Pohvala ulici

28.03.11

Pisci se zaista moraju angažirati, boriti se. Književnost najmanje dobiva, mizeriju, jedan bijedni promil iz kulturnog proračuna, a pisana riječ je temelj kulture - kaže Rade Jarak, pisac u akademski slikara, u razgovoru za riječki Novi list u kojemu Jarak podrobno opisuje razloge svoga bunta i analizira gdje je pošlo krivo s medijima, izdavaštvom, otužnim statusom autora i zakržljalom nacionalnom brigom o književnosti...

Nije loše stanje samo u književnosti nego i u svemu što je s time povezano: već duže vremena izdavaštvo je u potpunom raspadu, nitko ništa ne plaća, ni knjižare, ni distributeri, ni izdavači. Vrijeme je da se tome jednom kaže dosta. Satirom im još dajemo popust.

Japanski dnevnik Rade Jarka, objavljen u VBZ-u kao literarizirani mozaik impresija što ih je ovaj pisac i akademski slikar te urednik portala Knjigomat sakupio za stipendijskog boravka u toj dalekoistočnoj zemlji, bolno se aktualnim čini ovih tjedana obilježenih nuklearnom katastrofom. Intiman i topao, ponegdje sjetan i poetičan, Japanski dnevnik je dijametralno suprotan od javnog angažmana ovog agilnog kulturnog djelatnika koji kritikom gnjile kulturne scene stalno balansira po rubu incidenta.

Njegove metode, koje sam definira kao "kritiku u prostoru", nisu naišle na unisono odobravanje. Bacanjem stolca protestirao je protiv Miljenka Jergovića kojeg smatra koruptivnom jezgrom domaće književnosti, a kao odgovor na namještene nagrade ustanovio je novu regionalnu književnu nagradu, koja je pripala starleti Nives Celzijus. Poslije gašenja Feral Tribunea, njegov Knjigomat je jedna od rijetkih oaza na kojoj uspijeva mesnata satira.

Sjajni Japanci

* Japanska kultura, tako različita od ove naše balkansko-mediteranske, čini se kao izuzetno podesna za literarnu obradu. Što je vas najviše impresioniralo, zaintrigiralo, opčinilo?

Nešto neopisivo, neizrecivo, nešto što vam kaže: sve je isto, ali ipak različito. I to je sreća, jer bilo bi nepodnošljivo da su Europa i Azija iste. Japanci su puno izučavali europsku kulturu i neke stvari znaju bolje od samih Europljana. Na primjer, Kobo Abe, Tanizaki ili Mishima izvrsni su nastavljači Kafke. Ponekad imam osjećaj da su Japanci veći Europljani od Europljana. Oni su sjajni.

* Za stipendijskog boravka u Japanu, na temelju kojega je nastao vaš "Japanski dnevnik", bili ste i u Fukushimi. Kako vas se dojmila ta pokrajina, koja je sad sinonim za nuklearnu katastrofu?

Pet mjeseci sam živio u Fukushimi i ova me katastrofa duboko pogodila, najviše zato jer sam ondje imao puno prijatelja. Shinya Suzuki, ulični prodavač krafni i okruglica, Ai Suzuki djevojka koja je radila u školi u kojoj sam boravio, invalid Tomonori , moja simpatija Machiko Ujiie, koja mi se nedavno javila i napisala da je zasad kod njih sve u redu - možete misliti koliko je u redu, tek to me rastužilo. Ta užasna radijacija ih uništava i ja zbog toga patim. Volio bih da sam tamo. Japanci su prekrasan narod, strahovito su temperamentni i puni empatije, iako sve na prvi pogled izgleda drukčije. Kad se samo sjetim da su na tu zemlju već pale dvije atomske bombe, onda mogu shvatiti koliko je Zapad licemjeran. I sad, eto, opet radijacija. Strašno. Jako patim, volio bih da sam tamo pa da i mene ozrači.



* Urednik ste portala za književnost "Knjigomat" koji je u posljednje vrijeme postao skoro gerilski punkt borbe protiv moćnika književne scene. Serija satiričnih tekstova "Dossier Jergon" osobito je privukla pažnju čitatelja.

Knjigomat postoji već sedam godina i mislim da je znatno pridonio tom velikom internetskom udaru na ukupnu medijsku sliku. Knjigomat postoji iz potrebe da se stalno otvaraju novi frontovi, da se istražuju granice jezika.

U tim bitnim stvarima naša književnost nije daleko dogurala: čitava naša scena je konformistička, djeluje po principu "ja tebi – ti meni". Kritičari pišu dobre kritike svojim dobrim prijateljima i kolegama iz novina. Sve to skupa proizvodi strahovito lošu literaturu. Kao otpor prema takvom gnjilom stanju prije nekih godinu dana krenuli smo u satiru na Knjigomatu, jer jednostavno nismo vidjeli drugog načina.

Dossier Jergon je nosivi dio tog satiričnog pristupa a sastavljen je, konkretno, od kraćih proznih tekstova u kojima je pisac i kolumnist Miljenko Jergović fikcionalizirani protagonist smiješnih malih pothvata, poput odlaska u izgnanstvo jer je, kao mnogi veliki umovi, neshvaćen u domovini; ili poput dogovaranja nastupa na Pričiginu, splitskom festivalu pričanja priča, zbog kojeg ima tremu... Zajednička ideja tog "dossiera" je probiti mitološku čahuru koju je Jergović ispleo oko svoga lika i djela, uz malo korporativne pomoći novinske kuće za koju radi, a preko toga i poljuljati dominantni obrazac domaće književne scene: onaj da dobro uhljebljeni pojedinci imaju odriješene ruke da prema vlastitim hirovima i privatnim malicioznostima odlučuju o tome tko će u književnosti nešto postići, a tko neće.

U blatu
* Jergović je, u stvari, prema vašem radu pokazivao nemale simpatije, bio vas je uvrstio i na svoj popis najboljih knjiga. Što vas je nagnalo na to da se obrušite na njega, čime vas je iziritirao?

Jergović je čudan "slučaj". Nije loš čovjek, ali je kao pisac prosječan. Čudno je kako je tako netalentiran pisac uspio zasjesti na vrh naše književno novinske hijerarhije i godinama sipati žuč po svemu i svačemu.

Možda je to zato jer je kod nas inače sve naopako postavljeno. Njegove su knjige loše, to mu je nedavno javno rekao i Visković, ali nije se usudio odgovoriti mu. Nemam o njemu lijepe riječi: nije me kupio iskazivanjem simpatija, naprosto, smatram ga izravno odgovornim za diktaturu na književnoj sceni, koja kao da je postala prirodno stanje stvari. A ne bismo se trebali navikavati na to.

* Najradikalnije ste na književnoj sceni iskazali bunt prema književnim nagradama. Sve je počelo na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada Jutarnjeg lista. Čime vam je stala na žulj?
Jutarnji list imao je najprestižniju nagradu u regiji, prema kojoj je, na primjer, nagrada Meša Selimović skup nepismenih trabunjala i prema kojoj je Ninova nagrada literarna katastrofa. Jergović je tu nagradu gurnuo u blato time što je bezobrazno poželio dobiti je dvaput i to lobirajući u žiriju na koji ima veliki utjecaj. Bilo je tako uvredljivo predvidljivo da će on dobiti nagradu prošle godine i onu stolicu sam bacio iz gnušanja, dijelom i zbog toga jer je obezvrijedio tu nagradu koju sam godinu dana ranije ja dobio za svoju knjigu Pustinje. Pisac Željko Špoljar i ja radili smo tada na novoj vrsti fenomena, performansa, na "kritici u prostoru" kada se fizički trebalo suprotstaviti laži i manipulaciji.

* To se konkretiziralo dodjelom nagrade "Roza" na Jurjevskom groblju u Zagrebu. Najboljom knjigom desetljeća tada je proglašena Gola istina Nives Celzijus.

Književna nagrada "Roza" je bila parodija. Nema smisla ulaziti u debate o stvarima koje su same po sebi sulude. U dodjeli "Roze" sudjelovao je međunarodni žiri: Željko Špoljar (Hrvatska), Miro Glavurtić (Crna Gora), Biljana Kozmogina (Srbija), Sanja Bilić (BiH), Chie Oshima (Japan), ja sam bio predsjednik. Bile su uvrštene zemlje sličnih jezika, plus Japan, kao nekakav balans. Nagradu za knjigu desetljeća dobila je Nives Celzijus. Njezina knjiga Gola istina deset je puta bolja od, na primjer, laprdanja Ante Tomića, a Nives je jednako dobra spisateljica kao Jergović; osim toga, pokradena je prilikom dodjele "Kiklopa" u Puli. Nagradu je dodijelio Miro Glavurtić, časna crnogorska starina, živa legenda i Kišev prijtelj. Nives je bila sjajna jer je iz Istanbula došla na Jurjevsko groblje u Zagreb na dodjelu nagrade i porciju graha.

Ne trebate biti vrhunski istraživački novinar da vidite koliko se love troši na gluposti u kulturi.
Druge umjetnosti prolaze neusporedivo bolje. Našoj se borbi sigurno neće pridružiti glumci, jer imaju plaće da padneš u nesvjest.

Uopće, hrvatske nagrade su postale katastrofa. Kakva je to nagrada T-portala koja u žiriju ima neznalice poput izvjesnog Duhačeka ili Igora Mandića? Mandić može pisati o hamburgerima i salati ali o književnosti? Pa njemu je i danas najbolji pisac Momo Kapor. Ili Nagrada VBZ za najbolji neobjavljeni prozni rukopis, u kojoj Jergović radi što hoće, a direktor Boško Zatezalo mu daje potporu, pa zato sad i gradi stambeno naselje umjesto da se bavi izdavaštvom. O nagradi Algoritma ne treba trošiti riječi, pa tamo nema novčanog dodatka. Najbolja nagrada je, s obzirom na ozbiljnost žirija, ponavljam, nagrada Jutarnjeg, ali je srozana time što je Jergoviću dozvoljeno da s njom radi što hoće.

Nagrade su katastrofa

* Je li parodija jedini suvisao odgovor na loše stanje u domaćoj književnosti? Ima li smisla ozbiljno i promišljeno debatirati o toj temi?

Nije loše stanje samo u književnosti nego i u svemu što je s time povezano: već duže vremena izdavaštvo je u potpunom raspadu, nitko ništa ne plaća, ni knjižare, ni distributeri, ni izdavači. Država, koja jedina još uvijek ima nešto novca, tretira pisce kao ološ. Vrijeme je da se tome jednom kaže dosta. I to "dosta" treba izgovoriti upravo njihovim jezikom. S primitivcima morate razgovarati primitivno. Satirom im još dajemo popust.

* Aktualna je tema izbor novog vodstva Hrvatskog društva pisaca. Kako ocjenjujete dosadašnji rad te udruge, i kakve promjene očekujete od novog predsjednika? (Kandidati su Nikola Petković, Branko Maleš, Nenad Popović i Vladislav Stojsavljević)

Ne znam zaista za koga bih glasao. Branko Maleš ima najjaču biografiju i najviše je književno potkovan kao dugogodišnji kritičar i pjesnik, osim toga on je jedini zaista ozbiljno čitao Derridu, premda je časopis "Poezija" iz broja u broj sve dosadniji; Vaki Stojsavljević je odličan dramatičar i pisac ni Petković nije loš (premda se mučio s kritikama). Čujem da bi Robert Perišić trebao biti potpredsjednik – i moram reći da to ne bih htio vidjeti jer je Perišić pomogao ozbiljno srozati domaću kritiku time da je u "Globusu" umjesto ozbiljne analize domaće književne scene godinama pisao ni o čemu i zataškavao probleme i time dokazao da je bezveznjak.

* Kroz izdavački projekt "Knjigomata" upoznati ste sa svim segmentima izdavačkog procesa, od autorskog rukopisa do objavljivanja, skupljanja državne potpore do distribucije. Izdavači su postigli vidljivost sustavnim upozoravanjem na svoje loše uvjete. Jesu li, međutim, oni zaista najugroženiji u izdavačkom procesu, ili je ipak autor onaj na čijem se radu najviše parazitira?

Ne plaćaju knjižare, ne plaćaju izdavači, ne plaćaju distributeri. Sustav je u kolapsu. Država je jedini izdavač, čeka se sad državni izvještaj Ministarstva kulture za potpore knjizi, pa ćemo vidjeti. Mislim da će biti gadno.



* Prošla je godina u medijima na sva zvona prozivana godinom žena. Iritira li vas takvo rodno grupiranje, ima li ono smisla i koliko procjenjujete da će taj trend trajati? Može li nam on donijeti što dobra?

Pojavile su se neke žene spisateljice, majko mila. Bolje da o tome ne govorim ništa zasad. Ima nekoliko spisateljica koje se trude i pišu, cijenim rad jer nisam bahat, ali generalno tu nema nikakvog poštovanja prema muškim kolegama koji isto tako rade i muče se.

Dok neke nazovi-spisateljice i nazovi-kritičarke mlate dobru lovu za nesuvisle tribine u Hrvatskom društvu pisaca, pisci koji nešto rade i nešto vrijede umiru od gladi. Čekamo sad potpore Ministarstva kulture za izdavaštvo u 2011., a onda ćemo imati o čemu pričati. Uopće, ta ženska književnost mi miriši na FAK, hrpu netalentiranih autora koji su se kroz medije gurali kao veliki pisci.

Bit će gadno

* Samoorganizirani u inicijativu kojom se traži veće dostojanstvo, pisci su oglasili i svoje probleme. Jeste li skloni toj inicijativi, i koji bi bio vaš prijedlog za postizanje kvalitetnije pozicije autora u domaćoj književnosti?

Ne trebate biti vrhunski istraživački novinar da vidite koliko se love troši na gluposti u kulturi.
Druge umjetnosti prolaze neusporedivo bolje. Našoj se borbi sigurno neće pridružiti glumci, jer imaju plaće da padneš u nesvjest. Pisci se zaista moraju angažirati, boriti se. Kultura ima puno veći budžet koji su izlobirale ostale grane (glazba, kazalište, likovna umjetnost, film). Književnost najmanje dobiva, mizeriju, jedan bijedni promil iz kulturnog proračuna, a pisana riječ je temelj kulture. Zato, borite se, ljudi, za sebe, u jeziku smo najjači.

* Surađujete i s autorima iz regije. Iskorištava li se dovoljno ta mogućnost regionalnog povezivanja koju nam nudi zajednička jezična osnova u većem dijelu bivše Jugoslavije: jesmo li se sami getiozirali u svoje male svjetove, i ako jesmo, zašto?

Kao glavni urednik internet časopisa već sedam godina - a internet znači internacionalizam, jer nam dolaze članci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Češke, Australije, Amerike, Nizozemske - radim na povezivanju ovih sličnih jezika. Kvaliteta varira i teško je o njoj govoriti. Ali nastavljamo dalje.

Maja Hrgović
* Intervju prenosimo iz prijateljskog Novog lista