15.08.15
Sile koje lome ljubav
Roman Simić
Pisac Roman Simić, za “Novosti”, o knjizi priča “Nahrani me”, porodici i roditeljstvu, teretu prošlosti. Ne znam nikoga ko je postigao mir, a poznajem mnogo onih koji se trude
ISTRAŽUJUĆI intimne svetove porodičnog života i roditeljstva u susretu sa iskušenjima svakodnevice, Roman Simić (1972) je sastavio knjigu priča “Nahrani me”, koju je kod nas objavio “Arhipelag”, a koja je u Hrvatskoj 2008. dobila nagradu “Kiklop” za najbolje prozno delo godine. Jedan od najznačajnijih savremenih hrvatskih pripovedača istovremeno otkriva i velike lomove društvenih i istorijskih procesa i njihove posledice u unutrašnjim, emotivnim svetovima svojih junaka.
- Centar interesa ove knjige je u nekom od oblika roditeljstva. Centralna tema svih priča je dete, i roditeljski odnos, bilo da je pripovedač nečije dete ili nečiji roditelj, a često i jedno i drugo. Ono što se kroz tih 11 priča da razaznati nije nekakva idealna slika odnosa koji ispunjava samo ljubavlju ili spokojem ili srećom, ili nešto slično. Pokušao sam da uz one lepe, zahvatim i neke druge segmente roditeljstva, nešto što razara čoveka, nešto što ga puni sumnjom i nesrećom - kaže, za “Novosti” Simić.
Junaci su i majke i očevi?
- Mogu biti samohrane majke, žene koje nisu želele postati majkama, mogu biti očevi koji ne znaju zašto im deca pate, zašto im tuku decu koja su već odrasla. Ljudi koji razmišljaju o sebi kao nečijoj deci i o sebi kao nečijim roditeljima. Ali, sve je uvek uklopljeno u društvo, u veze, odnose. Dakle, govoreći o tim odnosima, mene zanima i brak i ljubavnički odnos, zanima me i politika. Sve te sile deluju na nas i čine nas onakvima kakvi jesmo.
Kako se danas nosimo sa problemima roditeljstva?
- Vaspitanje je obeleženo raznim ideologijama i često i za decu i za roditelje postaje neka vrsta maske, ili neka vrsta štita koja im onemogućava da vode vlastiti život. Baveći se vaspitanjem dece, ljudi često misle da ih to pošteđuje obaveze da rade na sebi. Sa nekim ljudima ste bliski, možete navijati za iste ili različite klubove i opcije, ali će vam zameriti ako u parku kažete nešto o vaspitanju što se neće baš poklopiti sa njihovim stavovima. Lakše će vam oprostiti krupne stvari nego ako im kažete kako treba da vaspitaju svoje dete.
speva li savremeni čovek da pronađe i sačuva ljubav i mir, da se odbrani od svakodnevice?
- Ne znam nikoga ko je postigao mir, a poznajem mnogo onih koji se trude. Meni je ljubav ključna, to je centar svega, ali ljubav o kojoj pišem nikad nije cela, ona je uvek negde načeta, uvek je negde neki lom u njoj. Ako govorimo o postizanju mira, onda je to trud da bismo došli do te ljubavi.
Kažete na jednom mestu da je sve što živimo određeno prošlošću. Kako ona utiče na zemlje bivše Jugoslavije i vašu generaciju?
- Mislim da utiče na dosta načina. Prozu u Hrvatskoj veoma mnogo je odredila kroz devedesete i početak dvehiljaditih. Sve se manje čita istorija našeg društva, ipak, teško bi bilo poreći da je prisutna. Čini mi se da je slično u celoj našoj regiji. Mislim da je to realno i da prošlošću ne treba biti opsednut i ne treba je izbegavati. Trebalo bi da nam uđe na vrata da nam ne bi ulazila kroz prozor ili dimnjak.
Kako da stignemo do pomirenja?
- Naprosto, svako od nas bi trebalo da napravi svoj put, da odradi svoje, i to je najzdraviji način. Zaista verujem u to da u sebe treba gledati, razmišljati i pisati - i stvari će se dogoditi. Ne znam kad, ali nikakav ekspres, nikakav čudotvorni ćilim ili nekakav tobogan nas neće nigde dovesti dok tresneš dlanom o dlan.
PROMENjENA ULOGA PISCANE znam za Srbiju, nisam toliko upućen, ali znam da nam se u Hrvatskoj često čini da je položaj književnosti i kulture sve lošiji. Mogli bismo pričati i o položaju knjige i izdavaštva, pa tako i pisaca. Možda se nešto naprosto dogodilo da se promenila i uloga pisca i to kako ljudi shvataju pisca. Čini nam se da je trava u susednom vrtu zelenija, pa nam se čini da u Srbiji stvari deluju bolje. Pisac treba da piše a kako će ga drugi videti, to nikad nije bilo presudno - kaže Simić.
Branislav Đorđević