Vidovdan i časni krst

29.06.03 Pobjeda

"Filosofija palanke" Radomira Konstantinovica (1981) i "Vidovdan i casni krst" Miodraga Popovica (1976) dvije su najznacajnije knjige savremene srpske misli, kaze u "Danasu" istoricar Latinka Perovic.
Konstantinovic kosovski mit dovodi direktno u vezu sa srpskim nacizmom: "apsolutizacija kosovskog mita (kao i svakog drugog mita) vodi netrpeljivom nacionalizmu, pa i krajnjoj njegovoj konsekvenci, nacizmu". Otudjujuci se od sebe i svoje apsolutizacije, mit postaje, bez obzira na svoj racionalni sadrzaj, izvor i oblik zla. Srpski nacizam nije importovan iz njemackog nacionalsocijalizma, vec je krajnji izraz totalitarizma palanke, koji u svemu sto je stvaralacko i individualno vidi "otpadnistvo od sebe". Srpski nacizam ima svoju poetiku "lirskog iskona naroda" i svoj jezik, vracanje prijevukovskom srednjovjekovnom jeziku. Sad je Demitologizacija Vuka Karadzica najnoviji trend.
Upravo aktuelizovana knjiga "Pogled kroz tamnicki prozor" vladike Nikolaja Velimirovica, ciji je osnovni ton gadjenje od Zapada, nije tako dramaticno antizapadno intonirana zato sto je pisana u logoru Dahau, nego zato sto je sami vrh jednog prethodnog duhovnog stanja cija je kljucna ideja: sa manje kulture, ima vise boga, bog je mrtav, ali samo u Evropi, sto nije slucaj sa svetosavskom kulturom, koja je, za razliku od zapadne, bogocovecanska (Justin Popovic, 1928). Za vladiku Nikolaja najznacajnija licnost srpske istorije je Dimitrije LJotic, koji "je hteo da vidi i prikaze svoje kvislinske falange kao falange srednjovjekovnih svecenika Hrista". Anti-Hrist Zapada je opsjednut Ajnstajnovim relativitetom, koji ne priznaje nista apsolutno osim bozanstava nistavnih stvari, zbog cega su ljudi i sebe sveli na stvari!
U knjizi "Vidovdan i casni krst" Miodrag Popovic je problematizovao ideju po kojoj "Srpstvo, to nije hleb i skola i drzava, nego Kosovo!" (Isidora Sekulic). Dok za Isidoru Sekulic Kosovo spaja religiju i naciju, za knjizevnu arheologiju Miodraga Popovica, Kosovo kao Srpstvo i Kosovo kao spoj nacije i religije je ideja uvezena sa katolickog Zapada, zajedno sa katolickim svecem Sv. Vitom i ubicom turskog cara Milosem! Kosovska bitka se do kraja 18. vijeka nije dogodila na Vidovdan, nego na dan sv. Proroka Amosa. Tek poslije Kumanovske bitke 1912, koja je proglasena za osvetu Kosova, Vidovdan se nasao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet zvanicnih drzavnih praznika. U drugoj polovini 19 vijeka Vidovdan se spominjao u kalendarima, najcese pored proroka Amosa, ali ni u jednom nije bio napisan crvenim slovima. Kosovska bitka se pocela dogadjati na Vidovdan 500 godina poslije bitke, potiskujuci Proroka Amosa, kad je "kosovski mit dobio centralno mjesto u duhovnom zivotu srpske inteligencije". Kad je mit iz iracionalnog konteksta narodnih pjevaca postao mitski segment ideoloske konstrukcije, "herojsko-lirske slike gube svoju lepotu" i postaju "mitski segment kvaziracionalnog konteksta, intelektualni surogat, u kome se ne gube samo granice izmedju arhaicne i savremene svesti, vec dolazi i do neke vrste poremecene svesti, koja vise ne razlikuje mit od zbilje". Popovic je nagovijestio dimenzije krvavog ucinka ove poremecene svijesti dvadesetak godina poslije objavljivanja knjige za vrijeme raspada bivse drzave.
Kao sto za Vidovdan niko u Srbiji nije znao do druge polovine devetnaestog vijeka, tako ni jedan srpski ili ruski izvor sesnaestog i sedamnaestog vijeka ne zna ime ubice turskog cara Murata na Kosovu. Ni jedan putopisac ne navodi da su Milosa u to vrijeme u Srbiji narodni pjevaci spominjali. Za Milosa, sa raznim varijacijama toga imena, znao je samo Zapad. Za njega je znao Dubrovcanin Gundulic, znali su za njega i oksfordski studenti 1617. kad su izveli jednu dramu u kojoj je Milos glavni junak. Legenda, koja se sirila na Zapadu, zaobilazila je Srbiju, zato sto tada nije bilo antituruskih pokreta. Kad je preko Crne Gore uvezen, Milos je poceo da se izdvaja kao osvetnik Kosova, ciji noz, kojim je prema viteskom kodeksu, neviteski ubio cara, vise niko nije ni skrivao! Stvarajuci u "Gorskom vijencu" "Obilicev svetlosni kult, NJegos je od buducih pokoljena sakrio njegov noz". Za razliku od Milosa, zamjenika paganskog rodonacelnika, NJegos ne spominje Lazara, drugu kljucnu licnost mita, koja je, opredeljena za nebesko carstvo, hristijanizovana, ali ne bez paganske primjese praoca "nebeske Srbije". NJegos je antipod Dositeju Obradovicu, koji je "pripadao kolu protestanata, koji su bili na celu rata protiv pagansko-mitskih tragova u svijesti ljudi"! NJegosu je blizi romantizam, koji je otvarao "kapije donjeg, potsvesnog sveta", sa korijenom u paganskoj davnini. Vladika Nikolaj je u "Religiji NJegosevoj"(1910) otstupio od univerzalnog Hrista, da bi priblizio sebe crnogorskom vladici.
U vrijeme, kad je kosovski mit postao "srzni nacionalni mit", uz njega ce ici i ubojna krilatica "Za krst casni i slobodu zlatnu!", cime je kosovski mit "esteticki i humanisticki degradiran". Mit nije stvorio nacionalizam, nego je nacionalizam stvorio mit, da bude razorni energent Sa likom Milosa pred ocima, arhaicni ratnici devetnaestog vijeka, srljali su u masovne pogibije i predistorijska zvjerstva. "Iz mitskih dubina, zajedno sa drugim iracionalnim slikama, iskrsnuo je i nekadasnji dan junackog ogledanja" (od 1870 g. ne dan "Sv.Vit muc.", nego dan Vida, paganskog boga, koji ce se dvije godine kasnije 1872. transformisati u danasnji Vidovdan). Proces je pratila renesansa paganske svijesti. Pod naletom iracionalnih impulsa ustanicka 1804. se odvijala sa "izvesnim osobinama verskog rata, koji je kao i svi verski ratovi, fanatican, slep, krvavo stravican". U osveti i klanju su "sacuvane paganske sklonosti". "Rodonacalnik Vid i njegove supstitucije cine i u 20. veku atomsko jezgro srpskog, pa cak i jugoslovenskog (unitaristickog) nacionalizma". "Nasa sredina, sklona kultovima, cesto religiozna na paganski nacin, i danas se tesko oslobadja arhaicnog misljenja". (Tako se paganski iracionalizam 1804. reprizirao dvjesta godina docnije u Srebrenici, a nesto kasnije i na Kosovu.)
Kosovska mitologija je zaobizila Srbiju, prije nego je postala srz nacije, zato sto je poslije Kosovske bitke turski car Bajazit postao srpski zet, a srpski vladar Stefan Lazarevic njegov saveznik. Docnije, dugi niz godina, Pecka patrijarsija je bila lojalna Porti, dok preko Save i Dunava, austrougarske vlasti nijesu rado gledale na kosovsku mitologiju i osvetnicki kosovski patriotizam. Backi episkop Valerijan je 1889. zabranio vidovdanski parastos, koji je u Srbiji obiljezavan kao dan kosovskih mucenika, s obrazlozenjem da Vidovdan nije uvrsten medju praznicke dane, "dakle zapovedni praznik nije". Na dan viteskog ogledanja je ubijen 1914. Ferdinand, na taj dan je 1921. donijet ozloglaseni vidovdanski ustav, 1948. obznanjena Rezolucija IB, 1989. odrzan miting na Gazimestanu. Na Vidovdan je zapocinjala dramaticna tektonika.
To sto je knjiga Miodraga Popovica 1976. bila moguca, znak je da se nacionalizam jos nije bio ucvrstio kao totalitarizam apsolutne samoizolovane palanke, a to sto je knjiga za godinu dana dozivjela dva izdanja mogao je biti nagovjestaj masovnog mitoloskog poremecaja svijesti. Ma koliko da je bila hrabra, postena i istinita, knjiga "Vidovdan i casni krst", kao ni "Filosofija palanke", nije mogla zaustaviti val bestijalne destrukcije. Mitovi su bili jaci i od knjiga i od razuma, a zlocin zastrasujucih razmjera i masovne, varvarske svireposti, anticivilizacijska, antizapadna i antibozija konsekvenca.

Dragan Nikolic