02.06.13
Momčilo Stojanović o „Počasnom građaninu“
Momčilo Stojanović
Momčilo Stojanović o humorističko-satiričnom romanu „Počasni građanin“: U doba neprekidne tranzicije, društvo samo sebe čini smešnim
HUMORU i satiri pribegao sam radi uneobičavanja stvarnosti, kako bih postigao literarnu distancu, ako već nemam istorijsku, pošto se bavim događajima i ličnostima iz neposrednog života.
Ovo kaže Momčilo Stojanović (1939) povodom svog novog, sedmog romana „Počasni građanin“, u izdanju beogradske „Altere“. Sa prethodna tri romana („Pokrovitelji“, „Obnovitelji“ i „Američki špijun“) zaokružio je tetralogiju, koju je nazvao prema mestu događaja, Domanovićgradska hronika.
Izuzetno duhovita priča sa sočnim dijalozima, odvija se u gradu po imenu najvećeg srpskog satiričara, u koji stiže Majkl, unuk Novice Spasića, čuvenog lokalnog „pronalazača“. Iz Amerike dovodi svog druga Dejvida, pripadnika bogate jevrejske porodice, kao potencijalnog investitora. Oni, naime, „otkrivaju“ čitavo jezero pitke i lekovite vode, zatomljene ispod planine koja se zove Suva gora! Za ceo kraj to može biti izvor velikog bogatstva, zbog čega Majkl, svojevremeno hapšen kao navodni strani špijun, postaje patriota - spasilac i lokalni političari ga promovišu u počasnog građanina. A sve se to događa u vreme predizborne groznice, u kojoj se političari grčevito bore da prikupe što više poena...
REČ PROTIV MOĆNIKA
ISTIČUĆI da je lakše šaliti se na račun onih koji nam kroje kapu, pisac kaže:
- To je i bit satire: izvrgavajući moćnike ruglu, podsmehu, ona ih skida sa trona. U vezi s tim polemisao sam i u samom romanu, odgovarao na pretpostavljeno pitanje budućeg čitaoca: zašto su moji junaci u najvećem broju političari. Napisao sam: zar po onome koliko se ti moji junaci međusobno glože, podmeću jedni drugima, izgaraju u borbi za vlast, ne proizlazi da su i oni od krvi i mesa, da su živi ljudi, pravi heroji dostojni jedne literarne priče.
- Humor je neka vrsta pripovedačkog začina, naraciju čini pitkijom, prijemčivijom. Najbolje je kada se pomeša ozbiljno i smešno, jer smešano se najbolje pije, što najčešće i činim. Povrh toga, i u minulim, socijalističkim godinama, ali i danas, u doba neprekidne tranzicije, naše društvo, samim tim što se ozbiljno trudilo, i trudi, da sve čini naprečac, pa tako i da preskače decenije i vekove na putu u bolju budućnost, samo sebe čini smešnim - veli Stojanović.
Kao i u prethodnim, i u ovom romanu, uz fiktivne, prepoznaju se neke stvarne ličnosti, uglavnom iz političke sfere. Među njima su predsednik, koji liči na jednog holivudskog glumca, dežmekasti ministar, ministar veliki graditelj, a tu je i pisac koga ne zaobilazi nijedna nagrada.
- Satira se piše za savremenog čitaoca, ona mora da korespondira sa stvarnošću, inače neće imati efekta, neće biti prepoznata. Zar nije i Domanović u svojoj priči „Vođa“ asocirao na Nikolu Pašića, koga su odmah svi ondašnji čitaoci prepoznali. Nadam se da se i moji stvarni junaci lako prepoznaju, pa i onaj pisac-laureat.
Likovi „Počasnog građanina“ uglavnom su iz redova takozvanog društvenog krema, sve sami lideri i vođe, od lokalnih do prestoničkih, dok je mnogo manje onih iz tzv. običnog sveta.
Brojni kritičari koji su pisali o Stojanovićevim knjigama ukazivali su na to da su njegovi uzori uz Domanovića, Sremca, Glišića i Nušića, i ruski klasici Gogolj, Iljf i Petrov, ali i savremenik Vladimir Vojnovič. Autor kaže da imamo bogatu tradiciju na polju humora i satire i dodaje:
- Nekada se taj stil ne samo negovao, nego i uvažavao. U svetu se danas cene satiričari, Vojnovič je u naše vreme postigao planetarni uspeh svojom trilogijom o vojniku Čonkinu. Nažalost, u nas je satira, osim ako nije u kratkoj formi, aforizam ili kozerija, veoma skrajnuta, kao da danas nikome nije do smeha. Prednost se daje tzv. ozbiljnoj, patetičnoj prozi, ili ženskom rukopisu. Žene su, uostalom, danas gotovo isključivo čitaoci i biće da se njima dopadaju romani napisani iz ženske perspektive.
D. Bt.