U što se zaljubljujemo

27.09.08

„Važno je pitati se u što smo se pretvorili i odgovarati na to, svako za sebe”, kaže Roman Simić Bodrožić, poznati hrvatski pisac mlađe generacije, u razgovoru za e-Novine. Velika Istorija nam često služi kao alibi za sve i svašta, ali, primećuje Simić s pravom: „Ispod (ili iznad) nje uglavnom imamo izbor koji našu vlastitu "malu" povijest može učiniti smislenijom”. Na kraju krajeva, iza svega što se događa stoje ljudi s imenom i prezimenom i baš priče o takvim – uslovno rečeno – malim sudbinama malih ljudi zanimaju našeg sagovornika. Knjiga pripovedaka „U što se zaljubljujemo”, koja je pre tri godine je osvojila prestižnu nagradu Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku proznu knjigu i prevedena na nemački, španski i slovenački, nedavno je objavljena i u Srbiji.

Razgovarao: Srđan V. Tešin

* Prošlo je već tri godine otkako je u Hrvatskoj objavljena tvoja zbirka priča U što se zaljubljujemo, a odnedavno je i čitaoci u Srbiji mogu kupiti. Miljenko Jergović ju je opisao kao snažnu, mračnu i beznadnu knjigu. Čini se da se, kad je o ljubavi reč, ona može naslutiti jedino u naslovu. Parafraziraću Karvera, o čemu si zapravo govorio kad si govorio o ljubavi?
Da ti i ja odgovorim (kudikamo jeftinijom) parafrazom, nevidljivi moto ove knjige mogao bi biti: reci mi što i kako voliš i reći ću ti tko si. Pa ako je knjiga mračna i beznadna, ona je takva baš zato jer govori o ljubavi i jer govori o nama. Nama koji volimo tako kako volimo i to što volimo, a u to slobodno ubroji sve ono što smo (jedni drugima) voljeli raditi u posljednjih dvadesetak godina. Dok je knjiga nastajala, puno prije nego što je nastao naslov, shvatio sam da se sve priče bave jednim jedinim odnosom i da se uvijek radi o ljubavi. Iskrivljenoj, pokvarenoj, slomljenoj, kakvoj god hoćeš, ali ipak ljubavi. To je bio i neki moj rezime devedesetih: moja priča o postratnoj Hrvatskoj. Čudna stvar s ratom je da ga ljudi jako brzo zaborave, trude se i uspijeva im, barem na površini. Susrećeš ljude koji su do jučer trpili ili radili strašne stvari, a sada se čine posve normalnima, funkcioniraju na poslu, idu u kino, vode djecu u vrtić – da si turist, ne bi primijetio ništa čudno. Ali nisi turist.Htio sam zagrebati ispod te površine i vidjeti gdje je nestalo sve ono što je provalilo i upravljalo našim životima do prije samo desetak godina. Gdje se sakrilo. A ono što nas razotkriva (snažnije od svih ostalih naših određenja kao političkih, društvenih i ne znam kakvih sve ne bića) – odnos u kojem smo goli, koji čini naše živote, koji pokazuje tko smo i što smo postali – jeste ljubav. Najosnovniji odnos, najtemeljnije mjerilo. Uhvatiti ga, dokumentirati to nešto teško uhvatljivo i još teže izmjerljivo, do toga mi je bilo stalo, to je ono što sam htio.

* „U što se pretvaramo?” je odgovor na pitanje „U što se zaljubljujemo?” Možeš li danas odgovoriti na to kontrapitanje tvoje junakinje iz naslovne priče?
Koliko god odgovora dao, nikad ih ne možeš dati sve. Ne znam: rekao bih da se pretvaramo u sve ono u što se pretvori makar i jedan od nas. Drugi odgovor nemam, niti sam ikada mislio da ću ga imati; važno mi je bilo izgovoriti pitanje. Postoji ta slika s tsunamijem koja mi se stalno motala po glavi. Dođe tako velika nevera, zemljina ploča se pomakne za dva-tri centimetara, na tisuće ljudi pogine, a onda prođe nekoliko godina i svi opet žive normalno, žive svoj život onih par centimetara dalje. Ali gdje je to mjesto? Ne znam. Znam samo da čini svu razliku. Nakon svega, čini mi se da je svatko od nas napravio svoja dva-tri centimetra, svako u svom smjeru. Da je došlo do promjene zbog koje treba crtati nove karte. Zato je važno pitati se u što smo se pretvorili i odgovarati na to, svako za sebe.

* U priči Okvir za obiteljskog lava jasno si definisao svoj književni credo, ti kažeš, sublimiraću tvoje reči: „ono do čega mi je stalo su ljudi i njihove sudbine”. Dakle, ne tumaranje istorijom, ne otkrivanje velikih istina, ne ronjenje po nacionalnim mitovima... Da li si, poput Pekića, pišući ovih jedanaest priča poželeo odmor od istorije?
Pa da, male povijesti puno su mi draže od velikih. Na neki način, mislim da samo one i postoje. Velika povijest često služi kao alibi, vjerujem da ispod (ili iznad) nje uglavnom imamo izbor koji našu vlastitu „malu” povijest može učiniti smislenijom, zapravo niz izbora koji na kraju i odgovaraju na pitanje tko smo bili. Sjećam se kad sam, u onoj prvoj postavi FAK-a, s tadašnjom djevojkom došao u Beograd, mislim da je bilo 2000. godine i na željeznički kolodvor nas je odvezao taksist koji je neko vrijeme slušao o čemu pričamo, a onda nas pitao odakle smo, i iz kojeg grada. Kad smo mu rekli, bez ikakva povoda ispričao je da je "91. kao dobrovoljac bio u Vukovaru, da danas ne zna zašto je to učinio, ali da je tada imalo smisla. Slušati tog čovjeka bilo je jedno od najmračnijih iskustava koje sam doživio: činilo se da traži olakšanje, ali da ga više ni od koga ne može dobiti. Velika povijest povukla se iz njegova života i ostao je samo on, sa svojom malom poviješću, sa svime što je radio, takav kakav jest. Problem je samo u tome što je ta mala povijest mijenjala druge male. Stjecajem okolnosti, vozio nas je u taksiju, jednako kao što nas je, stjecajem okolnosti, na nekom drugom mjestu, prije desetak godina, mogao ubiti. Nesreća je hrana velike povijesti, ali velika povijest nije kriva za svaku nesreću. Iza svega što se događa stoje ljudi s imenom i prezimenom, pričama, sudbinama, one me zanimaju.

* Jedna maksima kaže da o čemu god da pisac piše – uvek piše o sebi. Ako ovo pitanje nije suviše pretenciozno, koliki je udeo autobiografskog u tvojim pričama?
Autobiografsko se provlači kroz sve što pišem, ali ne tako da jednostavno mogu uprijeti prstom u neki redak ili motiv i reći – to je to, to sam doista ja. Sve to sam doista ja, naprosto zato jer vjerujem da tekst može nekome/čitatelju nešto značiti samo ako iza njega stoji čovjek/pisac. Koliko god to staromodno zvučalo, ali vjerujem da pisac mora stajati iza svojeg teksta, ili barem – da ja moram stajati iza svog, da ulog mora biti osoban. Ne mislim pri tom da tekst nužno treba biti ispovijest ili autobiografije, ne, ali vjerujem da čitatelj osjeti ako te nema, makar u tragovima, iza svakog lika, iza svake priče. Tebe i svega tvoga: onoga što si doživio, ili čuo, ili sanjao – na ovaj ili onaj način proživio. U ovoj knjizi bilo mi je bitno izgovoriti puno toga o sebi, o svojoj obitelji i to se sigurno osjeti, no ne mislim da je presudno da čitatelj zna „što se uistinu dogodilo i kome”, bitno je da osjeti da je nečije, da je stvarno.

* Jedan tvoj junak u priči Dezerteri zaključio je da se požari podmeću ili nastaju iz: a) osobnih i b) viših razloga. Uzmimo da su rat i požar ovde sinonimi. Prema njemu, najgori su oni koji su izbegli učeše u ratu; on kaže: „Zbog takvih smo u ovakvom kurcu”. Sve je više pisaca sa Balkana koji sami sebi postavljaju pitanja tipa: a gde sam ja bio i šta sam radio dok se okolo klalo i bombardovalo? Koliko duboke zareze je ostavio rat u Hrvatskoj i ex-SFRJ na tvojoj prozi?
Rat je sigurno najzaslužniji za ovu knjigu, iako u njoj ne postoji nijedna klasična ratna priča. Teza knjige mogla bi biti i ta da rat još traje, samo da se pomakla crta bojišnice, da ratujemo iznutra. Unutra je puno bijesa, mržnje, straha, svega onoga što sam u sebi osjećao, čega sam se želio očistiti. Možda je ta knjiga bila i neki moj dug prema samome sebi ili prema traumi koju nisam uspio imenovati dok se događala. Devedesetih sam, naime, objavio knjigu priča Mjesto na kojem ćemo provesti noć i kritičari su je uglavnom hvalili, ali uz obaveznu napomenu da je riječ o eskapističkoj književnosti, da pišem o kraju vremena u nekoj panameričkoj pustinji, a ne o Hrvatskoj, o onome što nas okružuje. S jedne strane – istina, napisao sam takvu knjigu, naprosto zato jer sam bio odviše prestravljen svime oko mene a da bih tome želio davati dvostruki život. S druge – meni je tada trebao neki drugi svijet, svijet koji će o mome progovarati preko vela, posredno, podnošljivo. Nekad mi se čini da je taj veo i jedino što razlikuje prvu od druge knjige: obje pričaju o ljubavi, mržnji, odnosima među ljudima, kraju svijeta. Vjerujem da si neki pisci postavljaju isto pitanje: zašto nisam pisao tada, zašto nisam pisao o tome? Možda je to pitanje ljudske hrabrosti ili instinkta. Ni jedno ni drugo nisu jamstvo da pišeš za vječnost, možda jedino da mirnije spavaš. Svejedno, nikad nisam vjerovao (a ne vjerujem ni danas) u to da je jedina zadaća pisca da svjedoči ono što se događa oko njega, a još manje u to da za to postoji samo jedno vrijeme i samo jedan način.

* David Albahari je jednom prilikom primetio kako neko može da bude divan pesnik ili prozni pisac, da ima fantastične trenutke inspiracije, da divno barata rečima, ali da ne mora da zna ništa o životu. Ipak, niko, pa ni pisac, ne treba da ćuti u vremenima teškim i ćutnjom da prikriva neko počinjeno zlo... Kakav je tvoj stav povodom raznih uloga koje može da igra jedan pisac, recimo, pisac kao javni radnik, savest društva ili politički aktivista?
Ne znam na što je točno mislio David, ali vjerujem da pisac ipak mora poznavati život, da bez toga ne ide. Život mora poznavati i matematičar – mislim pri tom na poznavanje odnosa, logike koja vlada svijetom o kojemu razmišljaš, o kojem pišeš, u kojem stvaraš. Ono što kao čitatelji prepoznajemo, vjerujem, prije svega je iskustvo (nečega, nekoga): ali to iskustvo ne mora biti (i srećom nikada nije) uniformno; svjedočiti laticu trešnjeva cvijeta nije manje „životno” ili „iskustveno” od svjedočenja rata, druga je stvar što u nekim okolnostima ljudima oko tebe nije posve svejedno za kakvo svjedočenje si se odlučio. Ne vjerujem da pisac može doista šutjeti (čak i zatvaranje očiju pred problemom nešto znači), kao ni u to da može biti posve apolitičan (teško je iz teksta izbaciti sve što bi tragaču za stavom moglo poslužiti kao dokaz ili trag), ali politički aktivizam u tom smislu posve mi je stran – ne volim književna djela s tezom, ne vjerujem u to da književnost treba biti instrument bilo čega, a ponajmanje politike, premda mi ne pada na pamet bilo kome zanijekati pravo da ih koristi upravo tako. Književnost je do danas poslužila koječemu, a možda je i dobro da jest – barem nas ništa ne može iznenaditi.

* Negde si lepo primetio da se gotovo svuda, zaslugom tržišta knjiga, izdavača koji više vole romane i top-lista sličnih preferencija, kratka priča smatra ugroženom vrstom, ali da se, zaslugom pisaca koji ih vole, ipak pišu dobre priče. Zar ne bi bilo logičnije da su, prikladno poslovičnom pomanjkanju vremena i brzini kojom danas živi moderan svet, pripovetke a ne romani prihvatljiviji za čitalačku publiku?
I meni je to čudno, misli čovjek: desetak zaokruženih 15-minutnih svjetova u ovom našem vremenu čitanja kratkog daha bit će privlačniji od jednog jedinog, kojega moramo svaki čas prekidati jer ne stižemo – a nije tako! Ja obožavam kratku priču, čitam je, pišem, čak godinama organiziram jedan književni festival posvećen isključivo njoj, a ipak kao urednik uspijem progurati tek par knjiga pripovijedaka godišnje. Zašto? Istina živa: naprosto se ne prodaju kao romani. Zašto pak to? Jer nakladnici ne vjeruju da će se prodavati pa ih zato i ne reklamiraju. Pa zato i novine slabije pišu o njima. Pa zato ni čitatelji ne znaju da su tu. A ako i znaju, vide da je u pitanju roba koja se ne reklamira pa zato, valjda, i nije za širu & čestu uporabu. Na nekoj drugoj razini, dakako, ostaje i problem sažetka, priče-udice: nju može imati i najlošiji roman i ona u njemu, u onih 15 redaka može zvučati dobro, kao trailer hollywoodskog block-bustera može biti ispričana & isporučena, kao pizza na vaš kućni prag. Prepričavati knjigu priča nije uputno. Tko je još čuo za dostavu škampa na buzaru? Samo sladokusci. Pa – rekoše nakladnici združeni u svijetu – neka im ih.

* U odnosu na hrvatsku književnu scenu, u srpskoj književnosti su se, ne računajući incidentne izuzetke, tek poslednjih nekoliko godina pojavili romani o traumatičnim istorijskim događajima iz devedesetih. Ipak, najveće nagrade za prozu i dalje odlaze u ruke onima koji prežvakavaju teme izvađene iz presahlog postmodernističkog bunara izneverenih čitalačkih očekivanja. Da li se činjenica što su mlađi hrvatski pisci, među koje i ti spadaš, ujedno i najčitaniji i najnagrađivaniji nalazi upravo u tome što pišu o onome što se suštinski tiče života njihovih čitalaca, njihove svakodnevice, ali i budućnosti koliko i prošlosti?
Što se nagrada tiče, postoji teza da je u Hrvatskoj, suprotno vašim iskustvima, na djelu „teror mladih pisaca”. Recimo, kad pogledaš dobitnike triju najtežih (financijski) književnih nagrada: nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine, VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman godine i one najmlađe, nagrade T-portala za najbolji roman godine – svi su oni mahom pripadnici mlađe ili srednje generacije domaćih autora, autori svega nekoliko knjiga, bez duljeg staža i zasluga za minuli rad. Istina, nagrade koje datiraju iz vremena prije 90-ih (nagrade institucija poput Ministarstva kulture ili Matice Hrvatske), donekle ispravljaju tu neravnotežu i u igru u pravilu vraćaju staru gardu, no što se podrške medija tiče – i uopće gungule koja oko nekih autora vlada – ipak bismo, zajedno s nezadovoljnicima i braćom Coen, mogli zaključiti: No Country for Old Men. No, to što raspisana mladež dobiva nagrade & medijski prostor ne znači da svi kao jedan govore o devedesetima, da pišu „stvarnosnu prozu” ili uopće – da postoji model koji garantira bilo što, pa tako ni nagrade ili čitatelje. Osobno, kao autor, mislim da je promašeno ciljati na bilo što osim na dobru knjigu. Za 10 ili 50 godina nitko se neće sjećati koliko si godina imao ili koliko si intervjua dao kad si je napisao. Čak niti toga koliko ju je čitatelja pročitalo. Kad se, recimo, jedne godine pojavi roman poput Kovačeva Grada u zrcalu znaš da je to to, da mu ne treba ništa, ni od koga: mimo svih naših priča o aktualnosti, stvarnosti, mladosti, nagradama, čitateljima, intervjuima... to je knjiga koja ostaje.

* Kao i u Srbiji, i u Hrvatskoj postoje dva esnafska udruženja pisaca: Društvo hrvatskih književnika (DHK) i Hrvatsko društvo pisaca (HDP). Raskol se dogodio zbog šovinističkih ispada pojedinih čelnika DHK-a. Osnivanje HDP-a se dogodilo pre šest godina. Kao i u slučaju osnivanja Srpskog književnog društva (SKD), mnogi postavljaju pitanje zašto je „rebelsima” iz HDP-a trebalo toliko vremena da se odluče na taj korak, no to je pitanje za nekog drugog a ne za tebe... Koliki uticaj danas imaju pisci koji su književnu slavu stekli izašavši iz Tuđmanovog šinjela i politički instrumentalizovanog DHK-a?
Da ti pravo kažem, mene to nikada nije zanimalo, a srećom – u poziciji sam da me ne zanima ni danas. Nisam bio član DHK-a, član sam HDP-a, ali svako takvo udruženje u pravilu okuplja toliko različitih osobnosti, motiva za članstvo, ljudi različitih političkih i inih uvjerenja... da je nemoguće, a i ne osobito mudro, jednostavno lijepiti etikete, niti se automatski svrstavati ni uz jedan (ni uz čiji) barjak. Istina, smatram da su ključni preduvjet za tu moju nezainteresiranost izborile devedesete, pojava FAK-a i razbijanje svakog monopola (osim možda onog medijskog, koji ionako ima neku posve drugu logiku) na domaću književnu scenu. Ne tako davno – da – državni pisci su pozivali na akciju, ko Whitman pjevali demokraciju (naravno, u a la wild varijanti), ali kad danas želiš objaviti knjigu kod bilo kojeg od pristojnih hrvatskih nakladnika, nitko te neće pitati čiji si, što misliš o Tuđmanu ili Kosovu, Europskoj Uniji ili plasmanu na Euru 2008. Nego: piši, brate, piši i donesi nam para! Dobra vila kapitalizma mahnula je štapićem i gle čuda – nacionalni naboj postaje sekundaran. Pisce koji te ne zanimaju jednostavno ne čitaš; ovih drugih ima sasvim dovoljno. To ti je ta moderna varijanta miroljubive aktivne koegzistencije. Možda ne zvuči ratnički, ali doma imaš dvoje djece, hoćeš i ti malo pisati, treba ti mir... i, što ćeš, ne ratuje ti se.

* U Hrvatskoj postoje odlična književna periodika: Zarez, Quorum, Libra/Libera, Fantom slobode... Neki časopisi izlaze redovno, neki nestanu pa se osveženi novim uredničkim snagama (Quorum, koji si nekada i sam uređivao) ponovo pojave... Koliko su časopisi važni za formiranje novih književnih nada? Utiču li ikako na formiranje čitalačkog ukusa ili tek predstavljaju mesto okupljanja književnih istomišljenika? Čita li iko drugi književne časopise van strogo interesnih grupa?
Ne znam, dosta toga se promijenilo po tom pitanju... kad malo bolje razmislim, u posljednjih dvadesetak godina promijenilo se pa... sve! Krajem osamdesetih, recimo, kad sam ja završavao srednju školu, imati zadnji broj Quoruma (čak i u Zadru, daleko od bilo kojeg centra!) bilo je pitanje statusa. Skoro da si mogao i djevojku naći recitirajući sadržaj i krivo izgovarajući strana imena, do stihova ne bi treba(l)o ni doći... Iz ove perspektive, to je naravno znanstvena fantastika, ali kunem se – književnost, književna teorija i kritika, tada su bili moćan afrodizijak. No rat i devedesete, evo, uspješno su promijenili i to. Krah distribucijske mreže, izdavaštva, standarda, zemlje, književnosti, tržišta, cijelog jednog sistema vrijednosti, cijelog jednog koncepta ljudskosti (slobodno poredajte po abecedi ili kako vam drago), bile su okidač ili su naprosto trajali dovoljno dugo da promijene sve: od „banalne” infrastrukture do nimalo banalne kemije potrebne da se časopisi prodaju u npr 1.000-2.000 primjeraka (koliko je uspijevalo nekim brojevima Quoruma). Koliko god da su upravo tada bili bitni kao izvor informacija (knjige naših književnih suvremenika gotovo da i nisu dolazile do polica knjižara), paradoksalno, čitali su se sve manje. Istina, bilo je i tada zanimljivih i važnih (i uspješnih) rješenja, poput recimo časopisa za kulturu Godine Nove, koji je osjetio da se jedino posuđujući vjetar kudikamo moćnijih/atraktivnijih medija može doći i do Publike Nove, no, kad je i njima ponestalo sape, počelo je jedno dugo sivo razdoblje u kojem (čak i kad radiš dobru stvar kao Libra/Libera, Tema, Zarez, Quorum, Fanto...) možeš računati tek na šačicu ljudi koji te čitaju i prate. Eto dakle, od pluseva: časopisi su još prvi test i prva pozornica autorima koji će danas-sutra bljesnuti s dobrim knjigama; i dalje su mreža koja hvata detalje, živost, i često daje puno jasniju sliku lovine: književne scene i njezinih sudionika. Od minusa: teško se probijaju do izloga, do čitatelja, pa tako i do utjecaja; časopisna enklava unutar književne enklave, unutar kulturne, unutar...

* Urednik si u izdavačkoj kući Profil, koja između ostalih u Hrvatskoj, objavljuje i srpske pisce, a tvoju knjigu U što se zaljubljujemo objavio je srpski izdavač Arhipelag. Da nije samo reč o kuriozitetu, nego i o uzajamnoj najnormalnijoj potrebi da se razmenjuju ideje govori i podatak da su A. Tomić, M. Jergović, B. Dežulović, M, Kovač, D. Ugrešić, T. Gromača, V. Rudan... samo neki od autora beletristike objavljene u Srbiji proteklih godina. VBZ je, štaviše, otvorio podružnicu u Beogradu, a između nekih izdavača postoji dobra saradnja Meandar i Stubovi kulture, Fabrika knjiga i Devedeset stupnjeva... Ipak, da li mi se čini da je, da kažem tako, u razmeni književnih dobara između Srbije i Hrvatske izostala podrška državnih institucija i jasna strategija dva ministarstva kulture?
Istina, nema strategije, ali bojim se da neka takva strategija ne postoji ni za jedan prostor, možda tek odnedavno oko plasiranja hrvatskih pisaca na njemačko tržište, ali i to je prije bilo nekoliko labavo povezanih potprojekata, nego provođenje cjelovite strategije. Uzajamno objavljivanje srpskih i hrvatskih pisaca sigurno je uznapredovalo u odnosu na razdoblje prije 5 ili 10 godina, ali sada je sve to kudikamo kompliciranije; sjećam se da je još krajem osamdesetih bilo normalno (no tko može tvrditi da zna što je bilo normalno prije rata?!) u knjižari kupiti knjigu srpskog pisca ili prijevod na ekavici, da su se i jezik i granice osjećali mekše. Nisam siguran da je i danas tako. Ne znam kako je s Hrvatima u Srbiji, ali srpski pisac na hrvatskom tržištu knjiga danas je na nekoj vrsti „ničije zemlje”, ne spada u domaću, ali ni u stranu književnost, nije naš a nije ni njihov. Možda i više nego neka ideologija (jer, naravno, politiku te stvari više ne zanimaju), odvajaju nas tržišta: više nema dosluha, nema principa spojenih posuda, nema garancije da će dobitnik NIN-ove nagrade dobro proći u knjižarama, niti da će hit-autor(ica) biti makar i približno uspješni tih parsto kilometara s ove ili one strane. Naravno, tu su i problemi cijene knjige, uvoza/izvoza, itd. Meni se čini da se naprosto previše toga promijenilo, probudili smo se u nekom drugom svijetu, u kojemu i posao s knjigama funkcionira drugačije. Najbanalnije: nekad mi se čini da je knjigu danas najvažnije prodati, dok ju je nekada najvažnije bilo objaviti, pa i pročitati. Takvo gledanje na stvari možeš nazvati umjerenim pesimizmom ili umorenim optimizmom, zavisi jesi li jedan od onih koji čašu vide kao napola punu ili napola praznu. Kao i obično, stvari možda i mogu ići nabolje, ali za to ne treba čekati ministarstva, treba ih pomicati sam.