poglavlje prvo
Nije ni trebalo da dođem na ovu žurku.
Mislim da čak i ne pripadam ovde. Nije mi što je buržujsko sranje. Jednostavno ima mesta gde mi nije dosta samo da budem ja. Nijedna verzija mene. Žurka kod Big Dija za kraj prolećnog raspusta jedno je od takvih mesta.
Provlačim se između znojavih tela i pratim Keniju, i kovrdže koje joj skakuću po ramenima. Izmaglica lebdi u sobi, oseća se na vutru, a muzika trese pod. Neki reper poziva sve da rade nej-nej, pa svi viču „hej“ dok se bacakaju svako na svoj način. Kenija drži čašu i pleše kroz gužvu. S glavoboljom od preglasne muzike i uz mučninu od vonja trave, iznenadiću se ako prođem kroz sobu a da ne prolijem piće.
Izbijamo iz gužve. Kuća Big Dija krcata je od zida do zida. Uvek sam slušala kako ceo grad dolazi na ove žurke za prolećni raspust – dobro, svi osim mene – ali, jebem mu, nisam znala da može biti baš ovoliko ljudi. Devojke se sve farbaju, kovrdžaju, peglaju, dominiraju. Osećam se totalno bezveze s repom. Tipovi u najnovijim giljama i sa spuštenim pantalonama trljaju se uz ribe toliko blizu da im samo fale kondomi. Moja nana kaže da proleće donosi ljubav. Proleće u Garden Hajtsu ne donosi uvek ljubav, ali zato zima donosi bebe. Ne bi me iznenadilo da većina bude začeta baš na Big Dijevoj žurci. Uvek je petkom pred raspust, da imaš celu subotu da se oporaviš, i celu nedelju za kajanje.
„Star, prekini da se lepiš za mene i idi igraj“, kaže Kenija. „Ionako svi misle da tripuješ da si car.“
„Nisam znala da ima toliko telepata u Garden Hajtsu.“ Niti da me neko zna bilo kako osim kao „Big Mavovu malu što radi u radnji“. Srknem piće i ispljunem ga nazad u čašu. Znala sam da je jače nego sok od ananasa, ali nisam baš navikla na ovako nešto. Ne znam ni što ga zovu „punč“. Sâm alkohol. Ostavljam ga na stočić, i kažem: „Važno da oni znaju šta ja mislim o sebi“.“
„Samo kažem. Ponašaš se kao da nikog ne znaš samo zato što ideš u onu školu.“
To slušam šest godina, otkad su me matori upisali u Vilijamson. „Svejedno“, mrmljam.
„I neće ti ništa biti ako prestaneš da se oblačiš tako...“ Pravi face dok me odmerava od patika do prevelikog duksa. „Tako. Jel’ to nije duks od mog burazera?“
Od našeg burazera. Kenija i ja imamo starijeg brata, Sevena. Ali nas dve nismo u srodstvu. Njena mama je i Sevenova mama, a moj tata je Sevenov tata. Ludilo. „Da, njegov je.“
„Znala sam. Znaš šta se još priča? Priča se da si mi riba.“
„Jel’ izgledam kao da me zanima šta se priča?“
„Ne! To ti i pričam!“
„Svejedno.“ Da sam znala da će da bude na nekom Ekstremni Mejkover: Star gasu, ne bih ni pošla s njom na žurku. Ostala bih lepo na gajbi i gledala reprize Princa iz Bel Era. Džordanke su mi udobne i, jebiga, nove su. Ima ko ni to nema. Duks je stvarno preveliki, ali sviđa mi se tako. Još plus, ako ga navučem na nos, ne osećam vutru.
„Ja ti neću biti čuvarka celo veče, nađi si neku zabavu“, kaže Kenija, i skenira sobu. Kenija bi mogla da bude manekenka, ako se ja pitam. Ima savršenu tamnosmeđu kožu – mislim da nikad nije imala nijednu bubuljicu – i bademaste smeđe oči, i duge prirodne trepavice. Ima i tu visinu, ali je punija nego one štapićaste što se šetaju po pisti. Nikad ne nosi dvaput isti autfit. Za to se brine njen tata King.
Samo se s Kenijom družim od cele ekipe iz Garden Hajtsa – teško je naći društvo kad ideš u školu na četres’ pet minuta od kuće i kad si klinka koja se može videti samo u tatinoj radnji. Ali mogu da se družim s Kenijom zato što imamo Sevena. Ali ona stalno ima tu neku zajebanu priču, kao, stalno se svađa s nekim i preti da će mu poslati ćaleta da ga prebije. Ono, jeste sve to, ali mogla bi da prestane da se kači sa svima i da preti ćaletom. Mogla bih i ja mojim, inače. Svi znaju da se ne kačiš s Big Mavom, i da se definitivno ne kačiš s njegovom decom. Ali ja ne pravim sranja svuda okolo.
Znači, sad kod Big Dija, Kenija gleda Denasiju Alen kao govno. Ne sećam se dobro Denasije, ali sećam se da se ona i Kenija mrze od četvrtog razreda osnovne. Denasija je na drugoj strani sobe, igra s nekim tipom, i zabole je za Keniju. Ali gde god stanemo, Kenija pronađe Denasiju i bulji u nju. A kad tako gledaš nekog, pre ili kasnije on to oseti, i onda neko popije batine. Ili ti, ili on.
„Znači, ne mogu da je smislim“, sikće Kenija. „Pre neki dan smo bili u kantini. A ona iza mene, znači, laže kô pseto. I nije me baš nazvala po imenu, ali znam da je pričala o meni, kako sam htela da se kresnem s Devanteom.“
„Stvarno?“, kažem, jer mislim da treba.
„Aha. A ne zanima me on.“
„Znam.“ Iskreno, nemam blage ko je Devante. „Pa šta si uradila?“
„Pa šta misliš da sam uradila? Okrenula sam se i pitala je jel’ ima neki problem ona sa mnom. Koja gadura, kaže kao ‘uopšte nisam pričala o tebi‘, a znaš da jeste! Tol’ko imaš sreće što ideš u školu za belce i ne moraš da se baviš takvim droljama.“
Zamisli to? A pre pet minuta sam bila uobražena zato što idem u Vilijamson. A sad, kao, imam sreće. „Veruj mi, ima drolja i u mojoj školi. Droljarnik je svuda.“
„Pazi, skenjaćemo je večeras.“ Kenijin pogled dostigao je najviši stepen intenziteta. Denasija ga oseća i okreće se tačno ka Keniji. „Aha“, kaže Kenija, kao da Denasija može da je čuje. „Pazi sad.“
„Čekaj bre malo, kako to ‘mi‘? Jesi me zato molila da pođem s tobom? Da imaš partnera za tuču?“
Ona nekako ima drskosti da se vređa. „Nije da si bila zauzeta! Nisi čak ni blejala s nekim. Realno, činim ti uslugu.“
„Jesi realna? Znaš da imam ortake?“
Prevrće očima, ali ozbiljno. Par sekundi joj se samo beonjače vide. „Te male buržujke iz tvoje škole se ne računaju.“
„Nisu buržujke, i računaju se.“ Bar mislim. Kul sam s Majom. Ne znam u kom sam fazonu s Hejli u zadnje vreme. „I, iskreno, ako ćeš da me uvlačiš u te tvoje priče da bi mi poboljšala socijalni život, nemoj. Znači, s tobom uvek neka drama.“
„Daj, Star! Molim te!“ Maksimalno razvlači to „molim te“. Predugo. „Gledaj šta mislim. Sačekamo da se odlepi od Devantea, kapiraš, i onda...“
Telefon mi zavibrira uz butinu, i gledam na ekran. Otkad mu se ne javljam, Kris mi šalje poruke.
Možemo da pričamo?
Nisam hteo da tako ispadne.
Naravno da nije hteo. Juče je hteo da ode na totalno drugu stranu, i u tome je i problem. Vraćam telefon u džep Ne znam ni šta bih mu rekla, ali radije bih se njim bavila kasnije.
„Kenija!“, viče neko.
Neka krupna, svetloputa riba s peglanom kosom ide ka nama kroz gužvu. Visok tip sa crno-blajhanom afro-čirokanom ide za njom. Oboje se grle s Kenijom i kažu joj kako super izgleda. Ja kao da uopšte nisam tu.
„Što mi nisi rekla da dolaziš?“, kaže devojka, i gricka palac. Verovatno od toga ima konjske zube. „Mogli smo da te bacimo.“
„Nije bilo realno. Morala sam da idem sa Star“, kaže Kenija. „Došle smo peške.“
Tek onda me primete, na korak od Kenije.
Lik zažmirka i odmeri me. Namrštio se na pola sekunde, ali provalila sam ga. „Jel’ nisi ti mala od Big Mava, što radi u radnji?“
Jesam vam rekla? Ljudi se ponašaju kao da mi to piše u krštenici. „Da, to sam ja.“
„Ooooo!“, kaže devojka. „Znala sam da te znam. Išle smo zajedno u treći razred. Kod učiteljice Bridžis. Sedela sam iza tebe.“
„O.“ Znam da sad treba da je se setim, ali ne mogu. Valjda je Kenija u pravu – ne poznajem nikog. Face su poznate, ali ne upamtiš imena i priču dok pakuješ ljudima namirnice.
Ali mogu da lažem. „Da, sećam se.“
„E, ajd’ ne laži“, kaže tip. „Nemaš pojma ko je ona.“
„Što lažeš stalno?“, pitaju Kenija i riba. I ortak ponovi, pa počnu da se smeju.
„Bjanka, Čens, budite dobri“, kaže Kenija. „Ovo je Starina prva žurka. Matori joj ne daju da izlazi.“
Pogledam je iskosa. „Idem ja na žurke, Kenija!“
„Jeste li je videli na nekoj žurki u kraju?“, pita ih Kenija.
„Ne.“
„Lepo ja kažem. I da znaš, ne računaju se glupe žurke za belce iz predgrađa.“
Čens i Bjanka se cerekaju. Kad bi samo ovaj duks nekako mogao da me proguta.
„Kladim se da rade eksere i ta sranja“, kaže Čens. „Belci vole pilule.“
„I slušaju Tejlor Svift“, dodaje Bjanka preko palca.
Okej, to je donekle realno. Ali nema šanse da im to potvrdim. „Ne, žurke im zapravo kidaju“, kažem. „Jednom je nekom liku Džej Kol bio na rođendanu.“
„Da li si realna?“, pita Čens. „Carski. Sledeći put, znači, da zoveš. Sad mi se ide na te belačke žurke.“
„Nego“, kaže Kenija glasno, „pričamo kako ćemo da nagazimo Denasiju. To je ona krava što igra s Devanteom.“
„Kučka“, kaže Bjanka. „Znaš da te stalno pljuje iza leđa? Prošle nedelje, kod nastavnika Donalda, Alija mi kaže...“
Čens prevrće očima. „Znači, taj lik...“
„Još ti bedak što te izbacio?“, pita Kenija.
„Nego!“
„Znači, Alija mi kaže...“ počinje Bjanka.
Ponovo se gubim dok se priča o ljudima iz škole i nastavnicima koje ne znam. Nemam šta da kažem. Nije ni bitno. Ne postojim.
Često se tako osećam ovde.
Usred kukanja na Denasiju i nastavnike, Kenija kaže kako bi uzela još jedno piće, i njih troje odu bez mene.
I odjednom sam kao Eva pošto je pojela jabuku. Kao da odjednom shvatiš da si gola. Sama sam na žurki na koju nije ni trebalo da dođem, i gde skoro nikog ne znam. I jedina osoba koju znam me ispalila.
Kenija me nedeljama molila da idem s njom. Znala sam da će mi biti sranje, ali svaki put kad sam Keniji to rekla, ona mi je rekla da se ponašam kao da su mi žurke u Gardenu fujčina. Nisam mogla više da je slušam pa sam pošla čisto da ona vidi kako nije u pravu. Jedino što ni bog ne bi ubedio moje da me puste da idem. Sad samo bog može da me spase ako provale da sam otišla.
Ljudi me gledaju, kao, „ko je ona glupača što samo stoji sama u ćošku?“. Stavljam ruke u džepove. Ako iskuliram i ne privlačim pažnju, biću okej. Ali, pazi ironiju: u Vilijamsonu sam totalno kul po difoltu zato što sam jedna od svega nekoliko crnih klinaca tamo. Moram da naučim kako da budem kul u Garden Hajtsu. Što je teže nego da samo nabacim retro džordanke čim izađu.
Čudno je to s belcima. Kul je da si crnac, dok ne postane teško.
„Star!“, začujem poznat glas.
Kao pred crnim Mojsijem, more ljudi se razmiče. Likovi se pozdravljaju pesnicama s njim, ribe krive vratove da bi ga čekirale. Smeška mi se, i ima rupice na obrazima koje mu totalno urušavaju gangsterski fazon koji kao fura.
Kalil je baš dobar, ne znam kako drugačije to da kažem. A čak smo se i kupali zajedno. Mislim, ne tako, nego kad smo bili deca, kad smo se smejali zato što je on imao pišu, a ja ono što je njegova baka zvala ribicom. Ali nije bilo perverzno.
Zagrli me, i zamiriše na sapun i puder za bebe. „‘De si, mačko? Nisam te video, znači, ne pamtim.“ Pusti me iz zagrljaja. „Nikom se ne javljaš, ništa mi ne pišeš.“
„Zauzeta sam školom i basketom“, kažem. „Ali u radnji sam uvek. Tebe nikad nema.“
Rupice na obrazima mu nestanu. Počeše se po nosu kao svaki put kad hoće da slaže. „Nešto sam zauzet.“
Sigurno. Nove džordanke, bela maja, dijamanti u ušima. Kad je neko zauzet u Garden Hajtsu, to znači samo jedno.
Jebiga. A volela bih da nije time zauzet. Ne znam da li da plačem, ili da ga udarim.
Ali kad me gleda tim smeđim očima, teško mi je da se ljutim na njega. Osećam se kao da ponovo imamo deset godina, u podrumu Crkve Hristovog hrama, i da ponovo proživljavam prvi poljubac s njim u Letnjoj verskoj školi. Odjednom se setim da sam u duksu, i da izgledam kao govno. I da, u stvari, imam dečka. Možda ne pričam s Krisom, možda mu ne odgovaram na pozive i poruke, ali on je i dalje moj, i ostaće moj.
„Kako ti je baka?“, pitam. „I Kameron?“
„Okej su. Ali bakuta je bolesna“. Kalil otpija iz čaše. „Doktori kažu da ima kao neki rak.“
„Jebiga. Žao mi je, K.“
„Da, ide na hemoterapiju. Ali njoj je frka da će morati da nosi periku.“ Slabašan osmeh ne uspe da mu napravi rupice. „Biće ona okej.“
To mi zazvuči više kao molitva nego kao proročanstvo. „Jel’ ti keva pomaže s Kameronom?“
„Dobra stara Star. Ti baš uvek vidiš najbolje u ljudima. Znaš da ne pomaže ništa.“
„Hej, samo pitam! Bila je u radnji neki dan. Izgleda bolje.“
„Za sada“, kaže Kalil. „Kaže da se skida, ali uvek to kaže. Skinuće se na par nedelja, pa će da kaže kako hoće samo još jednom da se uradi, i onda će ponovo da se navuče. Ali, kažem ti, ja sam dobro, Kameron je dobro, bakuta dobro.“ Sleže ramenima. „Samo je to bitno.“
„Aha“, kažem, ali sećam se noći koje sam provodila s Kalilom na njihovom tremu, u čekanju da mu se mama vrati kući. Šta god pričao, ona mu ipak znači.
Muzika se menja, i Drejk repuje iz zvučnika. Klimam u ritmu i repujem ispod glasa. Svi sa podijuma viču onaj deo started from the bottom, now we‘re here. Ponekad mi iz Garden Hajtsa jesmo na dnu, ali svi imamo taj jebeni osećaj da bi moglo da bude još gore. Kalil me gleda. Osmeh pokuša da mu se smesti na usne, ali on protrese glavom. „Ne verujem da još slušaš onog cmizdravog Drejka.“
Izbečim se na njega. „Ne diraj mi muža!“
„Cmizdravog muža. Baby, you my everything, you all I ever wanted“, peva Kalil kenjkavim glasom. Guram ga ramenom, a on se smeje; piće mu se prosipa iz čaše. „Ali on realno tako zvuči!“Pokazujem mu srednji prst. On pući usne, pravi zvuk kao da mi šalje poljubac. Mesecima se nismo videli, a sad je sve odjednom ponovo normalno.
Kalil uzima salvetu sa stočića i briše piće sa svojih Three Retro džordanki. Izašle su pre par godina, ali, majke mi, tako su dobre. Koštaju nekih trista dolara, ali samo ako nađeš na Ibeju, i to od nekog ko hoće jeftino da proda. Kris je našao. Ja sam moje našla baš džabe, za sto pedeset, ali ja sam dečji broj. Zahvaljujući tome što imam mala stopala, Kris i ja možemo da nosimo iste patike. Da, mi smo od tih parova. Ali baš smo jebeno kul. Kad bi samo on prestao da pravi sranja, bilo bi nam baš dobro.
„Dobre su ti gilje“, kažem Kalilu.
„Hvala.“ Trlja patike salvetom. Stresam se. Svaki put kad ih protrlja, one plaču da im pomognem. Ne lažem: svaki put kad se patika ne čisti kako treba, jedno mače umre.
„Kalile“, kažem mu, na sekund od otimanja salvete. „Ili briši polako, napred-nazad, ili tapkaj. Nemoj da trljaš. Majke mi.“
Podigne pogled ka meni, i smeška se. „Šta si ti, doktorka za gilje?“ Ali, počinje da tapka. „Ti si me naterala da prospem piće na njih, trebalo bi ti da ih čistiš.“
„To će te koštati šezdeset dolara.“
„Šezdeset?“, viče dok ustaje.
„Nego! Bilo bi osamdeset da imaju ledene đonove.“ Providni đonovi se teško čiste. „Oprema za čišćenje nije džabe. A vidim da tebi dobro ide, čim možeš da ih nosiš.“
Kalil otpija iz čaše kao da ništa nisam rekla, mrmlja „Ovo je baš jako!“ i odlaže čašu na stočić. „E, reci matorom da ću ga cimnuti uskoro. Ima neka priča, pa mislim da treba da zna.“
„Kakva priča?“
„Samo za odrasle.“
„Da, a ti si mi sav odrastao.“
„Pet meseci, dve nedelje i tri dana sam stariji od tebe.“ Namiguje. „Nisam zaboravio.“
Neka gužva se dešava na sredini podijuma. Glasovi se čuju jače od muzike. Psovke lete na sve strane.
Šta sam prvo pomislila? Kenija izašla Denasiji na crtu, kao što je rekla. Ali glasovi su dublji nego njihovi.
Bam! Prasne pucanj. Saginjem se.
Bam! Još jedan. Masa trči ka vratima, čuje se još psovki i svađanja jer ne mogu svi odjednom da izađu.
Kalil me hvata za ruku. „Idemo.“
Ima baš previše ljudi, i previše kovrdžave kose da bih mogla da vidim Keniju. „Ali, Kenija...“
„Pusti Keniju, idemo!“
Vuče me kroz gužvu, gura ljude s puta i gazi svima redom po patikama. Samo zbog toga bismo mogli da popijemo metak. Tražim Keniju među uspaničenim licima, ali nema joj ni traga. Ne pokušavam da vidim ko je upucan, ni ko je pucao. Ne možeš da drukaš ako ništa ne znaš.
Kola se napolju pale i odlaze, ljudi beže u noć, bilo kuda što dalje od pucnjave. Kalil me vodi do ševroleta impale parkiranog ispod bledog svetla bandere. Ugura me preko vozačkog sedišta, i sedam na suvozačko. Sa škripom guma se gubimo, ostavljajući haos u retrovizoru.
„Uvek neko sranje“, gunđa. „Nije žurka ako nekog ne overe.“
Priča kao moji matori. Zato me nigde i „ne puštaju“, kako kaže Kenija. Bar ne nigde u Garden Hajtsu.
Šibnem Keniji poruku, nadam se da je dobro. Sumnjam da su nju hteli da overe, ali meci ništa ne pitaju.
Kenija odgovara baš brzo.
Dobro sam.
Ona kučka je tu. Jebaću joj kevu.
Gde si ti?
Jel’ ona realna? Jedva smo žive utekle, a ona bi da se bije. Ne pada mi na pamet da joj odgovorim na to.
Dobra je Kalilova impala. Nije nafurana kao neki likovi što imaju. Nisam videla felne pre nego što sam ušla, a na prednjem sedištu je koža sva ispucala. Ali unutra je sva drečava limunzelena, tako da je nekad sigurno bila rađena.
Čapkam pukotinu na sedištu. „Šta misliš, koga su overili?“
Kalil vadi četku za kosu iz odeljka na vratima. „Valjda nekog od King Lordova“, kaže, dok se četka sa strane. „Neki Disajplsi su ulazili kad sam ja došao. Negde je moralo da pukne.“
Klimam glavom. Poslednja dva meseca se u Garden Hajtsu vodio neki glupi rat za teritoriju. Ja sam se rodila kô „kraljica“, jer mi je matori bio u King Lordovima. Ali kad je izašao iz te priče, i ja sam izgubila kraljevske počasti. Ali i da sam odrasla tako, ne bih razumela borbu za ulice koje nisu ničije.
Kalil vraća četku u vrata i pali muziku, neka prastara repčina što je tata puštao milijardu puta. Namrštim se. „Zašto uvek slušaš te matorce?“
„Tebra, ćuti! Tupak je objasnio.“
„Da, pre dvaes’ godina.“
„Ne, i sad objašnjava! Znači, slušaj.“ Upire prstom u mene, što znači da je ponovo ušao u neki filozofski trip. „Tupak je rekao da Thug Life znači The Hate U Give Little Infants Fucks Everybody . Podignem obrvu. „Šta?“
„Slušaj! The Hate U – slovo U: Give Little Infants Fucks Everybody. T.H.U.G. L.I.F.E. Znači, ono što nam društvo dâ kao klincima, vraća im se kad podivljamo. Kapiraš?“
„Jebote. Da.“
„Vidiš? Rekao sam ti da je objasnio.“ Klima glavom u ritmu i repuje uz Tupaka. Ali sad se pitam kako će on na kraju „sve da sjebe“. Mislim da znam dosta, i nadam se da nisam u pravu. Ali moram od njega to da čujem.
„I zašto si na kraju toliko zauzet?“, pitam. „Pre par meseci tata je rekao da si dao otkaz u radnji. Od tada te nisam videla.“
Naginje se ka volanu. „Gde da te bacim? Na gajbu ili do radnje?“
„Kalile...“
„Gajba ili radnja?“
„Ako radiš...“
„Ostavi me na miru, Star! Ne brini za mene. Radim šta moram.“
„Aj’ ne seri. Znaš da bi ti moj tata uleteo.“
Trlja nos pre nego što slaže. „Ne treba niko da mi uleti. A ta šljaka za minimalac kod tvog matorog nije mi ništa pomogla. Ne mogu više da biram između struje i klope.“
„Mislila sam da ti baba radi.“
„Radila je. Kad je fasovala rakčinu, oni pajseri iz bolnice su rekli da će je zadržati. Prođe dva meseca, ona ne može da iznese, jer kad si na hemoterapiji ne možeš da cimaš velike kante za đubre. Dali su joj otkaz.“ Odmahuje glavom. „Jel‘ veruješ? Iz bolnice su je otpustili zato što se razbolela.“
U impali je tišina, osim što Tupak pita u koga verujemo. Ja nemam pojma. Telefon mi ponovo zavibrira u džepu, valjda Kris ponovo moli da mu oprostim ili Kenija da joj uletim s Denasijom. U stvari, moj stariji brat urla na mene, sve velikim slovima. Ne znam zašto to radi. Verovatno misli da ću da se uzentam. A realno me samo smara.
DE SI?
MOJNE REĆI DA STE TI I KENIJA NA ONOJ ŽURKI
ČUJEM DA SU OVERILI NEKOG
Jedina gora stvar od zabrinutih matoraca jesu zabrinuta braća. Bog me neće sačuvati od Sevena.
Kalil me gleda. „Jel‘ Seven?“
„Kako si znao?“
„Uvek izgledaš kao da ćeš da polomiš nešto kad ti se on obrati. Sećaš se za onaj rođendan kada ti je govorio koju želju da poželiš?“
„I opalila sam mu šamar.“
„Onda se Nataša poludela što nisi ispoštovala njenog ‘dečka‘ i što si mu rekla da ćuti“, priča Kalil, i smeje se. Prevrćem očima. „Stvarno me je smorila kako je balavila na Sevena. Uglavnom sam mislila da je samo zbog njega došla.“
„Ne, došla je zbog ’Hari Poter’ filmova. Kako smo se ono zvali? Trojka iz kraja. Zajebani kao...“
„Kao Voldemorova faca. Ala smo bili buđavi.“
„Totalno“, kaže.
Smejemo se, ali nešto mi fali. Neko mi fali. Nataša.
Kalil gleda put. „Jel‘ veruješ da je to bilo pre šest godina?“
Zvuk sirene nas trgne, i plava svetla blesnu u retrovizoru.