17.12.09
I Platon je bio Balkanac
Muharem Bazdulj
I Evropi je potreban Balkan kao i Balkanu Evropa, mada je možda apsurdno govoriti u tim terminima jer je Balkan ne samo deo već i kolevka Evrope
Muharem Bazdulj (1977, Travnik), jedan od najboljih mladih bosanskih pripovedača, autor knjiga „One like song”, „Druga knjiga”, „Travničko trojstvo”, „Koncert”, „ Tranzit, kometa i pomračenje” i „Čarolija” (prva knjiga objavljena na srpskom, 2008, u biblioteci „Alef” Umetničkog društva „Gradac” iz Čačka), čest je gost Beograda i drugih gradova bivše Jugoslavije. Ako ne lično – kada gostuje na tribinama, susretima pisaca ili dolazi zarad nostalgije, onda perom – kao kolumnista brojnih dnevnih novina i časopisa u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji.
Ovoga puta bio je učesnik upravo završene konferencije „Posle zida: dvadeset godina evropeizacije iz ugla bivše Jugoslavije”, koju su organizovali francuska institucija Notre Europe i Kulturni front iz Beograda. Za „Politiku” Muharem Bazdulj, koji živi i radi u Sarajevu, govori o balkanskoj nostalgiji, o „čeprkanju” po prošlosti, o evropeizaciji, o stereotipima...
U svojim brojnim tekstovima, kako književnim, tako i novinarskim, bavite se veoma osetljivim i bolnim temama koje su u vezi sa prošlošću na ovim našim prostorima. Da li je reč o intimnoj želji, promišljenoj potrebi za angažovanošću, ili nečem trećem?
Možda je najbliže reći da je reč o promišljenoj potrebi. Pisanje i nema smisla ako ne ulazimo u to, što bi se reklo, iz sve snage i ako se ne prilazi nekim temama iz sve snage. Temama koje nas, zapravo, biraju a ne mi njih. Kako to kaže Danilo Kiš, to su teme koje su opsesivne. Teme koje su bolne, morale bi najviše da tangiraju svakog mislećeg čoveka. Bio bi tipičan eskapizam, naročito u nekim publicističkim, esejističkim tekstovima i kolumnama, baviti se nekim temama koje nemaju tu vrstu težine.
Prepoznatljivi ste po tome što se upravo ratnim temama bavite nestereotipno. Kako to postižete?
Svako autentično razmišljanje je nestereotipno. Stereotip je, u suštini, ponavljanje tuđeg mišljenja. Svaki iskren, ako hoćete, lični pogled je nestereotipan jer je moj, odnosno vaš. Tako pristupam svim temama pa onima koje se teško „vare”, pogotovo na ovom našem, balkanskom prostoru. Kao što svaki čovek ima različitu DNK, ili otisak prsta, tako svaki čovek, ako misli iskreno, misli nestereotipno.
Koliko je moguće odvojiti opšte od ličnog u književnosti?
To je zanimljivo pitanje. Edvard Said u „Orijentalizmu”, meni veoma dragoj knjizi koja ima milion slojeva tumačenja, ima jednu dobru misao i ja ću je parafrazirati. Naime, postoji mišljenje da o jevrejskim temama može pisati samo Jevrejin a o homoseksualcima samo homoseksualci. Said tvrdi da je to pogrešno i ja se sa njim u tome potpuno slažem. Svako može i treba da piše o svemu. Empatija je, kao psihološka kategorija, ključ po kojem je to moguće. Dakle, ne mislim da je nužno da je „ja narator” identičan sa „ja autorom”. Međutim, trebalo bi dodati da uvek postoji talog autobiografije, pa i ako ulazimo u tuđe cipele, ulazimo iz naših.
Da li nostalgija koja provejava kroz Vaša dela, a koja se kod nas na Balkanu često sreće, može biti prepreka na putu evropeizacije kao suptilan vid zadrške u tom procesu?
Postoji jedna genijalna slika Đorđa de Kirika, još genijalnijeg naslova – „Nostalgija za beskonačnim”. Nostalgija kao pojam i neodvojivi deo ljudskog iskustva postoji, bez obzira na istorijski trenutak. U Americi je, nedavno, izašla antologija koja se zove „Zid u mojoj glavi” u kojoj se nalaze tekstovi pisaca iz bivših socijalističkih zemalja. I moj tekst u toj antologiji govori upravo o tome da je pad Berlinskog zida i rušenje komunizma za celu Istočnu Evropu označio korak napred, a da je jedino za SFRJ to označilo korak nazad. Pasoš SFRJ bio je pasoš sa kojim se moglo putovati po celom svetu bez viza a, evo, u ovom momentu, još je najveći deo te zemlje vezan viznim režimom. Na moju radost, Srbija, Crna Gora i Makedonija će se tog tereta za koji dan osloboditi, a na moju žalost Bosna i Hercegovina i Albanija neće. I to će valjda doći. Svi, znači, govore o rušenju Berlinskog zida ali niko ne govori na koga se on u stvari srušio. A on se srušio na nas. I naša nostalgija je nostalgija za tim vremenom pre nego što je taj zid pao baš na nas. Jedini način na koji mi, imajući sve to u vidu, možemo naći mesto u Evropi jeste da ga nađemo zajedno, da nastupamo iz naše autentične perspektive. Da ne idemo u neku vrstu autokolonizacije, autorasizma, misleći o sebi kao o nižoj rasi. Prosto, da budemo mi mi, i da to što smo takvi nije automatski loše. Ne bi trebalo da smatramo da je sad Šekspir važniji od Crnjanskog. Naše kulture ne bi trebalo da se odričemo.
Kakva je budućnost zemalja Balkana u tom procesu, ko je kome tu potreban?
I u ličnim i u ljubavnim odnosima svaka veza, da bi bila prava i uspešna, traži tu vrstu dijalektičkog odnosa. Ne bi jedna strana trebalo da bude uvek pasivna a druga aktivna. To bi trebalo da bude proces prožimanja u kojoj obe strane nešto dobijaju. To je ona sinergijska priča gde jedan plus jedan nisu dva već su 2002. I Evropi je potreban Balkan kao i Balkanu Evropa, mada je možda apsurdno govoriti u tim terminima jer je Balkan ne samo deo već i kolevka Evrope. To sam i napisao davno, u jednoj priči. To, o stereotipima o Balkanu, o tome da ovde žive divljaci. Tada sam podsetio da je i Platon bio Balkanac, da je i Aristotel bio Balkanac, i da je antički koren zapadne civilizacije zapravo celi Balkan.
Da li je, na kraju, uopšte potrebno omeđiti evropeizaciju, recimo terminološki?
Evropa je, u širem smislu, manje društvo demokratije a više društvo liberalizma. Bit moderne, zapadne Evrope, i tog društva je liberalizam, ne demokratija. Ona kao takva postoji od davnina i postojaće. Ali, postoje prava i vrednosti koje pojedinac nezavisno od društvenog uređenja može da baštini. Počev od verskog ubeđenja, seksualnog, i slično, što čini sferu u koju vlast ne bi smela da ima upliv. U tom smislu mislim da je Evropa koncept koji je manje u vezi sa geografijom a više sa stanjem duha, ma koliko izlizano ta fraza možda nekima zvučala.
Milica Dimitrijević