Sentimentalna istorija književnosti

13.04.07

Milenko Stojičić, romansijer, pripovjedač, pjesnik i esejista, do sada je objavio preko patnaest knjiga, priredio je nekoliko antologijskih izbora, a dobitnik je i brojnih književnih nagrada. Živi u Banjaluci, gdje radi kao novinar na Radiju RS.

U svojoj novoj knjizi "Kratke priče u duge noći", koju je u srijedu naveče predstavio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, Stojičić se pozabavio svojom omiljenom tematikom - pričom, njenim mogućnostima i magijom. Sama priča je najčešće glavni junak Stojičićeve nove knjige, što je karakteristika i njegovih ranijih djela.

"Fascinacija pričom i pričanjem metafizičke je prirode, izvire iz moje rođene kuće, ozidane pričama djeda i njegovih vršnjaka. "Ajmo na lulu i rakiju priče!", govorili su nestori jedan drugom. U kući sam završio osnovnu školu priče i pričanja. Kasnije sam samo razvijao i promišljao nijanse te fascinacije, opričavao svoje priče i raspričavao se prema prauzoru", kaže Stojičić.

NN: U novim pričama iza slojeva metafora "vire" stvarni junaci, ironično portretisani kvaziumjetnici, intelektualci, diplomate, političari, svi skupa debelo zaglibili u ispraznost. Jesu li ti junaci još aktuelni? Namjeravate li ih i dalje iz stvarnosti prevoditi u književnost?
STOJIČIĆ: Izmišljaju "ništari" koji nemaju ni u lijevoj, ni u desnoj. Ja ne znam da domišljam junake euforione - ne isplati se, a zaboli glava. Uostalom, što bih razbijao glavu da iz nje ispilim junaka koji žonglira oblacima, kad "živih" junaka ima oko mene. O, da - moji omiljeni, izabrani junaci su političari, na kojima sam "dokrorirao" u romanima i pričama. Priveo sam u priče i pisce, intelektualce i drugu kunst-menažeriju. Mene izazivaju i "hrane" sirovi materijali koje je lako (raz)oblikovati. Sve te "tipske tipčine" i kulturtregeri su "mila majka" za gladnu priču i mrsno pričanje. Književnost im se ne odupire - ona podupire njihov konačni pad, uljepšava im ikarovsku biografiju.

NN: Predstoji li neko vedrije vrijeme knjizi i književnicima?
STOJIČIĆ: Kada bi se prognoziranje vedrijeg vremena za pisca i knjigu dobro unovčilo, osnovao bih privatnu firmu - "meteorologiju književnosti". No, o kakvom vedrijem vremenu pričamo kad su pisci u "džepićima" vlasnika i urednika izdavačkih kuća, a knjige na smetljištu sponzora i poreznika? Naravno, svemu tome sponzorskim markama aplaudiraju jalovi pisci, zamalo pisci, koji vlasnicima i urednicima izdavačkih beskuća titraju - novčanike. Ali, ima i druga strana medalje; mračno vrijeme knjige i pisca je svjetlo buduće dobre priče. Pa, napisao sam priču "Histerija književnosti", u kojoj sam "posvetio" upravo takve pisce, urednike i izdavače.

NN: Šta novo pišete? Kako i književnost ima svoje špijune teško je bilo šta sakriti, pa već kruže priče da u novom romanu demistifikujete jednog velikog državnika i njegove tajne. Ko koga špijunira u vašoj novoj knjizi?
STOJIČIĆ: Mislio sam da je era špijuniranja otišla do đavola. Ali, među našim domaćim piscima rođeni su novošpijuni, koji su formu špijuniranja ogoljeli do kosti. Nekadašnji veliki špijuni bili su i veliki pisci. Sada su mali pisci-potrčkala unazadili špijunažu do ravni bolesnog ogovaranja i prizemnog otkucavanja - radi svog šupljeg džepa. Ali, vjerujte, doći će cica na kolica "konačnog špijuniranja". Daću vam naslutititi da je u novom romanu riječ o najvećem među špijunima i zavodnicima. Drugu koji je mnogo volio drugarice.

NN: Pomenuli ste ogovaranje, zar nisu upravo pisci velike tračare?
STOJIČIĆ: Pisac je, između ostalog, vrhunski tračar, onaj koji insistira na oneobičenoj, kreativnoj tračariji. Zar Servantes, na primjer, nije "vitez trača i tračarenja"?! Volterov Kandid je "filozof trača", Stern trača da mu tračariju ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Zar Borhes nije "otračao" mnoge stanovnike biblioteke. Nažalost, neki pisci u nas su još u "pubertetu ogovaranja", što je "donji boj", trap pun proklijalog riška zavisti. Sudije bi rekle - "uvreda časti". Takav pisac je "ogovoren" ogovarajući druge. Njima je kafana bliža i preča od biblioteke.

T. Stupar-Trifunović