Sadamovi dosijei 1

26.07.08

„Sadamovi dosijei“, knjiga novinarke Marije Vere Cedrel je publicističko djelo zasnovano na brojnim dokumentima, intervjuima i ličnom istraživanju brojnih političkih, ekonomskih i društvenih tema u vezi sa Irakom. Ova hrabra žena već više od dvije decenije prati političke prilike na Bliskom istoku i Africi, a u novinarskim i političkim krugovima važi za eksperta za iračka pitanja. Osim iz ovog regiona, izvještavala je i sa Bliskog istoka, iz Bejruta, Sudana, Čada, Sjeverne Koreje, Avganistana, a njene reportaže su prenosile najpoznatije svjetske stanice.
„Sadamovi dosijei“ Marije Vere Cedrel su objavljeni u tri toma: „Oružje za masovno uništavanje“,“Medijska igra“ i „Igra Ujedinjenih nacija i Iraka“ u izdanju beogradske „Narodne knjige“, a u prevodu sa engleskog Lazara Macure. Marija Vera Cedrel ima u planu da napiše ukupno 12 tomova „Sadamovih dosijea“. Ove njene knjige se prevode i na kineski i hindu. „Sadamovi dosijei“ su sjajna publicistika, knjige pisane dokumentovano, bez spekulacija i zamagljenih teza. Čitaju se kao prvoklasni triler, sa moćnim liderima kao protagonistima i njihovom svakodnevicom opisanom do detalja. Nedavni boravak Marije Vere Cedrel u Crnoj Gori iskoristili smo za razagovor za „ART Vijesti“.

Svoje traganje za Sadamovim oružjem za masovno uništenje nazvali ste „Misija Oaza“. Šta Vas je podstaklo na ovu misiju?
- Godine 2003. kada je okupiran Irak, nije bilo nijednog novinara na svijetu, a koji se bavio Bliskim istokom, da nije imao istu želju. Biti prvi koji će objaviti svijetu da je to zaista bio razlog američkog napada. Iskreno, i ja bih voljela da je to bio razlog. Oaza je predivno mjesto u pustinji, a mi smo svi mislili da je Irak oaza za oružje za masovno uništenje.

Na početku Vaše knjige „Sadamovi dosijei“ stoji citat: „Irak, kolijevka civilizacije. Ruka koja ljulja kolijevku, vlada svijetom...“ Kako shvatiti ovu višeznačajnu poruku? Ne krije li se tu objašnjenje zašto je ovaj dio svijeta oduvijek bio primamljiv velikim silama?
- To je moj lični slogan, a poruka je jasna. Irak i taj dio svijeta je oduvijek bio interesantan velikim silama. Samo da vas podsjetim, od Aleksandra Makedonskog preko Džingis Kana, Hitlera, i drugih i današnje velesile SAD. Obilje nafte, minerala, religija, je pravi razlog, ali i novija istorija tog regiona igra veliku ulogu u ovom posljednjem ratu, naime radi se i o osiguranju bar jednog dijela granice Izraela. Ako bi analitičari sve ovo uzeli u obzir, vjerujem da bi zaključak bio da su se Amerikanci opasno približili Iranu.

„Sadamovi dosijei“ su izvorno objavljeni na engleskom jeziku. Kakvim je kritikama i komentarima bila praćena Vaša knjiga?
- Veoma dobrim komentarima, kao na primjer, nazivaju me Džejms Bondom, za knjigu kažu da je „prava slika stanja na Bliskom istoku“ i sl. Knjige, tri do sada, napisala sam iz više razloga. Prvi, da zabilježim istorijske događaje, datume i podatke najvjerodostojnije moguće, drugo, da se rasteretim godinama nagomilanog materijala. U ranim devedesetim godinama nakon iračkog napada na Kuvajt odlazila sam svakog drugog mjeseca u Bagdad, to bi se poklapalo sa misijom Ujedinjenih nacija. Tada sam obično imala informacije sa tri strane. Onda je bilo veoma opasno poći na put van zemlje, a da to nijeste prijavili ili ovjerili u Pres centru. Onda sam ja, da bih izbjegla neke nezgode, po tijelu upisivala, na primjer datum i sat početka rada UN-inspektora, ili neku informaciju iz iračkog štaba zaduženog da prati rad UN, i kada bih napustila zemlju, a put bi bio oko 11-12 sati, pa kad bih stigla do druge države, obično Jordana, prvo bih prepisala zabilješke sa sebe, pa onda išla da se okupam nakon dugog putešestvija kroz iračku pustinju.

Dalje, sada pišem četvrtu knjigu u istom serijalu sa radnim naslovom „Sadam lično“. Pišem pod serijom dokumenata, jer je svaka priča u stvari dokumenat, a imam ih na hiljade, a možda inspirisana 1001 noći. Dakle, Šeherezado čuvaj se.
Poznato je da je Irak bio jedina zemlja koja je u periodu poslije Drugog svjetskog rata koristila hemijsko oružje protiv neprijatelja. Da li je Irak zaista bio riznica i drugog zabranjenog oružja kako su to tvrdili zapadni mediji?
- Nije samo Irak, to su i SAD i Izrael. Ali je Irak prednjačio sa upotrebom zabranjenog oružja, naročito u ratu sa Iranom i Kurdima. Sadam je nastavio sa proizvodnjom biološkog, hemijskog i nuklearnog oružja sve do 1990, kada je pod silom UN i SAD prestao ili dobro umanjio. Postoje i podaci da je tajno pokušavao da nastavi sa nuklearnim naoružanjem, što mu je vrlo teško išlo zbog velike posmatranosti. Proizvesti nuklearnu bombu - treba i prostor i stručnjaci.

Priče su kružile da je Sadam prenio iz Kuvajta u Irak četiri peršinga (to su čuvene američke nuklearne rakete, koje je međunarodnim dekretom trebalo da budu uništene, ali eto našle su se u Kuvajtu). Međutim u tom procesu falila je, na primjer, komandna tabla bez koje raketa ne može da se pokrene ili drugi djelovi. Onda je Sadam odlučio da tri rakete, negdje u Iraku, pokopa, a od jedne da napravi biznis, da trup proda Rusima, bojevu glavu Sjevernoj Koreji. Naravno da je sve ovo ostalo neprovjereno i ostaće tajna ovog vijeka, jer se požurilo sa osvetama i egzekucijom glavnog vinovnika - Sadama.

Tragajući za masovnim oružjem u Iraku otkrili ste antraks, crvenu živu, uranijumovu rudu, radioaktivni otpad, ignitron... Da li je Sadam zaista bio spreman da ovo oružje upotrijebi?
- Sve to što smo otkrivali su ranije korišćeni ostaci. Mislim da je Sadam, zadnjih godina, više to koristio u svrhe zastrašivanja susjeda naročito nakon 1991, nakon što je bio prisiljen da se povuče iz Kuvajta. A da je nastavio vjerovatno bi i Saudijska Arabija danas bila pod Sadamom. A i Izrael je bio na njegovoj listi.

U Vašim knjigama ističete dragocjen značaj i pomoć običnih iračkih ljudi, koju Zapadnjaci obično previde...
- To nema para da se plati, te, na izgled, naivne informacije. Ili da vas kriju u svojoj kući, a ako bi se saznalo da sam tamo čitava familija bi sigurno stradala i u vrijeme Sadama, a pogotovu sada kada su novinari meta i otmičara i ekstremista. Zapadnjaci nijesu bili zainteresovani da nauče nešto više o mentalitetu, kulturi i običajima, te su se zato često nalazili u neprijatnim situacijama.

U zapadnim medijima su često pominjane spekulacije da postoje Sadamovi dvojnici. Da li je Sadam imao dvojnike i s obzirom na to da ste dvije decenije proveli u Iraku i bili svjedok Sadamove vladavine i pada, kako ste Vi doživjeli bivšeg iračkog vođu?
- Vijesti ove prirode se prodaju. A naročito kada je to u pitanju bio Sadam. Mislim i da je on lično učestvovao u stvaranju tog mita, kao na primjer: Postoje četiri Sadama. Pa gdje su sada?
Sadam je znao da najavi odlazak u neki drugi grad, pa bi tada krenuli potpuno indentični konvoji od po, recimo, desetak automobila. A najčešćce on nije bio ni u jednom od tih konvoja. Znalo se da ga prate svim raspoloživim špijunskim metodima. Pa sam ja to popularno nazvala Elektronski Sadami. Sadama sam srela četiri puta. Tri puta na intervjuu, a jednom na dan kada je pritisnuo onaj čuveni prekidač, opet poznat dekret „Nafta za hranu“. Moram priznati da je posjedovao harizmu. Oči crne kao nafta, kao zmija poskok. Svaki put kad sam došla u Bagdad predala sam zahtjev za intervju sa Sadamom, to sam do 2003. godine uradila 136 puta. Pitanja su uglavnom bila slična, malo modifikovana prema trenutnoj situaciji... I uvijek je bio isti broj pitanja - 28.I jedanput pozovu me na intervju. Sam čin odlaska do destinacije gdje se nalazio Sadam je priča za sebe. Prvo su mi telefonom javili u sobu u čuvenom hotelu „Al-Rašid“, da će doći po mene – odmah. Nijesam uspjela ni da javim saradnicima šta se dešava, već je na vratima sobe neko kucao. Krenem ja skockana, i na parkingu hotela otvoriše se vrata od jednog tifusnog “pasata” (taj “pasat” je izgledao kao da je bolestan od tifusa), bila sam zapanjena prvi put, svaki točak svoju politiku, samo da preživim mislim ja, ovo je neka teška z... Krenula sam u 18 sati. Nakon nekih dvadesetak minuta “pasat” je stao u nedođiji, šofer me nije ni pogledao, a kamoli progovorio nešto sa mnom. Ubrzo je došao drugi “pasat” malo bolji od prethodnog. Ista priča, nakon dvadeset minuta stadosmo pred nekom kućom, dolazi sljedeći auto, “honda” i, boljeg stanja od prethodnog. Drugi vozač pozdravi me i da malo skratim priču kad smo stigli pred neku službenu zgradu bilo je oko 21 sat, stiže i “mercedes 600”, unutra i vozač i Sadamov lični prevodilac. To je bio šesti auto koji me je vozio. Sad je počela pridika. Protokol: nemoj da prva pružaš ruku, nemoj da prva sjedneš, nemoj da prekstiš noge i tako dalje... To sve traje nekih petnaest minuta da bi se otvorila ogromna kapija i mi se uvezli tamo. “Mercedes” je bio zamračen, tako da sa strane ništa nijesam mogla vidjeti, ali se ne bih ni usudila da zagledam da ne bih bila sumnjiva. Iračani su patili od paranoje, svi smo bili „špijuni“. Još nije kulminacija, čaj jedan drugi ...peti... U neko doba otvaraju se vrata i ulazi Sadam, lično. Liči na konzerviranu ikonu, nigdje bore, u tipičnoj iračkoj nošnji sa predivnim kaftanom obrubljen zlatnim nitima, pogled fiksiran na mene, jedva sam ustala da se pozdravimo. Nakon blažeg upoznavanja upitao me je „Kako si se usudila da mi postaviš pitanje broj 22?“ (Pitanje 22: Koliko je Kurda poginulo u Halepci...)
Jao meni... koljena mi se oduzela, (odjednom su mi sve one strašne priče o njemu postale stvarnost. Znači i mene će baciti u kavez gdje su izgladnjeli psi...) da je rekao da napustim prostoriju... samo bi mogli da me iznesu... Noge sam prekrstila automatski. Iako mi je prevodilac davao znake rukom da vratim nogu u prethodni položaj; ma, mislim se ja, sviraj ti. Ja više ne poštujem pravila. Probam da se izvadim:
„Gospodine predsjedniče, to ne pitam ja, to pita cijeli svijet, a ovim Vi možete da se obratite svijetu onako kako vi to hoćete“...
Dopao mu se moj odgovor i tako smo krenuli kroz pitanja...
Da zaokružim priču, kada se intervju završio, zadnji auto, “mercedes”, me vrato u hotel za nepunih deset minuta, što pokazuje da su svi oni raniji sati vožnje do Sadamovog dvorca pokušaj zamajavanja i velika briga za sigurnost svog lidera...

Koje su to predrasude zapadnog svijeta prema Iraku? Mesopotamijska civilizacija je jedna od najstarijih na svijetu. Koliko su danas vidljivi tragovi drevnih civilizacija (vavilonske, mezo-persijanske, makedonske...)?
- Od Iraka nije ostalo puno. Vavilon postoji, naravno to je gradić koji se nalazi 85 km južno od Bagdada, ali je tužno saznanje da se u njemu danas nalaze okupatorski vojnici i kopaju rovove. Baš tamo gdje se nalazi jedno od svjetskih čuda - viseći vrtovi. A poznato vam je sigurno iz medija kakve su strašne pljačke i uništenja iračkih muzeja, biblioteka, bolnica itd. Pokradeno je više od 150.000 eksponata.

Radili ste brojne intervjue sa bivšim iračkim zvaničnicima sa ministrom spoljnih poslova Tarikom Azizom, Amirom Rašidom... Šta se desilo sa tim ljudima poslije sloma Sadamovog režima?
- Tarik Aziz, zamjenik premijera (Sadama) je u pritvoru od maja 2003, skoro je podignuta optužnica koja ga tereti za odluku o egzekuciji biznismena 1996. Vjerovatno će ga objesiti uskoro. On je i veoma, veoma težak dijabetičar i tu mu prijeti smrt. Amir Rašid je pet godina pod istragom CIA-e. Dokle se stiglo ne znam, ali znam da mnogo toga zna i ima mnogo toga da kaže i napiše za 25 godina bliskog rada u Sadamovom štabu.

U knjizi ste naveli i primjere nepotizma, konkretno nezajažljivost Sadamovog sina Udaja Sadama Huseina. Ova pojava je karakteristična za sva društva, zar ne?
- Nažalost, to je surova istina.

U Iraku ste doživjeli brojne prijetnje, pokušali su i da Vas kidnapuju. Mislite li da istina nema pravu cijenu?
- Tužno je to opisivati, vi ste došli da se bavite vašim poslom, izvještavate, pišete. A kao i svaki rat, a naročito ovaj prljavi irački, prate sva zla. U Iraku su se skupili svi profiteri svijeta i onda se ne biraju sredstva od pljačke, kidnapovanja, ubistava. Mnogo mojih kolega je pobijeno, ja sam imala i dosta sreće u nekim odlučujućim momentima. Istina ima visoku cijenu, mada u ratu istina prva pogine. Izvještavanje sa ratnih područja je danas drugačije nego prije desetak godina. Novinari se utrpavaju vojsci, a onda - koja je to istina. Samo ona koju vidiš ispred sebe. Istovremeno novinari su postali meta suprotnih snaga. Nekada su bili čuvani i poštovani. Postavlja se pitanje objektivnosti i vjerodostojnosti izvještavanja. Novinari se sve više ponašaju kao sudije. Ali biće bolje sada sa ovim novim tehnologijama. Telefon i kamera i svi možemo izvještavati.

Za koje zasluge ste dobili titulu ambasadora dobre volje pri UN?
- Briga i zalaganje za nezbrinutu djecu širom svijeta kao rad na edukaciji o spirulini (alge) kojim se može stati na kraj gladi i neuhranjenosti.

Kinesko čudo

Pošto ste proteklih dana bili u Kini, možete li nešto kazati i o trenutnom uticaju Kine na svjetska zbivanja (ekonomska, politička, vojna....)
- Kina je čudo, dnevno država zarađuje na SMS porukama više od 600 miliona dolara, a da ne spomenem da je više od 50% svjetske manufakture kinesko. Kina mrači i oblači dolar. Olimpijada će sigurno djelovati na imidž Kine, ali pozitivno. Već se naziru blage demokratske promjene, kao osnivanje privatnih škola i univerziteta, uvoz visokostručnog osoblja, profesora, inženjera, naučnika iz SAD i Evrope. Na vojnom polju je veoma tajanstvena i ne treba je izazivati.
Prodekan Univerziteta u Santou mi je rekao: ’“Mi imamo bogatu istoriju, mnogobrojne revolucije, rat koji vodimo može da bude samo ekonomski“.

Irak će se raspasti kao SFRJ

Ističete potresne podatke da je dosta Iračana oboljelo od posljedica zagađenja, ali i depresije. Dvije najveće rijeke Tigar i Eufrat su zagađene teškim metalima. Kako Vi vidite budućnost Iraka?
- Bila jednom jedna zemlja. Mislim da će recept SFRJ biti uskoro primijenjen: Kurdistan, Sunistan, Sijastan, i Bagdad kao samostalna regija. Iračani su „razboljela“ nacija, depresija nije ništa u odnosu na ono sto ih čeka. Mislim na posljedice osiromašenog uranijuma, kao i posljedice bombardovanja „nuklearnim bombama ograničenog dometa“. Poginulo je više od milion Iračana do danas. Nema familije koja nema gubitke. Nedostatak ljekova i pijaće vode, a uz sve to strašna unutrašnja politička previranja, grupe milicije, bandi, koji zagorčavaju i onako težak život umornim Iračanima. Raseljeno je više od 6 miliona. Irak više liči na ogromni otpad. Novca imaju od prodaje nafte. Dnevno, zvanično pumpaju 3,5 miliona fati, a cijena fata danas je 145 dolara.Problem je to što današnji državnici ne umiju da vladaju, sigurnost je ravna nuli. Sve što krenu da grade istog časa je osuđeno. Proteći će mnogo voda Tigrom i Eufratom dok se ne stabilizuje ne samo Irak, već i cijela regija.

Vujica OGNJENOVIĆ