Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Roden sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedu ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu i nije baš dobro znao engleski. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj školi za dresiranje pasa, gde sam se našao bežeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta mog pretvaranja u razlicite opcinjujuce životinje.
Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrštenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti kao prirucnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodic za neupucene. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepašcenje knjige su mi do sada prevedene oko sto puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kriticari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.Najveca razocaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.
Novi milenijum za mene je poceo 1999. godine (sa tri obrnute šestice) trecim bombardovanjem kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna.
U 21. vek ušao sam preko pozorišnih dasaka. Palindromske godine 2002. Vladimir Petrov „pustio je prvu interaktivnu pozorišnu lastu u Moskvu i osvojio rusku prestonicu bez bitke“ postavivši na scenu „Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra Cehova“ moj „pozorišni jelovnik – Za uvek i dan više“. Iste godine Tomaž Pandur izgradio je kulu sa 365 sedišta i u njoj je kao u cirkusu na pesku igrao „Hazarski recnik“ u Beogradu i LJubljani pretvarajuci na ocigled publike rec u meso i vodu u vreme. Godine 2003. petrogradski „Akademski teatar Lensov“ docekao je jubilarne bele noci i tristagodišnjicu svoga grada predstavom mog komada „Kratka istorija covecanstva“.
Sve u svemu mogu reci da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošcu podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.
01.01.00
Politika
30.01.2003.
NAJLEPŠE PRIČE MILORADA PAVIĆA
Mit i moderno
"Grafički atelje Dereta" objavio četiri knjige poznatog pisca, štampane i ćirilično i latinično
Četiri knjige najlepših priča Milorada Pavića najnoviji su poklon "Grafičkog ateljea Dereta" čitaocima koji vole i cene ovog poznatog pisca. Reč je o delima "Priča o travi i druge priče", "Devet kiša i druge priče", "Carski rez i druge priče" i "Vrata sna i druge priče" koje su štampane i na ćirilici i na latinici.
Na jučerašnjem predstavljanju knjiga u knjižari "Dereta" Dragan Lakićević je rekao da bi Milorad Pavić, i da je pisao samo priče a ne i romane, bio veliki srpski pisac druge polovine ćć veka. Pa i da su to samo ove četiri knjige, nastavio je Lakićević, evropska književnost bi morala da se suoči sa njima, i sa sobom, jer je Pavić u pričama koje je ispisao načinio sintezu evropskog književnog duha i iskustva, od bajke i mita do supermoderne književnosti. Sve Pavićeve priče deluju dvostruko: i kao priče za sebe, i kao jedna opšta priča, one kruže, teku, smenjuju se, prelaze iz jedne knjige u drugu, iako ih je pisac precizno tematski i hronološki povezao.
Moć imaginacije
Dragan Lakićević je, opisujući lepotu Pavićevog pripovedanja i veštinu kojom plete radnju, za primer analize i vrlo nadahnutog govora uzeo priču koja je njemu lično najdraža: "Biografija Dunava". Kroz sliku te reke, ispričanu pavićevskim stilom, vidi se sva moć piščeve imaginacije kojom se, reči su Lakićevića, poput majstora povezuju stari slojevi evropskog mita sa modernim. Pri tom je pozicija pisca, čijim jezikom tek treba da se pozabave analitičari književnosti, ona sa čijih se visina vide i "Carigrad i Švarcvald". Možda je baš zato Dragan Lakićević za Milorada Pavića sa razlogom kazao da je "pesnički istoričar evropskog duha".
Milorad Pavić je juče rekao da zaista nikada nije ostavio priču, čak i kada je pisao romane. "Za mene je velika radost pisati priče", dodao je Pavić, "i ponekad se iznenadim, ili bolje reći, one mene iznenade".
Roman za decu
U svakoj od ove četiri, kao i u petoj knjizi priča "Stakleni puž" koja će takođe, kada bude rasprodata kao posebno izdanje, ući u biblioteku Pavićevih najlepših priča u izdanju "Derete", nalazi se, objasnio je Milorad Pavić, poneka nova priča.
Juče je poznati pisac Miroslavu Dereti predao disketu sa najnovijim romanom koji je napisao (i koji je u rukopisu već preveden na ruski jezik). Reč je o romanu za decu koji, poput knjige "Unutrašnja strana vetra", ima dve priče, i dve korice: sa jedne strane biće priča za dečake "Šareni hleb", dok će se na drugoj strani naći priča za devojčice "Nevidljivo ogledalo".
I taj roman za decu, kao i najlepše Pavićeve priče, ilustrovaće Dušica Bengiat.
A. Cvijić
01.01.00
Večernje novosti
29.01.2003.
Veliki majstor priče
Nedavno su me zvali urednici časopisa ?Plejboj? i pitali me da li bi mogli da objave moju priču. Rekao sam im da mogu, ali da od mene ne traže da se slikam go! Ovo je rekao Milorad Pavić u sredu na predstavljanju svojih knjiga priča u izdanju Ateljea ?Dereta?. Objavljene su zbirke pripovedaka ?Vrata sna?, ?Devet kiša?, ?Stakleni puž? i ?Priča o travi?. Slavni pisac uručio je direktoru Miroslavu Dereti rukopis novog romana za decu koji će s jedne strane biti štampan s naslovom ?Šareni hleb? (za dečake) a s druge pod nazivom ?Nevidljivo ogledalo? (za devojčice). Naravno, i jedan i drugi deo biće vezan sa zajedničkim ličnostima i vremenom radnje.
Govoreći o ovim pripovetkama, književnik Dragan Lakićević je kazao da je Pavić napisao samo priče, on bi predstavljao značajno ime u evropskoj književnosti. U njima je Pavić sačinio sintezu književnog duha od najstarijih vremena do savremenog doba. Sve pripovetke pune osvrta na mitove, bajke, ideologije i religije, kruže i kao posebne celine, čine međusobno jedinstvo. Junaci su stvarni i izmišljeni, od Svetog Save i Kolumba do nekog slučajnog prolaznika beogradske Knez-Mihailove ulice...
D. S.