Ruski pisac i kritičar Viktor Vladimirovič Jerofejev, rođen 1947. godine, od svojih kreativnih početaka spada u suštinski povlašćene ruske stvaraoce, u one koji su kompetentni da porede pariske kestenove s ruskim brezama. Detinjstvo u Francuskoj, uz oca diplomatu, u miljeu ondašnje elitističke društvene nomenklature, svakako je moglo uticati na profilisanje njegovog opusa. Ali je u tom smislu, bez sumnje, bila presudnija razobručena i nepokorna priroda njegovog dara i kontakt s najvećim vrednostima rodne ruske kulture.Pristupom dalekim od svakog akademizma, 1975. godine brani doktorsku disertaciju Dostojevski i francuski egzistencijalizam (objavljenu 1991. u Americi). Urednik je i učesnik čuvenog samizdatskog almanaha Metropolis (1979). Njegov izlazak iz „književnog podzemlja“ obeležen je publikovanjem pripovetke „Papagajčić“ u časopisu Aganjok 1988. godine. Pravu popularnost stiče nakon umetničkih proza Anino telo, Kraj ruske avangarde (1989), Život sa idiotom (1991), romana Ruska lepotica (1996) kao i zbirke eseja U lavirintu prokletih pitanja (1996).Autor je dve prozne antologije: Ruski cvetovi zla (ispravljeno izdanje, 1999) i Vreme setveno, vreme žetveno (2001).Pomenimo i kapitalno delo Izabrano, ili Džepna apokalipsa (1993), romane Strašni sud (1994) Pet reka života (1998), Enciklopedija ruske duše (1999), Dobri Staljin (2004), kao i zbirke pripovedaka Muškarci (1997) i Bog X: priče o ljubavi (2001).
4 naslova [prikazano 1-4]