno fakta i umeća oblikovanja i pričanja o njemu. Tu sam tanku liniju očito nekoliko puta vešto isprepleo kroz svoj tekst, pa je to odjeknulo u pažnji čak i najprosečnijih čitalaca. A umna kritika je upravo takve stvari pohvalila.

Još jedna Vaša knjiga bestseler je u Hrvatskoj, a reč je o kuvaru. Da li i tu povezujete teorije o hrani sa fenomenima u društvu?
– To je praktična književnost, kako je volim nazivati. Takva knjiga mora biti laka za čitanje i za dobro korišćenje. Suvišno esejiziranje opteretilo bi je. O pomenutim problemima pisao sam na drugim mestima, a možda ću još neku knjigu napisati na tu temu.

Kad smo već kod hrane, pre dvadeset godina rekli ste da je šund grah za mase, a visoka kultura kavijar za elitu. Šta sad mislite o tome?
– Danas se sve pomešalo, jer sve su se razine pogubile, tako da se više ne zna šta je šta. Delom je svesno rađeno da se sve pobrka, a onda je inercija vremena još pojačala gubljenje razlika između različitih nivoa kultura. Čak je bilo bolje dok se to moglo oštro podeliti, pa makar i sa negativnim stavom na jednoj strani, a sa pozitivnim na drugoj. Danas je globalni stav da sve prolazi. To je naprosto jezivo, to je opšta kaša neukusa.

Još ste govorili da se televizija ulaguje malom čoveku. Šta sada mislite o tome?
– Danas mu se ne samo ulaguje, već ga ponižava do krajnjih granica, a ovaj uživa u tome. Obožava gledati kako čine klovna od njega. Da.

Koliko susreti između srpskih i hrvatskih pisaca mogu da prodube odnose između naše dve zemlje?
– Minimalno, ali uvek je bolja neka vrsta blage iluzije nego totalno beznađe.

Izostao je odgovor na pitanje koje bi hrvatske pisce Igor Mandić izdvojio kao književni kritičar, uz obrazloženje da ne želi nikome da „čini reklamu”. Zatraženu ocenu o sadašnjoj srpskoj prozi, koju je nekada visoko vrednovao i ocenjivao u žiriju NIN-ove nagrade, Mandić je nadomestio objašnjenjem da slabo prati srpsku prozu jer informacije dolaze „na kapaljku” i vrlo škrto.

U Beogradu ste relativno često. Kakve promene primećujete?
– Sve se prolepšalo. I grad i Beograđanke. Ne znam šta je lepše, časna reč. Ovo zvuči udvarački, a i jeste. Ja ostajem večni udvarač Beogradu i Beograđankama.

Marina Vulićević

02.08.06

Pisac, novinar, britki polemičar i komentator Igor Mandić doživeo je pre dve godine tragediju zbog koje se jedno vreme bio povukao iz javnog života. U Bazelu, u Švajcarskoj, od plućne embolije preminula je njegova 36-godišnja kćerka Ada (pet dana nakon pokušaja samoubistva), jedino njegovo i Slavičino dete. U dnevničkim zapisima, koje je počeo pisati godinu dana ranije, a koji su nedavno objavljeni u Zagrebu pod naslovom „Sebi pod kožu“ (u izdanju „Profila“), nije mogao preskočiti tu tragediju („odurnu sudbinu koja je birala preko reda“), o njoj je, na kraju, ispisao najpotresnije stranice knjige.

Ta, 26. po redu njegova knjiga, „nehotična autobiografija“, odmah je postala bestseler, zauzela je prvo mesto na top-listama najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i s tog mesta ne silazi već nekoliko nedelja. I po čitanosti u bibliotekama drži prvo mesto.

Jeste li očekivali toliki interes javnosti za poslednju knjigu?
- Očekivao sam da će knjiga biti prihvaćena sa radoznalošću. Znam koliko sam truda uložio u prepričavanje vlastite intime, i fizičke i psihičke. Kao kritičar znam da je vrlo malo sličnih knjiga uopće u hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti, pa čak i šire. Ima bespoštednih ispovijesti, ali se u njima pisci obično skrivaju iza nekog lika, a u ovom slučaju lik je sam pisac, koji je razgolitio samog sebe.

Najteže vam je svakako bilo ispisati kraj knjige, koji ste posvetili vašoj umrloj ćerki?
- Bilo je najbolnije, ali sam morao ispisati i ono što je za mene neizrecivo. Iako sam svjestan da se radi o svojevrsnom mazohističkom bacanju sebe gomili u ralje. Bio sam bespoštedan u razotkrivanju privatnosti i kopanju pod kožom.

Nedavno ste dobili najvišu nagradu Hrvatskog novinarskog društva „Otokar Keršovani“ za životno delo. Kako ste se osećali dobijajući takvu nagradu?
- To je moja prva veća ozbiljnija nagrada, pa odmah doživotna. Tako se i osjećam: doživotno (smeh).

Svojevremeno ste oštro reagovali i na Leksikon stranih pisaca objavljen u Zagrebu. Šta vam je najviše zasmetalo?
- To što su u njemu svi naši susjedi proglašeni strancima - što, nažalost, i jesu, jer države tako hoće - i njihovi pisci minimizirani, očito s podsvjesnom sugestijom da će na taj način hrvatska književnost porasti u vlastitim očima. Taj je leksikon pokazao da smo se mi zatvorili, ušančili u jednu malu garsonjeru i da se plašimo odmjeravanja svoje literature sa susjednim literaturama, u prvom redu sa srpskom. A lako je biti velik u vlastitim očima. To je najlakše.

Kao jednu od teških posledica raspada SFRJ naveli ste mešovite brakove, „konstantu koja je na ovim prostorima trajala barem hiljadu godina“.
- Ja sam od djetinjstva naučio da se ljudi ljube kao muško i žensko, a ne po nacionalnosti. Moja teta, majčina sestra, bila je udata za Srbina, koji me, kao dječaka u Splitu, dosta odgojio u srpskim mitovima, legendama i jeziku. Dakle, usred jedne dosta katoličke sredine mojoj su teti roditelji dopustili da se iz ljubavi uda za Srbina. On je, nažalost, umro nakon Drugog svjetskog rata, ali i dan-danas gori kandilo pred njegovom ikonom u jednoj splitskoj ulici. To je meni bio primjer od malih nogu. Odrastao sam uz mater i odlazio u katoličku crkvu, a istovremeno svraćao barbi Dušanu na njegove uzrečice i pošalice. On me od najmanjih nogu naučio da su ljudi svi jedni te isti, da ih ne razlikujem ni po vjeri, ni po nacionalnosti.

Teško je poverovati u priču da više nećete pisati knjige, da vam je „Sebi pod kožu“ poslednja.
- Sada sam u takvom raspoloženju da mi se čini da je zadnja. A vjerojatno i jest zadnja. Nemam više tog erosa. Adina smrt me dotukla. Izdržljiv sam, ništa me nije moglo slomiti osim jedne stvari - kada je smrt birala preko reda...

Mira Šuvar