01.09.17
Vojnoistorijski glasnik
Stogodišnjica od početka Prvog svetskog rata podstakla je povećano interesovanje ne samo istoričara već i šire javnosti za „iskonsku katastrofu 20. veka”, što je uslovilo objavljivanje mnoštva naučnih i publicističkih naslova posvećenih ovoj temi. Obeležavanje jubileja pružilo je razložan povod da se unutar stručnih istoriografskih krugova iznova razmotre uzroci rata, što je, istovremeno, u središte rasprava postavilo pitanje o „ratnoj krivici”, istina sada u vidu odgovornosti pojedinih zaraćenih sila za izbijanje rata svetskih razmera.
U proteklih nekoliko decenija činilo se da je ovo pitanje trajno rešeno zahvaljujući rezultatima do kojih je, pre više od pola veka, u svojim istraživanjima došao nemački istoričar Fric Fišer, nedvosmisleno dokazavši da je vojno i političko vođstvo nemačkog rajha, sa kajzerom Vilhelmom II na čelu, imalo ključnu ulogu u prerastanju lokalnog sukoba Austrougarske i Srbije u rat evropskih, a zatim i svetskih razmera. Uprkos tome što su Fišerove teze bile prihvaćene unutar glavnih tokova svetske istoriografije o Prvom svetskom ratu, rasprave koje su proteklih godina iznova obnovljene pokazale su da pitanje ratne odgovornosti podleže različitim interpretacijama koje su u neposrednoj vezi sa promenjenim odnosima moći u savremenom svetu. Nasuprot „ortodoksnoj” interpretaciji Frica Fišera i njegovih sledbenika, u međuvremenu se konstituisao novi revizionistički pravac u istoriografiji koji, delimično ili u celosti, odbacuje Fišerove rezultate nastojeći da relativizuje odgovornost rukovodstva carske Nemačke za pokretanje svetskog rata. Predstavnici ove, relativno brojne „revizionističke škole”, ključnu odgovornost za otpočinjanje rata pripisuju Francuskoj, Rusiji, Srbiji ili Velikoj Britaniji, ili pak nastoje da odgovornost podele između svih velikih evropskih sila, tvrdeći da je formiranje dva vojno-politička bloka sa međusobno suprotstavljenim interesima neminovno vodilo ka ratnom sukobu. Zahvaljujući tezama iznetim u knjizi Mesečari. Kako je Evropa krenula u rat 1914, koja je, u međuvremenu, ostvarila ogroman uspeh i postala svojevrsni istoriografski bestseler, naročito na nemačkom govornom području (nakon originalnog engleskog izdanja 2012. usledili su nemačko i francusko izdanje 2013, srpsko izdanje 2014, kao i prevodi na nekoliko drugih jezika), britanski istoričar Kristofer Klark postao je sinonim za ovu novu revizionističku struju u tumačenju uzroka Prvog svetskog rata.
Nasuprot novoj revizionističkoj interpretaciji (koja je proteklih godina izazvala brojne polemike ne samo unutar istoriografskih krugova već i u javnom diskursu zemalja koje su bile vodeći protagonisti Prvog svetskog rata), main stre am svetske istoriografije o Prvom svetskom ratu i dalje predstavljaju rezultati „Fišerove škole”, čiji je jedan od najistaknutijih predstavnika britanski istoričar Džon Rol (John C. G. Röhl, 1938). Specijalista za istoriju Drugog nemačkog rajha i najbolji živi poznavalac vilhelminskog razdoblja, on je svoja višedecenijska istraživanja predstavio u voluminoznoj trotomnoj biografiji kajzera Vilhelma II, čiji obim prelazi 4000 strana i koja, ujedno, predstavlja svojevrsnu istoriju Nemačke od ujedinjenja do kraja Prvog svetskog rata. U nastojanju da se suprotstavi plimi revizionizma koja je nastupila povodom stogodišnjice od Velikog rata, Rol je 2013/14. na nemačkom i engleskom (a zatim i na srpskom jeziku) objavio sažetu biografiju Vilhelma II, imajući prvenstveno u vidu potrebe šire čitalačke publike. Nadovezujući se u svojim radovima na rezultate Frica Fišera, Rol istupa kao oštri kritičar revizionističke istoriografije, pre svega, interepretacije koju u svojoj knjizi zastupa Kristofer Klark. Smatrajući neosnovanom Klarkovu tezu da su sve evropske sile podjednako odgovorne za izbijanje rata u koji su „skliznule” poput „mesečara”, Rol zagovara tradicionalno „fišerovsko” tumačenje prema kome je nemački državni vrh, zajedno sa svojim austrougarskim saveznicima, svesno izazvao rat u okolnostima koje je smatrao povoljnim, nadajući se pobedi koja bi omogućila uspostavljanje nemačke prevlasti na evropskom kontinentu i prerastanje Nemačke iz evropske u svetsku silu.
Pored autorovog predgovora, knjiga donosi ukupno osam Rolovih ogleda (prvi put sjedinjenih unutar korica jedne knjige u prevodu na srpski jezik) posvećenih ličnosti kajzera Vilhelma II i ulozi nemačkog državnog vrha u pokretanju svetskog rata 1914, koji pružaju sažeti presek rezultata do kojih je došao u višedecenijskim istraživanjima. „Crvenu nit” koja povezuje sve oglede u jedinstvenu celinu jeste analiza zaključaka usvojenih na „ratnom veću” održanom 8. decembra 1912. u Berlinu, na koje je Rol skrenuo pažnju naučne javnosti na samom početku svoje naučne karijere, još krajem šezdesetih godina prošlog veka. Poredeći dnevničke zapise admirala Georga Aleksandera fon Milera, načelnika Pomorskog kabineta, sa drugim sačuvanim izvorima, Rol je utvrdio pouzdanost Milerovog svedočenja o zaključcima „ratnog veća” na kojem su kajzer i visoki vojni zvaničnici, smatrajući da je rat neminovan, doneli odluku da se u pogodnom trenutku stupi u rat protiv Francuske i Rusije. Budući da je rat nemačkoj javnosti trebalo da se predstavi kao odbrambeni rat, kako bi se za njegovo vođenje obezbedila što šira društvena podrška, Nemačka je morala da se pokaže kao zemlja napadnuta od koalicije neprijateljskih sila. Prema tome, osnovna Rolova teza jeste da su najodgovornije vojne i političke ličnosti nemačkog rajha na čelu sa kajzerom Vilhelmom II (ukupno oko 20 visokopozicioniranih ličnosti) donele odluku o pokretanju evropskog rata tokom krize uzrokovane balkanskim ratovima u novembru 1912, a da je iz diplomatskih i vojnih razloga pokretanje rata odloženo za izvesno vreme kako bi se izvršile neophodne vojne pripreme i kako bi se nemačka javnost pripremila na ideju o neizbežnosti rata (str. 67–68).
Iako su o značaju „ratnog veća” u istoriografiji vođene ogorčene polemike, ono na šta Rol s pravom skreće pažnju jeste da je svega godinu i po dana docnije, tokom Julske krize, nemačko vojno i političko rukovodsto postupalo upravo u skladu sa pomenutim scenarijom – od davanja tzv. „blanko čeka” i pružanja pune podrške savezničkoj Austrougarskoj, izbegavanja diplomatskog rešavanja krize te insceniranja ugroženosti rajha od neprijateljskih sila, što je Nemačku, navodno, primoralo da povede „preventivni rat”. Pri tome Rol ističe da tokom Julske krize kajzer više nije u potpunosti usmeravao nemačku politiku, već da su ključnu ulogu u rukovođenju krizom imali načelnik generalštaba Helmut fon Moltke, kancelar Teobald fon Betman Holveg te najviši nemački diplomatski zvaničnici, rukovodeći se ciljem da se „izazove rat protiv Rusije i Francuske na takav način da Nemačka izgleda kao žrtva ruske agresije, obezbeđujući tako svesrdnu podršku nemačkog naroda i u najboljem slučaju početnu neutralnost Britanije” (str. 71). Stoga pomenute ličnosti snose i najveću istorijsku odgovornost za izazivanje rata svetskih razmera. U svojoj interpretaciji uzroka Prvog svetskog rata Rol u potpunosti prihvata glavne teze Frica Fišera – da je vojno i političko vođstvo rajha, pružajući podršku savezničkoj Austrougarskoj tokom Julske krize, prihvatilo rizik od evropskog rata, kao i da je odluka o pokretanju rata donesena još na „ratnom veću” 8. decembra 1912, te da su, u skladu s time, najviši zvaničnici carske Nemačke svesno izazvali rat 18 meseci docnije, koristeći se međunarodnom krizom koju je prouzrokovao Sarajevski atentat.Pažnju svakako zaslužuje i Rolov sud o kajzerovoj ličnosti – verujući u snagu božanskog Proviđenja, svojevrsnu istorijsku misiju i rasnu superiornost „germanske rase”, kajzer je nastojao da Nemačku pretvori u svetsku silu, te, na koncu, upravo on snosi najveći deo odgovornosti za pokretanje rata. Pored pomenutih elemenata, u kajzerovoj „slici sveta” bio je naročito snažno prisutan i eliminacioni antisemitizam, tj. patološka mrža prema Jevrejima. Imajući u vidu pomenute činjenice, kajzerova shvatanja u velikoj meri su se podudarala sa potonjom nacističkom ideologijom i predstavljaju ubedljivu potvrdu ne samo Fišerove teze o „kontinuitetu struktura moći” između Drugog i Trećeg rajha, koje su prouzrokovale dva svetska rata, već i o svojevrsnom mentalitetu nemačkih elita u kome je arsenal rasističkih ideja zauzimao istaknuto mesto.
Osim odličnog prevoda, Veljko Stanić je i autor akribičnog pogovora u kome je ukazao na karakteristične odlike Rolovog teorijsko-metodološkog pristupa. On je Rolovo istoriografsko delo briljantno kontekstualizovao u okviru britanske i nemačke istoriografske tradicije, unutar kojih se on profesionalno razvijao i delovao. Nasuprot „strukturalističkog usmerenja” koje su negovali vodeći nemački istoričari Rolove generacije (HansUlrih Veler, Jirgen Koka i drugi pripadnici „Bilefeldske škole”), njegov pristup modernoj nemačkoj istoriji je izrazito individualistički – Rol je usredsređen na vodeće ličnosti političkog života, što potvrđuje i njegova voluminozna biografija kajzera Vilhelma II. Stoga se Rol s pravom može smatrati tradicionalnim istoričarem, ali u najboljem značenju te reči, čiju metodologiju prvenstveno odlikuju suvereno poznavanje istorijskih izvora i literature, politička istorija kao glavna tema istraživanja i naracija kao oblik prezentovanja istorijskih činjenica. Ipak, Rol je svoj tradicionalistički pristup dopunio temama koje prevazilaze područje usko shvaćene političke istorije, sagledavajući politička pojave i procese unutar širokog konteksta opšteg društvenog i intelektualnog razvoja. Zasnivajući svoju argumentaciju na ogromnoj erudiciji, Rol je ubedljivo dokumentovao tendencioznost dela novije istoriografije (napose Kristofera Klarka), pokazavši da ona svesno zanemaruje izvore koji svedoče o namerama nemačkog državnog vrha o „posezanju za svetskom moći”.
Imajući u vidu skroman broj istorijskih radova posvećenih Prvom svetskom ratu koji su prevedeni na srpski jezik, smatramo da napor prevodioca Veljka Stanića i izdavačke kuće CLIO zaslužuje svaku pohvalu. Ovo tim pre što prevođenje radova vodećih svetskih istoričara predstavlja nužan uslov za razvoj srpske istoriografije i njeno unapređivanje, kako u tematskom, tako i u teorijskom-metodološkom pogledu. Konačno, neprestani dijalog različitih istoriografskih tradicija vodi unapređenju istorijske kulture u celini, što bi morao biti cilj ne samo srpske već i svake moderne istoriografije.
Dr Mihael Antolović
01.06.17
Tokovi istorije
Profesor Džon Rol (John Röhle) je znalcima u svetu i Srbiji odavno poznato i cenjeno ime na polju istorije Prvog svetskog rata i neprekinute diskusije o njegovim uzrocima, tačnije, diskuskusije o odgovornosti za rat. Rano se u svojoj karijeri našao u vrtlogu jedne od najvećih posleratnih kontroverzi u nemačkoj i svetskoj istoriografiji – tzv. „Fišerovoj“. Pored velikog broja radova kapitalni doprinos dao je sa tri toma biografije nemačkog kajzera Vilhelma II: Young Wilhelm. The Kaiser’s Early Life 1859–1888 (1988); Wilhelm II, The Kaiser’s Personal Monarchy, 1888–1900 (2004); Wilhelm II: Into the Abyss of War and Exile, 1900–1941 (2014). Ništa manji nije njegov doprinos u radu i usmeravanju doktoranada i saradnika. Pomenimo među njima Aniku Mombauer koja je poznata i našoj publici. U kratkom periodu posle velikog i reprezentativnog međunarodnog naučnog skupa u organizaciji SANU 2014. pojavilo se u našim izdanjima nekoliko tekstova ovog istoričara. U zborniku Srbi i Prvi svetski rat 1914–1918 (Beograd, 2015) predstavljen je tekstom „’Sad ili nikad!’ Ponovna pojava Srbije i prvi nemački ’blanko ček’ u novembru 1912.“ („’Jetz oder nie!’ The Resurgence of Serbia and Germany’s first ’Blank cheque’ of November 1912“). Potom je prevedena i objavljena njegova sintetička verzija biografije nemačkog cara pod naslovom Kajzer Vilhelm II, u izdanju „Filipa Višnjića“ (Beograd, 2015), (engleska verzija Kaiser Wilhel II: a consize life, 2014). Sada je pred nama i treći rad: Put u Sarajevo u izdanju dva renomirana izdavača, kuće CLIO i Medija centra „Odbrana“ iz Beograda. Stručni pogovor ovom izdanju (str. 155–163) znalački je sačinio Veljko Stanić, koji je ujedno i prevodilac.
Rol je školovan za istoričara na Kembridžu, prevashodno u pozitivističkoj tradiciji. Za sebe drži da je oduvek bio pomalo arhivski fetišista. Izbegava neosnovane teoretske spekulacije i duboko poštuje primarne izvore. Poštovanje istine, ma koliko moglo da bude nelagodno, ostaje njegovo načelo. Davne 1963. pohvalio se Fricu Fišeru kako za tezu piše analizu strukture nemačke vlade posle Bizmarkovog pada. Fišer ga je pomalo podrugljivo pohvalio kako je to sada veoma moderno. Tada Rol nije predvideo da će njegov put osporavati upravo nova „strukturalistička ortodok sija“, čiji nosilac je bio Hans Ulrih Vele, ocenom da je njegov „personalistički istraživački metod u celini neodrživ“. Njegovi protivnici su bili i Volfgang Momzen i njihovi sledbenici. Cenili su da su oni koji se bave biografijama i stavljaju ličnost u centar istraživanja „loši istoričari“. Bila je to, sudimo, vehementna površnost ili malicioznost.
Njegov odgovor pojavio se u formi višedecenijskog rada na biografiji kajzera Vilhelma II. Kako je ovaj okeanski projekat nastao, koji ga interesi i dalje pokreću? Kada je Rol započeo svoja istraživanja, nije bilo naučno zasnovanih biografija nemačkog cara. Kaže se da su možda nemački istoričari, jednostavno iz osećanja nacionalnog poniženja, kovali zaveru posle 1918. godine da ga izbrišu iz nemačke istorije. Nije bilo izdanja njegovih govora, njegove prepiske, ni njegovih čuvenih marginalija na diplomatskim spisima. Rolovo empirijsko iskustvo sa vlastitom doktorskom tezom i knjigom Nemačka bez Bizmarka, u kojoj je pokazao kako je vrhovna vlast u carskoj Nemačkoj 90-ih godina 19. veka prešla iz birokratskih struktura Rajha i pruske države u ruke kajzera, njegovih miljenjika i nezvaničnih savetnika na dvoru, ponajviše stoga što je vladar kontrolisao sva imenovanja, pokrenuli su želju istoričara da nastavi dalje. Takođe, ovome su prethodili i tomovi priređene građe sa prepiskom grofa Ojlenburga, jednog od najbližih carevih saradnika. Za razliku od strukturalista, on će rekonstruisati personalne mreže, istraživati složene motive u donošenju odluka koristeći se i metodama psihoistorije i savremene genetike. Uticaj neformalnih grupa je važan segment istorije jednog društva ili institucije i često nezaobilazan da bi se razumeli i događaji, ali i neki dugotrajni procesi.
U ovoj knjizi Rol pravi pregledan podsetnik krivudavog „puta do Sarajeva“. Podseća kako je Nemačka podsticala sukob Britanije i Rusije sugerišući ovoj poslednjoj da zarati protiv Japana, tada novog saveznika Velike Britanije. Kajzer je 1905. upućivao direktne pretnje Danskoj, Holandiji i Belgiji, a Britaniji poručivao da Nemci znaju put do Pariza. Još uvek „daleko“ od Sarajeva, sve do decembra 1905, kajzer i njegovo okruženje planiraju udar na Francusku. Tada odustaju kada shvataju da je Britanija čvrsto uz Francusku, a same vojne pripreme u Nemačkoj nedovršene. Na odluku da se odustane utiču i socijalisti, koji se vide kao prepreka i koje prethodno treba „dovesti u red“ pa i po cenu krvoprolića. U zimu 1908/09. pojavljuje se alternativni scenario po kome bi na strani Austro-Ugarske bio vođen rat protiv Rusije i Francuske, dok bi Britanija ostala po strani. „Samo kad bi se stvari najzad pokrenule“, uzvikivao je frustrirani kajzer u jesen 1908. Rusija je po tadašnjoj proceni bila vojno nesposobna, dok bi se Francuskoj uručio oštar ultimatum da se ne meša. Prepreka je viđena i u činjenici da nemački narod ne bi shvatio zbog čega vodi rat. Njega je tek trebalo „pripremiti“. Ni drugi u svetu ne bi prihvatili i opravdali nove nemačke pohode.
Mnoge, danas uglavnom rasvetljene epizode iz perioda 1911– 1914. pokazuju, prema Rolu, da „ono što se sada čini jasnim, međutim, jeste da su u bezbrojnim diskusijama o mogućnosti rata tokom poslednje tri godine mira nemački lideri bili manje zaokupljeni pitanjem da li da započnu rat nego pitanjem kako i kada je najbolje započeti rat“ (54). Njegova teza je eksplicitna: „odluka o Prvom svetskom ratu praktično je doneta sredinom novembra 1912, a rat je samo odložen jer Britanija, kao ni 1905. i 1911. godine, nije ostavila ni tračak sumnje da će zaštititi Francusku od napada.“
Marokanska kriza 1911. u kojoj je Britanija ostala čvrsto uz Francusku, dakle, nije prerasla u sukob. Kasnije, u decembru 1912, ponovni, nedvosmisleni britanski stav da će braniti Francusku i evropsku ravnotežu, kao i nespremnost nemačke mornarice, odvratili su Nemačku od rata povodom sukoba na Balkanu i austrougarske želje da dovrši sa Srbijom. Rolova teza, zasnovana na pažljivom čitanju izvora, sugeriše da je odluka o ratu, doneta u novembru 1912, samo bila odložena do leta 1914. godine. Nemci su istrajno uveravali Austro-Ugarsku da su čvrsto uz nju ako ona napadne Srbiju, a Rusija se umeša. Odavno je Moltke planirao da prvo slomi Francusku za četiri do pet nedelja, a potom da se svom snagom okrene Rusiji. S druge strane, samo u nekoliko uslovljenih prilika kočili su Austrijance da ništa ne započinju pre leta 1914. Izuzetak od ovoga se mogao jedino desiti prilikom zaoštravanja albanske krize u oktobru i novembru 1913, kada je isporučen ultimatum Srbiji, koji je ona prihvatila. Krizu je pratilo zastrašivanje belgijskog kralja u Berlinu 5. i 6. novembra da će uskoro izbiti rat sa Francuskom i da bi za Belgiju bilo najbolje da se svrsta uz Nemačku. Ponovljena je, znači, pretnja iz 1904. godine. Kako su mere jačanja nemačke vojske napredovale, piše Rol, i kako se proširenje Kanala kajzera Vilhelma bližilo završetku, Vilhelmovi i Moltkeovi zahtevi za energično delovanje Beča postajali su sve jači. Za vreme manevara u Šleziji u novembru 1913, kajzer je prezrivo prebacio Kondradu fon Hecendorfu da još nije okupirao Srbiju. „Zašto se to nije dogodilo“ pitao je. „Niko vas nije sprečavao“ (88).
Konačno u maju 1914. nemački generalštab je izvestio da je spreman i zathevao je od kancelara Betmana i ministra spoljnih poslova Jagova da vode politiku koja će dovesti do „preventivnog rata“ u neposrednoj budućnosti. Dovršen je Kilski kanal kojim je flota sa Baltika mogla direktno do Severnog mora, dovršene su luke za podmornice, realizovan novi zakon o vojsci, popunjene zalihe hranom i nabavljeno zlato na londonskoj berzi za rezerve. „Nemački narod je indoktrinacijom ubeđen da u carskoj Rusiji vidi agresora“ (70). Kajzer je 16. juna 1914, dvanaest dana pre ubistva u Sarajevu, naredio svom poslaniku u Londonu da dozna kakvo će biti britansko držanje u slučaju evropskog rata. Kao i u decembru 1912, poslao je svog brata Hajnriha da kralju Džordžu V postavi to isto pitanje, koje nedvosmisleno otkriva nemačke namere. Istog dana, 16. juna, šef kajzerovog vojnog stana general Valderze pozvao je vojne predstavnike triju nemačkih nepruskih kraljevstava Bavarije, Saksonije i Virtemberga i naredio da do narednog uputstva prestanu da šalju pisane izveštaje. Kajzer je posle atentata, 5. i 6. jula, primio u odvojene audijencije najvažnije vojne i civilne predstavnike da se uveri da li su sve pripreme za rat završene. „Sad ili nikad!“ je kajzerova marginalija koja je ušla na sva vrata u istoriju. Bila je to njegova reakcija na vesti o atentatu. Time je bio određen kurs.
Mada je iz cele kajzerove biografije vidljivo koliki su uticaj on i od njega izabrani članovi njegovog okruženja imali, koliko su predstavljali opasnost po mir, naročito dva „blanko čeka“ koja su dali Austro-Ugarskoj 1908. i 1914, „dugi put do Sarajeva“ je „krivudaviji nego što ga ovaj jednostavni scenario nudi“. Uprkos velikom doprinosu evropskim krizama i ratu, Rol smatra da Vilhelm u samoj julskoj krizi „nije bio glavni arhitekta nemačke politike“ (71). Istoričar tu mračnu ulogu prepušta načelniku generalštaba Moltkeu i ministru spoljnih poslova Betman-Holvegu, koji su težili da izazovu rat na način da Nemačka izlgeda kao žrtva ruske agresije, obezbeđujući tako svesrdnu podršku nemačkog naroda, odnosno, kako su se oni nadali, neutralnost Britanije. Ministarstvo spoljnih poslova je zadržavalo ili prepravljalo važne telegrame koje su slali poslanici. Ministar rata Falkenhajn mu je, u trenutku kada se kajzer posle odgovora Srbije na ultimatum premišljao, suvo saopštio da su „događaji sada van njegove kontrole“. Kanije, nakon izbijanja rata, sam Moltke se hvalio da je „pripremio i započeo (...) ovaj rat“. Dakle, Džon Rol, kao i Fric Fišer u knjizi Rat iluzija i mnogi drugi do danas, zastupa tezu da je Berlin „želeo ovaj veliki rat, pripremao se za njega i u skladu s tim ga izazivao još od decembra 1912. godine“. Nedavno su ovu tezu napadali revizionisti kao što su Kristofer Klark, Herfrid Minkler, Šon Mekmikin i drugi. Takođe, oni su minimizirali odgovornost samih austrougarskih faktora, počev sa carom Francom Josifom, ministrom Berhtoldom, Forgačem, Hojosom, Musulinom, generalima Fon Hecendorfom, Krobatinom i Poćorekom.
Istoričar se pita koliko je još novih izvora potrebno da se oni koji su od 60-ih naovamo osporavali Fišera razotkriju kao poklonici mita o neodgovornosti Nemačke, nepravičnom Versaju ili opravdanom „preventivnom ratu“? Odgovor bi mogao biti pomalo ironičan. Svaki novi izvor koji remeti njihov mir ili napor da etabliraju reviziju oni najčešće prećutkuju i sklanjaju od očiju čitalaca ili potpuno neprimereno tumače. U ovoj knjizi nisu retki primeri kako su to pomenuti istoričari činili, šta su prećutkivali, a šta sakrili.
Kada je Fišer svoj zaključak o odgovornosti Nemačke temeljio na tri dokaza, pa i na odluci „ratnog veća“ od 8. decembra 1912, raspoloživi izvori su mu bili originalni zapisi dnevnika admirala Milera, ali onda su pronađeni i zapisi viceadmirala Alberta Hopmana od 9. decembra 1912. I oni su potvrdili da je postojala namera rata. Uzalud, reklo bi se iz ugla istoričara Volfganga Momzena, jer je on vehementno odbijao istorijsku važnost sastanka vojnog vrha kod kajzera 8. decembra 1912. kao što bi omalovažio i svaki drugi dokaz. Ni Kristofer Klark nije daleko od takvog gledišta.
Tokom 70-ih u kontroverzu se uključio sam Džon Rol, na sugestiju istoričara Vilhelma Dajsta i prikupio 41 dokument o pomenutom „ratnom veću“. Celu epzodu je stavio u kontekst tadašnjeg balkanskog rata. Ovo je kasnije samo ojačano izdanjima dnevnika Teodora Volfa (1984), dnevnika bavarskog vojnog predstavnika u Berlinu Karla Ritera fon Venigera (1998), prepiske grofa Kageneka nemačkog vojnog atašea u Beču (1998, 2003), biografije generala Falkenhajna (1994), izdanjem pisama načelnika kajzerovog vojnog kabineta Fon Linkera, pomenutom izdanju opsežnog dnevnika admirala Alberta Hopmana, dvema studijama o Moltkeu (2000, 2001), kao i istraživanjima samog Rola objedinjenim u knjigama o kajzeru Vilhelmu. Svi ovi izvori ne samo da potvrđuju prethodno nego odslikavaju i ushićenje i sreću koju je taj vrh osećao što je dobio „rat koji je želeo“, a pritom je izgledalo „kao da je Nemačka napadnuta“. Rečima admirala Milera: „Vlada je odlično uspela u nameri da mi izgledamo napadnuti.“ Lio se šampanjac, svi su sijali od sreće. Bilo je to potpuno suprotno raspoloženju u Petrogradu, Parizu i Londonu.
Ova knjiga predstavlja rezime Rolovih pedesetogodišnjih istraživanja i pisanja. On, kao i mi, smatra da je Prvi svetski rat bio sukob koji je nemački vrh željno iščekivao. Postojali su, naravno, i dubinski uzroci tog velikog i strašnog sukoba. Oni su i brojni i poznati, ali je ključni element bila nemačka namera za zadobijanje svetske moći i narušavanje dotadašnje ravnoteže, a ne, kako neki i danas tvrde, tek slučajni sled okolnosti ili neiznuđene greške „državnika mesečara“ (Klark). U takvoj reinterpretaciji moguće je svu krivicu ili ishod sukoba smestiti u Sarajevo ili pripisati beogradskoj konspiraciji.
Ova knjiga je Rolov odgovor na neprekinutu raspravu o tome koliko je sam kajzer odgovoran za rat u toku julske krize 1914. godine. Odgovor je precizan i nije jednoznačan.
U svojim delovima knjiga nije samo razmatranje nemačke odgovornsti za rat. Ona je kao studija slučaja dobra ilustracija od kolike važnosti je i psihoistorija za što potpunije razumevanje prošlosti. Ona je ilustracija koja pokazuje da istraživanje i promišljanje prošlosti, izvlačenje zaključaka, ne bi smelo robovati (dogmatskim) krutim modelima ili šematizmima u objašnjavanju istorije. Svaki šematizam zamagljuje spoznaju prošlog jer je prošlo i jedinstveno, satkano od delatnih ljudi baš tog vremena. Ljude, kao i danas, mogu da vode različiti interesi, ali i njihove psihološke osobine, frustracije, paranoje, fizički hendikepi, nesreće u detinjstvu i proživljavanje društvenih okolnosti, posebno ratnih poraza. Kulturni kod ili istorijska svest traju generacijama i ne prestaju smrću pojedinaca ili nestajanjem jedne generacije sa scene. Mnogo je primera na stranicama knjige kako su rasističke teorije o nižim i višim rasama pokretale delatnost najviših državnika. Superiornost Tevtonaca nad Slovenima ili Galima, izvesnost sukoba različitih kultura, dubok antisemitizam, sve je to bio deo mentaliteta kajzera Vilhelma i njegovog najistaknutijeg političkog okruženja. Svedočenja o antijevrejstvu kajzera i njegovog brata Hajnrika od Pruske prosto su zapanjujuća. Ne samo da su optuživali Jevreje za poraz u ratu i za držanje Britanije, Francuske i Italije već su zahtevali da im budu ukinuta građanska prava, da budu zatvoreni u geto, lišeni javnih funkcija i prava da pohađaju univerzitet, striktne mere protiv mešovitih brakova sa Jevrejima i „čišćenje arijevske rase“. „Budućnost Evrope je rasno pitanje“, poručivali su. Bilo je to pre pojave knjige Moja borba njihovog kaplara Adolfa Hitlera.
Mile Bjelajac