17.06.06 Politika
Granice svetova
Pesme iz autobusa (I, II), Petar Cvetković
Poput nekolicine svojih ispisnika, pripadnika tzv. drugog ešalona modernista, Jovana Hristića ili Borislava Radovića recimo, i Petar Cvetković (1939) je u posljednje vrijeme skloniji nadogradnji i dopisivanju ranijih rukopisa nego objavljivanju novih samostalnih zbirki. Tako su u njegove „Pesme iz autobusa (I, II)” uvrštene 24 izabrana poetska teksta iz knjige „Pesme iz autobusa”, štampane 1997. godine u izdanju „Prosvete” i „20 neobjavljenih pesama sa istom ili sličnom tematikom”, kako se ističe u autorskoj napomeni.
Oslanjajući se možda na malarmeovsko uputstvo po kojem autentični stvaraoci, u stvari, čitav život ispisuju tek jednu integralnu knjigu, Cvetković se poslužio istovrsnim postupkom i u slučajevima „Grčke loze” (1989, 1994), zbirke koju je kritika izdvojila kao najznačajniju u njegovom dosadašnjem opusu, i „Božićnih pesama” (1998).
Reorganizujući građu u tematske krugove koji se sugestivno prelivaju jedan u drugi i lajt-motivski umrežavaju, pjesnik je otvorio mogućnost čitanja „Pesmama iz autobusa” kao divergentne, meandrirajuće, izuzetno slikovite rečenice o posmatranju i promišljanju svijeta iz perspektive jedne oneobičene poetske svijesti. Zahvaljujući „faktografskoj” okosnici koja se može nazreti u većini pjesama, opiljcima dijaloga, diskretnoj fabulativnoj motivaciji i naročitom ritmu sintakse, ova se poezija na trenutke doima kao lirska proza koja je tek radi konvencije razlomljena u stihove. Mada je upravo zbog mnoštva opkoračenja, umetanja zavisnih i odnosnih rečenica, hotimičnih gramatičkih „alogičnosti”, apstrahovanja itd. povremeno teško pratiti Cvetkovićevu diskurzivnu misao, odnosno razvijanje slikovne senzacije.
Bez obzira da li određena epizoda proizilazi iz nekog putopisno-refleksivnog prizora, atipične kulturološko-imagološke situacije ili izrasta iz klice kakve iskustvene efemeride subjekta, u njenom će se jezgru često nalaziti problem granice. Vjerovatno se ovaj motiv najeksplicitnije aktualizuje u pjesmama susreta pjesničkog Ja sa čitavom menažerijom „božijih stvorova”, gdje se Cvetković samoironično poigrava sa stereotipima jasne razdvojenosti samoživog, antropocentrično ustrojenog svijeta, uslovljenog kulturom i tehnikom, i intuitivnog svijeta prirode. Svaki pokušaj narušavanja te nepremostive „granice između dva sveta/ koja je dotle stajala čvrsto” („Varljivi svedok”) – kao kad, na primjer, ose izgrade gnijezdo ispod crijepa i u poštanskom sandučetu („Ose”, „Poštansko sanduče”), zmija ili cvrčak nasele intimni prostor kuće („Gošća”, „Uljez”), pas neoprezno izađe na autoput („Putokaz”) ili se, pak, lirski subjekt nađe poput kakvog uljeza u prirodnom okruženju („Susret”, „Visinska fatamorgana”) – okončava se poraznim saznanjem da je koegzistencija gotovo nemoguća.
Ambivalentno biće savremenog čovjeka, sugeriše Cvetković, u suštini je i dalje životinjski teritorijalno, ophrvano atavističkim strahovima, ali uslijed svoje otprirođenosti i duboko tragično. Zaboravljen je onaj primordijalni nemušti jezik, jezik mita i panteizma, ili kako to jezgrovito iskazuje jedan stih iz „Grčke loze”: „veza između zemlje i neba, starija od kapije i zida”.
U „Pesmama iz autobusa” postoji i čitav niz tekstova u kojima se granica očituje kao socio-istorijska ili kulturna neminovnost, dok pokušaji prevazilaženja, spontane transgresije tako uslovljenih barijera (državnih, jezičkih, religijskih, staleških, rodnih) za pjesnika predstavlja inspirativan impuls pjevanja. Otuda će palimpsestni geopolitički prostori nekadašnje Vizantije i Puta svile, ili pustinja Bliskog Istoka, ta kolijevka najznačajnijih civilizacija, vrelo mitova, mistike, egzotike, biti najprimjerenije okruženje za lucidne uvide, ali i meditativno snatrenje Cvetkovićevog lirskog junaka. Junaka čija „devijacija vida“, konstantna pjesmovna relativizacija i lutajuća tačka gledišta namjerno onemogućuje semantički jasne, razgraničene odgovore nestrpljivim čitaocima, onima na koje ova intrigantna poezija, uostalom, ni ne računa.
Alen BEŠIĆ