27.08.06
Istorija je mučiteljica života
Čedo Vuković
Crna Gora - u naše dane - ne polaže ispit pred istorijom nego istorija polaže popravni ispit pred Crnom Gorom... ... I čini se da na tom ispitu ima dosta "ponavljača"... Nije lako jednom narodu doći jasnim putem do samokritike, do svojevrsne katarze. Jer, biva mučnih posrtanja (kao u potonjem ratu), a biva razlaza i razvođa... I šta će nam o bliskoj prošlosti govoriti naša "učiteljica života"? I ko će nju samu poučiti i na čistinu izvesti?
Rijetki su pisci koji za života zavrijede status klasika nacionalne književnosti. Čedu Vukoviću, ovogodišnjem dobitniku nagrade Stefan Mitrov Ljubiša to je pošlo za rukom. Sedamdeset godina njegova poetika je nezaobilazna činjenica savremene crnogorske književnosti. U svojim romanima naročito istorijskim, neprestano je istraživao granice žanra i koristio različite pripovjedačke postupke težeći novom skladu fikcije i građe, posebno one koja ima karakter dokumenta. Njegovu romansijersku sintezu predstavlja roman "Sinovi sinova", kojim je zahvaćen razvoj crnogorskog društva od druge polovine prošlog do sredine ovog vijeka. Značajan je i kao pisac romana za djecu ("Svemoćno oko", "Letilica profesora Bistrouma", "Halo nebo"). U novije vrijeme objavljeni su mu lirski romani "Rijeka" i "Stefanov put", proza "Mitski Dekameron", drama "Harmonija", poema "Snovi markokozama". Živi i radi u Budvi. Za Kulturu i Društvo govori o djelu pisca čije ime nosi nagrada koja će mu ovih dana biti uručena, istoriji koju shvata kao mučiteljicu života, crnogorskom i svom budvanskom proljeću.
Kako ste doživjeli vijest da ste ovogodišnji dobitnik nagrade "Stefan Mitrov Ljubiša"?
-Šta da kažem? Mladost i starost i tu imaju drukčije parametre. Stoga sam, valjda, i ovu povoljnu vijest primio sa iznenađenjem i nevjericom. Jer, vidite, naše se vrijeme - u naletima ovog i onog jednoumlja - poigrava i sa nagradama. I tu se klatno vraški zanosi, pokretno vihorom trenutka... Ali, ne bih o tome... Uostalom, nagrade na našem tlu nose u sebi prividnu pravdu (ono: "u prave ruke") i stvarnu nepravdu - jer Crna Gora nudi bogat izbor vrsnih pisaca, i to iz svih genercija.
Od kolikog i kakvog značaja je djelo Stefana Mitrova Ljubiše za aktuelno pokoljenje Crnogoraca?
- To je nemjerljivo. I prirodno je što i Ljubišino pripovijedanje primam kao dar književnog nasljeđa crnogorskog. To djelo - svojom jezičko-stilskom ljepotom i svojim porukama, humanističkim i etičkim - trajno zrači ka pokoljenjima Crnogoraca i svih žitelja na ovom tlu... I evo, kao da nam Ljubiša i sada pripovijeda i valja ga pomno slušati - od školske lektire do naših čitalačkih bdjenja... ožda ćemo i tako nadilaziti "krađu i prekrađu" vrijednosti na mozaičkom tlu Crne Gore... Inače, zna se: Ljubiša je podosta "srbovao", a ipak pisao najcrnogorskiju prozu... Otkud to? Pa, primorski kraj nije bio u sastavu Crne Gore, već pod stranim dominacijama (iz katoličkih zemalja) i eto oslona na pravoslavlje i nemanjićku tradiciju... Ali, evo sadašnjeg ozdravljenja - pod zastavom suverene Crne Gore i u njedrima žitelja. I Ljubišino djelo stojaće postojano u istoriji crnogorske literature.
Na koji način i u kojoj mjeri Vaše djelo korespondira sa djelom Stefana Mitrova Ljubiše?
- Nadam se da ćemo se složiti: neka o tome govori, ako hoće, komparativna književno - kritička riječ. Što se mene tiče, bio bih slobodan da saopštim jednu opasku. Riječ je o razlici između pogleda na klasično ostvarenje iz prošlosti i na ovovremeno spisateljstvo. Naime, Ljubišino djelo dobilo je svoj konačni oblik, svoj znak i znamenje. Ovovremene knjige - pa i moje - prolaze kroz faze previranja i znamenovanja. Imam u vidu i svoju samokritički odnos... Jer i tu - hajde da se našalimo - jasan je "datum proizvodnje", ali ne znamo "rok trajanja".
Vaše životno djelo istorijska sinteza roman "Sinovi sinova" obrađu crnogorsku istoriju do druge polovine 20. vijeka. Ako bi u ovom tenutku pisali roman koji bi sinteza te istorije od druge polovine 20. vijeka do danas, šta bi taj roman neizostavno morao sadržati?
- E, kad bi mi godina dopustile tu avanturu! Jer, u pitanju je ona unutarnja vitalna svijest ( i savjest) književnog iskaza... Ipak, bar u mašti, vidio bih siluetu Crne Gore u metafizičkim gibanjima vremena... Probuđene nade i polukoraci ka državnosti Crne Gore poslije Drugog svjetskog rata. Slijedi polom iluzija, razmah nacionalizma ( i šovinizma), ratna počast iza same granice crnogorske. Onda još jedna državna varka - u verziji SCG. I najzad iskorak - referendum i suverena Crna Gora... Eto kakav bi to bio dramatičan izazov - živa građa za niz romana, za savremenu književnu riječ. Sve to, nadam se, čeka novu, mlađu generaciju crnogorskih prozista.
Antička mudrost kaže da je istorija učiteljica života. Šta bi, po Vašem mišljenju, morali naučiti od crnogorske istorije u minulih dvadesetak godina?
-Više sam volio da kazujem: Istorija je mučiteljica života. I volio sam da zabilježim: Crna Gora - u naše dane - ne polaže ispit pred istorijom nego istorija polaže popravni ispit pred Crnom Gorom... I čini se da na tom ispitu ima dosta "ponavljača"... Odista, nije lako jednom narodu doći jasnimputem do samokritike, do svojevrsne katarze. jer, biva mučni posrtanja (kao u potonjem ratu), a biva razlaza i razvođa... I šta će nam o bliskoj prošlosti govoriti naša "učiteljica života"? I ko će nju samu poučiti i na čistinu izvesti?
Pozivu pisca posvetili ste se u vrijeme kada su pisce posmatrali kao figure sa posebnim značajem i društvenom odgovornošću. Kako vidite poziciju i društvenu odgovornost pisca danas?
-Koliko se vidi s mojeg prozora, odgovor bi mogao biti sasvim određen.Evo kako.Pisac, kao i svaki građanin, može se - ako hoće - angažovati u dnevno-političkim zbivanjima.No, kad je u pitanju nacionalno biće Crne Gore, tu nema dvojbe - ne smije se ostati po strani: znači, biti uz Crnu Goru, jedinu svoju otadžbinu. I tu važi ono pitanje slovenačkog pjesnika: "Veš, poet, svoj dolg?" Jer, gle, "dolg" se pretvara u životni smjer.
Budva je prag Crne Gore
Posljednjih godina živite i radite u Budvi. Zbog čega ste se opredijelili upravo za taj grad? Koliko on pogoduje Vašoj inspiraciji?
- Budva je prag svijeta. Gledano iz svijeta, Budva je prag Crne Gore. Gledano iz same Budve, tu je prag davnina i savremenosti, prag riječi i samosvijesti... I tu, pored mora, obuzme me jeza: Bože moj, pa ja sada stojim na tlu drevnih Enhelejaca, ilirskih. Tu su zastali Kadmo i Harmonija, mitski osnivači Budve... Eno, tri talasa od obale (moja mjera, izmišljena) ljeska se Posejdonov trozubac... Onamo pristaju helenske troveslarke (tri reda vesla, po visini), tu je njihov emporij. I zna se: Budvu spominju antički pisci, kad nije bilo ni traga savremenim metropolima, evropskim...I zna se: oduvijek i svuda cjelovala je magična moć pučine.Sjetimo se: Pliniju Mlađem bio je podsticajan pogled na more, dok bi Dijamel zadrhtao pred pučinom, a Viktor Igo, naprotiv, bivao zanesen u kreativno maštanje...Onamo bi, na slici, plutao "Pijani brod"...Ili bi se, kao poetski simbol, u magli naziralo usamljeno jedro...Ili bi mnogi slikari (Milunović, na primjer) tragali za motivima, osvojeni izrazitom ljepotom budvanskog pomorja... Horizontalna pučine i vertikale gorja...
Ali, da se vratim Vašem pitanju i sebi.Ovdje, u Budvi, ostavaruje se moj silazak - katabazis iskraj Komova i moj, makar i prividni uzlazak - anabazis na ovom tlu i u sebi samome.I tu je proradio moj nagon iskazivanja - drama "Harmonija", ritmička proza "Makarije" itd. Tu su nastajali i moji mnogobrojni napisi o Crnoj Gori, publikovani u "Pobjedi" od 2002. do danas. Očekujem da se na Cetinju pojavi izbor ovih napisa - knjiga sa naslovom : "Crnogorsko proljeće". Eto, a krenusmo od Ljubiše.
Vlatko Simunović