Rodjen 1950.u Aleksincu.
Knjige:
"Jelen u prozoru, pesme", Dob 1975, Brankova nagrada;
"Klatno",pesme, Narodna knjiga, Slovo ljubve, 1980, nagrada "Milan Rakić";
"Neman", pesme, Prosveta,1986,nagrada "Djura Jakšić";
"Balkanski pevač", pesme, Prosveta, 1995, 1996, nagrada "Srboljub Mitić";
"Vrata u polju", pesme, Prosveta1999,, Prosvetina nagrada;
"Potok", roman, Nolit 2001, Nolitova nagrada
"Silazak", pesme, SKZ 2004;
"Najlepše pesme Vladislava Petkovića Disa" (sa predgovorom), Prosveta 2004.
Radi u Radio Beogradu.
01.01.00
NIN
28.07.2000.
Bratislav Milanović ? ?Vrata u polju?
Vrata kojih nema
Bogdan A. Popović
U sledu posle tri ciklusa pesama, dvanaestodelna poema Vrata u polju finalizuje novu Milanovićevu zbirku. Objedinjuje ili, ako hoćemo, stvaralački sublimira njena značenja, konfliktne situacije privodi razrešenju, ili bar artikulisanom smirenju. Naslov poeme - Vrata u polju pojavljuju se, pri tom, i kao "dveri", "kapija", "portal", "luk", "sudnja kapija", "svemoćna vrata", a u prethodnim ciklusima kao "uske vratnice", "vrata između dve svetlosti", čak i kao "vrata kojih nema" - što zapravo i nije ništa drugo do simboličko-metaforičko jezgro koje ozračuje celu zbirku. Očigledno, s razlogom je po poemi naslovljena.
U prvim dvama ciklusima ("Sa misirskog papirusa" i "Pčele, bademi i vino") Milanovićevi sagovornici su pesnici, slikari, jedva znani graditelji. Rečju, stvaraoci. Njihova dela su podsticaj pesnikovom lirskom meditiranju. Sjedinjeni na istom delu, "na istoj strani protiv tame", ovi "istraživači svetla" sabiraju svevremena iskustva, odgonetaju poruke prošlosti, proniču smislove, konačne ishode. Izgovaraju "presudne slogove" upućene u "težište sveta", iznalaze načine i vidove pretrajavanja. Svom "mutnom saznanju" uprkos, oni tragaju za "prolazom ispod večne reke". Reke smrti, dabome. Motivisana nedavnim bombardovanjem, pesma "Triptihon za Aleksinac" naglašava da je pesnik kadar da "iz podzemlja,/mesto Euridike, izludeo od ljubavi" izvede grad. U isti mah, ova je pesma nagoveštaj protivurečnosti pesnikovog položaja.
Temeljno pitanje koje iz nje proizlazi postavljeno je u trećem ciklusu, u pesmi "Vreme metafizike": ima li, naime, svrhe pogled usmeravati "s one strane vazduha", "iza međe", u okrilju smrti i destrukcije baviti se metafizičkim mudrovanjem? Nije li prirodno da apokaliptična stvarnost naloži korenitu promenu poetike? Treći ciklus ("Balada o laži i psu") razvija se, tako, u pesmama koje diferenciraju, i gradiraju, vidove pesnikove sumnje: u istinitost Tvorčeve promisli, jer laž, rušilaštvo i smrt dominiraju životom, koliko i u smislenost pesničkog probiranja "zrnevlja rasutog po jeziku", kad pravih izlaza nema... Pri svemu, ovaj ciklus posvedočuje da pesnik, veran svom poslanju, izlaz naprosto mora sagledati. Mada s njom sučeljeni, i njome prožeti, Milanovićevi stihovi realnost prevladavaju. Činom pevanja, kreacijom suprotstavljenom destrukciji, iskustvom duhovnosti i moralnosti. Svetlosti ćemo biti bliži - Milanović tako smatra - ako pesnik makar odškrine "vrata tamo gde ih nema... u visini između vetrova". U imaginativnoj realnosti, dakle.
Takva jedna realnost ostvarena je, u petoj Milanovićevoj zbirci, poemom "Vrata u polju". Jednim od njegovih dosad najzrelijih poetskih tekstova, svojevrsnim sažetkom njegove poetike, pesnik nagoveštava dramatična zbivanja kojima rečena, metaforička vrata određuju ishod. Ona su raskrsnica vremena (s ove i s one strane), prolaznosti i večnosti, života i smrti, istorijskih kretanja i individualnih sudbina. Nadomak njih se suočavaju privid i istina, ljubav i mržnja, pravda i moć, moralni standardi se proveravaju. Dakako, najvećma u ravni metafizičkog promišljanja, pronicanja protivurečnog egzistencijalnog položaja koji nam je od iskona zadan, nepromenjive podvojenosti čovekovog bića: "Jedna mi je noga ovde, na nesigurnoj zemlji" - stoji u završnici Milanovićeve poeme i zbirke u celini - "druga tamo, preko praga, u vazduhu,/da li s one strane tame,/da li s one strane zla?"
