"... Od sveg pričanja i pjevanja uz vatru na ognjištu, najinteresantnije se oživljavala hronika iz života plemena i roda. U ono doba, prije dva i po vijeka, i vrijeme je sporije protjecalo, pa je vremena za živu riječ i priču bilo neuporedivo više. Svaki iole domaćin, u kući je držao gusle, koje, za nas Srbe, nisu predstavljale samo muzički instrument. Bile su to za naš narod prava nacionalna institucija, što nije zabilježeno i ostvareno ni kod jednog drugog naroda. Na guslama se čula nepisana povijest, izrastala hronika o podvizima ili junačkom trpljenju djedova i otaca. Zato je živa riječ sa gusala predstavljala nužni nastavak roda, jer sa gusala se učilo ko si, koje si vjere, kakav si čovijek, sa gusala je dolazio odgovor šta valja, a šta, opet, ne valja činiti u dobru i zlu ..."
