Pustinje

am ga na mašini u jednoj staroj kući u Dubrovniku, a drvene grede na podu su škripale. Ti zvuci usred skoro prazne sobe davali su mi osjećaj da stvaram nešto značajno, da se nešto bitno događa. Kasnije se taj roman taložio kao oblici u nekoj špilji. Više puta sam preslagivao njegova poglavlja i razočaran odustajao. Potom bih zaboravio da postoji. Tek suradnja sa Balkanskim književnim glasnikom (http://glasnik.net) otvorila je jednu novu perspektivu tim lirskim kratkim sekvencama, jer je probudila u meni neku elegičnost kakva postoji u ranim djelima Danila Kiša, te sam onda prekapao ladice i tražio stare odlomke, tipkane na stroju, koje sam godinama negdje vukao kao beskorisnu poputbinu. Ponovni dodir sa neposrednošću srpskog jezika, koji ima izraženiju primarnu razinu, za razliku od hrvatskog koji je više sofisticiran i artificijelan, otvorio mi je onu staru zaboravljenu dimenziju jezika. Svaki fragment bio je spašen iz zaborava (neke sam vjerojatno izgubio), a tako je sve skupa postalo roman - fikcionalna autobiografija. Čudno, ali u hrvatskoj književnosti nema djela tako guste, medom zasićene atmosfere, kao što je djelo Kiša, i ono mi je bilo vrlo poticajno. Neke lirske fragmente napisane s dvadeset i pet godina, nisam mogao ponoviti s četrdeset, uhvatiti tu intonaciju, kratkoću, vjeru i naivnost. Također, kasnije, ubacivao sam nekoliko fotografija i crteža s komentarima, na način Bretona, nadrealistički, ili na način Barthesa u Camera obscura."
Prvo kolo štampane edicije Balkanskog književnog glasnika.