Priče o braku i seksu

12.03.05

Mihal Viveg (1962) je danas najuspješniji česki pisac generacije poslije Kundere. Njegove knjige su hitovi u Engleskoj, Danskoj, Francuskoj, Holandiji Americi, Izraelu... Na češkoj književnoj sceni Viveg se pojavio 1991. godine, romanom “Sjajne zeznute godine”, u kome je sa humorom pisao o socijalizmu u nekadašnjoj Čehoslovačkoj. Roman je doživoo uspjeh kako kod čitalaca, tako i kod kritičara i za njega je dobio cijenjenu češku nagradu “Jirži Orten”. Bio je to najuspješniji češki debitantski roman, samo u Češkoj doživio je tiraž od 110 hiljada primjeraka. (Uspješniji od njega bio je roman Bohumila Hrabala “Služio sam engleskoga kralja”, sa fantastičnim tiražom od 187.000 primjeraka!) Studije češkog jezika, književnosti i pedagogije Viveg je završio na Karlovom univerzitetu u Pragu. Po završetku studija radio je kao nastavnik u školi, a potom i kao urednik u izdavačkoj kući “Češki spisovatel”. Od 1995. godine je profesionalni pisac.
Mihal Viveg je napisao romane “Razmišljanje o ubistvu”, “Sjajne zeznute godine”, “Vaspitanje djevojaka u Čečkoj”, “Učesnici putovanja”, “Zapisivači očinske ljubavi” i “Priče o braku i seksu”, knjigu parodijskih tekstova “Ideje ljubeznoga čitaoca”, kao i nekoliko publicističkih knjiga. Vivegove romane “Sjajne zeznute godine” (roman odrastanja), “Vaspitanje djevojaka u Češkoj” (ljubavni roman) i “Priče o braku i seksu” (erotski roman) izdao je novosadski “Stilos” u prevodu Ivana Balenovića i Dagmar Ruljančić.
U svojim prozama Viveg kombinuje biografske i pseudobiografske događaje, praveći zamišljenu granicu pripovijedanja, dokazujući autentičnost činjenica o kojima piše. On se efektno poigrava sa postmodernističkim metodama i tehikama, koristi veliki broj citata i izreka drugih autora, pa do raznih priručnika, udžbenika, dnevne štampe, što u novom kontekstu dobija dimenzije perfidne satire. Njegovu prozu odlikuje jednostavnost i neposrednost izraza, prisutan je kult pisca, ironična distanca prema svemu.
Za ART “Vijesti” Mihal Viveg govorio je iz Praga, a ovaj razgovor je sa češkog prevela Lenka Blehova-Čelebić.

Vaš prvi roman “Sjajne zeznute godine” objavili ste 1991. godine. Koliko je to doba promjena imalo uticaja na Vaše pisanje i popularnost?
- Promjena režima 1989. godine značila je za moje pisanje suštinski zaokret: otvorila mi je mogućnost da slobodno pišem i objavljujem. Osamdesetih godina napisao sam dvije novele čije je štampanje obustavljeno iz tada uobičajnih ideoloških razloga. Takođe me je jednostavno poslužila sreća: nakon revolucije sam se pojavio sa romanom koji je društvo na svoj način očekivalo - sa groteskom na temu socijalizma.

U “Sjajnim zeznutim godinama” opisujete sudbinu češke porodice od šezdesetih do ranih devedesetih. Zašto Vam je taj period socijalizma bio inspirativan?
- Nije to bilo samo vrijeme socijalizma, bile su to prije svega godine mog djetinstva i mladosti - i one su bile srećne. Jadno je bilo samo doba. “Sjajne zeznute godine” je roman o posebnoj, ali sve u svemu srećnoj porodici koja je imala zlu sreću što je živjela u bezveznim vremenima.

Vaš roman “Vaspitanje djevojaka u Českoj” je priča o tragičnoj sudbini dvadesetogodišnje djevojke. Zašto ste satirični prema novom kapitalizmu u Českoj?
- Počeci kapitalizma u Češkoj bili su dosta smiješni. Međutim, bili su i zastrašujući: ljudi su gledali da se što prije obogate, spremni da ubijaju i bacaju druge ljude u dubine brana... (Obračuni mafije u Češkoj nakon prevrata često su završavali bacanjem za kameni blok privezane žrtve u vodu, prim. prev.) Ipak, “Vaspitanje djevojaka” je pretežno ljubavni roman, ono uzburkano vrijeme je samo pozadina.

Iako “Priče o braku i seksu” izgleda prividno da je lako štivo to je knjiga o ozbiljnim problemima modernog mladog intelektualca i samoći...
- Slažem se, promiskuitet na kraju uvijek proizvede usamljenost. Te pripovijetke nijesam pisao u baš najboljem životnom razdoblju - šta se i vidi u njima... Radi se o tužnim varijacijama na temu onog šta sam tada doista doživljavao. Ali sada je to prošlost, sada sam već uzoran suprug...

Kažete da su humor i seks načini da se kažu važne stvari. Možete li to pojasniti?
- Kada su Džozefa Helera pitali kako se piše bestseler, odgovorio je: uraditi to na jedan duhovit i seksi način. Drugim riječima: privući pažnju. Kada hoćete da kažete bilo šta - morate da privolite ljude da vas slušaju. Ovo može da bude djelotvoran put.

Pišete i parodije. Zašto Vam je interesantan ovaj književni žanr?
- Pod parodijom podrazumijevam svojevrsnu sofisticiranu zabavu. Radeći to, zabavljam se. Istovremeno je u pitanju zabavni oblik književne kritike. Ponekada su rezultat pojačanog unutrašnjeg pritiska. Pročitajte nekoliko stranica Danijele Stil - i tačno ćete znati šta imam na umu...

Po Vašim romanima “Vaspitavanje djevojaka u Češkoj” i “Sjajne zeznute godine” snimljeni su filmovi. Šta nam više možete reći o tome?
- Film knjigu uobičajeno istovremeno pomogne i ošteti. Poveća njenu prodavanost, ali, sa druge strane, nikada nije sasvim u skladu sa vašim predstavama. Ne uzbuđujem se zbog toga, to su jednostavno dva različita ostvarenja. U posljednje vrijeme pokušavam da pišem scenarije sam - to je i slučaj “Ženskog romana” čija će premijera biti u aprilu.

Jedan ste od najpopularnijih i najuspješnijih čeških pisaca. Kako možete objasniti sopstveni uspjeh? Zašto su Vaše knjige tako popularne?
- Volio bih da izbjegnem samoocjenjivanje, ali valjda smijem da kažem da nastojim da pišem čitko, svježe i duhovito - i ujedno sa tim i otvoreno, iskreno i istinito. Ova kombinacija, čini mi se, prija sluhu čitalaca.

Kritika Vaše knjige poredi sa djelima Jaroslava Hašeka, Bohumila Hrabala, Karela Čapeka. Koliko su ovi pisci uticali na Vaše pisanje?
- Primjera radi, Hrabala volim, smatram ga jednim od najvećih čeških pisaca prošlog vijeka; ali čak ni on nije, rekao bih, uticao na mene više nego desetine, čak stotine drugih. Na mene je uticalo strastveno čitanje kao takvo, ne pojedini autori.

Vi ste studirali češki jezik, bili ste nastavnik, radili ste u izdavačkoj kući. Danas predajete studentima pisanje. Može li se postati pisac poslije završenog kursa kreativnog pisanja? Kakva su Vaša iskustva u tome?
- Nalazim se negdje između pretjeranih optimista i nepotrebnih skeptičara. Istina je da nijedan kurs neće da napravi ni od koga pisca, ali uvijek postoji mogućnost da se studentima pruža prostor za pisanje i onda se razgovara o njihovim tekstovima. Onima koji imaju dara to može olakšati put.

Možete li danas u Češkoj živjeti od pisanja?
- Ogromna većina pisaca ne može da živi od pisanja - isto kao i u drugim zemljama. Ja imam nezasluženu sreću što se od svakog mog romana proda 70 - 120 hiljada primjeraka, i tako od pisanja živim vrlo dobro.

Pola vijeka češka književnost je bila pod cenzurom? Kakve su, po Vašem mišljenju, posljedice takvog stanja?
- U to vrijeme je ova okolnost, prirodno, sakatila književnost, i ne samo nju. Ipak, danas, nakon petnaest godina slobode, više i ne osjećamo posljedice tadašnje cenzure. Češki pisac je već duže vrijeme slobodan, ima potpuno odriješene ruke što se tema i naravno forme tiče.

Vi ste počeli da pišete kada su spali okovi ideologije, ipak, da li ste Vi imali ikada muke sa cenzurom?
- Osamdesetih godina su lektori često intervenisali u mojim pripovijetkama koje sam nastojao da objavljujem u novinama i časopisima. Primjera radi: promjenili su mi engleski naslov pripovijetke “Sweet little sixteen” na češki odgovarajući tekst... Ali na prvom mjestu sam napisao dvije kraće novele koje iz ideoloških razloga nijesu smjele uopšte da izađu. Tada sam bio očajan, ali danas sam komunističkim cenzorama paradoksalno zahvalan: i jedna i druga novele su bile doista vrlo početničke, danas mi je drago što ih u mojoj bibliografiji nema.

Koliko su društvene prilike u Češkoj u prošlom vijeku uticale na oblikovanje savremene književnosti?
- Ovo je prije pitanje za književnog istoričara.

Češka književnost je, kako primjećuje profesor Aleksandar Ilić, danas ambasador SCG u Pragu, prepoznatljiva po fenomenu “izgnane književnosti”...- Slažem se, ali to je već prošlost. Istina, izdavaštva u egzilu, poput Sixty eight publishers Jozefa Škvoreckog u Torontu su za češku književnost imala ogroman značaj.

Vjerujete li u ideju ujedinjene Evrope?
- Vjerujem uz oprez, što više, branim tu ideju od čeških euroskeptika (na čijem čelu je današnji predsjednik). Ujedinjenje Evrope donosi hiljade problema, ali misao je divna - i za divne misli treba takođe navijati, a ne samo osporavati ih.

“Odbojka”, roman generacije

Samo Vaša tri romana “Sjajne zeznute godine”, “Vaspitavanje djevojaka u Češkoj” i “Priče o braku i seksu” su prevedena kod nas. A, šta nam možete reći o Vašim ostalim knjigama?
- Osim pomenutih romana napisao sam još nekoliko drugih, plus dvije novele, jedan pozorišni komad, dvije zbirke parodija i dvije knjige feljtona. Ako bih preporučivao neku drugu za prevođenje u Srbiji i Crnoj Gori, predložio bih već pomenuti “Ženski roman” koji ove jeseni, uzgred budi rečeno, izlazi u Austriji, ili za sada posljednji “roman generacije” nazvani “Odbojka”.

Godo je stigao

“...prvi trudovi su je obuzeli već u trenutku kad je u garderobi skidala lagani kaputić; ipak je uspjela da prkosi Kvidu, hipnotisana molećivim pogledima Kvidovog oca sa strane, sve do završnog spustanja zavjese, ali ni minut više. Čim su dakle Estragon i Vladimir razmijenili posljednje replike i kad je nastupio poznati trenutak kratke tišine koja obično prethodi bljesku, Kvidovoj majci se oteo prvi izmučeni vrisak, nakon koga ih je uslijedila čitava serija. Kvidov otac je skočio sa svog sjedišta i preko redova zapanjenih gledalaca se progurao u foaje odakle je izjurio nekud u noć kako bi, kao što je očigledno smatrao, mirno i razborito pripremio sve potrebno. Desno od Kvidove majke odmah se na sreću pribrala neka starija dama. Povjerila je dvojici susjeda zadatak da zovu hitnu pa je sama pokušavala da izvede porodilju iz krcate i zagušljive dvorane. Kvidova majka pokušava da se po svaku cijenu drži one žene jer se nije usudila ni da pomisli da bi se porođaj mogao dogoditi pred toliko muškaraca, a ujedno joj se, tvrdila je poslije, navodno činilo neumjesno narušavati beketovsku atmosferu egzistencijalnog beznađa nečim tako provokativno optimističnim kao što je porođaj zdravog djeteta. Uprkos svojoj odlučnosti srušila se svojoj pratilji pod noge u trenutku kada su prolazile pored pozornice. Na nju su je zatim podigla dva muškarca, gotovo do nogu Vaclava Sloupa i Jana Libičeka koji su došli da se klanjaju publici, ali su sada uplašeno zastali. Osim nekoliko desetina žena koje su se, bez obzira na svoje večernje haljine, uzbuđeno verale na podijum kako bi mladoj mamici prenijele nešto svojih iskustava, gledaoci su uglavnom ostali na svojim mjestima, smatrajući vjerovatno da je prizor porođaja, koji se iz trenutka u trenutak približavao, sastavni dio netradicionalno postavljene drame.
“Vodu! Vruću vodu!”, vikao je neko preduzimljivo. “I čiste čaršave!”
“Napustite dvoranu!” naređivao je jedan od dvojice pristnih ljekara koji se najzad probio do porodilje.
“Odlazite!”, tražio je uporno, ali niko se nije micao.
“Aaaa!”, vikala je Kvidova majka.
Nekoliko minuta potom u dvorani je vrisnulo novorođenče muškog pola.
“Već je stigao!”, viknuo je Jan Libiček u naglom nadahnuću koje je Kvidu zamalo postalo sudbinsko.
“Godo! Godo!”, skandirala je oduševljena publika dok su se oba doktora skromno klanjala......”

(Iz Vivegovog romana Sjajne zeznute godine, Stilos, 1999)

Vujica OGNJENOVIĆ