19.05.06
Balkan je Zapadu kao javna kuća
Branko Kukić
Kada bi se u Srbiji na određeni rok ukinule političke stranke i kada bi bio pronađen drugačiji model političke borbe, tada bismo se oslobodili, kako je Jovan Cvijić govorio, "političke ciganije"
Pesnik, esejista, istoričar umetnosti, pre svega urednik časopisa Gradac, biblioteke "Alef" i još nekoliko zanimljivih edicija, Branko Kukić je dragocena ličnost srpske kulture. Ovih dana Umetničko društvo "Gradac" objavilo je nekoliko izdanja, među kojima se izdvaja časopis posvećen Davidu Albahariju i sabrana dela Huana Rulfoa.
Preovlađuje mišljenje da se u Srbiji ništa neće promeniti, bez obzira na to ko je na vlasti, dok se ne promeni model kulture?
- Da bi se promenio model kulture, mora da se promeni odnos prema životu, a da bi se promenio život, potrebna je hrabrost, a hrabrost podrazumeva čupanje dubokih korena, a koreni našeg primitivizma, kada je reč o kulturi, i naše bede kada je reč o naprednom svetu, dosežu do središta zemlje...
Basara je dva ovdašnja suprotstavljena kulturna modela identifikovao kao evropski, kome izvorno pripadamo, i azijatski, koji je vekovima prisutan.
- Basara je, verovatno, pod azijatskim mislio na sve oblike duhovne zapuštenosti koji se sudara sa svetom prosvećenog Zapada. Međutim, činjenica je da mi živimo na Balkanu, na prostoru na kojem se ukrstilo sve što je moglo i nije moglo da se ukrsti. Meni je to ukrštanje čudesno. I iz tog ukrštanja stvorena je vrhunska umetnost i kultura. A to što je, u tom sudaru religija, mentaliteta, ideja, interesa, bilo više mrtvih nego preživelih, stvar je osećanja mere. Zapadu je dar za osećanje mere više dat nego Istoku. To su civilizacijske činjenice, zar ne? U tom smislu, Zapad snosi veliku odgovornost za sve ono što se vekovima događalo na Balkanu. Zapad je na Balkan dolazio kao u javnu kuću.
Da li vidite problem u tome što se u ovdašnjem kulturnom životu i dalje se uočava bespoštedna borba za duhovnu zaostavštinu pinkofila?
- I razvijeni svet je prepun primitivizma. Pogledajte sve te serije, filmove, književne hitove... Nije, dakle, jedini problem u tome. Problem je što Srbija već dva veka ne zna šta će sa sobom. To je, između ostalog, i zbog toga što nema viziju kulture. Bogata i stabilna društva grade prosvećeni ljudi. Kod nas je sada jedina vizija - televizija.
Smatrate li da nema razlike između vladajućih kulturnih modela i načina na koji su oni korespondirali sa političkim?
- Kao što vidite, stvari se nisu menjale ne posledenjih dvadeset godina nego dva veka. Ali, pogrešno je spas tražiti samo u umetnosti, budući da prvo na nju pomislimo kada je reč o kulturi. LJudi ovde najčešće pogrešno shvataju ulogu umetnosti, pa se ona zbog toga zloupotrebljava. Ona je ovde uglavnom korišćena za šminkanje stvarnosti. A umetnost je u suštini jedan pomereni pogled na svet. Kada se kaže kultura, ne treba misliti samo na umetnost.
Često se čuje da je kulturu najbolje prepustiti samoj sebi. Na drugoj strani, više puta ste upozoravali da ulaganje u kulturu i podržavanje vrhunskih stvaraoca jeste ulaganje u budućnost jednog naroda. Da li tako mislite i danas?
- Da bilo šta pouzdanije znamo o razvijenom svetu, dakle o onom svetu kome kao težimo, shvatili bismo da je to tamo pod broj jedan. Pod broj dva je da se u svoju kulturu integriše sve ono što vredi iz nerazvijenog sveta.
Kako i na koji način postaviti novu kulturnu politiku i odrediti strategiju razvoja kulture?
-To se sa ovom generacijom političara i stvaralaca na položaju ne može postići. Oni su toliko ogrezli u javašluku, u slepilu, u polovičnosti i obesti da će se ta kanalizacija još dugo puniti i prazniti. Sudbina srpske kulture, a samim tim i srpskog društva, jeste zagonetka i šansa za neke buduće generacije.
OSLOBODITI SE "POLITIČKE CIGANIJE"
Zašto je propuštena prilika posle oktobra 2000. da se izgradi drugačiji odnos prema kulturi?
- Zbog toga što su u tom trenutku na pravo mesto postavljeni pogrešni ljudi, od ministra kulture do urednika zidnih novina. Bio je to veliki propust Zorana Đinđića, što je neshvatljivo, budući da je bio obrazovan čovek. Razlog za takav nemar i neodgovornost treba tražiti u tome što Srbija boluje od političke podobnosti. Kada bi se u Srbiji na određeni rok ukinule političke stranke i kada bi bio pronađen drugačiji model političke borbe, tada bismo se oslobodili, kako je Jovan Cvijić govorio, "političke ciganije", tada bi se pojavila prva svetlost na vidiku. Mnogi će se ovome sa nevericom nasmejati i reći da je to nemoguće. U svetu su bile mnoge stvari nemoguće, pa su postale realnost. Način političke borbe u Srbiji oduvek je bio koban za stvaranje normalnog društva. Kada to bude rešeno, biće to prvi korak ka samoosvešćivanju.
Zvonko Prijović
01.01.00
Politika
26.12.2002.
BITI USPEŠAN, A PO STRANI: BRANKO KUKIĆ
Odbojnost prema snishodljivom
Biti po strani ne znači ne učestvovati. Naprotiv, to znači učestvovati pružajući otpor, često i samome sebi
Branko Kukić, pisac, likovni kritičar i teoretičar, glavni i odgovorni urednik i prvi čovek Umetničkog društva Gradac Čačak - Beograd, ima puno razloga da proteklu godinu za svoju izdavačku kuću smatra uspešnom. Pored novih izdanja u svim edicijama, u novopokrenutoj, "Mistici i gnostici", pojavila se nedavno i treća knjiga, "Danteov ezoterizam" Renea Genona, potvrdivši da je ta biblioteka naišla na dobar prijem kod čitalaca.
Knjigom "Misli" Salvadora Dalija, pak, izuzetna edicija "Alef" došla je do cifre od pedeset dela a njeni naslovi čine esencijalni izbor najboljeg iz svetske književnosti. Branko Kukić je čovek koji se retko oglašava u javnosti; njegova izdavačka kuća iz principa čak i ne učestvuje na Sajmu knjiga, ali među kolegama važi za primer izuzetnim programima.
? Kakva je po(r)uka pozicije "biti po strani", kao što je Vaša?
- Pouka je, kao što je lepo Krleža govorio Kišu, "da kad se hvatate u kozaračko kolo morate dobiti nogu u zadnjicu". A poruka je da svaki čovek treba da poštuje ono što mu je najviše dato, a to je vlastita, rođena sloboda, koju sme da koristi, ali ne sme da je zloupotrebi. Ali, "biti po strani" ne znači ne učestvovati. Naprotiv, to znači učestvovati pružajući otpor, često i otpor samome sebi, budući da u čoveku podjednako učestvuju i dobre i zle sile. Svi smo mi zli dusi koji uporno nastoje da iskoče iz sebe da bi postali Jingerovi odmetnici.
? Kako doživljavate novogovor demokratije koji ulazi u kulturu?
- Ovde nije problem novogovora koji ulazi u kulturu, nego je problem kulture govora. Nedostatak te kulture javlja se sa pojavom komunizma, sa Šestom ličkom. Najprimitivniji i najnesposobniji su došli u škole, na fakultete, na televizije i radio-stanice, u ministarstva... Od naroda koji je umeo lepo da govori, od pisaca blistavog jezika i stila stigli smo do onih koji ne znaju padeže. Moram da priznam da se taj prekid u kulturi govora i te kako oseća i u savremenoj literaturi. Jezik mladih pisaca najčešće je štur, bez dubljeg značenja, on je neslikovit i nemetaforičan. Naravno, svi se vade na postmodernizam. Ali, šta ćemo kada i to čudo prođe?
Oblici udvorištva
? Slažete li se sa nekim ocenama da u našoj kulturi, od kulture ponašanja do umetnosti, i dalje vlada udvorištvo?
- Kod nas udvorištvo nije osobina pojedinaca, ono je stil života. Gorko se nasmejem kada naši poznati i priznati umetnici primaju nagrade od svojih najmlađih kolega, koji su (po nekoj surovoj nepravdi) određeni za članove žirija. Umesto da se stariji žrtvuju kako bi podržali mlađe, oni ih potcenjuju time što od njih očekuju i primaju nagrade. To je oblik udvorištva koji prelazi u glupost, koja se ogleda u potrebi da se večito dokazuješ sebi i drugima. To je, na kraju, vid udvorištva dostojan prezira. Veliki tipovi imaju odbojnost prema tom snishodljivom činu. Da li ste mogli da zamislite Dalija ili Siorana kako primaju nagrade? Moram da priznam da kod nas udvorištvo smelo korača prema svom savršenstvu. Ako nemamo najlepše, sigurno imamo najpouzdanije udvornike. Kod nas je to deo duhovnog promiskuiteta.
? Koji bi bio srednji put, izvan onog udvaranja svetu, odnosno udvaranja naciji? Da li ekstremnosti sudbinski obeležavaju male narode kao što je naš?
- Mislim da je na ovom prostoru prilika da se krene srednjim putem odavno propuštena. Srednji put, po mome osećanju, predstavlja samosvojnost, meru, realan i iskren odnos i prema sebi i prema drugima. Recite mi šta od svega ovoga danas ovde vidite? Ništa. Ovo je svet krajnosti, opčinjenosti ili sobom ili drugima, ovde su ljudi licemeri i ulizice. Ovde svakog trenutka možete očekivati da mundijalista, na primer, pređe u okorelog nacionalistu, ateista u uzrujanog klerikalca. Ovde je vrag odavno odneo šalu. Zbog toga mislim da će ovde još dugo, dugo (da ne kažem večno) postojati drastične podele koje će voditi u još veću mržnju, u ludilo svake provenijencije, u nerazumevanje sebe i sveta. Konačno, zadnja dva veka naše istorije to nedvosmisleno pokazuju.
? Nedavno ste pokrenuli novu ediciju "Mistici i gnostici". Crkva prema njima nikada nije bila blagonaklona.
- I jedni i drugi su deca Tvorca. Mistici su išli svojim putem prema njemu, nestrpljivi u svojoj žudnji, neshvaćeni od crkve jer im je crkvena dogma otežavala put njihovog saznanja. Ovi drugi, suočeni sa zlom, nepravdom i prolaznošću svega na svetu, sumnjali su u Tvorčeve dobre namere. Ljudi se i danas kreću sličnim putevima. Treba poštovati svaki put koji vodi saznanju, saznanju teške i neizvesne ljudske situacije u svetu. Pomislite na sve vernike, vernike raznih religija, i na sve nevernike u onom dogmatskom smislu. Da li svi oni putuju pogrešnim putem prema saznanju? Da li je bilo kome od nas dato da donesemo konačni sud? Kako vreme odmiče, sve više se uveravam da konačnog suda nema, i da svako ima pravo da ga traži za sebe.
Lažni nacionalizam
? Sa recidivima petnaestogodišnjeg populizma u kulturi elitizam je još utopija. Da li je moguć elitistički koncept srpske kulture?
- Elitizam je moguć u svakoj kulturi. On bi trebalo da bude ekstrakt čije će kapljice biti ubačene u sve sfere života, u haos života, kako bi taj život imao ideju vodilju, osovinu oko koje se stvaraju osnovna i velika dela za jedan narod. Ovdašnji elitizam je, ako ga ima u smislu da se može jasno uočiti i definisati, potpuno izolovan. Vidite da se ponovo javlja najmračniji nacionalizam podruku sa verskom netolerancijom. Za razliku od elitizma, nacionalizam je vrsta teskobe. Ali, to nije teskoba u metafizičkom smislu, to nije nepristajanje i nemirenje sa stanjem stvari, sa svetom kakav jeste. To nije nemogućnost da čovek sebi odgovori ko je on u svetu. Nacionalizam je, prosto rečeno, nešto u smislu: tesno mi ga skroji, nane. To je suza dostojna budalaština.
"Ne dao bog takvih patriota našem narodu, da njime upravljaju", rekao je Frano Supilo o Pašićevim radikalima. Pouku izvucite sami. Tog lažnog nacionalizma, "nacionalizma reklamerskog, upadljivog i bezizraznog", kako je govorio Vinaver, identičnog sa agresijom i profiterstvom, ima najviše kamufliranog u umetnosti. Međutim, istinska kultura jednog naroda nalazi se mnogo dublje, ona je u njegovom etosu. Samo veliki umovi su bili sposobni da otkriju te oblike i zvuke, veliki kao što su bili, na primer, Nastasijević i Mokranjac. Stvaralačko je duboko u biću naroda, i što se dublje siđe u to biće, to će se otkriti univerzalnije veze sa drugim narodima. U tome vidim ulogu elite i značaj vezivanja za tradiciju.
? U svetu se danas dosta govori, pogotovo u Francuskoj i Engleskoj, o umetniku i njegovoj odgovornosti za umetničko delo, o vrednosti savremene likovne umetnosti. Kod nas se o tome govori prilično sramežljivo. Šta mislite o tome, budući da često pišete o slikarstvu?
- Salvador Dali se na jednoj izložbi apstraktnog slikarstva jedino zadržao pred jednim besprekorno belo ofarbanim vratima. Bekon je govorio da ne voli apstraktno slikarstvo jer je užasavajuće dosadno. Kada su Degaa upitali šta misli o tome da je jedna njegova slika negde u Americi prodata za ogromne pare, on je odgovorio: "Ne verujem da je onaj koji je sliku naslikao idiot, ali onaj koji je sliku kupio je - budala".
Hoću da kažem da se oko umetnosti mota mnogo pomodaraca i skorojevića koji nemaju nikakvog smisla za umetnost, koja je najdublji deo čovekovog bića, a isti ti ljudi su u prilici da diktiraju određena kretanja i trendove. Niti je umetnost svima dostupna, niti je svima potrebna. Ova situacija nam rečito govori da su vrednosti već istrošene. Mora započeti novo doba čovečanstva, ili će nas progutati usamljenost, besmisao i - glupost. U takvim okolnostima biće dokazano da umetnost nije ni progresivna ni nazadna, nego da se samo menja.
Anđelka Cvijić